Besmisao
rata najbolje se da sagledati očima onih koji su za njega najmanje odgovorni,
nevoljni učesnici surovih, izokrenutih „igara“, bespomoćni i nezatrovani
morbidnom „logikom“ opravdavanja svih zala koja je čovek u stanju da učini svom
bližnjem. Posmatran pogledom deteta, koje pred tako direktnim, surovim prizorom
neminovno gubi urođenu bezazlenost, zbunjeno se kolebajući između prirodnog
nagona ka ugledanju na odrasle i suštinskog neslaganja sa njihovim kršenjem
svih onih načela koja nam vaspitanjem usađuju, svaki sukob gubi i poslednju
eventualnu mogućnost „zdravorazumske“ odbrane. Na detinjem iskustvu Dž. G. Balarda, sticanom tokom japanske okupacije Šangaja i boravka u Civilnom sabirnom
centru Lunghui, zasniva se njegov roman „Carstvo
sunca“ (Empire of the Sun, 1984;
„Znanje Zagreb“, 1987/ „Čarobna knjiga“, 2013). Obuhvata vreme između 1941. i
1945. godine, tačnije, od napada na Perl Harbor do nešto posle bacanja atomske
bombe na Hirošimu i Nagasaki.
Džejmi,
odnosno Džim (ime koje će odabrati za drugu, prinudno samotničku fazu
života i preranog odrastanja) Grejem,
jedanaestogodišnji dečak, živi u Šangaju. Sin je britanskog vlasnika fabrike
tekstila, jednog od imućnijih industrijalaca stacioniranih u kolonijama.
Odrastajući u predgrađu namenjenom porodicama ovih poslovnih ljudi, najviše
voli da istražuje „zabranjeni“ svet
izvan svog kruga, krećući se kroz šarenilo naroda i rasa na bučnim ulicama.
Njegovu svakodnevnicu ispunjavaju mimoilaženja sa pripadnicima japanske vojske,
prosjacima, slugama, Zapadnjacima; obavezno odlaženje na projekcije
propagandnih filmova kao izveštaja o ratu (koji još nije direktno zahvatio
njihovo područje); zabave pod maskama u vilama očevih prijatelja i kolega; a
naročito apsolutna opčinjenost avijacijom i oružjem. Džim je radoznalo dete,
bez jasno definisanog osećanja nacionalne pripadnosti (usleg čega mu je
privrženost Englezima potanka) ili
klasne izdvojenosti, pa mu vozač Jang često biva podjednako dobar drug kao i
deca iz Katedralne škole koju pohađa. U očima dečaka, realnost se neobično
prepliće sa igrom (npr, kada zabasa do napuštenog aerodroma Hangdžau, svega par
godina ranije poprišta oružanog okršaja), pri čemu je njegova mašta izrazito
jaka, što će usloviti da na specifičan način, gotovo nesvestan prave opasnosti,
doživi sve bliže izbijanje rata. Oblikovaće mu, sve to, ne samo pogled na
zbivanja nakon bombardovanja Perl Harbora, već i kasnije dovitljive poteze u
borbi za preživljavanje.
Nakon
prvog većeg japanskog napada, prilikom kojeg ga metež na ulici razdvaja od
roditelja, Džim postaje begunac iz bolnice, privremeno siroče i skitnica. Svoju
i susedne kuće u Međunarodnom naselju zatiče ispreturane i napuštene, pa najpre
boravi u praznim stanovima, vrebajući priliku za predaju Japancima. Taj potez,
naime, smatra neophodnim kako bi pronašao svoje, ali će se ispostaviti da je
dospeti u logor za internirce znatno teži poduhvat nego što se čini. U
međuvremenu, Džim na biciklu jezdi ulicama opustelog, polumrtvog grada, spava u
taksiju u lučkom delu naselja, muče ga hronična glad i uznemirujuća samoća.
Beda, leševi, posledice razaranja na koje svuda nailazi, prikazani su korišćenjem tehnike oneobičavanja, pa tako
prelomljeni kroz detinju vizuru gube nešto od svoje pune surovosti.
Sjećao se zabave kod dr Lokvuda u Hungdžauu i kineskih mađioničara, koji su se preobražavali u ptice. Ali, bombardovanje „Burnice“, tenk koji je zdrobio Pakard, golemi topovi na „Idzumu“ – to je pripadalo carstvu fikcije. Samo što nije očekivao da Jang ušeta u odjel i objavi mu da su dio epa u tehnikoloru, koji se snima u šangajskim filmskim studijima.
