Moj
prvi susret sa napuljskim pričama nije naročito dobro prošao. Izostalo je
očekivano oduševljenje, kakvo su uglavnom svi oko mene ispoljavali povodom
verovatno najvećeg književnog hita ove decenije. Nastavak je već promenio sve,
pa nije za preterano čuđenje to što utisak nakon trećeg pročitanog dela iz
popularnog serijala Elene Ferante
može biti samo još bolji. Kao svaki pravi fenomen (u ovom slučaju
beletristike), ni ovaj nije jednostavno objasniti – naprosto OSEĆATE izuzetan
način na koji vas knjiga dotiče, obraća vam se, komunicira sa čitaocem kao
najprisnijim drugom. Ili je, možda, upravo u „jednostavnosti“ tajna? U kakva me
samo preispitivanja bacila „Priča o
onima koji odlaze i onima koji ostaju“ („BOOKA“, 2017; orig. Storia di chi fugge e di chi resto,
2013)! Ukoliko (ni)ste upoznati sa četvoroknjižjem, a propustili ste prikaze
prethodnih delova, možete ih pročitati OVDE.
Sada
u šezdesetosmaškoj revolucionarnoj klimi, između Univerziteta i rejona,
prošlosti i perspektiva koje obećava veza u najavi sa jednom cenjenom porodicom,
te iznenadni uspeh prve objavljene knjige, Elena i dalje pati zbog istih
nesigurnosti. Rastrzana između želje da se potvrdi u intelektualnim krugovima
i, jednom za svagda otkine od ograničenja rejona, koji svaki put samo pojača
njeno osećanje ništavnosti, teško podnosi podeljene reakcije i kritike upućene
svom spisateljskom debiju. Seksualne tenzije i slobodne žene novog kova postaju
žarište društvenih rasprava, što Elenu izvodi na glas kao autora izvesnih
„lascivnih stranica prljave proze“. Verenik joj je Pjetro Ajrota, sin uglednih
intelektualaca i mladi upravnik katedre za latinski, ali nezanimljiv, krut i
slabašan čovek. Povrh svega, tu su povratnici iz prošlosti: Franko Mari, njen
dečko iz prvih studentskih godina, sada ozbiljno uključen u politička previranja,
na strani opozicije; i, naravno, Nino - nesputan i neuhvatljiv zavodnik studentkinja, tobožnji otac brojne
vanbračne dece i stalni izvor Eleninih nemira.
Mada sam ga poznavala čitav život, bio je satkan od mojih maštarija, zadržati ga uz sebe bilo bi nemoguće, poticao je iz detinjstva, bio je sačinjen od detinjih želja, nije bio stvaran, nije pružao mogućnosti za budućnost. Pjetro je, međutim, bio tu, čvrst poput stene. Predstavljao je prelaz u za mene nove prostore, u kojima vladaju razum i pravila koja su mu usađena u okrilju njegove porodice i koja su svemu davala smisao. (str. 38)
Društveni kontekst se prelama kroz pogled introvertne junakinje, a Lila je njena večita tamna senka, najjača veza sa rejonom – i to ne samo usled činjenice da je život vezala za zavičaj, svojevoljno stagnirajući, nego i zbog zbivanja koja joj ne dopuštaju da se odatle pomeri. O radničkom komitetu, sukobima sa fašistima, kriminalu, sudbinama suseda iz kraja, Elena doznaje od prijateljice:
Možete
li da zamislite šta znači ulaziti u hladnjače na minus dvadeset stepeni pa onda izlaziti iz njih, i sve tako ukrug, i
za to primati dodatnih deset lira na sat kao nadoknadu – deset lira! Ukoliko
možete to da zamislite, šta mislite da možete da naučite od sveta koji je
primoran da tako živi. Radnice moraju ćutke da trpe da im šefići i kolege
pipaju zadnjicu. Ukoliko gazdin sin to poželi, poneka od njih mora da pođe za
njim u sušnicu, običaj koji je ustanovio još njegov otac, možda čak i deda, i
tamo, pre nego što se svali na tebe, taj isti gazdin sin će ti održati
besmislen govor o tome kako ga uzbuđuje miris salama. Muškarci i žene podnose
da ih pretresaju pošto se na izlazu nalazi mašina koju nazivamo „pristrasnom“, na kojoj postoje zeleno i crveno svetlo,
to znači da u džepovima nosiš salame ili mortadele. Mašinom upravlja čuvar, gazdin
špijun koji pali crveno svetlo ne samo u slučaju potencijalnih lopova, već i
kad prolaze lepe devojke ili neko ko mu se ne sviđa. Tako stoje stvari u
fabrici u kojoj ja radim. Sindikat u nju nikada nije ušao, a radnici nisu ništa
više od bednih ljudi pod ucenom, koji žive po gazdinom zakonu koji glasi: ja te
plaćam, što znači da te posedujem, tebe i tvoj život, tvoju porodicu i sve što
te okružuje, i ako ne budeš radio šta ti ja kažem, ima da te uništim. (str.
