субота, 4. август 2018.

Subota sa knjigom: „Plavi bicikl“

piše: Isidora Đolović

Romaneskni serijal „Plavi bicikl (La bicyclette bleue) jedno je od najpopularnijih i najčitanijih dela moderne francuske književnosti. Nastajao je preko dvadeset godina, sadrži deset tomova (od toga šest prevedenih u Srbiji) i često ga nazivaju „Prohujalo sa vihorom na francuski način“, a njegovu autorku, Režin Deforž (1935-2014), prati reputacija u širokom rasponu od provokativne, cenzurisane i za literarnu krađu optuživane književnice, do „sveštenice“ savremenog feminizma i erotske samosvesti. Niz romana koji su joj doneli svetsku slavu, pored stavljanja u centar pažnje jedne, po mnogo čemu upadljive junakinje, pre svega ostavlja značajno svedočanstvo o Drugom svetskom ratu u Francuskoj, ali i posledicama koje još dugo nastavljaju da potresaju svet. Istoimena mini-serija iz tri epizode, sa Leticijom Kastom u glavnoj ulozi, snimljena je 2000. godine (fotografije koje slede predstavljaju scene iz adaptacije).
Prva, ujedno najčuvenija knjiga, „Plavi bicikl (1939-1942)“, objavljena je 1981. godine i praktično preko noći postigla veliki uspeh, koji su propratile brojne kontroverze. Kod nas, prvo izdanje se pojavilo u okviru čuvene biblioteke zagrebačkog „Znanja“ (1987), da bi tek 2006. „Laguna“ nastavila sa objavljivanjem, najpre uvodnog, a potom i ostalih tomova. U svojoj domovini, a i šire, roman predstavlja svojevrsni fenomen i to ne samo kao, više nego očigledna, vremenski i prostorno izmeštena varijanta čuvenog dela Margaret Mičel. S jedne strane, ta previše upadljiva sličnost (do te mere da su kroz čitavu prvu polovinu knjige PRESLIKANI radnja, postavka i karakterizacija likova kao kod Mičelove) u početku neminovno dominira, čak remeteći čitanje. Sa druge, neporeciva lakoća i veština pripovedanja Režin Deforž brzo čini da zanemarimo sve navedene mane i lako zaronimo u priču. Stil je od prve stranice veoma lep, „nakićen“, ispunjen detaljima koji nas čine zainteresovanim i zaokupljenim.

A da je sve zaista neka vrsta reinterpretacije priče o Skarlet O'Hari, samo smeštena u drugu sredinu (okolina Bordoa) i nekih stotinak godina kasnije (na izmaku tridesetih godina XX veka), pokazuje svaki segment početne premise. Prosudite sami: najpre upoznajemo Pjera Delmasa, čoveka avanturističkog duha koji je, uprkos neodoljivom zovu pučine, umesto mornara postao ugledni plantažer. Strpljivo i nadasve pametno investirajući u porodično imanje, od Montijaka je stvorio uspešan izvor prihoda i srećni dom, zajedno sa suprugom Izabel de Monplejne, miraždžikom rodom s Martinika.
Lea Delmas, njihovo srednje i omiljeno dete (pored sestara Fransoaz i Lore), opisana je kao divlja, neobuzdana, veoma čuvstvena sedamnaestogodišnjakinja. Lea je, naravno, lokalna lepotica “plave kose i ljubičastih očiju”, sa pojavom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Muškarci je obožavaju, devojke preziru, a ona je najviše opijena slobodom, ljubavlju prema porodičnom imanju, potpuno nezainteresovana za bilo kakav intelektualni napor. Ovo naročito važi za sve glasnija govorkanja o dolazećem ratu, posebno kada ometa Leine omiljene igre udvaranja. U njima su joj najčešći partneri Matje Fajar (podrumarev sin sa kojim je podelila prva ljubakanja u seniku) ili komšije, braća Raul i Žan Lefevr, svi potpuno opčinjeni njome. Po mnogo čemu, glavna junakinja nalikuje još jednoj fiktivnoj francuskoj heroini – Anđeliki (iz istoimenog serijala An i Serža Golona): „neuspeli dečak“, zanosna lepotica veoma budne svesti o sopstvenoj seksualnosti, daleko od tipične visokorođene gospođice, ali neodoljiva muškom rodu. Još jedan tipski primer predstavlja njen odnos sa sestrama, naročito starijom, krutom i strogom Fransoaz. Njih dve se ne slažu najbolje, dok je najmlađa, Lora, u početku još skrajnuto, naivno  dete, da bi se kasnije otrgla kontroli. Ipak, Lei nedostaje Anđelikine empatije i još ponekog ljudskog, duševnog kvaliteta, no, krenimo redom. 

