Nina George je
nemačka spisateljica koja je, pre objavljivanja romanesknog prvenca potpisanog
njenim pravim imenom i u velikoj meri inspirisanog uspomenom na sopstvenog oca,
godinama radila za modne časopise i bavila se pitanjima ženske seksualnosti. O
tome je, pod pseudonimom Ana Vest,
napisala veliki broj članaka i knjiga, dok se kao Nina Kramer oprobala i u žanru trilera. Ipak, tek joj je “Mala knjižara u Parizu” (Das Lavendelzimmer, 2013; “Nova knjiga”,
2015), ljupka, vešto skrojena i veoma upečatljiva knjiga, donela svetsku
popularnost. Jedan od najvažnijih činilaca tihog, nenametljivog šarma ovog
romana, sastoji se u očiglednoj proživljenosti, koju ćemo i sami neminovno
osetiti u nekom trenutku. Ukoliko ste se pitali zašto mnogi od nas neprekidno
“trube” o nekakvoj lekovitosti čitanja,
otkud to da se knjigama ponegde poklanja toliko ljubavi kao da su ljudska bića,
ili na koji način te “hartije” pružaju odgovor na ključne egzistencijalne dileme,
ovo delo bi moglo biti savršen priručnik
za vas.
Mislim
da sam sva svoja osećanja naučila iz knjiga. Kroz njih sam više volela i
smejala se i znala nego ikada u čitavom svom nepročitanom životu.
Tako
govori Katrin, koja se doselila u
njegovu zgradu nakon što ju je muž ostavio praktično na ulici, bez komada
nameštaja. Kada ga dve susetke budu zamolile da novoj stanarki u neprilici, za
useljenje, pokloni nešto “zaista praktično, poput stola”, mesje Perdu će biti
primoran da otvori vrata bolnih sećanja. Skrivena, dobro zabarikadirana policama
krcatim knjigama, soba sa tapetama boje lavande (videti naslov u originalu!)
stoji netaknuta već 21 godinu. Čitav jedan život proleteo je otkako je iz nje
otišla žena čije ime glavni junak izbegava da izgovori. Perdu je sada
pedesetogodišnjak i, zanemarujući sopstvenu tugu, posvetio se tihom pomaganju
drugim izgubljenim dušama. To čini na veoma originalan i zanimljiv način,
prvenstveno kroz rad u već čuvenoj „Književnoj apoteci“ koju je osnovao na
brodu, s pogledom na Ajfelovu kulu i rešenjem za svaku psihološko-emotivnu
boljku.
Perduov
pristup kupcima je izuzetno interesantan, nesvakidašnji. Profesionalno,
nadahnuto, sa retkom sposobnošću „čitanja“ osobe pred sobom, nesebično pruža
preporuke koje, same po sebi, otkrivaju vrsnog poznavaoca, posvećenika i
iskrenog zaljubljenika u pisanu reč. Od Kafke do Kestnera (koji ga je
inspirisao da svoju knjižaru nazove Pharmacie
Litteraire), mesje Perdu će vam uvek dati recept za proverenu i pouzdano
isceljujuću dozu čitanja. Ponekad će vam njegova “dijagnoza” zasmetati, ali znaćete da je
dobronamerna i surovo precizna. Mačke lutalice Kafka i Lindgren, Perduova
interna podela kupaca na tri kategorije, uz brojne tematske radionice i
književne klubove koje dobrovoljno osniva, doprinose šarmu ovog mestašceta.
Njegove (pr)ocene posetilaca su nepogrešive, visprene i odaju dugogodišnje
iskustvo pažljivog posmatrača,
zainteresovanog slušaoca bližnjih.
Knjige štite od gluposti. Lažne nade. Od pogrešnih muškaraca. Obasipaju vas ljubavlju, snagom, znanjem. To je unutrašnji život. Birajte. Knjiga ili…(str. 18)
.......
Knjige
nisu jaja. Ne znači da je knjiga pokvarena samo zato što je stara nekoliko
godina.
…….
(Razgovor
sa majkom čija sedmogodišnja ćerka pokazuje veliko zanimanje za čitanje)
- Mislite li da je to normalno? – pitala je majka
zabrinuto. – U njenom uzrastu?
- Mislim da je to hrabro, razborito i ispravno.
- Da ne bude onda prepametna za muškarce?
