Prve
asocijacije većine na Pariz? Grad svetlosti, ljubavi, bogate istorije i
umetnosti, mode. Zaštitni znakovi Francuske danas su, u najširem smislu (što
podrazumeva predstave čak i ljudi neupućenih u njihovo kulturno-istorijsko
bogatstvo) - od kroasana, preko boja na platnima slikara impresionista, do
cvrkutavog glasa Edit Pjaf - lepršavost, vazdušastost, lakoća, elegancija i besprekoran
stil koji njeni žitelji naizgled tako prirodno nose. Ove odlike se ispoljavaju
u većini aspekata po kojima ih prepoznajemo, bili to jezik kojim govore ili
garderoba, navike u ishrani i životna filozofija. Francuski šarm se mnogi trude
da podražavaju, uostalom, šik i još
poneki sinonim njihova su svojina.
Zato
nije čudno dugotrajno pomodarstvo štampanja visokotiražnih priručnika koji nude
savete o tome „kako biti Parižanka u svako doba i svuda“ i održavati dobru
liniju, jer „Francuskinje se ne goje“. Modni editorijali redovno isporučuju „provereno
dobitne“ kombinacije za postizanje formule te nonšalantne, nehajne, misteriozne
i uvek blago nezainteresovane privlačnosti. Medijski plasirane poruke i slike
učinile su da armija žena širom sveta veruje kako je dovoljno staviti crnu
beretku, obući majicu na azurne pruge, oko vrata vezati crveno (ne pionirsko!)
maramče, uz poželjnu muštiklu u ruci, a baget u korpici bicikla, te pustiti da
ih obasja rasveta sa Ajfelovog tornja, pa da uhvate i preuzmu delić zanosnosti,
sitan poput kapljice mirisa Šanel 5.
Neosporno
je da nešto u vazduhu, vodi i tlu postojbine drevnih Gala rađa neobičnu
prefinjenost, vekovima oblikovanu i usavršavanu brižljivim gajenjem kulture,
nacionalne samosvesti i ponosa. To je uzbudljiva tajna, koja se ne da
odglumiti, iskopirati ni isfolirati, ali od koje zato možemo (ukoliko želimo)
naučiti mnogo toga: za početak, da se svaka lepota mora oduhoviti, inače će ostati prazna ljuštura koju vreme neminovno
rastače. Francuzi to vrlo dobro znaju, pa je njihovo ulaganje u negu čuvenog
duha sopstvene civilizacije danas postalo višestruko isplativo. Ne zna se
opčinjavaju li Holivud, pop kulturu i modnu mašineriju, u većoj meri britanski
ili francuski: naglasak, stav, autentičnost spojena sa snažnom aurom
intelektualne uzvišenosti. Zato i pokušavaju, tako neumorno, da ih iskoriste,
imitiraju, preuzmu ili upiju direktno sa izvorišta. Ta nastojanja (srećom)
ostaju mahom na nivou osrednje komike i klišea, jer čar je uvek nešto neosvojivo. Ovoga puta, osvrnuću se na posebnost
Francuskinja kao zvezda velikog platna.
One
su najčešće upadljivo drugačije i neuhvatljive za američku „industriju snova“.
Rado će ukrasiti svaki tamošnji crveni tepih, ali isto tako i dati do znanja
kako im nisu neophodni, jer imaju svoju Kroazetu. Melodioznošću govora,
krhkošću pojave, urođenom harizmom, ove dame osvajaju svet ostajući verne
evropskom krugu (još relativno nepokolebljive) slobode koja podstiče i
nadahnjuje. Čak je i prelepa Monika Beluči, donedavno najpoznatija francuska
snaja, svoju mirnoću i sofisticiranost, ne baš svojstvene vatrenom temperamentu
Italijana, sigurno usvojila tokom života i rada u zemlji koja je danas prihvata
kao delimično nacionalnu filmsku zvezdu (bivša gospođa Kasel zaista se podjednako
dobro snalazi glumeći na maternjem i francuskom jeziku!). Sledi lista deset meni omiljenih i posebno
inspirativnih francuskih glumica, pripadnica nekoliko različitih
generacija. Svaka je na svoj način jedinstvena, blistava i vredna divljenja.