Za početak priče odabran je znakoviti 1. septembar 1939, kada je na baštenskoj zabavi kod suseda objavljena veridba mladog Lorana D'Aržile, u koga je Lea ludo zaljubljena. Sklapanje njegovog, još u detinjstvu ugovorenog braka sa rođakom Kamij (mirnom, „dosadnom“ i slabog zdravlja), ubrzava blizina rata. Na veridbi se, u još idiličnom ambijentu poseda Roš Blanš, okuplja i brojna, živopisna rodbina Delmasovih. Tu su Leini stričevi: imućni advokat Lik sa troje dece, dominikanski sveštenik-revolucionar Adrijen, kao i tetka Bernadet Bušardo, čiji je jedinac Lisjen nezadovoljan nesnosnom udovičinom brigom. Pored ostalih, prisutan je jedan „autsajder“, enigmatični Fransoa Tavernije – čovek na lošem glasu zbog aktivnosti u Španskom građanskom ratu i suprotnih prognoza koje iznosi o predstojećem sukobu. Sa njim će Lea imati dosta komičan prvi susret, nakon što odluči da pokuša preotimanje Lorana od Kamij. Poći će joj za rukom samo da privuče njenog slabašnog brata Kloda, te mu iz inata probudi lažnu nadu. Kao što primećujete, sve ličnosti su već u pripravnosti, a Tara, Skarlet, Ešli Vilks, Melani i, naravno, Ret Batler, reinkarnirani u novom dobu i okruženju.
Domaćinstvo Delmasovih čini još nemačka dadilja Rut, dok u blizini stanuje stara kuvarica Sidonija, za dugogodišnju vernu službu nagrađena sopstvenim domom. Lea iz čistog prkosa i očaja pristaje na vereništvo sa Klodom, koji (na njenu sreću), ipak, gine već tokom prve vojne vežbe. U crnini, nošenoj preko volje, devojka će na neko vreme otputovati kod majčinih tetaka, Liz i Albertine, koje žive u (ništa manje zacrnjenom) Parizu, u Univerzitetskoj ulici. Već nastanjeni u prestonici, tada su već i novopečeni supružnici D'Aržila (s obzirom na Loranov angažman u Ministarstvu rata), pa Lea na sve načine pokušava da ostane u „gradu svetlosti“. Tamo će naići na još neka, manje draga lica, poput Fransoa Tavernijea.