- Za one glupe će sigurno biti, madam. Ali, ko još
njih hoće? Glup muškarac je propast svake žene. (str. 23-24)
Podjednako je zanimljiv knjižarev komšiluk, počev od mladog pisca Maksa Žordana, nove književne
senzacije. Nakon izuzetnog uspeha debitantskog romana „Noć“, Maks se krije od
pažnje javnosti, ali i ličnog suočavanja sa stvaralačkom blokadom (signal su,
primera radi, štitnici za uši koje ne skida). Madam Guliver je pohotljiva sredovečna dama, koja „u svakome vidi
potencijalnog ljubavnika“, dok madam
Bome predsedava klubom udovica iz
kraja – a Perdu im, iza omota kuvara ili priručnika o hortikulturi, „švercuje“
dela Anais Nin i Margerit Diras. Tu su još i slepi pedolog Če, mladi „šegrt“ Kofi, Goldenbergovi i njihova kći tinejdžerka
Brižit, te asocijalna pijanistkinja svetskog kalibra, Klara Violet. Za svakoga od njih, Perdu pronalazi odgovarajući lek,
osim za sebe. Beskrajnom ljubavlju prema knjigama, upućenošću i pažnjom koje im
posvećuje, on nadoknađuje sopstveni gubitak, dok uskraćenost potiskuje kroz
pomaganje drugima. Sve dok se, u fioci poklonjenog stola, ne pojavi staro,
neotvoreno pismo. Zahvaljujući njemu, Perdu se nerado vraća uzroku potiskivane
prošlosti u zaborav, iza gomile knjiga.
Razlog
je, zapravo, samo jedan – Manon,
ljubavnica, udata za provansalskog vinogradara Lika Baseta, nestala bez traga i glasa. Barem do pristignuća
spomenutog pisma, koje Žan Perdu nije smogao volje ili hrabrosti da pročita, a
koje je, nekako, ipak izbeglo uništavanju tragova nekadašnjeg života.
Zabranjujući sebi njeno ime, Žan se predugo ustručavao od korišćenja
sopstvenog, kao da je čitava ličnost negirana gubitkom druge polovine. Sveo se
na simboliku prezimena, namerno ostajući izgubljen
(=„perdu“) u svom samotničkom životu.
Kuća
broj 27 u Ulici Montanjar bila je more znakova života koje je udaralo o
Perduovo nemo ostrvo. Slušao je već dvadeset godina. Svoje susede poznavao je
toliko dobro da ga je ponekad čudilo to što oni tako malo znaju o njemu (iako
mu je to istovremeno bilo i pravo). Nisu slutili da osim kreveta, stolice i šipke
za garderobu ne poseduje nikakav nameštaj, nikakve drangulije, muziku, slike, albume
sa fotografijama, nikakvu garnituru za sedenje i posuđe (osim za jednu osobu).
Niti da je tu skromnost dobrovoljno izabrao. Obe sobe koje je još nastanjivao
bile su toliko prazne da je odjekivalo kada bi se nakašljao. U dnevnoj sobi
nalazila se samo predimenzionirana slagalica s motivom geografske karte na
podu. Spavaću sobu delili su dušek za spavanje, daska za peglanje, lampa za
čitanje i šipka za garderobu na točkićima, na kojoj su visila tri kompleta
potpuno identične garderobe: sive pantalone, bela košulja, džemper braon boje.
U kuhinji su bili šporet, kutija za kafu i polica s namirnicama. Poređanim po
azbučnom redu. Možda je i bilo dobro što sve to niko nije video.
A
opet, gajio je neobična osećanja prema stanarima kuće broj 27. Osećao se na
neobjašnjiv način bolje kada je znao da je njima dobro. I pokušavao je tome da
doprinese na svoj, diskretan način. Knjige su mu pomagale u tome. Inače se
stalno kretao u pozadini, kao podloga za neku sliku, a ispred se odvijao život.
(str.14-15)
Međutim,
kada se napokon odvaži, pa otvori „zakasnelo“ pismo, Žana sustiže neočekivani
udarac. Manonin odlazak je uslovila neizlečiva bolest. Znajući da umire, više
je volela da je ljubavnik pamti u besu, ali živo, nego sažaljivo. Ipak, u trenutku
kada je ophrvao strah od smrti, pozvala ga je da je još jednom poseti. Perduov
svet, godinama podizan na jednom uverenju, ruši se otkrićem da NIJE bio izigran
i napušten, nego se sam oglušio o poslednju volju najveće ljubavi svog života.
Koliko teška, toliko će mu ova spoznaja biti i neophodno otrežnjenje. I pošto
su jedino impulsivne odluke one koje sigurno sprovodimo u delo, Žan će, jednoga
jutra, naprosto odvojiti svoju ploveću knjižaru
od doka i otisnuti se na put. Neplanirano mu se pridružuje još jedan umorni
begunac, Maks, tako da dva bibliofila, okruženi predmetima koje najviše vole,
kreću u potragu: stariji za svojom prošlošću, a mlađi za budućom inspiracijom.
