субота, 18. август 2018.

Subota sa knjigom: „Klub nepopravljivih optimista“

piše: Isidora Đolović

Postoje romani koji vas, tako, prožmu do najsitnije čestice bića, p(r)otresu, zamađijaju i „kupe“, a bez mnogo buke i pompe. Oni doduše, unapred obećaju štošta značajno i veliko, naslovom i nagoveštajem tematike, ali usput obuhvatajući još mnogo toga, sa ishodištem kakvo niste baš zamišljali. To su one priče za koje poželite da se nikada ne završe, pa i pošto se to neizbežno dogodi, rešeni ste da vam ne bude jedino, ni poslednje druženje. Kod njih se, stigavši do kraja  epiloškog, obavezno vraćate na prvo poglavlje, jer se tada sve kockice slažu na svoje mesto, ali, ipak, čeznete za odgovorom. Takva dela su tihi vrisak generacije, savremeni dokaz opstajanja epske strukture priča o pojedinačnim i kolektivnim sudbinama, koje se prepliću, ogledaju jedna u drugoj, razdvajaju i opet neraskidivo vežu. Njihova (ispunjena) misija je potpuna: da zabave, zarobe pažnju, zadovolje intelekt, zasuze oko, zasijaju nadom u čoveka i pisanje, zaiskre radošću što smo, eto, žitelji vazda nemilosrdnog, nepredvidivog, hirovito lepog sveta. Takav je  literarni prvenac iskusnog pravnika i scenariste Žan-Mišela Genasije, „Klub nepopravljivih optimista“ (Le club des incorrigibles optimistes, 2009; „Čarobna knjiga“, 2013). Energiju, živopisnost,  pripovednu, kompozicionu, idejnu vrednost ove knjige prepoznali su čak i poslovično najzahtevniji mladi, dodelivši joj Gonkur nagradu studenata za 2009. godinu.
Ima tih zloglasnih krajeva grada koji vas vraćaju u prošlost, i gde vam je uvek bolje da ne navraćate. Čovek živi u uverenju da je nešto zaboravio, ali to je samo zato što o tome ne razmišlja; dovoljno je, međutim, vratiti se na mesto gde se događaj odigrao. Monparnas sam godinama izbegavao. Bilo je tu utvara s kojima nisam znao šta bih. (str. 14)

U sam osvit pariskih osamdesetih godina, Sartrova sahrana i jedan susret podstiču odvijanje rolne filma sećanja naratora po imenu Mišel Marini. Povešće nas, tragom mnoštva raznovrsnih uspomena, do samog početka i jedne rođendanske proslave. Tog oktobra 1959, naš junak (ujedno vodič kroz ovu „hroniku“) napunio je dvanaest godina, a tim povodom upriličena zabava okupila brojnu, međusobno zavađenu, familiju sa očeve i majčine strane. Tri poklona koja dečak tom prilikom dobija: gramofon, fotoaparat i monografija o Luvru, ne samo da svedoče o njegovim primarnim interesovanjima, već su značajan signal budućih usmerenja pri njegovom sazrevanju.  

Mišel je najmlađe dete Pola (odnosno, Paola) Marinija i Elen Delone, unuk radnika Enca (poreklom Italijana) i preduzetnika Filipa, brat sedam godina starijeg studenta Franka i tri godine mlađe brbljivice Žilijet. Stric Batist je „crna ovca“ porodice, a ujak Moris pripadnik dijaspore. Brak Mišelovih roditelja sklopljen je i zauvek obeležen ratnim godinama, što već prilikom predstavljanja porodične istorije ukazuje na neizbežan raskol koji će vreme doneti. A ono je, opet, kako u uskim krugovima unutar jedne kuće, tako i na širem društvenom planu, burno doba promena i preokreta. Dečak odrasta u fazi opšteg oslobađanja strahova iz prethodne mračne dekade; u njegov vidokrug ulaze rokenrol, nove filozofske struje, promene u industriji i trgovinskim centrima (za šta je primer porodični posao, dok majka pohađa aktuelne kurseve u vezi sa menadžmentom), ali i politički nemiri, rat u Alžiru, stalne nesuglasice desničara sa socijalistima...

