субота, 15. септембар 2018.

Subota sa knjigom: „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“

piše: Isidora Đolović

Moj prvi susret sa napuljskim pričama nije naročito dobro prošao. Izostalo je očekivano oduševljenje, kakvo su uglavnom svi oko mene ispoljavali povodom verovatno najvećeg književnog hita ove decenije. Nastavak je već promenio sve, pa nije za preterano čuđenje to što utisak nakon trećeg pročitanog dela iz popularnog serijala Elene Ferante može biti samo još bolji. Kao svaki pravi fenomen (u ovom slučaju beletristike), ni ovaj nije jednostavno objasniti – naprosto OSEĆATE izuzetan način na koji vas knjiga dotiče, obraća vam se, komunicira sa čitaocem kao najprisnijim drugom. Ili je, možda, upravo u „jednostavnosti“ tajna? U kakva me samo preispitivanja bacila „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“ („BOOKA“, 2017; orig. Storia di chi fugge e di chi resto, 2013)! Ukoliko (ni)ste upoznati sa četvoroknjižjem, a propustili ste prikaze prethodnih delova, možete ih pročitati OVDE.
Sada u šezdesetosmaškoj revolucionarnoj klimi, između Univerziteta i rejona, prošlosti i perspektiva koje obećava veza u najavi sa jednom cenjenom porodicom, te iznenadni uspeh prve objavljene knjige, Elena i dalje pati zbog istih nesigurnosti. Rastrzana između želje da se potvrdi u intelektualnim krugovima i, jednom za svagda otkine od ograničenja rejona, koji svaki put samo pojača njeno osećanje ništavnosti, teško podnosi podeljene reakcije i kritike upućene svom spisateljskom debiju. Seksualne tenzije i slobodne žene novog kova postaju žarište društvenih rasprava, što Elenu izvodi na glas kao autora izvesnih „lascivnih stranica prljave proze“. Verenik joj je Pjetro Ajrota, sin uglednih intelektualaca i mladi upravnik katedre za latinski, ali nezanimljiv, krut i slabašan čovek. Povrh svega, tu su povratnici iz prošlosti: Franko Mari, njen dečko iz prvih studentskih godina, sada ozbiljno uključen u politička previranja, na strani opozicije; i, naravno, Nino - nesputan i neuhvatljiv  zavodnik studentkinja, tobožnji otac brojne vanbračne dece i stalni izvor Eleninih nemira.

Mada sam ga poznavala čitav život, bio je satkan od mojih maštarija, zadržati ga uz sebe bilo bi nemoguće, poticao je iz detinjstva, bio je sačinjen od detinjih želja, nije bio stvaran, nije pružao mogućnosti za budućnost. Pjetro je, međutim, bio tu, čvrst poput stene. Predstavljao je prelaz u za mene nove prostore, u kojima vladaju razum i pravila koja su mu usađena u okrilju njegove porodice i koja su svemu davala smisao. (str. 38)

Uvek komplikovane odnose sa roditeljima pogoršava nov period zaziranja od Lile. Prvi Pjetrov susret sa Eleninim roditeljima u Napulju pokazuje koliko će biti teško uspostaviti harmoniju između ova dva sveta, dok Lilin iznenadni poziv u pomoć, kao po običaju, još jednom pretvara Eleninu u SVOJU priču:

Ta njena sen, sada kada pišem, još mi je neophodnija. Želim da ona postoji, to je razlog moga pisanja. Želim da briše, da dopunjava, da zajedno pišemo našu pričiu, da u nju po svome običaju saspe sve ono što zna, što je rekla ili pomislila...(str. 103)
Na svoj način, Lila takođe vodi bitku za društveno oslobođenje žena i prava radnica, dok mukotrpno zarađuje u fabrici mesnih prerađevina. Živeći u platonskoj zajednici sa Encom Skanom, podstiče ga, onako ludo zaljubljenog i vernog, na učenje i usavršavanje za rad u informatičkom sektoru koji se tek razvija. Zajedno gaje njenog sina Đenara, ulažući mnogo truda u dečakovo  obrazovanje. I u Lilin se život, na presudan način, vraćaju lica iz prošlosti: Paskvale, Nadja, profesorka Galijani, uz neočekivano obrtanje točka sreće i spoznaju da Đenaro (na Elenino preterano olakšanje) ipak nije Ninov, već sin Lilinog bivšeg, propalog supruga Stefana Karačija.

