среда, 31. октобар 2018.

Priče o pesmama: Jubilej grupe “Divlje jagode“

40 godina od osnivanja 

piše: Isidora Đolović

Iako ćete od njihovog gitariste, idejnog tvorca i, svih ovih godina, sile vodilje – Seada Lipovače, čuti da nisu heavy-metal bend, „Divlje jagode“ za fanove širom bivše Jugoslavije predstavljaju sinonim tog žanra na ovim prostorima. Iz brojnih razloga, Zele se može uporediti sa jednim od svojih najvećih muzičkih uzora - Ričijem Blekmurom, jer ne samo da je mag na svom instrumentu, već opstaje kroz silne godine, promene sastava, naročito vokala „Jagoda“, održavajući nivo postavljen još prvom objavljenom pločom. 
Grupa je osnovana davne 1977, ali ove godine sa razlogom zvanično obeležavaju četiri decenije diskografske i koncertne aktivnosti. Jagode iznikle iz snova dvadesetdvogodišnjeg studenta spoljne trgovine, Bišćanina Lipovače, rasle su divlje, nesputane i slobodne, sa svakim novim albumom postajući sve veći muzički autoritet, fenomen i proverena rok mašin(erij)a. Iza mikrofona su se smenjivali različiti, a podjednako vrsni i autentični pevači; ikonografija i motivi pesama (kao po pravilu, uglavnom oskudnih do sasvim nebuloznih tekstova, ali nadomeštenih bogatim, virtuoznim melodijama, što se za hard'n'heavy pravac, ipak, najviše očekuje!) bili tipični, karakteristični; a Zeletov stil sviranja nadaleko prepoznatljiv. Proslavljajući okruglu godišnjicu, beleže zavidnu cifru prevaljene kilometraže, pa sa razlogom mogu biti ponosni svi koji su kroz godine i faze doprineli „rasadu“, a najviše sam glavni baštovan Zele.

Počeci (1978 - 1981)