I dok Lea plete svoju „zavodničku mrežu“, Loran je moli da, usled opšte mobilizacije, preuzme brigu o Kamij. Opsednuta jedino svojom ljubavlju i željom da ga pridobije, Lea pristaje na sve – što je ne sprečava da se zabavlja i provodi, ignorišući stvarnost. U toj realnosti, prestonica drhti pred neposrednom opasnošću od nemačke invazije, spekuliše se o slabosti vojske, nestašica uslovljava „dane mesa“ ili „dane kolača“, a manje-više otvoreno se preporučuje evakuacija stanovništva u unutrašnjost zemlje. Lea je potpuno nesvesna i tzv. „jevrejskog pitanja“, u šta će je uputiti tek nova prijateljica, Sara Milštajn. Još jedno prestoničko poznanstvo sklapa sa ozloglašenim književnim poslenikom, Rafaelom Malom. Sebičnošću poput dečje, izrazitom razmaženošću i nagonom opstanka, gospođica Delmas prkosi svemu. Rat počinje, Loran je na frontu, a Lea i Kamij (koja mora da čuva visokorizičnu trudnoću i svoje slabo srce), uz čestu deus ex machina pomoć koju donosi Fransoa (naravno, rešen da osvoji srce „divlje devojčice“), ostaju prepuštene sebi. I do tog trenutka, radnja zaista jeste besramna kopija one američke.
A onda, u veoma dugom prizoru povlačenja mladih žena (od kojih ona slabija posmatra drugu sa sestrinskim obožavanjem) u izbegličkoj koloni, dok nemački avioni neštedimice bombarduju sve pod sobom, a okolo su samo požari, drumska prašina, miniranje mostova i smrt koja kosi na sve strane, priča se pretvara u autentično svedočanstvo užasa. Rat je tu i za najveće skeptike, republika je pala. Ovaj društveno-politički aspekt „Prohujalo sa vihorom“ potpuno ignoriše, usredsređujući se na svoje protagoniste, pa bi svako dalje poređenje moralo da se svede na minimum. U datim okolnostima, ili možda baš uprkos njima, Lea – poput životinjice uzavrele krvi, zadržava dovoljno prisebnosti da sačuva bolesnu suparnicu, a apetit (seksualni i onaj za hranom) bezobrazno živim i probuđenim. Nažalost, Fransoa i Lea ipak NISU Ret i Skarlet, a u čitavom prvom tomu teško da uopšte postoji junak koji vam zaista priraste za srce (eventualno bogata i proganjana Sara, ili plemeniti gospodin Delmas). Glavna junakinja nije ni blizu karakterna poput gđice O'Hara, što joj, istina, možemo otpisati na mladost. Ali, zato u priči postoji mnogo toga isključivo francuskog i Deforževa zaista dobro piše, što sve ukupno udaljava njeno delo od, i tako sudski odbačene, optužbe za prost plagijat.
 
Naime, potpisivanje primirja sa Rajhom, povratak kući i Kamijin (nerealno) srećan porođaj, miljama su daleko od epiloga. S obzirom da je maršal Peten predao vlast, Nemci počinju da vrše rekviziciju imovine; Izabel Delmas je nastradala prilikom napada na Bordo; u kuću im se useljavaju dva vojnika iz jedinica okupatora; svuda vlada oskudica, a Pjer, ostavši bez supruge, počinje da pokazuje znake ozbiljnog nervnog rastrojstva. Iz Londona, Šarl De Gol poziva narod na pobunu, pa se sve veći broj Francuza pridružuje ilegalnom Pokretu otpora. I mada je Lea još tako iritantno, samoživo nezainteresovana za bilo šta osim vesti o Loranovom padu u zarobljeništvo, okolnosti počinju da je dotiču – i menjaju... 

Postoje, već u početku, dve veoma efektne scene koje govore mnogo o Leinoj bujnoj prirodi, temperamentu i osećanju svega što je okružuje, na specifičan način. Prva je noćna, a dešava se pošto nakon tužne večeri Loranove veridbe i svađe (tuče) sa Fransoaz kod kuće (zbog sestrinih provokacija), Lea istrči napolje, gde je ubrzo uhvatila oluja. Ne mareći za kišu i hladnoću, ona daje oduška svojoj teskobi: vetar joj čini kosu nalik na Gorgonine zmije, oseća podrhtavanje zemlje, kišu, mirise, blato, pa želi da se stopi sa tom ilovačom i da se ponovo rodi kao vinova loza, kao cvet, kao drvo u kraju koji voli (str. 46). 

Druga scena se odnosi na Lein doživljaj prilikom Loranovog venčanja: Kao kamenčić u kaleidoskopu, boje na oslikanim crkvenim prozorima stale su da podrhtavaju, šarajući dugom oltar na kome je sveštenik služio obred, stvarajući izmaglicu oko mladinog vela i pretvarajući Loranovu uniformu u arlekinsku odeću.(...) Delovi te čarolije preplavili su crkvu, polako, zastirući sve prisutne. Uskoro se iz te pokretne obojene mase izdvajalo tek poneko hladno i sivo obličje. Lea je osećala olakšanje što, pod zatvorenim kapcima, samo ona vidi te boje. Na duboki zvuk orgulja, prema svodu koji se za trenutak ukazao, šiknula je kao krv crvena boja, od nešto višeg tona raspršila se plava, dok se zelena prostirala kao taman tepih na koji su, poput latica, padale žuta, ružičasta i ljubičasta. Dok je gromki zvuk bivao sve jači, kao pod palicom nekog nevidljivog dirigenta, boje su se spojile u čudnovate oblike, okružene debelom crnom crtom, koja je naglašavala njihovu grozotu. Još strašniji od njih, plamenocrveni đavolski lik uspravio se pred Leom. Prepala se i čula sopstveni krik. (str. 61)

