Postoje
romani koji vas, tako, prožmu do najsitnije čestice bića, p(r)otresu,
zamađijaju i „kupe“, a bez mnogo buke i pompe. Oni doduše, unapred obećaju
štošta značajno i veliko, naslovom i nagoveštajem tematike, ali usput
obuhvatajući još mnogo toga, sa ishodištem kakvo niste baš zamišljali. To su
one priče za koje poželite da se nikada ne završe, pa i pošto se to neizbežno
dogodi, rešeni ste da vam ne bude jedino, ni poslednje druženje. Kod njih se, stigavši
do kraja epiloškog, obavezno vraćate na
prvo poglavlje, jer se tada sve kockice slažu
na svoje mesto, ali, ipak, čeznete za odgovorom. Takva dela su tihi vrisak generacije, savremeni dokaz
opstajanja epske strukture priča o pojedinačnim i kolektivnim sudbinama, koje
se prepliću, ogledaju jedna u drugoj, razdvajaju i opet neraskidivo vežu.
Njihova (ispunjena) misija je potpuna: da zabave, zarobe pažnju, zadovolje
intelekt, zasuze oko, zasijaju nadom u čoveka i pisanje, zaiskre radošću što
smo, eto, žitelji vazda nemilosrdnog, nepredvidivog, hirovito lepog sveta.
Takav je literarni prvenac iskusnog
pravnika i scenariste Žan-Mišela
Genasije, „Klub nepopravljivih
optimista“ (Le club des incorrigibles
optimistes, 2009; „Čarobna knjiga“, 2013). Energiju, živopisnost, pripovednu, kompozicionu, idejnu vrednost ove
knjige prepoznali su čak i poslovično najzahtevniji mladi, dodelivši joj Gonkur
nagradu studenata za 2009. godinu.
Ima
tih zloglasnih krajeva grada koji vas vraćaju u prošlost, i gde vam je uvek
bolje da ne navraćate. Čovek živi u uverenju da je nešto zaboravio, ali to je
samo zato što o tome ne razmišlja; dovoljno je, međutim, vratiti se na mesto
gde se događaj odigrao. Monparnas sam godinama izbegavao. Bilo je tu utvara s
kojima nisam znao šta bih. (str.
14)
U
sam osvit pariskih osamdesetih godina, Sartrova sahrana i jedan susret podstiču
odvijanje rolne filma sećanja
naratora po imenu Mišel Marini.
Povešće nas, tragom mnoštva raznovrsnih uspomena, do samog početka i jedne
rođendanske proslave. Tog oktobra 1959, naš junak (ujedno vodič kroz ovu
„hroniku“) napunio je dvanaest godina, a tim povodom upriličena zabava okupila
brojnu, međusobno zavađenu, familiju sa očeve i majčine strane. Tri poklona
koja dečak tom prilikom dobija: gramofon, fotoaparat i monografija o Luvru, ne
samo da svedoče o njegovim primarnim interesovanjima, već su značajan signal
budućih usmerenja pri njegovom sazrevanju.
Mišel
je najmlađe dete Pola (odnosno,
Paola) Marinija i Elen Delone, unuk radnika Enca (poreklom Italijana) i
preduzetnika Filipa, brat sedam
godina starijeg studenta Franka i
tri godine mlađe brbljivice Žilijet.
Stric Batist je „crna ovca“
porodice, a ujak Moris pripadnik
dijaspore. Brak Mišelovih roditelja sklopljen je i zauvek obeležen ratnim
godinama, što već prilikom predstavljanja porodične istorije ukazuje na
neizbežan raskol koji će vreme doneti. A ono je, opet, kako u uskim krugovima
unutar jedne kuće, tako i na širem društvenom planu, burno doba promena i preokreta.