Nažalost, mnoge su zbog proste činjenice ograničenog prostora morale biti
izostavljene, tako da fale Žana Moro, Simon Sinjore, Katrin Denev, Izabel Iper,
Ana Karina, Žili Delpi, Emanuel Senje, Ana Muglali, Viržini Ledoajen, pa i
“polutanke” Eva Grin ili Šarlot Gensbur...slobodno dodajte svoje favorite. Ruku
na srce, sve je počelo sa Sarom Bernar!
„Lična karta“ (najistaknutije uloge): „I Bog stvori ženu“, „Viva Marija!“
„Lična karta“ (najistaknutije uloge): „Anđelika“ (četiri snimjena filma); „Pucajte u pijanistu“
1.
Brižit Bardo (1934)
U
svom zlatnom dobu, Holivud je imao
Merilin, Ćinećita Sofiju i Lolobriđidu, a Francuska – BB. Više nije ni potrebno
reći, jer već ime ove žene govori dovoljno. Istinska diva, modna ikona,
seks-simbol i hrabra glasnogovornica na mnoge problematične teme, Brižitka je predstavljala ostvarenje
muških snova, ideal lepote na koji su se devojčice i devojke širom sveta
ugledale tokom šezdesetih. Karijeru je započela veoma rano, nakon što je, kao
školovanu balerinu, otkrio, u svet filma
„lansirao“, a ubrzo i oženio čuveni Rože Vadim (čije su Muze kasnije bile,
između ostalih, Džejn Fonda i Katrin Denev). I pored burnog života, o kome je
oduvek otvoreno pričala (i pisala u svojoj autobiografiji), za Brižit Bardo se
nikada nije mogao „zalepiti“ epitet glupe
plavuše. Između 1969. i 1974. bila je zaštitno lice Marijane, simbola Francuske republike; o njoj je Simon de Bovoar
napisala esej „Lolitin sindrom“, u kome je izdvaja kao prvu zaista slobodnu
ženu i primer modernog feminizma; a nakon što se, sredinom sedamdesetih,
povukla iz filmske industrije, posvetila se zaštiti životinja i danas je jedan
od najvećih aktivista na tom polju. Svakako, neki njeni stavovi su daleko od
popularnih i izazivaju brojne kontroverze, poput onog o majčinstvu (posle
razvoda od drugog supruga, Žaka Šarijea, prepustila mu je starateljstvo nad
sinom jedincem Nikolom, nikada ne krijući da za roditeljstvo nije bila spremna,
ni zainteresovana) ili islamizaciji otadžbine (koju oštro i zabrinuto
kritikuje, kao rođena Parižanka iz stare francuske porodice). Takođe je među
retkim divama koje gaje izraziti prezir prema estetskim zahvatima, stareći
prirodno i bez posezanja za trikovima. Svoje godine i iskustvo nosi sa
ponosom, beskompromisno i odvažno, kao i sve ostalo u životu.
„Lična karta“ (najistaknutije uloge): „I Bog stvori ženu“, „Viva Marija!“
2.
Mišel Mersije (1939)
Mada
je jedno vreme, u mladim danima, smatrana Brižitinom dvojnicom, uglavnom zbog
raskošne lepote i plesačkog iskustva sa kojim je i sama započela karijeru,
uglavnom se na te dve činjenice završava njihova sličnost. Ova glumica,
poreklom iz Nice, ostvarila je na desetine filmskih uloga, ali je najveću slavu
stekla odigravši Anđeliku de Sans, heroinu iz veoma popularnog istorijskog
romanesknog serijala bračnog para Golon. Pa iako nema junakinjine čuvene zelene
oči, a u ekranizaciji priče iz
sedamnaestog veka nosi ajlajner i upadljivu senku, savršeno je otelotvorila i
do danas ostala prva asocijacija kod svih nas koji smo čitali i obožavali ove
knjige. Uostalom, na koricama onih ranijih, najčuvenijih izdanja, nalazi se
upravo njen lik.