Ovo je savršen primer sinestezije i dočaravanja unutrašnjeg nemira, pri čemu se kod Lee stapaju podsvesni, panični strah od rata i nevoljenosti (oboje nepoznato), užasnutost i neverica što joj je, po prvi put, ono što bi želela da ima - uskraćeno. U vezi sa ovim likom, interesantno je i pitanje („)feminizma("), koje pokreće ženska, pre samosvest nego (istinska) samostalnost. Lea se bez ustručavanja služi telom, potpuno nagonski zadovoljavajući svoje potrebe, čak i napastvujući (tako što prva nasrće na njih) muškarce, bez premišljanja.
Plavi bicikl iz naslova je prevozno sredstvo kojim Lea, u početku kao kurir, obavlja zadatke za Pokret otpora. Njena aktivnost isprva nije ideološki motivisana, niti se ona sama preterano razume u sve to, već više dela „mehanički“, željna nečeg uzbudljivog, ali i dokazivanja obožavanom stricu Adrijenu. Nakon pretrpljenih užasa na putu, devojka oseća prezir i gnušanje prema Nemcima, ali je na pomoć ilegalcima ne podstiče to što sama veruje u njihovu borbu. Još je prazna, skoro bestidna u pogledu upuštanja u odnose sa muškarcima (Matje, Loran, Fransoa), pa je nejasno šta ih, sem njene lepote, toliko privlači kod ove junakinje. Lea, povrh svega, uopšte nije inteligentna, čak je njena pamet u više situacija ozbiljno dovedena u pitanje. Iako se često priseća kako je volela da čita i prošla kroz svako značajno delo iz očeve biblioteke, kasnije ćemo se mnogo puta uveriti da tako stečena znanja nisu ostavila mnogo traga na njenoj duši i svesti. Još jedan predmet navodne muške fasciniranosti predstavlja Leina nezajažljivost u ishrani, koja dostiže razmere fantastičnog (već kada sam pročitala da za doručak pojede PET kroasana, pripala mi je muka), uz neizbežno pitanje „kako se, zaboga, ne ugoji?!?“

Da je Fransoa replika Reta Batlera, nedoumicu ne ostavlja već njegova pojava: vrlo je visok, smeđ, ima drske plave oči, preplanulo i dosta ružno lice, naglašenih crta; uvek sa cigarom, kicoški odeven. Iz ne sasvim dokučivih razloga, od prvog trenutka je beskrajno fasciniran Leom, posebno njenom ogromnom hedonističkom energijom, uživanjem koje ispoljava prilikom jela, neustručavanju kada se radi o ljubavi, nekoj vrsti bespogovornog predavanja čak i kada je reč o skoro pa silovanju. Njoj, s druge strane, imponuje pažnja koju joj Fransoa ukazuje, ali i to što s njim ne može da se ponaša baš sasvim autoritarno i što joj time neprekidno budi čežnju.

Pitanje kolaboracionizma se takođe odmah postavlja kao jedno od najtežih, s obzirom da uglavnom zahvata čitave porodice i narušava njihove međusobne veze. Nemci, ipak, nisu predstavljeni sasvim jednostrano, crno-belo, što se pre svega odnosi na dvojicu oficira postavljenih na imanje Delmasovih. Frederik Hanke će, primera radi, pomoći Kamij pri porođaju, dok je sa Otom Kramerom situacija nešto komplikovanija. Između Fransoaze i mladog intelektualca koji je u vojsku otišao isključivo zbog očekivanja svojih roditelja, ne deleći ubeđenja nadređenih, rodiće se ljubav, zbog koje Lea ne prestaje da osuđuje sestru. Zanimljivo je što za nju Fransoaz, verna jednom čoveku, dugo ostaje „nemačka drolja“, dok ona sama, spavajući bukvalno sa kim stigne, sebe opravdava time što „nisu u pitanju neprijatelji“!

