субота, 8. септембар 2018.

Subota sa knjigom: “Crvene duše“

piše: Isidora Đolović

Da li ste nekada razmišljali o tome kako izgleda biti zaljubljenik u knjige, a živeti u društvenom sistemu koji ih baš i ne voli, ili barem ne one koje ne odgovaraju njegovom shvatanju uloge literature? Pol Grevejak se upravo to zapitao, iz čega je proizašao veoma zanimljiv roman  „Crvene duše“ (Laguna, 2018; orig. Les ames rouges, 2016), nagrađen priznanjem Rože-Nimije i stipendijom Fondacije princa Pjera od Monaka namenjenom književnim otkrićima, dok ga je Akademija Gonkur uvrstila među obavezne preporuke za čitanje u 2016. godini. Pseudofaktografsko-satiričnim stilom, mladi francuski pisac nas svojim debitantskim delom vodi u Sovjetski Savez neposredno nakon Staljinove smrti, tokom nekoliko decenija prateći drugovanje dvojice ljudi zaposlenih pri institucijama gde se prekrajaju i daljem postojanju, ili propasti, šalju primeri stvaralaštva nekih od najvećih umetnika XX veka.
Vladimir Sergejevič Katuškov je cenzor u „Glavlitu“ (Odeljenju za književnost i izdavaštvo), sin nastavnice Olge (koja nikako da se pomiri sa njegovim zanimanjem), osrednji poeta i veliki ljubitelj književnosti, vršnjak prvog osnovanog Gulaga. Istoj generaciji pripada Pavle Ivanovič Goljšenko, ukrajinsko ratno siroče, strastveni posvećenik filmske umetnosti. Posle debakla na prijemnom ispitu za studije režije, zapošljava se kao kino-operater u Državnom komitetu za kinematografiju „Goskin“. Mogućnost da „iz prvih redova“ posmatraju stvaranje nacionalne kulturne istorije, pa čak i uzmu učešća u njenom oblikovanju, ideologijom zaneseni i još mladalački entuzijastični junaci doživljavaju kao istinsku privilegiju.

Prilikom trodnevnog odsustva (radi lečenja prehlade prouzrokovane varljivošću miholjskog leta), Katuškov pronalazi, zatim zgroženo - ali i oduševljeno - čita Pasternakov roman „Doktor Živago“, jedan od zabranjenih naslova koje Olga uporno, revnosno nabavlja. Od tada se njegov pristup poverenoj dužnosti postepeno menja, pa će prilikom svake naredne cenzorske kontrole pronalaziti načine da „provuče“ smele, subverzivne, a vredne literarne sadržaje, takoreći ispred nosa Hruščovljevom hladnoratovskom nadzoru. Prvo u nizu takvih odobrenja dobija časopis „Ustrica“ (=ostriga), uredničko čedo Antona Vasiljeva, po čijem prilogu, pripoveci „Raščarana perionica“, prva celina knjige i nosi naziv. Druga dva odeljka, „Crveni oblak“ i „Tri ja“, takođe predstavljaju dela zagonetnog autora Mihaila Ljušina, oko čijeg će se pravog identiteta preplitati znatan deo buduće radnje. 

Naslov sporne publikacije tek je prvi u nizu primera razigrane, otvorene ironije, poput sledećeg: Tu je bio raspoređen nesrazmerno veliki broj vojnika i policajaca, koji su tu stigli nekoliko sati ranije, detaljno prečešljali zonu i oterali laste, u nedostatku kapitalističkih snajpera u zasedi. (str. 49) Simpatično rešenje dizajna korica, oblikom slova i crvenim srpom sa čekićem evocira zajedničku komunističku prošlost. Sam naziv romana asocira na znamenite „Mrtve duše“ Nikolaja Gogolja, čiji dnevnički citat i otvara knjigu. Paralela se uspostavlja na značenjskom nivou: Gogoljev Čičikov putuje Rusijom i kupuje „duše“, tj. imena seljaka za svoj spisak, tako da one postoje jedino na papiru – odavno ne i u životu (zbog toga su mrtve). Grevejakove duše, direktna parafraza slavnijeg naslova, jesu nešto suprotno: realno postojeće (knjige i njihovi autori), ali izbrisane iz svih evidencija, skrivene, prećutane. U oba slučaja, njihovo eksploatisanje služi namerama viših krugova moći, koje razotkrivanje istine može uništiti. Grevejak referiše na njih kao na crvene, jer se (uključujući i glavnog junaka) radi o, barem u početku, iskrenim sledbenicima ideje, koje razočaranje zbog njihove propasti, tj. odstupanja od učenja (u praksi), dovodi do teških dilema, unutrašnjeg rascepa i svesnog zaokreta koji nosi brojne opasnosti, ali je i jedini moralno ispravan.
Pored Gogolja, često ćemo nailaziti na imena (i veliku ulogu idejnog podsticaja ili predmeta rasprave) Gorkog, Čehova, Majakovskog (po kome je Katuškov dobio ime), Ahmatove (omiljena pesnikinja njegove majke) i, naravno, „ozloglašenih“ Pasternaka, Solženjicina, Zamjatina, uz režimu nešto prihvatljivije Bulgakova i Šolohova. 