Dečak odrasta u fazi opšteg oslobađanja strahova iz prethodne mračne dekade; u
njegov vidokrug ulaze rokenrol, nove filozofske struje, promene u industriji i
trgovinskim centrima (za šta je primer porodični posao, dok majka pohađa
aktuelne kurseve u vezi sa menadžmentom), ali i politički nemiri, rat u Alžiru,
stalne nesuglasice desničara sa socijalistima...
Kad
se rodiš kao izdanak radničke klase, to znači da si komunista; ako si se rodio
kao buržuj, mesto ti je na desnici. Međusobnog mešanja nema.(...) Niko nema
prava da menja društveni stalež. Svet je jednostavno mesto; ako sam buržujsko
dete, i sam ću biti buržuj. A mene je, ako ćemo pravo, bolelo uvo za njihove
priče, za njihova ubeđenja i psovke kojima su jedan drugoga zasipali. Ja nisam
bio ni za jedne, ni za druge. Njihovi kruti stavovi bili su mi dosadni i
strani. Njihove bitke mene se nisu ticale. Mene su u životu zanimali rokenrol,
književnost, fotografija i stoni fudbal. (str.
34)
Od
svih tih, ne naročito razumljivih i još manje interesantnih tema, Mišel se
sklanja u svet knjiga, te postaje pravi-pravcati kompulsivni čitalac! Neki od najlepših, najpromućurnijih odlomaka
ovog obimnog romana odnose se upravo na dečakova promišljanja o svetu pisane
reči, pitanjima odnosa autora i dela, biografizma ili objektivnog pristupa
umetnosti:
Kad
bih se dohvatio jednog pisca, ne bih ga ispuštao dok ne pročitam sve od njega,
makar pisac bio i težak. I na planini, i na moru, roditelje sam dovodio do
očaja. Vreme sam provodio čitajući, ravnodušan prema svemu što je njima bilo
zanimljivo.(...) Proždirao sam klasike koji su imali lične književne
kriterijume. Nisam ja čitao romansijera. Čitao sam njegovu biografiju, i nikako
ne bih mogao da zavolim delo ako prethodno nisam zavoleo čoveka. (...) Romani
su bili bolji ako ih je napisao neko ko je vodio herojski život, ko je živeo
slavno. U slučajevima kada je pisac bio neki odvratan ili po svemu osrednji tip
– teško je išlo. Sent Egziperi, Zola i Ljermontov dugo su mi bili omiljeni
autori, ne samo zbog njihovih dela. Remboa sam voleo zbog tog njegovog olujnog
života, a Kafku zato što je živeo tiho, bezimeno. Kako postupiti kad toliko već
obožavate Žila Verna, Mopasana, Dostojevskog, Flobera, Simenona i tolike druge
za koje se ispostavi da su kao ljudi odvratna đubrad? Treba li ih zaboraviti,
ne obraćati pažnju na njih, ne čitati ih više? Držati se kao da oni ne postoje,
iako su svi ti njihovi romani samo čekali da ih uzmem u ruke? Kako su ti ljudi
mogli da napišu ta izvanredna dela kad su kao živa bića bili tako odbojni? Kad
bih to pitanje postavio svojim drugovima, gledali su me kao da sam Irokez. (str. 40-41)
Odgovor
daje deda Enco, u jednom od verovatno najubedljivih obrazloženja problematike
na koju se svi kad-tad “spotaknemo”:
Čitati
i zavoleti roman nekog gada ne znači dati mu nekakav oprost grehova, usvojiti
njegova ubeđenja ili postati njegov saučesnik. To znači odati priznanje
njegovom daru, ne njegovoj moralnosti ili njegovim idealima. Ja ne osećam ni najmanju potrebu da stegnem
Eržeu ruku, ali volim Tintina. Sem toga, jesi li i ti sam bezgrešan? (str. 42)
Uz
svoje štampane drugove od mašte, Mišel voli da posećuje bistroe, uglavnom zarad