Druga knjiga, „Avenija Anrija Martena 101 (1942-1944)“ (101, Avenue Henri-Martin, 1983; „Laguna“, 2007), donosi progres i upadljivo odvajanje priče od početne kopije (ili, ako smo učtiviji, preterane inspirisanosti nekim drugim romanom), što ga čini znatno boljim i zanimljivijim. Istina, taj sveopšti porast kvaliteta ne obuhvata glavne junake, koji su još uvek isti i uglavnom iritantni, ali se zato radnja ubrzava, dobijajući na dramatičnosti. Pošto je uveliko na snazi okupacija, u nastupajućim godinama oskudice, Lea se pored propadanja „Montijaka“ suočava sa korenitim promenama u svom najbližem okruženju. Gubici i odlasci članova porodice, bilo to usled smrti, izgnanstva ili podeljenosti (koja samo odražava onu širu, na nivou države) između poštovalaca Petena i De Golovih buntovnika, menjaju njen svet, ali ne ubijaju želju da se živi „kao pre“. 

Ponovo u Parizu, ona će se još više angažovati kao saradnik Pokreta otpora. Uglavnom rutinski učestvujući u misijama, bez većeg intelektualnog ili simpatizerskog udubljivanja, Lea se postepeno sve bolje snalazi u zamršenoj mreži. Sa njom, obreli smo se u središtu tajnih velegradskih krugova obe strane – saradnika okupatora ili saveznika, gde se razmenjuju šifre, obavljaju diverzije, skrivaju Jevreji, hapse i zatvaraju sumnjivi. Kroz svet koji sada ispunjavaju zabranjeni pamfleti, „Radio London“, sastajanja po skrivenim restoranima i konspiratorski pseudonimi, Leu će sve vreme voditi želja da pomogne stricu i Loranu sa jedne, budno praćena i usmeravana Tavernijeovom podrškom sa druge strane. Napete i uzbudljive epizode njenih poduhvata u podeljenom Parizu, prate značajne uloge lica već poznatih iz prve knjige: kontroverznog Rafaela Mala (koji pokušava da se igra višestrukog agenta-provokatora), mučene i proganjane Sare (oko čijeg se izbavljanja iz zloglasnog zatvora na adresi u naslovu i vrti glavni zaplet), bratića Lisjena (na početku rata odmetnutog u partizane), kao i sestre Fransoaz (čija veza sa Otom, u međuvremenu usložnjena rođenjem sina i upornim pokušajima da od Gestapoa dobiju dozvolu za venčanje, simbolizuje zabranjenu ratnu ljubav). Naravno, tu su i svi ostali koji pokušavaju da u strašnom vremenu profitiraju od situacije, pokažu beskompromisno nemirenje sa njom ili (većinom) naprosto prežive. 
Trilogiju zatvara knjiga „Đavo se tome još smeje (1944-1945)“ (Le Diable en rit encore, 1985; „Laguna“, 2007), obuhvativši poslednje dve godine rata, pa je shodno tome priča u potpunosti usredsređena na akciju, poludokumentarni diskurs i znatno više posvećena društveno-političkim zbivanjima. Lea je po prvi put gotovo sasvim prepuštena sebi, tako da dolazi do izvesnog pomaka u načinu na koji je posmatramo. Najzad možemo govoriti o kakvom-takvom sazrevanju, emotivnom i mentalnom, pre svega u pogledu postepenog otkrivanja i prihvatanja ličnih osećanja prema Kamij, njenom malom sinu Šarlu i, naravno, Tavernijeu, a onda i u pogledu društvenog aktivizma, osvešćenosti, socijalnih shvatanja. Sve što je proteklih godina videla i doživela, probudiće u Lei osvetnički bes i mada neće potpuno uništiti njenu žudnju za životom, okolnosti čine da svesno zanemari sebe zarad dobrobiti bližnjih. Emocionalni potresi naposletku ostavljaju trag u psihofizičkom vidu, lomeći je, mada nikada do kraja.