Debitantska ploča sastava-imenjaka Bergmanovog filma, „Divlje jagode“ (Jugoton, 1979), sa jednostavnim omotom koji kao da pomalo kopira (za ono vreme) provokativnu naslovnicu prvog albuma „Bijelog dugmeta“ (odlazeći i korak dalje, jer su ovde sasvim obnažene ženske grudi i na njima zaštitni znak benda, pupoljak jagodinog cveta), uz jednostavan logo koji, slovima „munjinog“ oblika, na crnoj pozadni ispisuje ime grupe, pratio je vladajuće trendove sedamdesetih u svakom važnijem pogledu. Toni Janković peva u maniru Davorina Popovića i zapadnjačkih pop-rock džentlmena, kompozicije i solaže su razigrane, negde između simfo-zvuka i tradicionala, u – razume se – električnom ruhu. Dva hita su dostigla besmrtnost („Jedina moja“ i „Krivo je more“), dok se među ostalim numerama skrilo pravo svedočanstvo zvuka epohe, već pomalo na zalasku, ali aktuelnog i ništa manje vrednog nego kod kolega slične stilske orijentacije. U ovom periodu, članovi benda bili su i Nihad Jusufhodžić (bas), Adonis Dokuzović (bubnjevi) i Mustafa Ismailovski – Muc (klavijature). 
Ogromnu zahvalnost za sve fotografije i snimke,  postavljene u nastavku teksta, dugujem forumu “Divljih jagoda” i Youtube kanalima.
Prva ploča i, uopšte, početnički koraci benda pratili su trag tolikih savremenika, zvukovno i pojavno se ne izdvajajući naročito iz mase sličnih. Zvoncare, brkovi, prog-rock zvuk klavijatura, uz solidan, ali prosečan kvalitet, „razbijao“ je jedino Zeletov, već tada razvijeni, jedinstveni način muziciranja. Još od divnog uvodnog dela i razvijene solo deonice prvog uspešnog singla „Jedina moja“, sve do danas se nepogrešivo izdvaja. Pesme „Divlje jagode“ i „Mojoj ljubavi“ će mnogo kasnije oživeti kroz svežije i, možda, znatno bolje obrade. Singlovi „Bubi“, „Vodarica“, „Želim da te imam“, „Patkica“, „Sjećanja“, te obrada sevdalinke “Moj dilbere”, tipični su za svoje vreme, ali zbog toga danas ne zvuče nimalo zastarelo ili prevaziđeno. Ipak, osamdesete su nagoveštavale potpuno nova usmerenja, pa je već prvi album snimljen u novoj deceniji (za njih, uz to, poslovično prelomna, „najproblematičnija“ druga ploča), označio zaokret u pravcu kog će se ubuduće, manje-više dosledno, kontinuirano držati.
Naime, početak, kako mnogi smatraju, muzički najbogatijeg i najkvalitetnijeg razdoblja, ponudio je dve glavne alternative: 1. New wave i sve njegove „derivate“ (od new romantics do synth-pop zvuka, preko punk, ska i sličnog); 2. NWOBHM, odnosno „novi talas (britanskog) hevi-metala“ sa sledbenicima. Jasno je da se Lipovača i ekipa odlučuju za pripadnost drugom „bloku“. 
Pauzu koja je usledila na prelomu dve dekade, Zele je iskoristio za autorski doprinos pločama drugih izvođača, poput benda „Mirzino jato“, istovremeno razvijajući sopstvene planove. Oni su podrazumevali ključne promene u sastavu, zvuku i daljem usmerenju grupe. Osim Tonija i Zeleta kao osnove, u postavu su dovedena mlada pojačanja, bubnjar Nasko Budimlić i basista Alen Islamović. Ritam-sekcija iz Bihaća odgovarala je tvrđem zvuku, kose su skraćene, tekstovi i kompozicije “zaoštreni”. Saradnja uspostavljena sa Encom Lesićem (čiji je studio “Druga maca” bio mesto nastajanja mnogih legendarnih ploča) i Marinom Tucaković (tada još pristojnim tekstopiscem) nagoveštavaju namere da se prošire ka Beogradu, Zagrebu i publici sa šireg prostora. Ipak, trebalo je da prođe još neko vreme. „Stakleni hotel“ (Diskoton) iz 1981. bio je korak u novo, ujedno rastanak sa Tonijem, koji nije mogao da isprati zadati ritam. Pokazalo se da njegov način pevanja, posebno prilično smešno naglašavanje pojedinih reči, ne može da se uklopi uz sve brži tempo. Ostali su „Autostop“, „Potraži put“, „Za one do tebe“, „Ulica na lošem glasu“, „Dodirni me, skloni bol“, negde između starog zvuka i zamisli u povoju. 
Na Tonijevo mesto, nedugo potom, „uskočiće“ Alen čime započinje zlatno doba „Divljih jagoda“, po kome ih danas većina zna i najviše ceni, a otvoreno je albumom „Motori“ (Diskoton, 1982).
 

Na vrhuncu slave (1982 - 1986)