Šta je to videla u Encu? Ukratko, verujem, ono što je želela da vidi i u Stefanu i Ninu: način da sve dođe na svoje mesto, da sve bude onako kako treba. Međutim, dok se Stefano, kada je s njega spao pokrov od novca, pokazao kao površna i opasna osoba; dok se Nino, kada je s njega spala maska inteligencije, pretvorio u crni oblak bola, Enco joj se zasad činio nesposobnim za neprijatna iznenađenja. Bio je to momčić iz osnovne škole prema kome je ona iz nekih skrivenih razloga oduvek gajila poštovanje i sada tako čvrst čovek u svemu što je činio, tako odlučan u sukobljavanju sa svetom i tako krotak s njom, da je isključivala mogućnost da bi se i on mogao iznenada promeniti. (str. 104)

Društveni kontekst se prelama kroz pogled introvertne junakinje, a Lila je njena večita tamna senka, najjača veza sa rejonom – i to ne samo usled činjenice da je život vezala za zavičaj, svojevoljno stagnirajući, nego i zbog zbivanja koja joj ne dopuštaju da se odatle pomeri. O radničkom komitetu, sukobima sa fašistima, kriminalu, sudbinama suseda iz kraja, Elena doznaje od prijateljice:

Možete li da zamislite šta znači ulaziti u hladnjače na minus dvadeset stepeni  pa onda izlaziti iz njih, i sve tako ukrug, i za to primati dodatnih deset lira na sat kao nadoknadu – deset lira! Ukoliko možete to da zamislite, šta mislite da možete da naučite od sveta koji je primoran da tako živi. Radnice moraju ćutke da trpe da im šefići i kolege pipaju zadnjicu. Ukoliko gazdin sin to poželi, poneka od njih mora da pođe za njim u sušnicu, običaj koji je ustanovio još njegov otac, možda čak i deda, i tamo, pre nego što se svali na tebe, taj isti gazdin sin će ti održati besmislen govor o tome kako ga uzbuđuje miris salama. Muškarci i žene podnose da ih pretresaju pošto se na izlazu nalazi mašina koju nazivamo „pristrasnom“, na kojoj postoje zeleno i crveno svetlo, to znači da u džepovima nosiš salame ili mortadele. Mašinom upravlja čuvar, gazdin špijun koji pali crveno svetlo ne samo u slučaju potencijalnih lopova, već i kad prolaze lepe devojke ili neko ko mu se ne sviđa. Tako stoje stvari u fabrici u kojoj ja radim. Sindikat u nju nikada nije ušao, a radnici nisu ništa više od bednih ljudi pod ucenom, koji žive po gazdinom zakonu koji glasi: ja te plaćam, što znači da te posedujem, tebe i tvoj život, tvoju porodicu i sve što te okružuje, i ako ne budeš radio šta ti ja kažem, ima da te uništim. (str. 120)

Suština odnosa dve junakinje, Lilinim rečima, sažeta je u konstataciju: Još kao devojčice smo sklopile pakt: da ona zla zauvek ostanem ja. (str. 143) Tako je Elena oduvek i posmatra, oseća - kao destruktivnu, mračnu, ali neophodnu silu u svom životu. Niko je, sem Nina, nije u tolikoj meri podsticao na rad, otkrivanje sebe, pokret i preokret. Zbog toga će, fokusiranjem na pripovedanje o Lilinoj sudbini, često skretati pažnju sa svoje, tako nestabilne i kolebljive, birajući drugu, bolju glavnu junakinju priče koju im ispreda život. Lilina neizgubljena fatalnost najbolje je predočena kroz opsesiju Mikelea Solare, grubog čoveka koji, ipak, posle toliko godina, oseća nemoć jedino pred ženom koju idolopoklonički obožava.

Nakon perioda obnovljene poverljivosti između prijateljica, uslediće novo razdoblje odvajanja, udaljavanja, godina u kojima Elenu zaokupljaju brak, život u Firenci, roditeljstvo, kao i izluđujuće neuspešni napori da nastavi isprva tako obećavajuću karijeru. Rejon je uvek kao grotlo koje otrovnom lavom vezuje i podmuklo nagriza jezgro njenog sveta, ma koliko se udaljila. Potreba u odbojnosti  demaskira protivrečna osećanja kao prirodna za većinu stvari. Uključivanje glasova o sudbinama ljudi iz sveta Eleninog detinjstva ukazivaće na neuništivost tog klupka, koje se odmotava uprkos distanci. Igra dece, Adele i Mirka, svojim naoko bezazlenim načinom preslikava nasilnički obrazac, naučen od odraslih: devojčica će tako objasniti drugaru kako sada treba da mi lupiš šamar, jesi li razumeo?

Socijalne promene iz sedamdesetih godina odražavaju se na onim duševnim kod protagonista, a značajem se naročito izdvajaju pitanja feminizma, posvećenosti karijeri, izrazite putenosti, shvatanja braka i preljube, slobode....Bez zazora, od trenutka kada bude preuzela sopstvenu priču, Elena progovara o nezadovoljstvu u učmalom braku sa seksualno slabim Pjetrom, o njegovom nerazumevanju, potcenjivačkom odnosu prema ženinom radu, svim nedoumicama u vezi sa vaspitavanjem dece, dominantnoj svekrvi Adeli i liberalnoj zaovi Marijarozi. Zaokupljaju je teme ženskog statusa u literaturi kroz istoriju, međutim, zbog “svakodnevne proze” koja opterećuje, ne uspeva da im se posveti na pravi način.