U ovom tomu, radnja je zgusnuta i brza, jer se rat bliži završetku, a sa njim su oslobodilačke akcije sve učestalije. Dok se Francuzi (kako degolovci, tako i komunisti, Pokret otpora sa svim frakcijama, patriote…) pripremaju za konačno spasavanje zemlje iz kandži okupatora, dotle nacisti, svesni neizbežnog poraza, nastoje da počine što veći broj zverstava. Lea je u srcu Pokreta otpora, uglavnom po šumama, sa neophodne razdaljine posmatrajući propast voljenog Montijaka i čitav niz smrti ljudi koje zna, po dobru ili zlu. Kasnije će se ponovo prebaciti u Pariz, gde se vode ulične borbe, Lora uveliko zarađuje trgovinom na „crnoj berzi“, dok Fransoaz strepi zbog odmazde naroda nad kolaboracionistima i sudbine voljenog čoveka na Istočnom frontu.

Svakako je (ogroman) plus što ovoga puta ima manje erotike, dok su prethodne knjige (naročito prva: otprilike slično kao sa „Tuđinkom“ Dajane Gabaldon) autorki donele etiketu pisca pornografije u ratnom ruhu. Čak je i ono nekoliko scena tog tipa iznenađujuće osetljivo i više kroz nagoveštaje postavljeno, a ima zaista škakljivih – npr. epizoda sa braćom Lefevr, koja ujedno pokreće pitanje (svrhe) poštovanja moralnih normi u ratu. Interesantna je i pozicija Matjea Fajara, dvostruka angažovanost i problem načina na koji se sudi onima koji su u nekom trenutku promenili zaraćenu stranu. Stric Adrijen se takođe suočava sa ozbiljnom krizom, u njegovom slučaju zbog poljuljane vere, dok Lea u jednom trenutku čak dobija na čitanje roman „Prohujalo sa vihorom“(i ne voli Skarlet, ali zato ozbiljno simpatiše Reta Batlera!).

Uočljivi su propusti Režin Deforž, kao npr. kada Lea 11. avgusta dobije pismo, u kome joj Loran opisuje događaje od 12. i 13. istog meseca; ili kada, drugom prilikom, kaže doktoru kako ne ume da daje injekcije, mada je još u prvoj knjizi bila primorana da nauči, zbog bolesne Kamij. Ove nepodudarnosti uglavnom pripadaju hronološkom nivou, naročito kada je reč o borbama na ulicama Pariza (zanimljivo, sećajući se pročitanih knjiga, Lea upoređuje sve sa Bartolomejskom noći, dok Šarl De Gol često bodri Parižane citirajući Viktora Igoa), što bi se eventualno moglo objasniti nepouzdanošću pripovedača-svedoka, ponetog bujicom dešavanja. Pre će biti, doduše, kako to nije bila autorkina svesna namera, nego se malo „pogubila“. Ono što je, ipak, dobro, predstavlja činjenica da baš nijedna važnija ličnost, uvedena još na početku serijala, nije tu tek slučajno. Svi oni će, postepeno, dobiti svoj delokrug (npr. rođaci Delmasovih), čime svaki nivo priče biva dobro povezan. 