Kad se rodiš kao izdanak radničke klase, to znači da si komunista; ako si se rodio kao buržuj, mesto ti je na desnici. Međusobnog mešanja nema.(...) Niko nema prava da menja društveni stalež. Svet je jednostavno mesto; ako sam buržujsko dete, i sam ću biti buržuj. A mene je, ako ćemo pravo, bolelo uvo za njihove priče, za njihova ubeđenja i psovke kojima su jedan drugoga zasipali. Ja nisam bio ni za jedne, ni za druge. Njihovi kruti stavovi bili su mi dosadni i strani. Njihove bitke mene se nisu ticale. Mene su u životu zanimali rokenrol, književnost, fotografija i stoni fudbal. (str. 34)
Od svih tih, ne naročito razumljivih i još manje interesantnih tema, Mišel se sklanja u svet knjiga, te postaje pravi-pravcati kompulsivni čitalac! Neki od najlepših, najpromućurnijih odlomaka ovog obimnog romana odnose se upravo na dečakova promišljanja o svetu pisane reči, pitanjima odnosa autora i dela, biografizma ili objektivnog pristupa umetnosti:

Kad bih se dohvatio jednog pisca, ne bih ga ispuštao dok ne pročitam sve od njega, makar pisac bio i težak. I na planini, i na moru, roditelje sam dovodio do očaja. Vreme sam provodio čitajući, ravnodušan prema svemu što je njima bilo zanimljivo.(...) Proždirao sam klasike koji su imali lične književne kriterijume. Nisam ja čitao romansijera. Čitao sam njegovu biografiju, i nikako ne bih mogao da zavolim delo ako prethodno nisam zavoleo čoveka. (...) Romani su bili bolji ako ih je napisao neko ko je vodio herojski život, ko je živeo slavno. U slučajevima kada je pisac bio neki odvratan ili po svemu osrednji tip – teško je išlo. Sent Egziperi, Zola i Ljermontov dugo su mi bili omiljeni autori, ne samo zbog njihovih dela. Remboa sam voleo zbog tog njegovog olujnog života, a Kafku zato što je živeo tiho, bezimeno. Kako postupiti kad toliko već obožavate Žila Verna, Mopasana, Dostojevskog, Flobera, Simenona i tolike druge za koje se ispostavi da su kao ljudi odvratna đubrad? Treba li ih zaboraviti, ne obraćati pažnju na njih, ne čitati ih više? Držati se kao da oni ne postoje, iako su svi ti njihovi romani samo čekali da ih uzmem u ruke? Kako su ti ljudi mogli da napišu ta izvanredna dela kad su kao živa bića bili tako odbojni? Kad bih to pitanje postavio svojim drugovima, gledali su me kao da sam Irokez. (str. 40-41)

Odgovor daje deda Enco, u jednom od verovatno najubedljivih obrazloženja problematike na koju se svi kad-tad “spotaknemo”:
  
Čitati i zavoleti roman nekog gada ne znači dati mu nekakav oprost grehova, usvojiti njegova ubeđenja ili postati njegov saučesnik. To znači odati priznanje njegovom daru, ne njegovoj moralnosti ili njegovim idealima. Ja  ne osećam ni najmanju potrebu da stegnem Eržeu ruku, ali volim Tintina. Sem toga, jesi li i ti sam bezgrešan? (str. 42)

Uz svoje štampane drugove od mašte, Mišel voli da posećuje bistroe, uglavnom zarad igranja stonog fudbala, ali i da provodi vreme sa „zabranjenim“ društvom starijeg brata. Tako će upoznati Pjera Vermona, najboljeg Frankovog prijatelja, nihilistu, kao i njegovu sestru, Frankovu devojku Sesil, studentkinju književnosti. Njih dvoje su, neku godinu ranije, ostali bez roditelja, pa sami žive u velikom stanu prepunom ploča, knjiga i kreativnog nereda, što će postati prvo, sudbinski podsticajno odredište iz dečakovih snova. Provodeći vreme sa starijima od sebe, upoznaće njihove prekretničke, avangardne ideje, istovremeno vodeći tipično pubertetske bitke sa ukućanima (jedno vreme, primera radi, praktikuje bunt ćutanjem). Ali, tek otkrivanjem drugog „rajskog mesta“, počinje njegova velika pustolovina:

„Balto“ je bio jedan ogroman bistro, smešten na uglu dva bulevara. Na strani Avenije Denfer-Rošro, tamo gde je bio šank i gde si mogao da kupiš duvan, nalazili su se stolovi za stoni fudbal, fliperi i džuboks, dok je tamo bliže Bulevaru Raspaj bio restoran sa šezdeset mesta. Meni su pažnju privukla vrata između poslednjih stolova, zaklonjena zavesom od zelenog baršuna. Tu su nestajali muškarci zrelih godina. Nikoga nisam video da odande izlazi. To mi je zagolicalo maštu. (str. 37) 

