субота, 15. септембар 2018.

Subota sa knjigom: „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“

piše: Isidora Đolović

Moj prvi susret sa napuljskim pričama nije naročito dobro prošao. Izostalo je očekivano oduševljenje, kakvo su uglavnom svi oko mene ispoljavali povodom verovatno najvećeg književnog hita ove decenije. Nastavak je već promenio sve, pa nije za preterano čuđenje to što utisak nakon trećeg pročitanog dela iz popularnog serijala Elene Ferante može biti samo još bolji. Kao svaki pravi fenomen (u ovom slučaju beletristike), ni ovaj nije jednostavno objasniti – naprosto OSEĆATE izuzetan način na koji vas knjiga dotiče, obraća vam se, komunicira sa čitaocem kao najprisnijim drugom. Ili je, možda, upravo u „jednostavnosti“ tajna? U kakva me samo preispitivanja bacila „Priča o onima koji odlaze i onima koji ostaju“ („BOOKA“, 2017; orig. Storia di chi fugge e di chi resto, 2013)! Ukoliko (ni)ste upoznati sa četvoroknjižjem, a propustili ste prikaze prethodnih delova, možete ih pročitati OVDE.

недеља, 9. септембар 2018.

„The Beautician and the Beast“ (1997): U očima Zapada!

komentariše: Isidora Đolović

Da kritika ograničavajućeg društvenog poretka pronalazi najrazličitije načine oglašavanja, uverili smo se koliko još u jučerašnjem književnom prikazu. Ipak, putevi ukazivanja na razlike, neslaganja, nerazumevanja između udaljenih kultura, ne moraju voditi samo kroz sfere visoke umetnosti. Uostalom, zabavne sadržaje uzimamo, kao po navici, olako i bez udubljivanja u njihove manje ili više otvorene poruke. Među najrasprostranjenijim stereotipnim predstavama koje zapadnjačka filmska industrija neguje, nalazi se ona o zapuštenosti, neotesanosti i za rat/kriminal/terorističke akcije uvek pripravnoj prirodi Slovena, pre svega Rusa. Na temelju takvih, uglavnom maksimalno pojednostavljenih, pa i uvredljivih klišea, zasnovana je čitava lepeza žanrovskih primera sa velikih ili malih ekrana. Kako mi doživljavamo njih, a kako oni nas, zavisi od ugla gledanja, ali i mere postignute kroz odabrani medij - čak i kada se radi o potpuno bezazlenoj, „šarenoj“ pričici za razbibrigu „Lepotica i zver“ (u nedostatku boljeg prevoda, domaći distributeri se uglavnom odlučuju za ovakav naslov), koju je sredinom devedesetih režirao Ken Kwapis.

субота, 8. септембар 2018.

Subota sa knjigom: “Crvene duše“

piše: Isidora Đolović

Da li ste nekada razmišljali o tome kako izgleda biti zaljubljenik u knjige, a živeti u društvenom sistemu koji ih baš i ne voli, ili barem ne one koje ne odgovaraju njegovom shvatanju uloge literature? Pol Grevejak se upravo to zapitao, iz čega je proizašao veoma zanimljiv roman  „Crvene duše“ (Laguna, 2018; orig. Les ames rouges, 2016), nagrađen priznanjem Rože-Nimije i stipendijom Fondacije princa Pjera od Monaka namenjenom književnim otkrićima, dok ga je Akademija Gonkur uvrstila među obavezne preporuke za čitanje u 2016. godini. Pseudofaktografsko-satiričnim stilom, mladi francuski pisac nas svojim debitantskim delom vodi u Sovjetski Savez neposredno nakon Staljinove smrti, tokom nekoliko decenija prateći drugovanje dvojice ljudi zaposlenih pri institucijama gde se prekrajaju i daljem postojanju, ili propasti, šalju primeri stvaralaštva nekih od najvećih umetnika XX veka.