120)
Nakon perioda obnovljene poverljivosti između prijateljica, uslediće novo razdoblje odvajanja, udaljavanja, godina u kojima Elenu zaokupljaju brak, život u Firenci, roditeljstvo, kao i izluđujuće neuspešni napori da nastavi isprva tako obećavajuću karijeru. Rejon je uvek kao grotlo koje otrovnom lavom vezuje i podmuklo nagriza jezgro njenog sveta, ma koliko se udaljila. Potreba u odbojnosti demaskira protivrečna osećanja kao prirodna za većinu stvari. Uključivanje glasova o sudbinama ljudi iz sveta Eleninog detinjstva ukazivaće na neuništivost tog klupka, koje se odmotava uprkos distanci. Igra dece, Adele i Mirka, svojim naoko bezazlenim načinom preslikava nasilnički obrazac, naučen od odraslih: devojčica će tako objasniti drugaru kako sada treba da mi lupiš šamar, jesi li razumeo?
Socijalne promene iz sedamdesetih godina odražavaju se na onim duševnim kod protagonista, a značajem se naročito izdvajaju pitanja feminizma, posvećenosti karijeri, izrazite putenosti, shvatanja braka i preljube, slobode....Bez zazora, od trenutka kada bude preuzela sopstvenu priču, Elena progovara o nezadovoljstvu u učmalom braku sa seksualno slabim Pjetrom, o njegovom nerazumevanju, potcenjivačkom odnosu prema ženinom radu, svim nedoumicama u vezi sa vaspitavanjem dece, dominantnoj svekrvi Adeli i liberalnoj zaovi Marijarozi. Zaokupljaju je teme ženskog statusa u literaturi kroz istoriju, međutim, zbog “svakodnevne proze” koja opterećuje, ne uspeva da im se posveti na pravi način.
Ponajviše od svega osećala sam ogorčenost što sam zbog čvrste samodiscipline koju sebi bejah nametnula, propustila priliku da proživim razuzdani period koji su žene mojih godina, iz okruženja kome sam sada pripadala, pokazivale da su proživele, a neke su i dalje proživljavale. (str. 261)
Postati. To je glagol koji me je oduvek progonio, unosio mi nemir, međutim, tom prilikom prvi put postadoh svesna toga. Ja sam želela da postanem, iako nikada nisam shvatila šta je to. I jesam nešto postala, to je sigurno, ali bez cilja, bez strasti, bez jasnih ambicija. Imala sam potrebu nešto da postanem – to je bila suština svega – samo zato što sam se plašila da će Lila postati ko zna šta i da ću zaostati za njom. Nešto sam postala, ali sam i dalje bila u njenoj senci. Bilo je krajnje vreme da počnem iznova da postajem, ali ovoga puta sebe radi, kao odrasla osoba, nevezano za nju. (str. 359)
Mada sam ga poznavala čitav život, bio je satkan od mojih maštarija, zadržati ga uz sebe bilo bi nemoguće, poticao je iz detinjstva, bio je sačinjen od detinjih želja, nije bio stvaran, nije pružao mogućnosti za budućnost. Pjetro je, međutim, bio tu, čvrst poput stene. Predstavljao je prelaz u za mene nove prostore, u kojima vladaju razum i pravila koja su mu usađena u okrilju njegove porodice i koja su svemu davala smisao. (str. 38)
Uvek
komplikovane odnose sa roditeljima pogoršava nov period zaziranja od Lile. Prvi
Pjetrov susret sa Eleninim roditeljima u Napulju pokazuje koliko će biti teško
uspostaviti harmoniju između ova dva sveta, dok Lilin iznenadni poziv u pomoć,
kao po običaju, još jednom pretvara Eleninu u SVOJU priču:
Ta
njena sen, sada kada pišem, još mi je neophodnija. Želim da ona postoji, to je
razlog moga pisanja. Želim da briše, da dopunjava, da zajedno pišemo našu
pričiu, da u nju po svome običaju saspe sve ono što zna, što je rekla ili
pomislila...(str. 103)
Na
svoj način, Lila takođe vodi bitku za društveno oslobođenje žena i prava
radnica, dok mukotrpno zarađuje u fabrici mesnih prerađevina. Živeći u platonskoj
zajednici sa Encom Skanom, podstiče ga, onako ludo zaljubljenog i vernog, na
učenje i usavršavanje za rad u informatičkom sektoru koji se tek razvija. Zajedno
gaje njenog sina Đenara, ulažući mnogo truda u dečakovo obrazovanje. I u Lilin se život, na presudan
način, vraćaju lica iz prošlosti: Paskvale, Nadja, profesorka Galijani, uz
neočekivano obrtanje točka sreće i
spoznaju da Đenaro (na Elenino preterano olakšanje) ipak nije Ninov, već sin
Lilinog bivšeg, propalog supruga Stefana Karačija.