Ponajviše od svega osećala sam ogorčenost što sam zbog čvrste samodiscipline koju sebi bejah nametnula, propustila priliku da proživim razuzdani period koji su žene mojih godina, iz okruženja kome sam sada pripadala, pokazivale da su proživele, a neke su i dalje proživljavale. (str. 261)

Elena od sebe ne skriva dugogodišnju opsesiju majčinom hromošću, uz stalno živu bojazan da bi mogla zapravo biti neotesana poput nje, ali ni potajnu želju da Lila ne postoji (npr. da je odnese smrtna bolest) i istovremeno neosporivu činjenicu da ne može bez nje. U svakoj knjizi tetralogije, pronalaze način da se obrate jedna drugoj. I pored svega, tek kada se dogodi neka vrsta obrtanja uloga, pokrenuta Ninovim priznanjem da su oboje u mladosti bili obmanuti od strane Lile, koja je sebi pripisivala Elenine kvalitete, daće sebi priliku da izađe iz njene senke. Do tada uvek povodljiva, zavisna od tuđeg odobravanja, sposobna da nešto učini tek pošto dobije podsticaj i potvrdu sa strane, Elena prvi put reaguje po osećaju. Lila je do tada bila ona koju „nije briga“, dodelivši im  uloge prema kojima je svaka dužna da ispuni svoj deo zadatka.


Postati. To je glagol koji me je oduvek progonio, unosio mi nemir, međutim, tom prilikom prvi put postadoh svesna toga. Ja sam želela da postanem, iako nikada nisam shvatila šta je to. I jesam nešto postala, to je sigurno, ali bez cilja, bez strasti, bez jasnih ambicija. Imala sam potrebu nešto da postanem – to je bila suština svega – samo zato što sam se plašila da će Lila postati ko zna šta i da ću zaostati za njom. Nešto sam postala, ali sam i dalje bila u njenoj senci. Bilo je krajnje vreme da počnem iznova da postajem, ali ovoga puta sebe radi, kao odrasla osoba, nevezano za nju. (str. 359)

Sve što Elena kasnije pokuša da napiše, povodeći se za uzorima urbanih žena iz visokog društva (Adela, obe Galijanijeve, Marijaroza, pa čak i studentkinja Silvija iz Milana), deluje usiljeno, neprirodno, površno, nasuprot spontanosti i osećajnosti proze koju je inspirisalo odrastanje uz Lilu, u zajedničkoj sredini. Sve što iz mrskog rejona nosi u sebi, prečišćeno je od prljavštine, korumpiranosti i vulgarnosti, do novog umetničkog izraza. Pre Nina, Elena nije imala prilike da spozna istinsko uživanje, predavanje i intenzitet ljubavnog odnosa. Posle Lile, nije stekla prijateljicu koja bi je sa jednakom žestinom ranjavala i isceliteljski podizala. Čitav život kao da se udaljavala, pa opet sustizala u jednoj tački, oko sasvim određenog kruga želja i osoba koje ih reprezentuju. 

Proza Feranteove je „sasvim obično“ izražavanje dubokih osećanja, prisno, neposredno otvaranje duše koje opčinjeno upijamo. Bez ulepšavanja, do kraja iskrena, ostavlja nas u uverenju kako je lako obelodaniti i najskrivenije misli nedoumice, tabue. Autorka iznova demonstrira veštinu savršenog povezivanja krajeva romana i buđenja interesovanja za dalje. Približili smo se polazišnoj tački “Moje genijalne prijateljice” i sada je na vrhuncu neizvesnost u pogledu sudbina dve, već zrele žene. Hoće li Elena uspeti da prevaziđe stege koje su je celoga života sputavale? Kako će Lila ispuniti onu, večito zaokupljajuću, mračnu težnju da se izgubi bez traga (Jednoga dana ću čitavu sebe svesti na dijagrame, postaću izbušena traka i niko me nikada više neće naći.  - str. 357) ?

Uspešno je nastavljena priča o dvostrukosti svakog prijateljstva, postojanosti ranih ljubavi i mržnje, mnogolikosti svakoga od nas. O „ženskom pitanju“, mirisima zavičaja i magnetskoj privlačnosti daljina; o žudnji za promenom i potajnom uživanju u zarobljenosti. O tome kako težimo stalnom razvoju i neuhvatljivosti, samo da bismo u jednom trenutku shvatili kako, zapravo, ne odmičemo sa početne tačke. Na kraju ovog toma, Elena konačno oslobađa sopstveno biće dugogodišnje sputanosti, u društvu čoveka koga je oduvek želela krenuvši (simbolikom prvog letenja avionom) ka neizvesnoj budućnosti, kakvu je, opet naslućuje, takođe sanjala čitavog života. Ostaje neizgovorena, podrazumevana čitalačka znatiželja u pogledu svega što ih čeka.  Prevodioci, na posao!