Dakle, ratnu trilogiju čine romani „Plavi bicikl“- „Avenija Anrija Martena 101“- „Đavo se tome još smeje“, koji obuhvataju vremenski raspon od 1939. do 1945. godine. Sve što je kasnije napisano, nažalost, predstavlja uobičajeni način protezanja dobro prihvaćene (i isplative) „franšize“ u nedogled, koliko god to nije uvek i neophodno. Završetak treće knjige, kao i decenijski razmak u objavljivanju narednog toma, jasno pokazuju prvobitnu zaokruženost  svega u onu „optimalnu trojku“ koju sam često spominjala, govoreći o serijama i književnim sagama. Možda je tako trebalo i da ostane?
Uglavnom, četvrti nastavak, naslovljen „Crni tango“ (Noir tango, 1996; „Laguna“, 2009), vodi nas u posleratnu borbu protiv zaostataka nacističke pošasti, pri čemu će dobro nam poznati likovi nastaviti svoja putešestvija, ovoga puta izvan granica domovine. Ono što započinje skoro idilično, obnovom „Montijaka“ (od koga je čak i Lea u jednom momentu digla ruke), uskoro prerasta u produženi košmar, s obzirom da se duhovi tek okončanog rata ni blizu nisu umirili. Kao vozač Crvenog krsta, Lea će stići čak do Nirnberga i prisustvovati čuvenom suđenju. Posle stravičnog logorskog iskustva, Sara Milštajn pokušava da se u Minhenu poveže sa pokretom Simona Vizentala, međutim, pokazavši se kao radikalna čak i za njih, pokrenuće sopstvenu grupu. Proganjani traumama, gnevom i nenadoknadivim gubicima, posvetiće se osvetničkom lovu na odbegle naciste. Sledeći „kanale“ kojima se ovi prebacuju iz Evrope do Južne Amerike, Lea i Fransoa će, pomažući prijateljici, stići sve do Argentine. Dok se njihova borba, na taj način, nastavlja, Fransoaz pokušava da zaleči rane povratkom na imanje, a Lora ignorisanjem posledica razaranja i prepuštanjem mondenskom životu Pariza.

Autorka se na nekolkiko mesta ponovo zaboravila, pa preimenovala jednu Leinu tetku, gospođicu Albertin de Monplejne (druga je Liza) u – Estel (što je u prethodećoj trilogiji zapravo bilo ime njihove služavke!). Drugi propust se nalazi u sceni Fransoazinog ponovnog susreta sa rođakom Korin u čajdžinici. Kći Lika Delmasa tom prilikom zgroženo komentariše prisustvo „nemačke konkubine“, a navedeno je i da je „udata za bogataša iz Poijaka“. Ali, pažljivi čitaoci će se setiti da je dva toma ranije, uz odobrenje samog Firera, Korin sklopila brak sa oficirom Gestapoa, a njenog oca će na kraju rata, kao saradnika okupatora, linčovati pobesnela rulja.

Ovo je prvi nastavak serijala u kome Lea istinski zavređuje naše saosećanje, gde vidimo kako se duševno slama. Poželećemo da, koliko god Sarini razlozi bili potresni i snažni, zamolimo da „ostavi tu jadnu devojku na miru“ i ne uvlači je u bitku koja je se više ne tiče, a oduzima i ono malo sačuvanog. Kod same junakinje je nepromenjena, što (uz samoživost) najviše i smeta, činjenica da joj seks predstavlja odgovor na svaku patnju ili stres, svojevrsno bekstvo. Događa se čak i kada je to zbilja neumesno, pa i skaredno – pogleda uprtog u raspeće na suprotnom zidu, ili na pohabanom kauču u očevom kabinetu, a uz to i bukvalno „sa kim stigne“, ne mareći za osećanja muškaraca.

Interesantan je prikaz sveta neposredno posle Drugog svetskog rata, Argentine kojom upravljaju Huan i Eva Peron, Evrope u razračunavanju sa svojim najmračnijim periodom i pokušajima da se krene ispočetka, uz najteže pitanje: oprostiti i(ili) zaboraviti – i kako?!? U tom smislu, pojavljuju se dva sjajna, još i danas opominjuća odlomka, izgovorena od strane Vizentala: 

Zar mi, Jevreji, nismo dovoljno patili hiljadama godina, zato što su nas optuživali za „kolektivnu krivicu“, čak i našu nerođenu decu, zbog Hristove smrti, zbog srednjovekovnih epidemija, zbog komunizma, zbog kapitalizma, zbog ratnih razaranja i isto tako štetnih mirovnih sporazuma? Sva zla ovog sveta, kuga i atomska bomba, bila su „jevrejska krivica“. Mi smo večiti žrtveni jarci. Mi dobro znamo da nismo svi krivi; kako onda optužuju nas, a ne neki drugi narod, za sve zločine ovog sveta, koje su možda počinili neki od nas? Ja molim Boga da mi da snage da sprovedem zadatak koji sam sebi odredio; da se nijedan zločinac ne oseća bezbedno, da zna da će ga, na svakom mestu kuda ode, do kraja života goniti neko od nas, da ćemo ga naći i da će biti izveden pred neki sud da odgovara za zločine protiv čovečnosti. (str.44)