Katuškovu misija polazi za rukom, u velikoj meri i zbog činjenice da većina njegovih kolega uopšte ne čita dostavljene materijale, mehanički ih odbacujući ili „kasapeći“. Zahvaljujući sopstvenim, uveliko „istreniranim“ čitalačkim navikama, otkrivaće i sa uspehom krijumčariti ono najbolje, najsmelije što SSSR šezdesetih ima, a da nije prigodna, angažovana književnost. 

U tom modernom razdoblju u kome niko, uključujući i cenzore, nije čitao, Katuškovljevo tvrdoglavo nastojanje da pročita od početka do kraja dobijene rukopise, da ne odlepi zadnjicu od stolice dok ne pročita i poslednji red, pasus ili poglavlje, donela mu je živopisan nadimak Znojavo Dupe. A kako u SSSR-u sve na kraju dobije skraćenicu, ubrzo su ga zvali samo ZD. (str. 77)

Dok je njegov prijatelj Goljšenko, sa kojim ga spaja jedan slučajan susret, opušten i lako se predaje društvu žena, flaši i smehu, Katuškov vodi asketski povučen život, robujući navikama. Kao takav, u sebe zatvoren „knjiški moljac“, savršen je izbor druga Jurija Zajceva, koji mu otkriva tzv. spechran, svojevrsnu „tamnicu zabranjenih knjiga“, od Biblije i markiza De Sada, preko opusa ruskih emigranata. Sa ne malo karikiranja, pisac pokazuje kako se kod junakove iskrene vere u staljinizam javila pukotina, čije širenje više ne da mira savesti, nalažući mu da učini sve što može, ne osvrćući se na veliki rizik koji time preduzima. Autor često izvodi paralelu sa francuskim dobom Terora, ili se služi intertekstualnim referencama:

On se okreće zabranjenoj književnosti zato što „zvanična“ književnost, zbog birokratije u kulturi, dolazi na svet na kašičicu. I uz velike muke. I zato što je ona, istini za volju, prilično bledunjava. U svakom slučaju, lišena je revolucionarne snage željene – a ne isplanirane – reči, istinske – a ne isplanirane – emocije. Bledunjava je zato što je „ogledalo koje se nosi po velikom putu“ u SSSR-u pre svega ogledalo kroz koje onaj koji gleda vidi druge, ali oni njega ne mogu da vide. Ispred ogledala je hor fabrički proizvedenih balerina. A iza ogledala, moćna, panoptička država, koja lako plane. Katuškov je, dakle, gladan knjiga koje ga ne zaglupljuju, pravih knjiga. On traži takve knjige. A balerine su rahitične, utegnute u korsete, to su već lešine okačene o kuku zaborava.  
(str. 70)

Iako je u središtu pažnje sve vreme Katuškov, čiji se iskreni ideali i privrženost sovjetskom sistemu postepeno sve više urušavaju, upoznajemo i živote Vasiljeva, njegove partnerke Jelene Petrovič, zatim hajku pukovnika Konstantina Sverdlova na Solženjicina i ostale disidente, kasniju borbu mlade pripravnice Natalije; osluškujemo odjeke „praškog proleća“ i mađarske revolucije. Česti su komentari i najave budućnosti, kako glavnih, tako i sporednih likova, od strane sveznajućeg pripovedača. Pratićemo otkrivanje stvaralaštva velikog sineaste Andreja Tarkovskog, kubansku krizu, podizanje berlinskog zida, razvoj „hladnog rata“, uporedo sa Vladimirovim sve većim zanimanjem za neobičnu Agrafenu Kožuhovu. Proživećemo i smenu liberalnijeg sistema Nikite Hruščova, ponovo jakim „stiskom“ Brežnjevljevog režima, koji ujedno beleži prve moderne žrtve hapšenja i osuda među intelektualcima, u pokušaju da se odbrane temelji komunizma. Mnoštvo fusnota pokazuje koliko se temeljno autor pripremao, proučivši epohu, ali je ponekad ovaj hroničarski, “službeni” stil monoton i suvoparan. 

