субота, 11. август 2018.

Subota sa knjigom:“Mala knjižara u Parizu“

piše: Isidora Đolović

Nina George je nemačka spisateljica koja je, pre objavljivanja romanesknog prvenca potpisanog njenim pravim imenom i u velikoj meri inspirisanog uspomenom na sopstvenog oca, godinama radila za modne časopise i bavila se pitanjima ženske seksualnosti. O tome je, pod pseudonimom Ana Vest, napisala veliki broj članaka i knjiga, dok se kao Nina Kramer oprobala i u žanru trilera. Ipak, tek joj je “Mala knjižara u Parizu” (Das Lavendelzimmer, 2013; “Nova knjiga”, 2015), ljupka, vešto skrojena i veoma upečatljiva knjiga, donela svetsku popularnost. Jedan od najvažnijih činilaca tihog, nenametljivog šarma ovog romana, sastoji se u očiglednoj proživljenosti, koju ćemo i sami neminovno osetiti u nekom trenutku. Ukoliko ste se pitali zašto mnogi od nas neprekidno “trube” o nekakvoj lekovitosti čitanja, otkud to da se knjigama ponegde poklanja toliko ljubavi kao da su ljudska bića, ili na koji način te “hartije” pružaju odgovor na ključne egzistencijalne dileme, ovo delo bi moglo biti savršen priručnik za vas.
Mislim da sam sva svoja osećanja naučila iz knjiga. Kroz njih sam više volela i smejala se i znala nego ikada u čitavom svom nepročitanom životu. 

Tako govori Katrin, koja se doselila u njegovu zgradu nakon što ju je muž ostavio praktično na ulici, bez komada nameštaja. Kada ga dve susetke budu zamolile da novoj stanarki u neprilici, za useljenje, pokloni nešto “zaista praktično, poput stola”, mesje Perdu će biti primoran da otvori vrata bolnih sećanja. Skrivena, dobro zabarikadirana policama krcatim knjigama, soba sa tapetama boje lavande (videti naslov u originalu!) stoji netaknuta već 21 godinu. Čitav jedan život proleteo je otkako je iz nje otišla žena čije ime glavni junak izbegava da izgovori. Perdu je sada pedesetogodišnjak i, zanemarujući sopstvenu tugu, posvetio se tihom pomaganju drugim izgubljenim dušama. To čini na veoma originalan i zanimljiv način, prvenstveno kroz rad u već čuvenoj „Književnoj apoteci“ koju je osnovao na brodu, s pogledom na Ajfelovu kulu i rešenjem za svaku psihološko-emotivnu boljku.

Perduov pristup kupcima je izuzetno interesantan, nesvakidašnji. Profesionalno, nadahnuto, sa retkom sposobnošću „čitanja“ osobe pred sobom, nesebično pruža preporuke koje, same po sebi, otkrivaju vrsnog poznavaoca, posvećenika i iskrenog zaljubljenika u pisanu reč. Od Kafke do Kestnera (koji ga je inspirisao da svoju knjižaru nazove Pharmacie Litteraire), mesje Perdu će vam uvek dati recept za proverenu i pouzdano isceljujuću dozu čitanja. Ponekad će vam njegova  “dijagnoza” zasmetati, ali znaćete da je dobronamerna i surovo precizna. Mačke lutalice Kafka i Lindgren, Perduova interna podela kupaca na tri kategorije, uz brojne tematske radionice i književne klubove koje dobrovoljno osniva, doprinose šarmu ovog mestašceta. Njegove (pr)ocene posetilaca su nepogrešive, visprene i odaju dugogodišnje iskustvo pažljivog  posmatrača, zainteresovanog slušaoca bližnjih.

Knjige štite od gluposti. Lažne nade. Od pogrešnih muškaraca. Obasipaju vas ljubavlju, snagom, znanjem. To je unutrašnji život. Birajte. Knjiga ili…(str. 18)
.......

Knjige nisu jaja. Ne znači da je knjiga pokvarena samo zato što je stara nekoliko godina.
…….
(Razgovor sa majkom čija sedmogodišnja ćerka pokazuje veliko zanimanje za čitanje)
- Mislite li da je to normalno? – pitala je majka zabrinuto. – U njenom uzrastu?

- Mislim da je to hrabro, razborito i ispravno.

- Da ne bude onda prepametna za muškarce?

