„Moj rođak iz Amerike“,
autorsko delo Sendi Vilson, jedan je
od onih „malih“, nezavisnih filmova koje slučajno uhvatite na kablovskoj
(uglavnom je to kanal MGM iliti današnji AMC), pa mu se svaki naredni put rado vraćate. Mada je svojevremeno
dobio mnoge nagrade, ostao je relativno nepoznat široj javnosti, tako da ga je
nemoguće pronaći na Internetu, a sumnjam i da postoji zvanično DVD izdanje.
Možda je eventualno moguće „izbunariti“ kakav VHS primerak na Amazonu, s obzirom da je reč o
(skromnoj) kanadskoj produkciji sa sredine osamdesetih. A to je zaista šteta,
jer nam se jednostavno ostvarenje urezuje u sećanje iz razloga što većina ima
upravo ovakvu priču u svom sećanju. Manje-više svako je prošao kroz slično
iskustvo tokom odrastanja obeleženog snovima, čežnjama i nestrpljenjem, u
nemirnom dobu kada nam je sve tesno, od sopstvene kože do sredine u kojoj
živimo.
Glavna
junakinja, Sandra Vilkoks (Margaret Langcrick) ima skoro (da budemo
precizni, za tri meseca) trinaest godina i nasmrt se dosađuje u okruženju
porodičnog ranča Paradise („Raj“).
Baš takvom rečenicom, zapisanom u njenom dnevniku (naracija je, sasvim dobro,
izabrana za glavni vid vođenja kroz radnju), počinje sećanje na leto 1959.
godine: „Ovde se nikad ništa ne dešava!“ Zapisana tik pred gašenje svetla u
kući, gde otac, major Vilkoks,
„zapoveda“ odredu dečurlije, ta misao je vodilja devojčici pred pubertetom.
Soba izlepljena slikama pop-zvezda i glumaca, predstavlja utočište usred
kanadske provincije, u koju sa podužim zakašnjenjem dospevaju filmovi, ploče i
trendovi iz susednog SAD-a. Najbliže što će se, do tog trenutka, Sendi dotaći američkog sna, pristiže iste večeri, u
liku rođaka iz Kalifornije.
Navodno
na raspustu, tj. ferijalnom proputovanju, a zapravo pobegavši od kuće zbog
nesuglasica sa roditeljima, Buč Voker (John
Wildman) je uzburkao mali svet Sendi i drugarica. I sam pred važnom brojkom
u krštenici - osamnaestom godinom, američki
rođak je plav, zgodan, vozi crveni kadilak „Eldorado“, češlja se i drži kao
Džejms Din, uvek nemarno raskopčan i sa cigaretom u uglu usana. Problematični
dečko odmah unosi nemir među berače višanja na tečinom imanju, jer mu je umesto
nadničenja daleko zanimljivije da se udvara lepuškastoj Širli, pred nosem i uprkos njenom dečku Leniju. Sendi i njene tri najbolje prijateljice od sramote
izbegava, kako ne bi kompromitovao svoj imidž, bivajući viđen u društvu „te
dece“ – ali, naša junakinja se od početka snalazi. Postajući Bučov jedini
saučesnik, uspeva da izmoli poneku vožnju kolima ili pratnju za kupanje, što
šiparicama poput nje predstavlja neverovatan doživljaj. Dotadašnje vežbanje
ljubljenja sa ogledalom, zamišljanje kako dobija dozvolu da prisustvuje
igranci, ili priželjkivanje lude potere prašnjavim zavijucima puta koji opasuje
njihov ranč, smenjuje uzbudljiva stvarnost, a prisustvo gosta postaje izgovor
da sve to i sama isproba.
Sendi
je od prvog susreta zaintrigirana svojim starijim, naočitim rođakom, posmatra ga
sa obožavanjem i želi da mu se što više približi. To uslovljava osećaj
postiđenosti zbog premalo godina koje ima, zbog „čopora“ mlađe braće i sestara
oko sebe, drugarica koje su „previše ružne“ klinke za Bučov ukus, kao i potištenost
zbog vaspitnih načela strogih roditelja. Voker je, opet, oličenje face iz velikog grada, pred kojom Sendi
i sama izigrava „damicu“, čas nepristupačnu, a već sledećeg trena odvažnu za
svaki buntovnički poduhvat, uključujući i „čuvanje leđa“ dok zavodi Širli,
lakomislenu provincijsku devojku. Iza stava velikog mangupa, Buč je tipičan
nesigurni adolescent sa jedino slobodom, osvajanjem bez obaveza i
nepristupačnošću na umu. Iako ga, uglavnom kroz ceo film, doživljavamo kao
remetilački faktor u idiličnoj sredini malog primorskog mesta, jedna od
najupečatljivijih i najlepših scena je njegovo i Sendino vraćanje kući,
kriomice, nakon frke izazvane na igranci. Trenuci poverljivosti, kada se
pokazuje kao zaštitnički nežan, devojčici mnogo znače i ostaju u trajnoj
uspomeni.
Uz
finu glumu, veoma lepo i znalački postavljene scene, nostalgična i prijatna, a
tako „obična“ priča o važnoj epizodi u odrastanju, donosi obilje autentičnih
motiva epohe. Moda pedesetih divno je rekonstruisana kroz garderobu, muziku,
vidove zabave, opasne i uzbudljive trke kolima...Na zanimljiv način je
tretirano pitanje vernosti i uslovljenosti srednjoškolskih parova iz provincije
„zacrtanom budućnošću“, dok na planu upoređivanja roditelja, supružnika Vilkoks
i Voker, vidimo jasne razlike između američke (slobodnije) i kanadske
(tradicionalnije) verzije porodičnih i bračnih veza. U aluzivnom obliku, kroz
nekoliko detalja, „provučene“ su bitne odlike pojedinih ličnosti. Tako Sendina
majka sa amaterskom glumačkom grupom vežba za izvođenje Ibzenove drame „Heda
Gabler“, koja se bavi zarobljenošću žene u svetu dužnosti; Buč pita Širli da li
je gledala „Buntovnika bez razloga“, sa čijim se glavnim junakom očigledno
poistovećuje, a u jednom trenutku će uporediti slučaj ženidbe Džerija Li Luisa
maloletnom rođakom, sa svojom i Sendinom zamišljenom situacijom (koja njoj, k'o
fol, smeta!).
Način
na koji major pokušava da najstarijoj kćerki objasni muško-ženske odnose (nesavladivi nagon!), mlađe sestre koje
se oblače u maminu odeću, sa sve razmazanim „ružem“ od marmelade i „minđušama“
od trešanja, te krišom deljeni dekadentni,
američki slatkiši, upotpunjuju veliku sliku bezazlene rane mladosti, koja
se upravo pomalja iza detinjstva. Sve su to prilično gorko-slatke scene prvih
iskradanja na ples, zavereništava i podražavanja starijih (kakvi nestrpljivo
želimo da postanemo), nesigurnosti zbog tuđih opaski na račun našeg izgleda,
sramežljivih poljubaca u mraku i planiranja bekstva u „veliki svet“, baš iz
inata matorcima koji „ništa ne razumeju“. Otuda je sve pomalo kao legendarni
domaći film „Varljivo leto '68“! Uz verodostojan ambijent, muziku i kadrove,
naročito nas osvaja oživljavanje nevinog doba snova i zanošenja maštarijama,
kakve karakterišu prelaz u adolescenciju.
Zanimljivost: majke rođaka zovu se Doli i Kiti, slučajno (?) kao Tolstojeve junakinje, takođe sestre, iz romana „Ana Karenjina“.