Tek sa ovom pločom, snimanom u Nemačkoj uz pomoć producenta i kasnije redovnog saradnika Tea Verdina, njihova karijera doseže visine na kojima su se do danas – i pored veoma čestih i dugih diskografskih pauza i prestrojavanja redova, ipak održali. Njihova muzička knjiga „spada na tri slova“, tj. člana, ali ova će se postava pokazati kao najpostojanija, najduže aktivna i kultna, dok albumi koje zajedno snimaju, ostaju pravi (pionirski) HM (heavy metal – u nastavku ću koristiti ovu skraćenicu) biseri kod nas. Zele, Nasko i Alen, kojima će se tri godine kasnije pridružiti basista Zlatan Čehić, formirali su „tim snova“. Najveća i najbolja promena ticala se, dabome, novog vokala: uz bas, Alen se prihvatio pevanja. U žestokoj konkurenciji koja je usledila, nema sumnje da je upravo on (bio) onaj pravi, zaštitni znak i glas „Jagoda“.
Alenov „vrišteći“ vokal savršeno je odgovarao odabranom žanru, a zgodna pojava promeni imidža i privlačenju nove, mlađe i, zašto se čuditi, ženske publike. Frizure su natapirane, garderoba i scenski nastupi prilagođeni trendovima kolega iz sveta - uz „lance, katance, sekirice“, marame i uske pantalone; dok tekstovi, zapaljive melodije, eksplozivni rifovi, prosto jure nezadrživom brzinom. „Motori“, naslovna numera prve ploče koju su snimili u ovom razdoblju, ostala je do danas najpopularnija, istinska lična karta benda. „Šejla“, „Ne želiš kraj“, „Šampioni“, „Nasmješi se“, otkrivali su publici njihovu grubu, ali i nežnu stranu. “Sve iz inata“ se čak čuje u filmu „Moj tata na određeno vreme“, kada je na kućnoj proslavi rođendana slušaju deca Nikola Kojo i Gala Videnović! Sve je tu u tipičnom HM fazonu: priče o ljubavi i rastancima, inaćenju, brzoj vožnji, buntu, „divljim“ devojkama. Tekstovi im, istina, nikada nisu bili adut, ali, zaboga, ni presudni za punokrvni rokenrol! Postoji, naravno, snažna elitistički nastrojena struja (mahom ljubitelji „EKV“-a) koja vrednuje gotovo isključivo „ceo paket“ sa naglaskom na (tobožnjoj) poetskoj strani, ali možemo li negirati npr. „Smak“, zbog upadljive nesrazmere u kvalitetu svirke i pratećih stihova? Kako god bilo, Bišćani su otvorili novi pravac u domaćoj rok muzici, budući da tek za njima stižu jugoslovenski „metalci“ kao Griva, Osmi putnik, Crna udovica, Karizma, Osvajači, dok se pre njih u istom kontekstu može govoriti samo o sastavu Gordi, pojedinim delovima (ranog) opusa Vatrenog poljupca i slovenačkoj Pomoranči. Tek „Jagode“ omasovljuju žanr i preuzimaju, te popularizuju, vizuelno-izvođački stil inostranih uzora.
Sledeća ploča, „Čarobnjaci“ (Diskoton, 1983), samim dizajnom omota pocrtava HM put, te uticaj „Motorhead“-a ili „Iron maiden“-a. Izdvojile su se pesme „Nazovi me“, „Morison“, „Metalni radnici“, „Sama si“, „Čarobnjaci“ (divna oda, tada još uvek popularnom, ČITANJU i njegovom značaju za razvoj imaginacije mladog bića!) i odlična balada „Samo tren“. Goran Bregović ih hvali kao „opake“, već tada bacivši oko (i uho) na Islamovića. Postaju nezaobilazni na top-listama muzičkih časopisa “Džuboks”, „Rock“ i „Pop Rock“, u svim kategorijama, prilikom godišnjih izbora favorita. 
Ipak, dve godine kasnije će se, sa pridruženim Čehom i novim albumom „Vatra“ (Diskoton, 1985), približiti ultimativnom snu i uspehu svih bendova sa ovog područja: Londonu i međunarodnoj karijeri. „Ciganka“, „Let na drugi svijet“ i „Dinamit“ najzapaženije su pesme sa ove  beskompromisne i ubedljive ploče, dovršene u engleskoj prestonici, konkretno “Music Park Studios”, što im je otvorilo vrata za sledeće probno snimanje.
Danas se o londonskoj epizodi nerado i malo govori među članovima. Kao i u slučaju svakog neostvarenog, prekinutog potencijala, mnogo štošta se nagađa. Činjenice su sledeće: nakon članka kojim ih je novinar nemačkog časopisa “Kerrang!” bliže predstavio evropskoj javnosti, potpisali su ugovor na sedam godina sa diskografskom kućom Logo records, kao jedini bend sa ovih prostora kome  je to pošlo za rukom. Snimili su ploču za internacionalno tržište, naslovljenu „Wild Strawberries“ (1986), većinom sastavljenu iz prepeva dotadašnjih singlova grupe i dve nove pesme. Izuzmemo li Alenov katastrofalan engleski (govorka se da je čitao transkribovani tekst sa papira), sasvim je dobra - uz goste poput klavijaturiste Dona Ejrija (Deep purple, Rainbow) i producenta Kita Vulvina. Zabeležili su nekoliko veoma uspešnih i zapaženih nastupa u prestižnom klubu „Marquee“, družili se sa članicama prvog ženskog HM benda „Girlschool“ i bili tretirani kao buduće velike zvezde. 
Ipak, ambiciozna avantura se prebrzo okončala, povratkom u SFRJ i Alenovim iznenadnim prelaskom u redove „Bijelog dugmeta“. Ogorčenost traje i dan-danas. Argumenti se obično dotiču problema novca, želje da se bude „veliki kod kuće, a ne jedan od mnogih po strani, u belom svetu“, sukoba Zeletovih velikih planova i Alenovih materijalnih potreba, pojačanih proširenjem porodice. Odnos između Lipovače i Islamovića još je enigma, ali se iz rasutih priča da zaključiti kako je gitarista otkrio neiskusnog, a talentovanog sugrađanina, „obukao ga, očešljao“, sugerisao mu da promeni ime iz Alija u Alen. Učinio ga je ozbiljnim rokerom, kasnije i zvezdom, da bi mu sve to bilo vraćeno kukavičkim bekstvom u komercijalno isplativije Bregino jato. To što se ni u njemu nije baš usrećio, druga je priča. U svakom slučaju, šok je bio ogroman, ali, bend se ipak nekako oporavio. Loše iskustvo je pokazalo kako Lipovača zaista predstavlja mozak i srce grupe, što mu je do danas donelo (za ove prostore tako karakterističnu!) neslavnu reputaciju „egoiste teškog za saradnju“, pa usled toga „nesposobnog da zadrži pevača duže od jedne ploče“. Međutim, nije li sličan problem prisutan i kod velikih svetskih imena? Koliko su samo postava promenili „Deep purple“, „Whitesnake“, „Black sabbath“? Srećom, daleko je više onih koji razumeju i cene Zeletovu posvećenost, vizionarstvo i talenat, koji prirodno dovode do mimoilaženja sa većinski pragmatičarskim, prevrtljivim duhom podneblja.