„Lična karta“ (najistaknutije uloge): „Anđelika“ (četiri snimjena filma); „Pucajte u pijanistu“
3.
Izabel Ađani (1955)
Uz
Brižit Bardo i dužno poštovanje ostalim damama, možda jedina sa današnje liste
kojoj nije potrebno bliže predstavljanje. Izabel Ađani je, pored svoje izuzetne
lepote, poznata i po raskošnom talentu, te je danas jedna od najistaknutijih i
internacionalno najcenjenijih francuskih glumica. Rođena u Parizu, ima prilično
egzotično poreklo - otac joj je Alžirac, a majka iz Bavarske. U svet glume je
zakoračila sa četrnaest godina, usput stekla fakultetsko obrazovanje, a pažnju
na sebe skrenula filmom „Priča o Adel H“ . Igrala je kći Viktora Igoa, što će
biti tek početak njenog portretisanja istorijskih ličnosti, počev od Emili
Bronte u televizijskoj drami o sestrama spisateljicama. Intelekt i šarm
Ađanijeve su osvojili kolegu Danijela Dej-Luisa, sa kojim je bila u velikoj
ljubavi i dobila sina, ali, nažalost, ostala slomljenog srca. Petostruka
dobitnica prestižne nagrade „Cezar“, 2010. godine odlikovana je ordenom Viteza
Legije časti za doprinost umetnosti i kulturi.
„Lična
karta“ (najistaknutije uloge): „Kraljica Margo“
(tekst o filmu OVDE), „Kamij Klodel“
4.
Žilijet Binoš (1964)
Još
jedno parisko dete, glumica poznata po ozbiljnim ulogama i dobroj reputaciji,
svetski priznata zbog svojih zahtevnih rola, humanitarne i političke
angažovanosti, potiče iz porodice umetnika. Njeno glavno oružje su diskretni
šarm, veliki dar i ubedljivost, što joj je donelo mnoštvo zanimljivih
angažmana, pa je tako bila partnerka Džonija Depa u “Čokoladi”, Olivijea
Martineza u “Konjaniku na krovu”, ali i našeg Kusturice u ostvarenju “Udovica sa
ostrva Sen-Pjer”. Oprobala se u najrazličitijim žanrovima, od komedije do
adaptacija književnih klasika poput Kunderine “Nepodnošljive lakoće
postojanja”, a upravo jedan takav, “Engleski pacijent”, doneo joj je Oskara za
najbolju sporednu žensku ulogu.
„Lična karta“ (najistaknutije
uloge): „Orkanski visovi“, „Tri boje: Plavo; Belo; Crveno“
5.
Sofi Marso (1966)
Za
razliku od gore spomenutih koleginica, Marsoova je dete radnika iz Pariza, koje
se nakon početnih koraka u modelingu,
uspešno prebacilo na glumu. Uspela je da dosegne svetsku slavu, pored toga piše
i režira, a delikatna lepota joj je donela nekoliko nezaboravnih uloga, poput
Ane Karenjine u istoimenoj adaptaciji Tolstojevog klasika iz 1997. godine, ili Bond devojke iz filma “Svet nije
dovoljan”, rame uz rame sa Pirsom Brosnanom.
„Lična
karta“ (najistaknutije uloge): “Hrabro srce”, “San
letnje noći” (tekst o filmu OVDE)
6.
Vanesa Paradi (1972)
O
Vanesi kao izuzetno inspirativnoj pojavi već sam pisala OVDE. Dete-zvezda, glumica i pevačica, model, filantrop,
inspiracija Lenija Kravica, dugogodišnja nevenčana supruga i majka dece Džonija
Depa, poznata po jedinstvenom izgledu i tom razmaku među zubima koji, valjda,
jedino još Madona bolje zna da ponese!
„Lična karta“ (najistaknutije
uloge): “Devojka na mostu”, “Srcolomac”
7.