Pa, ipak, nedvojbenu, zbiljsku sliku činila je muljevita obala na koju je otac pomogao izvući mornare i na kojoj su sjedili punih šest sati kraj tijela mrtvog podoficira. Činilo se da su sami Japanci bili iznenađeni brzinom vlastita napada, te da su morali čekati prije nego što potpuno shvate razmjere pobjede. U roku od nekoliko sati nakon Perl Harbora, japanska vojska koja je opsjela Šangaj, zauzela je Međunarodnu naseobinu. Marinci koji su osvojili „Brazdu“ i zaposjednuli Kej slavili su pobjedu paradirajući u velikom broju ispred hotela i obalnih kuća.
Sjećao se zabave kod dr Lokvuda u Hungdžauu i kineskih mađioničara, koji su se preobražavali u ptice. Ali, bombardovanje „Burnice“, tenk koji je zdrobio Pakard, golemi topovi na „Idzumu“ – to je pripadalo carstvu fikcije. Samo što nije očekivao da Jang ušeta u odjel i objavi mu da su dio epa u tehnikoloru, koji se snima u šangajskim filmskim studijima.
Pa, ipak, nedvojbenu, zbiljsku sliku činila je muljevita obala na koju je otac pomogao izvući mornare i na kojoj su sjedili punih šest sati kraj tijela mrtvog podoficira. Činilo se da su sami Japanci bili iznenađeni brzinom vlastita napada, te da su morali čekati prije nego što potpuno shvate razmjere pobjede. U roku od nekoliko sati nakon Perl Harbora, japanska vojska koja je opsjela Šangaj, zauzela je Međunarodnu naseobinu. Marinci koji su osvojili „Brazdu“ i zaposjednuli Kej slavili su pobjedu paradirajući u velikom broju ispred hotela i obalnih kuća.
(str. 49)
Džima
će uskoro „usvojiti“ bivši američki mornari, sada šverceri i podvodači Frenk i Bejsi. Poput Pinokiovih pokvarenih „mentora“, u nekoliko navrata
pokušavaju ga prodaju, što im ne polazi za rukom – delimično zbog dečakove
mršavosti i bolešljivog izgleda, a većim delom njegovog lukavstva i neuništive
vere u ono preostalo zrno dobrote koje baš svaki čovek poseduje. Zato se, ni na
jednoj etapi svog puta, Džim neće sasvim otuđiti od ljudi i pokušaja da dopre
do njih. Dospeva u zatočenički centar, gde uz zaraze malarije i dizenterije, borbe
i manipulacije oko svake skromne porcije, svedočimo i Džimovoj rastućoj
naklonosti prema japanskoj vojsci. Ona je samo na prvi pogled neobična, dok ne
shvatimo kako dečak neprijatelje doživljava kao najpouzdaniji put do roditelja.
Susret i spajanje sa poznatim postaće cilj kome stremi svakom mišlju i
postupkom, dok nagon za opstajanjem, paradoksalno, svoje ishodište nalazi u
prebacivanju u logor.
Druga
celina romana upravo se time i bavi, „preletevši“ tri godine od Džimovog
dolaska u Lunghui. Sada već tinejdžer, priznaje kako su mu se majčin i očev lik
od nekog vremena zamaglili u sećanju, ali je pokretačka snaga ostala ista.
Išžezla je detinja bezazlenost, potisnuta vrstom emocionalne distance u odnosu
na smrt, stradanja, prizore krvoprolića. Život iza bodljikave žice postao je
jedina realnost, dok sapatništvo sa zemljacima ne samo što ih nije istinski
zbližilo, već se upoznavanje ljudske pokvarenosti (čak i unutar vanrednih
okolnosti) razvilo do nepoverenja i odbojnosti. Dok traju vazdušni napadi, a prognoze
savezničke pobede sve češće i glasnije dopiru do njih, Džim čak priželjkuje da
ne budu istinite. Sam život u logoru ima svoje ustrojstvo i rutinu. Zarobljenici
daju određenim delovima logora imena dalekih londonskih ulica, dečakova soba je
pregradom odeljena od prinudnih „cimera“ - tročlane porodice Viktor, mentor i vaspitač mu postaje doktor Ransom, a najbliži drug redov
Kimura. Usled mnogostruke lišenosti, kod svih jača uloga imaginacije; odnos
prema nikad još viđenoj, dalekoj Britaniji postaje veoma zanimljiv, a zalihe
novina „Reader's digest“ pružaju uvid u drugu, širu sliku rata. Džimova
pubertetska čulnost, usmerena ka gospođi Viktor (jedinoj iole mlađoj ženi u okruženju),
budi se i pored susetkine neskrivene netrpeljivosti. On od samog početka bez
problema prihvata ulogu „potrčka“ odraslih, shvativši da će mu preduzimljivost
uvek doneti najviše koristi.