Zrelost (1988 - 1996)

„Konji“ izlaze u zimu 1988, sa ponovo proširenom ekipom muzičara (bubnjar Edin Šehović, klavijaturista Vlado Podany), inostranom produkcijom (Piter Hinton, saradnik čuvenog Saxon-a), Tifinim sigurnim vokalom (uz svojevrsnu osvetničku „zaoštrenost “ prema Bregi!), u svakom pogledu zrelijim, nešto „mekšim“, ali raskošnim zvukom. O ovom albumu sam pisala u TEKSTU O TIFI, pa se neću zadržavati na njemu duže od konstatacije da je izvanredan. Nakon Vojičića, kraće vreme se u grupi obreo Zlatan Stipišić Džibo, tek izašao iz „Osmog putnika“ (benda o kome sam pisala OVDE), da bi naposletku ipak krenuo putem solo-karijere, pod danas odlično poznatim pseudonimom Džiboni. Osamdesete odlaze, sa njima i zlatna era hevi-metala, „stadionskih“ balada sa horskim refrenima, hedonizma, instrumentalnih egzibicija. Na prostore Jugoslavije dolazi i rat.
Danas je već potvrđena dugogodišnja urbana legenda kako je Zele u to vreme ozbiljno razmatran za poziciju gitariste „Whitesnake“-a, koju je naposletku odbio. Jedno je sigurno, nemili događaji ostavljaju trag na „Jagodama“. U starom sastavu, snimaju „Labude, kad rata ne bude“ (1995), jedan od najlepših antiratnih albuma, kome je Čehin nežniji, suptilniji vokal neizmerno doprineo. Naslovna pesma, „Ljubav može sve“, „Dal' si ikada mene voljela“ (nije Knez!), „Mojoj ljubavi“ (nova verzija singla sa prve ploče) i potresna, himnična „Sarajevo, ti i ja“, atmosferom i emocijom potpuno odgovaraju trenutku nastajanja. U ovom periodu, Zele je snimio i svoj prvi solo-album, „Magic love“ (1993), na kome je instrumental „Maida“ posvetio maloj nećaki nastradaloj u ratnim sukobima.
Kada se sve stišalo, moćna ploča „Sto vijekova“ (1996), sa fantastičnim Žakom Tatajem i pravim-pravcatim zvučnim uzletom (posebno u pesmama „Sto vijekova“ i „Šta je to u tebi“), predstavila je sveže zalivene „Jagode“. Nažalost, bio je to samo privid, jer sledi skoro deceniju dugo zatišje, prekidano tek ponekom turnejom po dijaspori i, naravno, nerešenim pitanjem pevača, čije bi se mesto pre ili kasnije upraznilo. Da se ne zavaravamo, obožavaoci nikada nisu prestajali da se nadaju Alenu i pate za tim periodom.

Povratak (2003 - ...)