Čak i dok nisam, negde na trećini knjige, pronašla (znakoviti!) podatak da je Klub zvanično otvoren tridesetog maja pedeset šeste godine, već me nepovratno opčinila. Pod pokroviteljstvom (između ostalog, finansijskim) Žan-Pola Sartra i Žozefa Kesela, u prividno mirnom (čak monotonom) ambijentu sale za igranja šaha, Mišel će uploviti u prostor otkrivanja slobode i proširivanja vidika. Naime, „Klub nepopravljivih optimista“ okuplja neke čudne ljude sa stranim akcentima, mahom političke azilante iz zemalja istočnog bloka. Osim vlasnice bistroa, gospođe Markizo, ženama je najstrože zabranjen pristup društvu čiji su osnivači lenjingradski lekar Igor Markiš i Verner Toler. Tu su još Leonid Krivošejin – pilot, heroj Sovjetskog saveza, Tibor Balaž – mađarska glumačka zvezda, Imre - njegov partner i zastupnik, Gregorios Petrulas – grčki profesor klasičnih jezika, Pavel Cibulka, Vladimir, Virgil i, naposletku, zagonetni fotografski asistent Saša, koga, iz nepoznatog razloga, niko od prisutnih ne podnosi. 
Oni su intelektualci, junaci rata, naučnici, umetnici, sa burnim prošlostima iza sebe i sadašnjicom u kojoj rade kao taksisti, nosači, kasiri. Žrtve birokratije matičnih zemalja, ni u Parizu nisu ostavljeni na miru od strane obaveštajnih službi – pojedinim „krticama“ čak polazi za rukom i da se infiltriraju u birtijske redove. U dubini duše, svaki od njih čezne za domovinom koja ih je izneverila. Usaglašeni da govore francuski, prilikom žučnijih prepirki ipak nesvesno pretvaraju svoje okupljalište u vavilonsku kulu apatrida. Povoda za raspravu je, srećom, uvek u izobilju. Ticale se Gagarinovog leta u svemir, prebega Nurejeva na zapad ili komunističkih viceva (poput onog o Staljinu i suncu koji me, evo, kad god se setim, do suza zasmeje!), njihove debate i priče su lekovite, otrovne i, u svakom slučaju, neophodne. Paralelno sa oslikavanjem Mišelovog najbližeg okruženja i lične drame, nastaju portreti svakog od članova “Kluba”.

Videćemo, npr, kako izgleda saradnja jednog boljševičkog lekara sa zakletim monarhistom (taksista i bivši belogardejac Viktor Volodin), samozvanim “grofom”. On “ne laže, nego pruža PRIČU“ mušterijama o svojim tobožnjim vezama sa Romanovima i Jusupovom, ali zato prvi pomaže Igoru u novoj sredini. A možete li da zamislite tog istog, bivšeg doktora, dok spasava život i bdi nad Nemcem u komi? Saznaćemo štošta o nepremostivim razlikama brakom vezanih porodica Delone i Marini, italijanskim korenima kojih se jedni stide, ponovnom integrisanju drugih – tzv. „crnotabanaša“ u društvo. Videćemo kako mladić bez objašnjenja ostavlja devojku koju voli, samo da je ne bi unesrećio i obavezao na čekanje vojnika (još jednog u nizu mladih koji izlažu život opasnosti u suštinski tuđem sukobu). Zatičemo Sartra dok oplakuje Kamijevu pogibiju, mada ga je često javno kritikovao…i  dečaka koji sve to posmatra, upija, razvijajući se prema strujanjima. Lične drame svih ovih ljudi odigravaju se uporedo sa Mišelovim sazrevanjem. Mada postaje svojevrsni poverenik, uvučen u njihove probleme i strepnje, ipak je još dete, pa sa odgovarajuće iskustvene pozicije posmatra i tumači postupke odraslih. Oni su mu daleko zanimljiviji od časova sa kojih vremenom sve češće izostaje, smišljajući što zanimljivija opravdanja za školskog nadzornika zvanog „Šerlok“. Sve mu je interesantnije od formalnog, suvoparnog  obrazovanja, bile to posete Operi u društvu oca, šetanje hodnicima Luvra sa dedom, pospremanje stana i džogiranje uz Sesil, čitanje Pjerovih pisama sa fronta ili Kamijevih romana.

Iako počinje kao porodična saga, a godine i perspektiva naratora svrstavaju ga u romane za adolescente, o svim gorko-slatkim stranama odrastanja, u pitanju je mnogo, mnogo šira, kompleksnija i detaljnija tvorevina. Obuhvata period dečaštva glavnog junaka, od njegove dvanaeste godine (1959) do mature u školi „Anri IV“ (1964), ali je istovremeno i svedočanstvo prošlosti (prelomljene kroz prizmu trenutka) nekolicine disidenata iz komunističkih zemalja, koji  manje-više slično životare u Parizu. Dok se na njihove biografije osvrće sa sadašnjim iskustvom odraslog koji razume, sagledajući čitavu sliku, lična razmišljanja i vidike Mišel izlaže u potpunosti preko tzv. doživljajnog JA, uz povremeno naglašavanje poznavanja kasnijeg raspleta ili pouke, ali, ne odstupajući od ondašnje pozicije začuđenog, radoznalog dečaka. 