Treća
celina knjige odnosi se na dešavanja neposredno po okončanju rata i atomskih
napada. Ostavši među retkima koji su preživeli marš već sasvim iscrpljenih
sapatnika, dečak mora da se suoči sa svetom izvan zarobljeništva.
Nesvakidašnjost njegove pozicije ogleda se u činjenici da je logor posmatrao
kao područje kakve-takve bezbednosti, a njegove jasne granice kao hijerarhiju i
(trenutno) jedino uporište u životu. Zbog toga se, uplašen od nepoznanice mira
koji sledi i rizika saznanja o sudbini svojih najbližih, brzo i lako uljuljkuje
u iluziju idile na koju se dobro
navikao, pa priželjkuje da se rat ne završi, ili barem da vrlo brzo „izbije
neki novi“, kako ne bi bio primoran da napusti sigurnost Lunhuija!
Džim
je istovremeno naivan, nezreo i egocentričan u skladu sa svojim uzrastom, a sa
druge strane, bivajući svakodnevno izložen potresnim prizorima, preterano oguglao
na njih, poput kakvog prekaljenog veterana. Važno je ukazati na pitanje posledica koje rat ostavlja na
dečjoj psihi i duši, pre svega u vidu iskrivljene percepcije, izvesne stečene
neosetljivosti, a najviše teškoća prilikom razlikovanja objektivne zbilje od
ličnog (ne)razumevanja stvari. Na sličan način kao što razvija ambivalentni
odnos prema, od svih toliko iščekivanoj, misiji spasavanja, Džim je u izvesnoj
meri ravnodušan i u pogledu umiranja. Više puta će o sebi i okruženju, posebno
koloni logoraša, razmišljati kao o „živim mrtvacima“.
Jedna
od najvažnijih epizoda tiče se susreta sa mladim kamikazom koji mu je pružio
mango i nju će adaptacija, o kojoj pišem u nastavku, na izvrstan način
obraditi. Simbolika sunca i svetlosti
(uglavnom odbleska eksplozije) vezuje se za japansku snagu, privlačeći i
ohrabrujući. Ona je upadljivi kontrast prljavštini i nemaru odraslih koji na
svakom koraku okružuju našeg junaka.
Džim
je bio grozničav, ali je ipak i dalje promatrao japanske avione. Zvuk avionskih
motora razbistrio mu je um. Kad god bi osjetio da gubi odvažnost ili da počinje
žaliti samoga sebe, pomislio bi na srebrne zrakoplove koje je vidio u
zatočeničkom centru. (str.
145)
Čertvrta,
epiloška celina romana izgleda (samo prividno) kao replika početka: u
bioskopskim salama, Džim gleda dokumentarne filmove u slavu upravo okončanog
rata, dok iščekuje odlazak sa roditeljima u Englesku. Time je iscrtan (sunčev?)
krug, ali svest o svemu onome u
međuvremenu razbija iluziju nanovo uspostavljenog sklada i filmska verzija
će, odabirom rešenja za završnicu, veoma dobro istaći njenu važnost. Istoimena
ekranizacija, „Empire of the Sun“,
snimljena je 1987, svega par godina
po objavljivanju proznog uzora. Uglavnom opisivana kao „epski coming-of-age ratni film”, realizovana
je u distribuciji „Warner Bros“-a, pod rediteljskom palicom Stivena Spilberga, dok je scenario
prilagodio Tom Stopard. Glavna uloga
poverena je, danas velikoj filmskoj zvezdi, tada dvanaestogodišnjem Kristijanu Bejlu – koga je izabrao sam
Balard, pošto ga je podsetio na njega u tom uzrastu. Ostvarenje je steklo
mnoštvo nominacija, između ostalog za Oskara i Zlatni globus, pa iako nije bilo
naročito uspešno u komercijalnom pogledu, od strane kritičara je dobro
prihvaćeno i ocenjeno.