Mnogo šta se izdešavalo na svetskoj i balkanskoj društveno-političkoj, pa i rokenrol sceni, do trenutka kada se 2003. godine, u izdanju upravo sve uticajnije diskografske kuće One records, pojavio (sada već) CD „Od neba do neba“. Odmah lansirane, laganija stvar „Marija“ i brza „Kap po kap“ (rokerska obrada Tifinih „Dugih kiša jesenjih“) postigle su veliki uspeh, uprkos zamerkama da, npr. početak „Marije“ previše liči na „Lady in black“. Doduše, bilo je tu nepotrebnih, modernizovanih obrada „Motora“ i „Ne želiš kraj“ (sa gostovanjem Tonija Jankovića). Petar Galić, do tada član „Opće opasnosti“, poveo ih je u novi život, pa „Jagode“ po prvi put nakon dužeg vremena ostavljaju utisak zaista kompaktne, prirodne celine. Koncertna aktivnost je potrajala dugo, kao i sama muzička idila, sve dok početak druge decenije novog milenijuma nije uzburkao stare nomadske duhove. Od tada, grupa ponovo luta, opstajući na Zeletovoj tvrdoglavoj, nepokolebljivoj viziji.
Članovi su ga napuštali i vraćali se, a najdalje se odmaklo sa mladim pevačem Markom Osmanovićem. On je otpevao singl „Ne, nisam ja“ (propraćen snimljenim spotom i sa nešto  negodovanja što su do neprepoznavanja razvodnili zvuk, pa „više podseća na Harija Mata Harija“), pre nego što se posle pet godina staža u „Jagodama“ vratio matičnom bendu „Cota  G4“. Zamenio ga je Livio Berak, pa deset godina iščekivani, album „Biodinamička ljubav“ (Croatia records, 2013) konačno izlazi na svetlost dana. U međuvremenu, One records im je za srpsko tržište objavio dve kompilacije, luksuzno opremljeni box-set, DVD i singl “Piramida”. Ali, ono što je fanovima zaista bilo potrebno, nikako da dođe...
…Do ove godine! Sead Lipovača, naravno, nikada nije mirovao. I pored brojnih proizvoljnih (pr)ocena njegovog lika i dela kao „osobenjačkog“ i „čudnog“, uvek se fokusirao na krajnji rezultat. Najpre je 2016. objavio drugi solo-album u karijeri, „Internal waves of love“. Zatim mu se, krajem prošle godine, na porodičnom planu dogodila velika sreća – rođenje prvog deteta, ćerkice Ide (o čemu Lipovača, poznat kao čovek koji brižljivo čuva privatnost i drži se daleko od estradno-tabloidnog mulja, sa razlogom nije „detaljisao“ više od objave), da bi nas ovog leta obradovao novim singlom grupe. „Znamo da je kraj“ najavljuje album, planiran za  jesen, a sve u sklopu obeležavanja 40 godina postojanja grupe. Bili su  predgrupa slavnim “Scorpions”-ima na letošnjem koncertu u Areni. Dokaz do dokaza da se nisu predali, niti nestali! Livio je još na mestu vokala i odlično se snalazi, izvesna tekstualna besmislenost ostaje konstanta (da sjedneš na moj dlan; tvoje srce me gleda; ruka se rastegne...), zvuk je onaj stari, najbolji, a „Hit 202“ im pruža svesrdnu podršku, pa pesma izaziva dobre reakcije željnih slušalaca.  
 
Iako nedavno održani koncert na RTV Sarajevu, koji je na sceni okupio većinu bivših pevača i saradnika, nije ostavio baš blistav utisak na moju malenkost, kapa dole na doslednosti i istrajnosti. Možda vidno pitomije nego pre, što, opet, ide s godinama i prikupljenim stažom, „Jagode“ su na starom putu i nemaju nameru da ga za stalno napuste. Na sreću, čudesni plod, proklijao davnih sedamdesetih, kroz sve promene i trendove nastavlja da opojno miriše, uveliko izbijajući kroz ograde „malog vrta“ . 