igranja stonog fudbala, ali i da provodi vreme sa „zabranjenim“ društvom
starijeg brata. Tako će upoznati Pjera
Vermona, najboljeg Frankovog prijatelja, nihilistu, kao i njegovu sestru,
Frankovu devojku Sesil, studentkinju
književnosti. Njih dvoje su, neku godinu ranije, ostali bez roditelja, pa sami
žive u velikom stanu prepunom ploča, knjiga i kreativnog nereda, što će postati
prvo, sudbinski podsticajno odredište iz dečakovih snova. Provodeći vreme sa
starijima od sebe, upoznaće njihove prekretničke, avangardne ideje, istovremeno
vodeći tipično pubertetske bitke sa ukućanima (jedno vreme, primera radi,
praktikuje bunt ćutanjem). Ali, tek otkrivanjem drugog „rajskog mesta“, počinje
njegova velika pustolovina:
„Balto“ je bio jedan ogroman bistro, smešten na uglu dva bulevara. Na strani Avenije Denfer-Rošro, tamo gde je bio šank i gde si mogao da kupiš duvan, nalazili su se stolovi za stoni fudbal, fliperi i džuboks, dok je tamo bliže Bulevaru Raspaj bio restoran sa šezdeset mesta. Meni su pažnju privukla vrata između poslednjih stolova, zaklonjena zavesom od zelenog baršuna. Tu su nestajali muškarci zrelih godina. Nikoga nisam video da odande izlazi. To mi je zagolicalo maštu. (str. 37)
Čak
i dok nisam, negde na trećini knjige, pronašla (znakoviti!) podatak da je Klub
zvanično otvoren tridesetog maja pedeset šeste godine, već me
nepovratno opčinila. Pod pokroviteljstvom (između ostalog, finansijskim)
Žan-Pola Sartra i Žozefa Kesela, u prividno mirnom (čak monotonom) ambijentu sale
za igranja šaha, Mišel će uploviti u prostor otkrivanja slobode i proširivanja
vidika. Naime, „Klub nepopravljivih optimista“ okuplja neke čudne ljude sa stranim akcentima, mahom
političke azilante iz zemalja istočnog bloka. Osim vlasnice bistroa, gospođe
Markizo, ženama je najstrože zabranjen pristup društvu čiji su osnivači lenjingradski
lekar Igor Markiš i Verner Toler. Tu su još Leonid Krivošejin – pilot, heroj
Sovjetskog saveza, Tibor Balaž –
mađarska glumačka zvezda, Imre -
njegov partner i zastupnik, Gregorios
Petrulas – grčki profesor klasičnih jezika, Pavel Cibulka, Vladimir, Virgil i, naposletku, zagonetni
fotografski asistent Saša, koga, iz
nepoznatog razloga, niko od prisutnih ne podnosi.
Oni
su intelektualci, junaci rata, naučnici, umetnici, sa burnim prošlostima iza
sebe i sadašnjicom u kojoj rade kao taksisti, nosači, kasiri. Žrtve birokratije
matičnih zemalja, ni u Parizu nisu ostavljeni na miru od strane obaveštajnih
službi – pojedinim „krticama“ čak polazi za rukom i da se infiltriraju u
birtijske redove. U dubini duše, svaki od njih čezne za domovinom koja ih je
izneverila. Usaglašeni da govore francuski, prilikom žučnijih prepirki ipak
nesvesno pretvaraju svoje okupljalište u vavilonsku kulu apatrida. Povoda za
raspravu je, srećom, uvek u izobilju. Ticale se Gagarinovog leta u svemir,
prebega Nurejeva na zapad ili komunističkih viceva (poput onog o Staljinu i
suncu koji me, evo, kad god se setim, do suza zasmeje!), njihove debate i priče
su lekovite, otrovne i, u svakom slučaju, neophodne. Paralelno sa oslikavanjem
Mišelovog najbližeg okruženja i lične drame, nastaju portreti svakog od članova
“Kluba”.