Autori
su se opredelili za narativni početak, kao uobičajeno upoznavanje sa
situacijom, u ovom slučaju položajem Britanaca u kolonijama uoči rata. Uvodni
kadar donosi prizor mutne vode na kojoj plove tradicionalni kineski venci i
mrtvački sanduci, značajan i često prisutan motiv u romanu. Zastava koja se
vijori načas zaklanja pogled na dokove i grad, čiju su infrastrukturu najvećim
delom podigli Britanci. Sledećim prizorom se premeštamo do crkvenog hora u kome
peva dečak Džim. Sakralna i klasična muzika su, inače, među najvažnijim
konstitutivnim elementima kvaliteta ovog filma, a za saundtrek je bio zadužen Džon Vilijams. Anđeoski glas malog
protagoniste sugeriše nevinost koju će rat odneti. Džimu pažnja luta, dok ga,
kao i ostalu decu, strpljivo čekaju dadilja (u knjizi izbeglica Jevrejka, a
ovde Kineskinja) i napolju parkiran luksuzni automobil. Svi ti detalji,
uklopljeni u širu sliku raskošnog doma – prelepe kolonijalne vile, gde
elegantna majka svira klavir, a otac u vrtu, kraj bazena, igra golf, te
konstatacija da „Kina nije naš rat“ i detetova euforija pred punim frižiderom,
bitni su zbog kasnijeg preokreta. Uz to, odmah je naglašeno Džimovo
oduševljavanje maketama aviona, kao i samim fenomenom letenja, što čak dovodi u vezu
i sa pitanjem Boga.
Epizoda
odlaska na kostimiranu zabavu kod doktora Lokvuda, preuzeta je u celini,
uključujući maske roditelja (gusar i Pjero) i Džima (Sinbad). Prvo će, na
izlazu iz dvorišta, ugledati prosjaka, da bi se potom kroz staklo automobila
pred dečakovim očima otvarao šaroliki, od njegovog tako drugačiji životni prostor:
tržnice, klubovi, misionari, makroi....Kontrast ova dva susedna, a ipak
nespojiva sveta, vrhuni na kontrolnoj rampi, gde vojska potiskuje siromašnu
rulju dok prolaze crna vozila kolonijalnih bogataša. Lepota filma ispoljava se
na nekoliko planova: kroz krupne kadrove
(masovne scene, ulični neredi, panika), pojedinačne
„isečke“ (maskirani dečak pred ratničkim odredom; njegova školska uniforma
upadljive bordo boje usred sivog ljudskog talasa), kolorit i divnu muzičku
podlogu.
Vodilo se računa o odgovarajućoj kontekstualizaciji kroz detalje, pa će tako otisci stopa na podu majčine rasturene sobe, u romanu opisani kao bizarni plesni koraci, poslužiti dečaku da rekonstruiše hapšenje. Isprva će on živeti san svakog deteta – radeći šta mu je volja, od prežderavanja zabranjenim slatkišima iz skupih bombonjera, vožnje bicikla po dnevnoj sobi konfiskovane kuće, igranja očevom lulom, do tumaranja kroz presušeni bazen. Tek kada iscrpi poslednje zalihe hrane, počinje istinsko očajanje i radnja se silom prilika seli na ulice. Tu ga, između ostalog, dočekuje ogroman plakat za film „Prohujalo sa vihorom“, na fasadi jedne zgrade.