...odnosno, sveštenika Anrija: Kada smo manje ili više sve izgubili ili dali, i kada osećamo da smo suštinski satrveni, možemo postupiti dvojako: ili da se povučemo u sebe i da se potpuno zatvorimo prema drugima i prema životu, da sve poništimo i živimo u očaju, ili da učinimo suprotno tome – da na povredi koju nosimo uočimo neku pukotinu i da kroz nju, kao pri osmozi, osetimo muke i patnje drugih ljudi. To se ne može postići ako se čovek ne izbori sam sa sobom. Svako ima sopstveni temperament, svoje nedoumice i mane...Ne treba se bacati u očaj. Niko nikada nije ostao potpuno sam. Ona pukotina nam ostavlja mogućnost za susrete. To je obično susret nekoliko srodnih duša, koje se slažu oko suštinskih pitanja, podržavaju se i žele da služe drugima. To je susret nevidljivih duhova sa apsolutnim, potekao iz našeg najdubljeg suštastva. (str. 175)

...koji upozoravajućim, a ipak pomirljivim tonom govore o tome kako se osveta često vraća onome ko je preduzima, o zamkama revanšizma, kao i generalizacije. Moram priznati da ovaj roman ima najbolji završetak, koji će - samo nagoveštavam! - posebno iznenaditi ljubitelje najčuvenijeg revolucionara XX veka. Naime, ovde susrećemo mnoge istorijske ličnosti, između ostalih Borhesa i još momčića Ernesta Gevaru, budućeg Čea.
 
Preostali prevedeni nastavci su „Ulica svile (1947-1949)“ (Rue de la Soie, 1996; „Laguna“, 2009) i „Poslednje uporište (1950-1954)“ (La derniere colline). Tek što se učinilo kako je došlo vreme da se skrase i zasnuju porodicu, Fransoa biva službeno poslat u francusku Indokinu. Vijetnamci žele nezavisnost, a od Tavernijea se očekuje da pregovara (odnosno, pokuša sprovođenje tog poduhvata) sa Ho Ši Minom. Zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu sa porodicom Rivijer (čiji se otac, Francuz, davno oženio Vijetnamkom), ne odlazi u nepoznato, ali ubrzo ga, svejedno, povlači  vrtlog politički podeljene države. Nakon što ne dobije ni glasa od supruga, Lea će se i sama zaputiti u Sajgon.
Posle uvodne trilogije, nije bilo preke potrebe za nastavljanjem serijala. Avanture Lee i njenog dragog nadalje obuhvataju više kontinenata, širenje komunističkog učenja i hladnoratovsko zaoštravanje, dosta uzbudljivih zapleta, novih mesta i epizodista, ali ništa od toga nije bilo nužno. Nasuprot tome, gotovo potpuno se udaljavamo od jezgra priče, odnos glavnog para se značajnije ne menja, čak nam Fransoa ostaje jedva nešto manje tajanstven nego prilikom prvog pojavljivanja. Osim da je siroče i da potiče iz bogate porodice, ali se rano otuđio od rodbine, ne znamo ništa bliže o njegovoj prošlosti, kao ni sama Lea. To je dobro kada služi pojačavanju utiska zagonetnosti, međutim, posle deset godina stalnog prisustva u životu heroine, nije baš razumljivo. Možda je nešto od toga razjašnjeno kroz preostala četiri toma („Kuba libre“, „Alžir, beli grad“, „Generali sumraka“ i „A kada putu dođe kraj“), ali, oni nisu prevedeni.

Najvišu ocenu bih dala “Aveniji Anrija Martena 101” (drugoj knjizi po redu), dok su mi, od likova, najupečatljivije u sećanju ostali Rafael Mal i sveštenik, otac Adrijen. Serijal je svakako zanimljivo štivo koje se čita veoma brzo, uključuje brojne važne istorijske epizode i osobe, pruža živu sliku epohe i svedočanstvo jednog doba, ali, kao kompaktna celina, prve tri knjige ipak najbolje funkcionišu  i deluju najubedljivije.