- Za one glupe će sigurno biti, madam. Ali, ko još njih hoće? Glup muškarac je propast svake žene. (str. 23-24)
Podjednako je zanimljiv knjižarev komšiluk, počev od mladog pisca Maksa Žordana, nove književne senzacije. Nakon izuzetnog uspeha debitantskog romana „Noć“, Maks se krije od pažnje javnosti, ali i ličnog suočavanja sa stvaralačkom blokadom (signal su, primera radi, štitnici za uši koje ne skida). Madam Guliver je pohotljiva sredovečna dama, koja „u svakome vidi potencijalnog ljubavnika“, dok madam Bome predsedava klubom udovica iz kraja – a Perdu im, iza omota kuvara ili priručnika o hortikulturi, „švercuje“ dela Anais Nin i Margerit Diras. Tu su još i slepi pedolog Če, mladi „šegrt“ Kofi, Goldenbergovi i njihova kći tinejdžerka Brižit, te asocijalna pijanistkinja svetskog kalibra, Klara Violet. Za svakoga od njih, Perdu pronalazi odgovarajući lek, osim za sebe. Beskrajnom ljubavlju prema knjigama, upućenošću i pažnjom koje im posvećuje, on nadoknađuje sopstveni gubitak, dok uskraćenost potiskuje kroz pomaganje drugima. Sve dok se, u fioci poklonjenog stola, ne pojavi staro, neotvoreno pismo. Zahvaljujući njemu, Perdu se nerado vraća uzroku potiskivane prošlosti u zaborav, iza gomile knjiga. 

Razlog je, zapravo, samo jedan – Manon, ljubavnica, udata za provansalskog vinogradara Lika Baseta, nestala bez traga i glasa. Barem do pristignuća spomenutog pisma, koje Žan Perdu nije smogao volje ili hrabrosti da pročita, a koje je, nekako, ipak izbeglo uništavanju tragova nekadašnjeg života. Zabranjujući sebi njeno ime, Žan se predugo ustručavao od korišćenja sopstvenog, kao da je čitava ličnost negirana gubitkom druge polovine. Sveo se na simboliku prezimena, namerno ostajući izgubljen (=„perdu“) u svom samotničkom životu.

Kuća broj 27 u Ulici Montanjar bila je more znakova života koje je udaralo o Perduovo nemo ostrvo. Slušao je već dvadeset godina. Svoje susede poznavao je toliko dobro da ga je ponekad čudilo to što oni tako malo znaju o njemu (iako mu je to istovremeno bilo i pravo). Nisu slutili da osim kreveta, stolice i šipke za garderobu ne poseduje nikakav nameštaj, nikakve drangulije, muziku, slike, albume sa fotografijama, nikakvu garnituru za sedenje i posuđe (osim za jednu osobu). Niti da je tu skromnost dobrovoljno izabrao. Obe sobe koje je još nastanjivao bile su toliko prazne da je odjekivalo kada bi se nakašljao. U dnevnoj sobi nalazila se samo predimenzionirana slagalica s motivom geografske karte na podu. Spavaću sobu delili su dušek za spavanje, daska za peglanje, lampa za čitanje i šipka za garderobu na točkićima, na kojoj su visila tri kompleta potpuno identične garderobe: sive pantalone, bela košulja, džemper braon boje. U kuhinji su bili šporet, kutija za kafu i polica s namirnicama. Poređanim po azbučnom redu. Možda je i bilo dobro što sve to niko nije video.

A opet, gajio je neobična osećanja prema stanarima kuće broj 27. Osećao se na neobjašnjiv način bolje kada je znao da je njima dobro. I pokušavao je tome da doprinese na svoj, diskretan način. Knjige su mu pomagale u tome. Inače se stalno kretao u pozadini, kao podloga za neku sliku, a ispred se odvijao život. (str.14-15)
 
Međutim, kada se napokon odvaži, pa otvori „zakasnelo“ pismo, Žana sustiže neočekivani udarac. Manonin odlazak je uslovila neizlečiva bolest. Znajući da umire, više je volela da je ljubavnik pamti u besu, ali živo, nego sažaljivo. Ipak, u trenutku kada je ophrvao strah od smrti, pozvala ga je da je još jednom poseti. Perduov svet, godinama podizan na jednom uverenju, ruši se otkrićem da NIJE bio izigran i napušten, nego se sam oglušio o poslednju volju najveće ljubavi svog života. Koliko teška, toliko će mu ova spoznaja biti i neophodno otrežnjenje. I pošto su jedino impulsivne odluke one koje sigurno sprovodimo u delo, Žan će, jednoga jutra, naprosto odvojiti svoju ploveću knjižaru od doka i otisnuti se na put. Neplanirano mu se pridružuje još jedan umorni begunac, Maks, tako da dva bibliofila, okruženi predmetima koje najviše vole, kreću u potragu: stariji za svojom prošlošću, a mlađi za budućom inspiracijom. Pored njihove neobične brodske pustolovine, pratićemo odlomke iz Manoninog dnevnika, koji nas vode na svojevrsnu povratničku turu kroz pet godina njene i knjižareve veze.