Sledi prava epizoda u stilu „Olivera Tvista“, kada dečak bude upoznao Frenka i Bejsija, nastanjene u jednoj brodskoj olupini. Bejsiju (Džon Malkovič) u početku lice stalno pokrivaju velike, pilotske naočare za sunce i natučeni kačket; dva švercera ismevaju „štićenikov“ književni način izražavanja i manire, dok Džim prihvata pravila jer zna da sam nikada neće preživeti, ako se pametno ne služi domišljatošću. Tako će im davati informacije o mestima gde je moguće doći do pljačkaškog plena, a kada ih budu uhapsili i sproveli u zatvor, pokušavaće da se zbliži sa čuvarima-vozačima zahvaljujući dobrom poznavanju mape grada. I u logoru, dok Bejsi brzo postaje neka vrsta „mafijaškog bosa“, dečak na svoj način pronalazi mesto među novim saborcima. Uz Bejsija, druga mentorska figura mu postaje doktor Roulins (Najdžel Hejvers) i to će biti dve potpuno suprotstavljene, a podjednako važne osobe u njegovom životu. Roulins ga uči latinski, svakoga dana poneku novu reč (naročito je simptomatičan izraz pragmatično), ali značaj uspostavljanja komunikacije sa svima približava ga naredniku Nagati i bračnom paru sa kojim deli sobu. Izmene postoje, ali nisu posebno upadljive, npr. Viktorovi iz romana se ovde prezivaju Vinsent i nemaju bolešljivog sinčića, ali uticaj gđe Vinsent (Miranda Ričardson) biće jednak onom koji vrši njen književni pandan. Takođe, motiv fotografije isečene iz novina, koja prikazuje roditelje dok smeštaju decu na spavanje, pandan je onoj iz knjige (na kojoj je par koji pozira ispred Bakingemske palate): vrši funkciju zamene, ali i podsetnika na oca i majku.
„Carstvo sunca“ je, poput mnogo kasnijeg Spilbergovog filma „Ratni konj“, veoma dobro, mada pomalo razvučeno ostvarenje (traje oko dva ipo sata). Vizuelno besprekorno, sa dobro uklopljenom zvukovnom podlogom, predstavlja veoma vernu ekranizaciju Balardovog književnog dela. Nekoliko izmena nije bitno naškodilo konačnom rezultatu. Naročito je uspela epiloška scena ponovnog susreta Grejemovih, sa fokusom na dečakovim očima koje odražavaju celinu pretrpljenih strahova, bola i korenitih promena; dok su najbolje glumačke performanse pružili uvek sjajni Malkovič i neodoljivi, već tada perspektivni Bejl.
Vodilo se računa o odgovarajućoj kontekstualizaciji kroz detalje, pa će tako otisci stopa na podu majčine rasturene sobe, u romanu opisani kao bizarni plesni koraci, poslužiti dečaku da rekonstruiše hapšenje. Isprva će on živeti san svakog deteta – radeći šta mu je volja, od prežderavanja zabranjenim slatkišima iz skupih bombonjera, vožnje bicikla po dnevnoj sobi konfiskovane kuće, igranja očevom lulom, do tumaranja kroz presušeni bazen. Tek kada iscrpi poslednje zalihe hrane, počinje istinsko očajanje i radnja se silom prilika seli na ulice. Tu ga, između ostalog, dočekuje ogroman plakat za film „Prohujalo sa vihorom“, na fasadi jedne zgrade.
Sledi prava epizoda u stilu „Olivera Tvista“, kada dečak bude upoznao Frenka i Bejsija, nastanjene u jednoj brodskoj olupini. Bejsiju (Džon Malkovič) u početku lice stalno pokrivaju velike, pilotske naočare za sunce i natučeni kačket; dva švercera ismevaju „štićenikov“ književni način izražavanja i manire, dok Džim prihvata pravila jer zna da sam nikada neće preživeti, ako se pametno ne služi domišljatošću. Tako će im davati informacije o mestima gde je moguće doći do pljačkaškog plena, a kada ih budu uhapsili i sproveli u zatvor, pokušavaće da se zbliži sa čuvarima-vozačima zahvaljujući dobrom poznavanju mape grada. I u logoru, dok Bejsi brzo postaje neka vrsta „mafijaškog bosa“, dečak na svoj način pronalazi mesto među novim saborcima. Uz Bejsija, druga mentorska figura mu postaje doktor Roulins (Najdžel Hejvers) i to će biti dve potpuno suprotstavljene, a podjednako važne osobe u njegovom životu. Roulins ga uči latinski, svakoga dana poneku novu reč (naročito je simptomatičan izraz pragmatično), ali značaj uspostavljanja komunikacije sa svima približava ga naredniku Nagati i bračnom paru sa kojim deli sobu. Izmene postoje, ali nisu posebno upadljive, npr. Viktorovi iz romana se ovde prezivaju Vinsent i nemaju bolešljivog sinčića, ali uticaj gđe Vinsent (Miranda Ričardson) biće jednak onom koji vrši njen književni pandan. Takođe, motiv fotografije isečene iz novina, koja prikazuje roditelje dok smeštaju decu na spavanje, pandan je onoj iz knjige (na kojoj je par koji pozira ispred Bakingemske palate): vrši funkciju zamene, ali i podsetnika na oca i majku.