Lični ugao

Pišući tekst ove vrste, trudim se da postignem što veću objektivnost, čak i kada mi je predmet priče veoma, veoma drag. Spadam u osobe kojima nije teško da „kao iz topa“ imenuju deset najomiljenijih: knjiga, pisaca, filmova, pesama i muzičara, što dolazi, naravno, posle dugogodišnjeg i teškog razmišljanja,  preračunavanja, vaganja. „Divlje jagode“ su bile i ostale moj najdraži domaći bend i ta ljubav postojano traje već petnaest godina, što znači da je članak pred vama ujedno skromni omaž  i jednom ličnom jubileju. Kada je objavljen disk „Od neba do neba“, imala sam petnaest godina i upravo, oblačenjem i ponašanjem, ozbiljno ulazila u rokenrol/metal fazu, otkrivajući „jači“ zvuk od, do tada obožavanih, hipi-bendova, ex-YU rocka, te pop muzike osamdesetih, uz koje sam odrasla. „Divljim jagodama“ me privukao Alen, kao najatraktivniji član „Dugmeta“, da bih ubrzo povezala izvođače sa toliko poznatih, a razlilčitih pesama, uključujući i poslednji hit-album o kome je recenzije upravo objavljivao „Rock express“. Taj disk sam, kao i kompilacijsku kasetu, kupila u odavno zatvorenoj „Muzičkoj kući Zlatanović“ na gradskom trgu – i počelo je...

Štednja na užini, veliki odmori preživljavani na grisinama, „štrpkanje“ od kusura iz prodavnice da bi se, posle celog polugodišta, trijumfalno došlo do još dve, fantastične kompilacije u izdanju spominjanog One records-a. Kompjuter tada još nismo imali, pa sam diskove preslušavala kod najbolje drugarice, presnimavala na prazne kasete i izluđivala roditelje besomučnim puštanjem „tih drekavaca“. Ništa nije bolje odgovaralo atmosferi hladnih, maglovitih večeri na brani, ili šetnjama kroz park i vrebanja simpatije u grupici ortaka koji tuda prolaze, od numera „Samo tren“, „Nasmiješi se“ ili „Šejla“ (pored rijeke pusto sve, samo sjene vole se...). U Morisona sam tad (i sad!) klela se, a „Sama si“ me oduševljavala solo-deonicom koja je „original Mejdeni!“ Kompletna diskografija „Jagoda“ bila mi je verni pratilac na ekskurziji u Grčkoj, u intervalima koje bi mi drugar iz klupe „udeljivao“ za korišćenje njegovog mp3 plejera. Kao brucoš, za svoj prvi beogradski rođendan priuštila sam sebi dugo merkani box-set, pre tačno deset godina, u tada „Mamut“, a sada „Vulkan“ centru u Sremskoj. I, naravno, kakve li radosti kada sam ih slušala uživo, na Zaječarskoj gitarijadi 2007! Taj koncert su otvorili pesmom „Dobrodošla, ljubavi“, čiji naslov komotno mogu pozajmiti da zaokružim ovu pozdravnu reč.
Jer, „Divlje jagode“ su, ukratko, soundtrack moje mladosti i dobrog dela života. Vezujem ih za tinejdžerske, nežne godine i, danas smešne, ali sa ove distance drage ideale, zablude i snove. Mirišu mi na „motorijade“, kožnu jaknu, raspevanu masu istomišljenika, sve ono lepo, vredno, nemirno i večito mlado. Mnoge bendove slušam, ali samo nekolicinu VOLIM, sa svim njihovim nedostacima i banalnostima. „Jagode“ su jedna od takvih ljubavi, za ceo život.

Moj izbor

*Najbolja faza benda: 1982-1986, sa Alenom Islamovićem
*Najbolji album: „Konji“ (1988)
*Najbolji vokal: Žanil- Žak Tataj
*Najemotivnija ploča: „Labude, kad rata ne bude“ (1995)
*Najrokerskija pesma: „Morrison“
*Najlepša balada: „Zauvijek tvoj“
*Omiljena pesma: „Sama si“
* I još nešto! Pored knjiga, velika životna strast mi je muzika. Osim kućne biblioteke, lično blago sakupljano sa mnogo strpljenja i ljubavi predstavlja „diskoteka“. Ponosni sam vlasnik svih LP ploča „Divljih jagoda“, kao i audio-izdanja njihovih albuma. Moja gramofonska kolekcija sadrži čak i kompilaciju „Najbolje“, iz 1986, objavljenu posle Alenovog napuštanja benda. Jedino nedostaje famozni album „Wild strawberies“, naravno, na vinilu. Ovaj primerak je, pre desetak godina, bio u ponudi na „Kupindu“, ali po ceni koja mi je u to vreme bila nedostižna. Ukoliko neka dobra duša koja se razume u gramofonske ploče, a voljna je da trampi ili proda ovaj raritet, slučajno pročita tekst, daje se na znanje: unapred sam zahvalna na pomoći da kompletiram diskografiju „Divljih jagoda“.