Žan će iznova naučiti da posmatra i tumači raspored zvezda, pleše tango na tajnim lokacijama i koristi knjige kao sredstvo plaćanja u pristaništima. Upustiće se u rešavanje zagonetke identiteta  pisca čije mu je delo presudno uticalo na život; a kao trećeg saputnika, dvojac će prihvatiti konobara Salvatorea Kunea, koji i sam godinama luta za senkom izgubljene ljubavi. Perdu se, ukratko, vraća istinskom postojanju kroz prihvatanje iščeznuća dotadašnje, istovremeno pokretačke i sputavajuće sile. Sve vreme, naravno, širi ljubav prema čitanju, među (iz dana u dan sve brojnijim) posetiocima neobične biblioteke na talasima. Tri muškarca neće uspeti da iz vrtloga spasu jednu srnu, ali zato ukazuju pomoć neobičnoj Samanti; obilaze zemlju i upoznaju raznovrsne ljude; posećuju seoce zvano Raj za knjige, u potrazi za opskurnim izdanjima i čudnim legendama....i sve to dok se zbližavaju, malo po malo ispovedaju, gradeći prijateljstvo.

Dok prolazite kroz junakov svet, u sećanju će vam se često pojavljivati „Otmenost ježa“, roman Mjuriel Barberi, koji Perdu, uostalom, od srca preporučuje jednoj neodlučnoj mušteriji: (…)Da postane svesna beskraja koji su nudile knjige. Uvek će ih biti dovoljno. Nikada neće prestati da vole čitatelja ili čitateljku. Bile su ono pouzdano u svemu nepredvidivom. U životu. U ljubavi. Nakon smrti. (str. 37)

Iste su to koncizne, a duboko promišljene i tako prijatne misli, rečenice kao stvorene da postanu trajno pribeleženi citati, svedena mudrost i odmerena emocija, daleko od jeftine sentimentalnosti. Izuzetne su i prozne minijature kojima je oslikano leto u Parizu, kroz opise okruženja Žanovog radnog i mesta stanovanja. U retkim scenama, prisutna je erotičnost sa merom i stilom, što dosta govori o pripovedačkoj obazrivosti. (U)Nosioci humora u često setnoj priči su Žanovi odavno razvedeni roditelji, još veoma živahni zanatlija-hedonista Žoakin i nastavnica jezika, Lirabel. Naročito su zanimljivi dodaci na kraju: odeljak „Recepti“ (Salvatoreove majstorije iz provansalske kuhinje) i „Književna apoteka za prvu pomoć, Žana Perdua, od Adamsa do Tvena“. Pogledajte kako, npr, opisuje „Pesmu Leda i Vatre": Neželjena dejstva: nesanica, teški snovi; dok je „Mobi Dik“ pod  odrednicom za vegetarijance!
autorka
Čitanje: putovanje bez kraja. Dugačko, čak večno putovanje, na kome čovek postane milostiviji, čovekoljubiviji i pun ljubavi. (str. 116)

Sve u svemu, ovaj roman je i sam po sebi jedno putovanje – lekovita, suptilna, istinski osećajna knjiga. U njoj ćete pronaći mnogo francuske elegancije misli i izraza, slavljenja zdravog hedonizma svakodnevnog života, produbiti (ili možda tek razviti?) ljubav prema čitanju – i ljudima. Ona nam jasno pokazuje kako zatvaranje u sebe i svesno izbegavanje života nisu rešenje, ali da je, svejedno, svakome potreban i određeni period usamljeničkog mira. Baš tako nas sreća u ljubavi podučava i čeliči u jednakoj meri kao neuspesi, rastanci, lom u srcu, samo ako otkrijemo način da ih „pročitamo“. Perduova knjižara nije, kao što (pogrešno preveden) naslov ističe, samo u Parizu. Ne zavisi od fonda i njegove sadržine, niti od broja uživalaca. Ona je u svakome od nas koji sa knjigom živimo, volimo i razumemo (se): polazište i cilj svakog kretanja.