Imovina
donosi prestiž, pa će tako mogućnost trampe ili prodaje različitih predmeta
uzdići Bejsija među zatvorenicima, a svaki uspešno obavljen podvig u njegovoj
službi podrazumeva nagradu i za dečaka. Džim balansira između američkog dela
logora (gde su Frenk i Bejsi, uz nekolicinu svojih „zaposlenika“ – među njima
ćemo prepoznati i mladog Bena Stilera)
i britanskog krila (doktor i Vinsentovi). Posebno je za pohvalu razrada
simboličnih scena, uz jasne i čiste slike. Primer su prizori životinjske borbe
za hranu ili kamikaza u sutonu, koje
Džim posmatra sa druge strane žice, salutirajući uz pesmu.
Pitanje
koje se nedvosmisleno stavlja u prvi plan glasi: kako odrasti, a sačuvati ljudskost u surovim uslovima? Nekoliko je
vrhunskih pokušaja da se isprovocira razmišljanje o odgovoru. Kratak dijalog, u
kome doktor podseća Džima:“Zapamti da si Britanac“, na šta mu dete
odgovara:“Nikad nisam bio tamo“ ukazuje na odnos prema domovini i pripadnosti
udaljenom zavičaju. Stadion na kome će se zaustaviti povorka logoraša, vizuelno
je namerno osmišljen kao groblje
odbačenog luksuza, tj. otpad imovine iz kuća kolonista. Mrtvo telo žene tu
nalikuje mermernoj statui, a bela svetlost, odblesak atomske bombe, rušenje je
kolektivnog sna o ostvarenju carstva
sunca. Samu atomsku bombu, Džim pokušava da opiše rečima „kao da Bog
fotografiše“, istovremeno se nevino zapitavši kako Tvorac uopšte gleda na sve
te užase “dole”.
Suočen
sa sveprisutnošću smrti, Džim postepeno razvija pravu opsesiju vaskrsavanjem, ispoljavanu kroz potresnu upornost deteta
da prevaziđe i nemoguće prepreke. Scena sa mladim japanskim pilotom (i samim
gotovo dečakom) koji mu pruža mango, svedoči o univerzalnom govoru
prijateljstva koji prevazilazi jezičko nerazumevanje, sve dok se ne umešaju
odrasli. Njihov govor nasilja sve kvari, vodeći do nesporazuma koji je uvek
koban. Upravo ta, krajnja epizoda, u kojoj sudeluju Japanac, Džim i Bejsi,
iznosi na videlo čitavu oprečnost životnih lekcija dobijenih od „saveznika“ i
„neprijatelja“. Mali junak će, u jednom trenutku, baciti Bejsiju u lice istinu
– jedino što ga je naučio jeste „da bi ljudi sve učinili za krompir“, prečesto
znajući da budu nezreliji, a podmukliji nego deca u (opasnoj) igri.
Ne
samo stanje svesti, već i izgled dečaka, menja se srazmerno uslovima, kroz
logorske godine. Tako Džim nosi staru pilotsku jaknu, prevelike (tuđe) cipele,
metalne vojne pločice oko vrata, dok mu je kosa podšišana, posvetlela i
isušena od sunca. Izvanrednu fizičku transformaciju, do kraja uverljivu,
zaokružuje to što ga čak ni roditelji, u završnoj scenu, neko vreme ne
prepoznaju.
„Carstvo sunca“ je, poput mnogo kasnijeg Spilbergovog filma „Ratni konj“, veoma dobro, mada pomalo razvučeno ostvarenje (traje oko dva ipo sata). Vizuelno besprekorno, sa dobro uklopljenom zvukovnom podlogom, predstavlja veoma vernu ekranizaciju Balardovog književnog dela. Nekoliko izmena nije bitno naškodilo konačnom rezultatu. Naročito je uspela epiloška scena ponovnog susreta Grejemovih, sa fokusom na dečakovim očima koje odražavaju celinu pretrpljenih strahova, bola i korenitih promena; dok su najbolje glumačke performanse pružili uvek sjajni Malkovič i neodoljivi, već tada perspektivni Bejl.