Šta
je to videla u Encu? Ukratko, verujem, ono što je
želela da vidi i u Stefanu i Ninu: način da sve dođe na svoje mesto, da sve
bude onako kako treba. Međutim, dok se Stefano, kada je s njega spao pokrov od
novca, pokazao kao površna i opasna osoba; dok se Nino, kada je s njega spala
maska inteligencije, pretvorio u crni oblak bola, Enco joj se zasad činio
nesposobnim za neprijatna iznenađenja. Bio je to momčić iz osnovne škole prema
kome je ona iz nekih skrivenih razloga oduvek gajila poštovanje i sada tako
čvrst čovek u svemu što je činio, tako odlučan u sukobljavanju sa svetom i tako
krotak s njom, da je isključivala mogućnost da bi se i on mogao iznenada
promeniti. (str. 104)
Društveni kontekst se prelama kroz pogled introvertne junakinje, a Lila je njena večita tamna senka, najjača veza sa rejonom – i to ne samo usled činjenice da je život vezala za zavičaj, svojevoljno stagnirajući, nego i zbog zbivanja koja joj ne dopuštaju da se odatle pomeri. O radničkom komitetu, sukobima sa fašistima, kriminalu, sudbinama suseda iz kraja, Elena doznaje od prijateljice:
Suština
odnosa dve junakinje, Lilinim rečima, sažeta je u konstataciju: Još
kao devojčice smo sklopile pakt: da ona zla zauvek ostanem ja. (str. 143) Tako
je Elena oduvek i posmatra, oseća - kao destruktivnu, mračnu, ali neophodnu
silu u svom životu. Niko je, sem Nina, nije u tolikoj meri podsticao na rad,
otkrivanje sebe, pokret i preokret. Zbog toga će, fokusiranjem na pripovedanje
o Lilinoj sudbini, često skretati pažnju sa svoje, tako nestabilne i kolebljive,
birajući drugu, bolju glavnu junakinju priče koju im ispreda život. Lilina
neizgubljena fatalnost najbolje je predočena kroz opsesiju Mikelea Solare, grubog
čoveka koji, ipak, posle toliko godina, oseća nemoć jedino pred ženom koju
idolopoklonički obožava.
Nakon perioda obnovljene poverljivosti između prijateljica, uslediće novo razdoblje odvajanja, udaljavanja, godina u kojima Elenu zaokupljaju brak, život u Firenci, roditeljstvo, kao i izluđujuće neuspešni napori da nastavi isprva tako obećavajuću karijeru. Rejon je uvek kao grotlo koje otrovnom lavom vezuje i podmuklo nagriza jezgro njenog sveta, ma koliko se udaljila. Potreba u odbojnosti demaskira protivrečna osećanja kao prirodna za većinu stvari. Uključivanje glasova o sudbinama ljudi iz sveta Eleninog detinjstva ukazivaće na neuništivost tog klupka, koje se odmotava uprkos distanci. Igra dece, Adele i Mirka, svojim naoko bezazlenim načinom preslikava nasilnički obrazac, naučen od odraslih: devojčica će tako objasniti drugaru kako sada treba da mi lupiš šamar, jesi li razumeo?
Socijalne promene iz sedamdesetih godina odražavaju se na onim duševnim kod protagonista, a značajem se naročito izdvajaju pitanja feminizma, posvećenosti karijeri, izrazite putenosti, shvatanja braka i preljube, slobode....Bez zazora, od trenutka kada bude preuzela sopstvenu priču, Elena progovara o nezadovoljstvu u učmalom braku sa seksualno slabim Pjetrom, o njegovom nerazumevanju, potcenjivačkom odnosu prema ženinom radu, svim nedoumicama u vezi sa vaspitavanjem dece, dominantnoj svekrvi Adeli i liberalnoj zaovi Marijarozi. Zaokupljaju je teme ženskog statusa u literaturi kroz istoriju, međutim, zbog “svakodnevne proze” koja opterećuje, ne uspeva da im se posveti na pravi način.