Njegov svet potresaju brojne, intenzivne i često još previše daleke pojave: od rastakanja sopstvenog doma do priključivanja neobičnoj skupini „optimista“ (što u ovom slučaju nipošto ne bi trebalo shvatiti doslovno!), od poznanstava koja zauvek menjaju život, do podjednako prelomnih gubitaka. Čitanje Kazancakisa i Saganove, mozganje nad astrologijom i stihotvorstvom, stvaralački pokušaji (u domenu pisanog i vizuelnog), igranje šaha i stonog fudbala, uz mnogo SLUŠANJA (kako muzike, tako i tuđih ispovesti), ispiti su u razvojnoj „školi“ za duh, um i narav ovog pariskog mangupčića. Uostalom, sem Nikole sa kojim deli klupu, ploče i partije „stonjaka“, uz neizbežna prepisivanja na testovima iz matematike, Mišel nema drugove među svojim vršnjacima – ali, ni preteranog zanimanja da ih stekne. Svakodnevnica mu, zato, veoma brzo biva raspodeljena između drugovanja sa usamljenom doktorandkinjom Sesil i poseta bistrou, sedištu istočne emigracije. I jedna i druga sredina ga intrigiraju neobičnošću, ali i postepenim prihvatanjem kao male budale, bratića, intelektualnog šegrta ili, jednostavno, osobe voljne da saoseća i po potrebi saučestvuje. Obasjano celovitošću konačnih spoznaja, ovo razdoblje se, sada stasalom Mišelu (a i nama) otvara u punoj tragičnosti, veličanstvenosti i (intimnom) značaju. 

Imam ja izvestan problem sa logikom. Nikada mi, naime, nije bilo jasno kako neko može da govori jedno, a radi suprotno od toga. Kako čovek može da se kune da voli nekoga, a da mu u isto vreme nanosi bol; da ima prijatelja, a da ga zaboravi; kako je to moguće da ljudi budu blizak rod, a da jedan kraj drugog prolaze kao potpuni stranci; kako to biva da se ljudi pozivaju na velika načela, a da se pritom tih načela ne pridržavaju; kako mogu da tvrde da veruju u Boga, a ponašaju se kao da Bog ne postoji; i kako je to moguće da čovek sebe smatra junakom iako postupa kao poslednji gad. (str. 131)
Pažnja je ravnomerno raspodeljena na glavnog junaka i njegovu komplikovanu porodicu, kao i na bratstvo po nevolji iz „Baltoa“. Naizmenično, pri neprimetnom i veštom „prelivanju“ jednog toka priče u drugi, upoznajemo se sa tugama, kratkim radostima i kobnim greškama, uz razarajuće tajne svih uključenih u radnju. Koliko god bili međusobno različiti i razdvojeni, njihovi životi se na čudan način reflektuju jedni u drugima. „Klub“ formiraju i vode ljudi proterani ili svojevoljno izbegli iz zavičaja, sada se u Parizu baveći (često od primarne struke uvredljivo dalekim) profesijama koje nisu mogli ni da zamisle, ali im omogućavaju da spoje kraj sa krajem. Pa, ipak, ni taksirajući, istovarajući robu, razvijajući negative u fotografskim komorama ili puštajući trake u bioskopu, ne gube tračak nade u mogućnost povratka barem dela izgubljene ličnosti (kroz lečenje ljudi, glumu, nostrifikaciju diplome, pisanje zamašne istorijske studije....), kad već nikada neće vratiti svoje porodice i domove. Istovremeno, kroz njihove bespregledne diskusije, šahovske partije, prepirke i mirenja, prosijava kulturna, politička, misaona klima decenije. Na Mišelovim omiljenim ili barem usputnim „stanicama“ (fontana Mediči, Luksemburški park, bulevar Raspaj), dok se iskrada iz stana radi noćnih skitnji gradom ili tražeći dobar ugao za ovekovečenje nekog dragog prizora, pred očima nam iskrsava i uobličava se Pariz sredine XX veka, slobodan, u osvit novog poglavlja svoje duge istorije. 

Sve to Genasija raspreda i iznova povezuje znalački, brižljivo, sa plodonosnim strpljenjem i minucioznošću. Njegova proza je detaljna, raspričana, prepuna inteligentnih dijaloga, živih opisa gradskih sastajališta, sveprožimajućeg duha vremena. Introspektivna je, duhovita, misaona; svedočanstvo, revizija i oda prohujalom dobu. Roman odrastanja, porodična hronika, društvena studija i istorijski pregled; moderan sa čvrstim osloncem u tradicionalnom pripovednom izrazu i jedan od onih književnih dragulja koji se, kako na poleđini (ovoga puta sasvim opravdano) stoji,  prepričavaju, preporučuju i vole.