Posledice njegovih aktivnosti, jednom kada se za njih sazna, teže će pogoditi ljude koji su mu bili bliski nego samog Vladimira. Sačuvan svojim, pomalo asocijalnim životnim stilom, neće pretrpeti glavni udar kontrolora iz obaveštajnih službi. Ali, nezainteresovani, spontani i nekako uvek „pozadinski borac“ Pavle, postaće istinska žrtva državne sumnje. U to vreme, pod njome se podrazumevalo iscrpljujuće isleđivanje, pa „rehabilitovanje“ osumnjičenih, sprovođeno u logorima za rad ili duševnim bolnicama. Oni koji bi uspeli da prežive, nikada se više nisu oporavili od „popravnog“ tretmana. Važi li to i za (nesvesne) vinovnike njihovog ispaštanja, ne ostaje sasvim razjašnjeno. Cena je, svakako, visoka, jer granice koje možemo da pređemo nikad nisu one na koje mislimo (str. 407).

Katuškov je pomislio: možda starim. Prilagođavam se. Osećao je, međutim, veliko ogorčenje, koje mu se lepilo za kožu. Koje nije uspevao da otrese sa sebe. Osećao se kao da nekako beži od samog sebe. Kao da okreće leđa lomači. Kao da relativno udoban život plaća pepelom svoje ljudske veličine. (str. 278)

Osim privatne drame, obuhvaćen je i društveno-istorijski kontekst tokom gotovo četiri decenije, otvoren uvodnom slikom novog moskovskog metroa (1956), da bi se sve završilo u trenutku kada na Puškinov trg stiže prvi „Mc Donald's“ restoran (1990). Na više mesta, grad je opisan prilično živopisno, mešavinom ironije i socijalne kritike:

Svijmo na tren gnezdo u Moskvi. Postanimo, na primer, onaj golub koji se šepuri na visini od devedeset osam metara, na vrhu onoga što će uskoro postati „Hotel Ukrajina“ – najmlađa od sedam staljinističkih sestara, koja će, kad smo već kod toga, skoro dvadeset godina biti najviši hotel na svetu. Sa ovog čardaka imamo panoramski pogled na Moskvu, ili bismo ga bar imali da nam oči nisu nezgodno postavljene sa jedne i sa druge strane glave, koja se klimata kao glava nekoga koga bole leđa. Na severu, tamo dole, reka Moskva pravi oštar zavoj – izreckanog ruba, pošto je uz obalu zamrznuta. Preko nje se pruža funkcionalni odlivak betona i asfalta, novi most, koji će u dogledno vreme biti otvoren uz vojnu muziku i mnoštvo crvenih zastava. Posmatrani iz našeg čardaka, radnici deluju sićušno, njihov broj je zanemarljiv. Dođe nam maltene da im ponudimo pomoć. Zvuci čekića, ubodnih testera i viljuškara nečujni su svaki za sebe, ali svojom mehaničkom robusnošću daju ritam prozračnoj buci prestonice. Tu su zatim, svuda naokolo, ljudi u izbledelim nijansama sive, koji čekaju u redovima za sve i svašta, a obično ni za šta, pošto planska privreda podrazumeva ciklične nestašice.
autor na promociji

Tragom priče, uplovićemo u Gorbačovljevu eru, posvedočiti slučaju Černobilj, ubistvima u noći, bešumnim nestancima ljudi, uspostavljanju „perestrojke“ (obnove), povratku uloge crkve u narodu, a ponajviše uzaludnoj borbi cenzora da održe već truli poredak. Podrivana iznutra, nemirnom savešću i otrežnjenom mišlju Vladimira Katuškova, uz stradalničko iskustvo Pavla Goljšenka - nekada najvernije „dece komunizma“, građevina u čije su solidne temelje dodati pogrešni sastojci, pred našim očima se urušava, u osvit novog milenijuma. Roman sa pretežno humorističkim prizvukom i satiričnim pristupom temi, istovremeno opominje i od zaborava izbavlja mnoge žrtve represivnog, paranoičnog poretka, koji za najljućeg rivala obično uzima upravo svaki vid slobodne misli i stvaralačke delatnosti. 

Umesto zaključka, navodim dva citata koji su me posebno nasmejali, ali (kao i roman u celini), prilično uznemirili istinitošću, smeštenom iza površinske komike:

* Ah, kako je zgodno biti čitalac. Kada bi čovek bio čitalac sopstvenog života, sigurno bi pravio mnogo manje grešaka. (str. 274)

* Knjige, svuda knjige…Nećeš se od toga najesti, druže…(str. 411)