Ponajviše od svega osećala sam ogorčenost što sam zbog čvrste samodiscipline koju sebi bejah nametnula, propustila priliku da proživim razuzdani period koji su žene mojih godina, iz okruženja kome sam sada pripadala, pokazivale da su proživele, a neke su i dalje proživljavale. (str. 261)
Elena
od sebe ne skriva dugogodišnju opsesiju majčinom hromošću, uz stalno živu
bojazan da bi mogla zapravo biti neotesana poput nje, ali ni potajnu želju da
Lila ne postoji (npr. da je odnese smrtna bolest) i istovremeno neosporivu
činjenicu da ne može bez nje. U svakoj knjizi tetralogije, pronalaze način da
se obrate jedna drugoj. I pored svega, tek kada se dogodi neka vrsta obrtanja
uloga, pokrenuta Ninovim priznanjem da su oboje u mladosti bili obmanuti od
strane Lile, koja je sebi pripisivala Elenine kvalitete, daće sebi priliku da
izađe iz njene senke. Do tada uvek povodljiva, zavisna od tuđeg odobravanja,
sposobna da nešto učini tek pošto dobije podsticaj i potvrdu sa strane, Elena
prvi put reaguje po osećaju. Lila je do tada bila ona koju „nije briga“,
dodelivši im uloge prema kojima je svaka
dužna da ispuni svoj deo zadatka.
Postati. To je glagol koji me je oduvek progonio, unosio mi nemir, međutim, tom prilikom prvi put postadoh svesna toga. Ja sam želela da postanem, iako nikada nisam shvatila šta je to. I jesam nešto postala, to je sigurno, ali bez cilja, bez strasti, bez jasnih ambicija. Imala sam potrebu nešto da postanem – to je bila suština svega – samo zato što sam se plašila da će Lila postati ko zna šta i da ću zaostati za njom. Nešto sam postala, ali sam i dalje bila u njenoj senci. Bilo je krajnje vreme da počnem iznova da postajem, ali ovoga puta sebe radi, kao odrasla osoba, nevezano za nju. (str. 359)
Sve
što Elena kasnije pokuša da napiše, povodeći se za uzorima urbanih žena iz
visokog društva (Adela, obe Galijanijeve, Marijaroza, pa čak i studentkinja
Silvija iz Milana), deluje usiljeno, neprirodno, površno, nasuprot spontanosti
i osećajnosti proze koju je inspirisalo odrastanje uz Lilu, u zajedničkoj
sredini. Sve što iz mrskog rejona nosi u sebi, prečišćeno je od prljavštine,
korumpiranosti i vulgarnosti, do novog umetničkog izraza. Pre Nina, Elena nije
imala prilike da spozna istinsko uživanje, predavanje i intenzitet ljubavnog
odnosa. Posle Lile, nije stekla prijateljicu koja bi je sa jednakom žestinom
ranjavala i isceliteljski podizala. Čitav život kao da se udaljavala, pa opet
sustizala u jednoj tački, oko sasvim određenog kruga želja i osoba koje ih
reprezentuju.
Proza
Feranteove je „sasvim obično“ izražavanje dubokih osećanja, prisno, neposredno
otvaranje duše koje opčinjeno upijamo. Bez ulepšavanja, do kraja iskrena,
ostavlja nas u uverenju kako je lako obelodaniti i najskrivenije misli
nedoumice, tabue. Autorka iznova demonstrira veštinu savršenog povezivanja
krajeva romana i buđenja interesovanja za dalje. Približili smo se polazišnoj
tački “Moje genijalne prijateljice” i sada je na vrhuncu neizvesnost u pogledu
sudbina dve, već zrele žene. Hoće li Elena uspeti da prevaziđe stege koje su je
celoga života sputavale? Kako će Lila ispuniti onu, večito zaokupljajuću,
mračnu težnju da se izgubi bez traga (Jednoga dana ću čitavu sebe svesti na
dijagrame, postaću izbušena traka i niko me nikada više neće naći. - str. 357) ?
Uspešno
je nastavljena priča o dvostrukosti svakog prijateljstva, postojanosti ranih
ljubavi i mržnje, mnogolikosti svakoga od nas. O „ženskom pitanju“, mirisima
zavičaja i magnetskoj privlačnosti daljina; o žudnji za promenom i potajnom
uživanju u zarobljenosti. O tome kako težimo stalnom razvoju i neuhvatljivosti,
samo da bismo u jednom trenutku shvatili kako, zapravo, ne odmičemo sa početne
tačke. Na kraju ovog toma, Elena konačno oslobađa sopstveno biće dugogodišnje
sputanosti, u društvu čoveka koga je oduvek želela krenuvši (simbolikom prvog
letenja avionom) ka neizvesnoj budućnosti, kakvu je, opet naslućuje, takođe
sanjala čitavog života. Ostaje neizgovorena, podrazumevana čitalačka znatiželja
u pogledu svega što ih čeka. Prevodioci,
na posao!