Pored njihove neobične brodske pustolovine, pratićemo odlomke iz Manoninog
dnevnika, koji nas vode na svojevrsnu povratničku turu kroz pet godina njene i
knjižareve veze.
Žan
će iznova naučiti da posmatra i tumači raspored zvezda, pleše tango na tajnim
lokacijama i koristi knjige kao sredstvo plaćanja u pristaništima. Upustiće se
u rešavanje zagonetke identiteta pisca
čije mu je delo presudno uticalo na život; a kao trećeg saputnika, dvojac će
prihvatiti konobara Salvatorea Kunea,
koji i sam godinama luta za senkom izgubljene ljubavi. Perdu se, ukratko, vraća
istinskom postojanju kroz prihvatanje iščeznuća dotadašnje, istovremeno
pokretačke i sputavajuće sile. Sve vreme, naravno, širi ljubav prema čitanju,
među (iz dana u dan sve brojnijim) posetiocima neobične biblioteke na talasima.
Tri muškarca neće uspeti da iz vrtloga spasu jednu srnu, ali zato ukazuju pomoć
neobičnoj Samanti; obilaze zemlju i upoznaju raznovrsne ljude; posećuju seoce
zvano Raj za knjige, u potrazi za
opskurnim izdanjima i čudnim legendama....i sve to dok se zbližavaju, malo po
malo ispovedaju, gradeći prijateljstvo.
Dok
prolazite kroz junakov svet, u sećanju će vam se često pojavljivati „Otmenost
ježa“, roman Mjuriel Barberi, koji Perdu, uostalom, od srca preporučuje jednoj neodlučnoj
mušteriji: (…)Da postane svesna beskraja koji su nudile knjige. Uvek će ih biti dovoljno.
Nikada neće prestati da vole čitatelja ili čitateljku. Bile su ono pouzdano u
svemu nepredvidivom. U životu. U ljubavi. Nakon smrti. (str. 37)
Iste
su to koncizne, a duboko promišljene i tako prijatne misli, rečenice kao
stvorene da postanu trajno pribeleženi citati, svedena mudrost i odmerena
emocija, daleko od jeftine sentimentalnosti. Izuzetne su i prozne minijature
kojima je oslikano leto u Parizu, kroz opise okruženja Žanovog radnog i mesta
stanovanja. U retkim scenama, prisutna je erotičnost sa merom i stilom, što
dosta govori o pripovedačkoj obazrivosti. (U)Nosioci humora u često setnoj
priči su Žanovi odavno razvedeni roditelji, još veoma živahni
zanatlija-hedonista Žoakin i nastavnica jezika, Lirabel. Naročito su zanimljivi
dodaci na kraju: odeljak „Recepti“ (Salvatoreove majstorije iz provansalske
kuhinje) i „Književna apoteka za prvu
pomoć, Žana Perdua, od Adamsa do
Tvena“. Pogledajte kako, npr, opisuje „Pesmu Leda i Vatre": Neželjena
dejstva: nesanica, teški snovi; dok je „Mobi Dik“ pod odrednicom za
vegetarijance!
Čitanje:
putovanje bez kraja. Dugačko, čak večno putovanje, na kome čovek postane
milostiviji, čovekoljubiviji i pun ljubavi. (str.
116)
Sve
u svemu, ovaj roman je i sam po sebi jedno putovanje – lekovita, suptilna, istinski
osećajna knjiga. U njoj ćete pronaći mnogo francuske
elegancije misli i izraza, slavljenja zdravog hedonizma svakodnevnog života, produbiti (ili
možda tek razviti?) ljubav prema čitanju – i ljudima. Ona nam jasno pokazuje
kako zatvaranje u sebe i svesno izbegavanje života nisu rešenje, ali da je,
svejedno, svakome potreban i određeni period usamljeničkog mira. Baš tako nas
sreća u ljubavi podučava i čeliči u jednakoj meri kao neuspesi, rastanci, lom u
srcu, samo ako otkrijemo način da ih „pročitamo“. Perduova knjižara nije, kao što
(pogrešno preveden) naslov ističe, samo u Parizu. Ne zavisi od fonda i njegove sadržine,
niti od broja uživalaca. Ona je u svakome od nas koji sa knjigom živimo, volimo
i razumemo (se): polazište i cilj svakog kretanja.