Videćemo, npr, kako izgleda saradnja jednog boljševičkog lekara sa zakletim monarhistom (taksista i bivši belogardejac Viktor Volodin), samozvanim “grofom”. On “ne laže, nego pruža PRIČU“ mušterijama o svojim tobožnjim vezama sa Romanovima i Jusupovom, ali zato prvi pomaže Igoru u novoj sredini. A možete li da zamislite tog istog, bivšeg doktora, dok spasava život i bdi nad Nemcem u komi? Saznaćemo štošta o nepremostivim razlikama brakom vezanih porodica Delone i Marini, italijanskim korenima kojih se jedni stide, ponovnom integrisanju drugih – tzv. „crnotabanaša“ u društvo. Videćemo kako mladić bez objašnjenja ostavlja devojku koju voli, samo da je ne bi unesrećio i obavezao na čekanje vojnika (još jednog u nizu mladih koji izlažu život opasnosti u suštinski tuđem sukobu). Zatičemo Sartra dok oplakuje Kamijevu pogibiju, mada ga je često javno kritikovao…i dečaka koji sve to posmatra, upija, razvijajući se prema strujanjima. Lične drame svih ovih ljudi odigravaju se uporedo sa Mišelovim sazrevanjem. Mada postaje svojevrsni poverenik, uvučen u njihove probleme i strepnje, ipak je još dete, pa sa odgovarajuće iskustvene pozicije posmatra i tumači postupke odraslih. Oni su mu daleko zanimljiviji od časova sa kojih vremenom sve češće izostaje, smišljajući što zanimljivija opravdanja za školskog nadzornika zvanog „Šerlok“. Sve mu je interesantnije od formalnog, suvoparnog obrazovanja, bile to posete Operi u društvu oca, šetanje hodnicima Luvra sa dedom, pospremanje stana i džogiranje uz Sesil, čitanje Pjerovih pisama sa fronta ili Kamijevih romana.
Iako
počinje kao porodična saga, a godine i perspektiva naratora svrstavaju ga u
romane za adolescente, o svim gorko-slatkim stranama odrastanja, u pitanju je
mnogo, mnogo šira, kompleksnija i detaljnija tvorevina. Obuhvata period
dečaštva glavnog junaka, od njegove dvanaeste godine (1959) do mature u školi
„Anri IV“ (1964), ali je istovremeno i svedočanstvo prošlosti (prelomljene kroz
prizmu trenutka) nekolicine disidenata iz komunističkih zemalja, koji manje-više slično životare u Parizu. Dok se
na njihove biografije osvrće sa sadašnjim iskustvom odraslog koji razume,
sagledajući čitavu sliku, lična razmišljanja i vidike Mišel izlaže u potpunosti
preko tzv. doživljajnog JA, uz
povremeno naglašavanje poznavanja kasnijeg raspleta ili pouke, ali, ne
odstupajući od ondašnje pozicije začuđenog, radoznalog dečaka.
Njegov
svet potresaju brojne, intenzivne i često još previše daleke pojave: od
rastakanja sopstvenog doma do priključivanja neobičnoj skupini „optimista“ (što
u ovom slučaju nipošto ne bi trebalo shvatiti doslovno!), od poznanstava koja
zauvek menjaju život, do podjednako prelomnih gubitaka. Čitanje Kazancakisa i
Saganove, mozganje nad astrologijom i stihotvorstvom, stvaralački pokušaji (u
domenu pisanog i vizuelnog), igranje šaha i stonog fudbala, uz mnogo SLUŠANJA (kako
muzike, tako i tuđih ispovesti), ispiti su u razvojnoj „školi“ za duh, um i
narav ovog pariskog mangupčića. Uostalom, sem Nikole sa kojim deli klupu, ploče i partije „stonjaka“, uz
neizbežna prepisivanja na testovima iz matematike, Mišel nema drugove među
svojim vršnjacima – ali, ni preteranog zanimanja da ih stekne. Svakodnevnica
mu, zato, veoma brzo biva raspodeljena između drugovanja sa usamljenom
doktorandkinjom Sesil i poseta bistrou, sedištu istočne emigracije. I jedna i druga sredina ga intrigiraju
neobičnošću, ali i postepenim prihvatanjem kao male budale, bratića, intelektualnog šegrta ili, jednostavno,
osobe voljne da saoseća i po potrebi saučestvuje. Obasjano celovitošću konačnih
spoznaja, ovo razdoblje se, sada stasalom Mišelu (a i nama) otvara u punoj tragičnosti,
veličanstvenosti i (intimnom) značaju.
Imam
ja izvestan problem sa logikom. Nikada mi, naime, nije bilo jasno kako neko
može da govori jedno, a radi suprotno od toga. Kako čovek može da se kune da
voli nekoga, a da mu u isto vreme nanosi bol; da ima prijatelja, a da ga
zaboravi; kako je to moguće da ljudi budu blizak rod, a da jedan kraj drugog
prolaze kao potpuni stranci; kako to biva da se ljudi pozivaju na velika
načela, a da se pritom tih načela ne pridržavaju; kako mogu da tvrde da veruju
u Boga, a ponašaju se kao da Bog ne postoji; i kako je to moguće da čovek sebe
smatra junakom iako postupa kao poslednji gad. (str. 131)
Pažnja
je ravnomerno raspodeljena na glavnog junaka i njegovu komplikovanu porodicu,
kao i na bratstvo po nevolji iz
„Baltoa“. Naizmenično, pri neprimetnom i veštom „prelivanju“ jednog toka priče
u drugi, upoznajemo se sa tugama, kratkim radostima i kobnim greškama, uz
razarajuće tajne svih uključenih u radnju. Koliko god bili međusobno različiti
i razdvojeni, njihovi životi se na čudan način reflektuju jedni u drugima.
„Klub“ formiraju i vode ljudi proterani ili svojevoljno izbegli iz zavičaja,
sada se u Parizu baveći (često od primarne struke uvredljivo dalekim)
profesijama koje nisu mogli ni da zamisle, ali im omogućavaju da spoje kraj sa
krajem. Pa, ipak, ni taksirajući, istovarajući robu, razvijajući negative u
fotografskim komorama ili puštajući trake u bioskopu, ne gube tračak nade u
mogućnost povratka barem dela izgubljene ličnosti (kroz lečenje ljudi, glumu,
nostrifikaciju diplome, pisanje zamašne istorijske studije....), kad već nikada
neće vratiti svoje porodice i domove. Istovremeno, kroz njihove bespregledne
diskusije, šahovske partije, prepirke i mirenja, prosijava kulturna, politička,
misaona klima decenije. Na Mišelovim omiljenim ili barem usputnim „stanicama“
(fontana Mediči, Luksemburški park, bulevar Raspaj), dok se iskrada iz stana
radi noćnih skitnji gradom ili tražeći dobar ugao za ovekovečenje nekog dragog
prizora, pred očima nam iskrsava i uobličava se Pariz sredine XX veka, slobodan,
u osvit novog poglavlja svoje duge istorije.
Sve to Genasija raspreda i iznova povezuje znalački, brižljivo, sa plodonosnim strpljenjem i minucioznošću. Njegova proza je detaljna, raspričana, prepuna inteligentnih dijaloga, živih opisa gradskih sastajališta, sveprožimajućeg duha vremena. Introspektivna je, duhovita, misaona; svedočanstvo, revizija i oda prohujalom dobu. Roman odrastanja, porodična hronika, društvena studija i istorijski pregled; moderan sa čvrstim osloncem u tradicionalnom pripovednom izrazu i jedan od onih književnih dragulja koji se, kako na poleđini (ovoga puta sasvim opravdano) stoji, prepričavaju, preporučuju i vole.