Marion Kotijar (1975)
Poslednjih
godina toliko sigurno i u neprekinutom nizu ređa uspehe, da se slobodno može
reći kako je u Kotijarovoj svet dobio istinsku divu novije generacije. Ona je
odmerena, ozbiljna, podjednako prihvaćena od strane kritike i publike.
Aktivista je “Greenpeace”-a, promoter “Dior”-a, dobitnica Oskara za portret
Edit Pjaf u filmu “Život u ružičastom”. Pojavila se u većem broju muzičkih
spotova, pozorišnih predstava, a sem ozbiljnih
uloga kao što je ledi Magbet, oprobala se u komediji (franšiza “Taksi”) i
adaptaciji popularne video-igrice “Assasin’s Creed”. Mada su pokušali da je,
kao “fatalnu Parižanku” uvuku u tračeve u vezi sa razvodom para Džoli-Pit,
Marion je povučena, svoja i govori isključivo radom. Uz to, godinama je udata
za glumca Gijoma Kanea, sa kojim ima dva deteta, tako da je veza sa Bredom
Pitom isključivo fiktivna. Uz sve to, stiže da se bavi muzikom: peva i svira nekoliko
instrumenata.
„Lična karta“ (najistaknutije
uloge): “Imigrantkinja” (prikaz filma OVDE), “Ponoć u Parizu”
8.
Odri Totu (1976)
Osvojila
nas je kao povučena, neobična Amelija,
a zatim je sve išlo nekako očekivano i prirodno. Zahvaljujući šarmu koji je
krasio i njenu slavnu imenjakinju Hepbern, oplemenjenim inteligencijom i
neospornim talentom, postepeno je dosegla prepoznatljivost na međunarodnim
polju. I kada igra u komercijalnim hitovima poput „Da Vinčijevog koda“ ili
ostaje odana domaćim ljupkim pričama kao „Bog je veliki, a ja tako mala“,
načitana (diplomirala je književnost, što joj kod mene daje ogroman plus!) i
harizmatična glumica ulaže jednake količine truda, transformisanog u kvalitet.
„Lična karta“ (najistaknutije
uloge): “Čudesna sudbina Amelije Pulen”, “Koko pre Šanel”
9.
Leticija Kasta (1978)
Modnim
agentima je zapala za oko kao tinejdžerka, s obzirom na izgled prave francuske
devojke sa sela (u najpozitivnijem mogućem smislu): bujnu, zdravu, „osunčanu“
lepotu. Tek nakon što se afirmisala kao supermodel, dobija priliku da se oproba
i u glumačkim vodama, počev od komedije „Asteriks i Obeliks protiv Cezara“.
Početak novog milenijuma doneo joj je vezu sa fotografom Stefanom Sednauijem,
kao i jedan interesantan angažman. Naime, 2000. postaje Marijana, baš kao i slavna prethodnica Bardo – koju je, uzgred,
nekoliko godina kasnije igrala u biografskom filmu „Genzbur: Život heroja“. U
međuvremenu, Leticija nastavlja da balansira između dve profesije, uz povremeno
pojavljivanje u muzičkim spotovima poput Rijaninog „Te amo“. Dugogodišnje je
zaštitno lice brenda „L'Oreal“.
„Lična karta“ (najistaknutije
uloge): “Plavi bicikl” (tekst o knjigama OVDE), “Divlje duše”
10.
Lea Sejdu (1985)
I
za kraj, evo jedne mlade nade francuske kinematografije, dostojne naslednice
svih prethodno nabrojanih zvezda. Lea ima sasvim dovoljno talenta, šarma i
seksepila, hrabrih uloga, da zasluži mesto u tom društvu. Opravdanost izbora obezbeđuje
još poneki podatak. I sama potiče iz Pariza, njeni su generacijama ugledni
biznismeni, a u detinjstvu je maštala da postane operska pevačica,
međutim, stidljivost ju je sprečavala da se oproba na sceni. Upornost i
privlačnost glume vremenom su prevladali. Od manje, ali zapažene uloge u
“Robinu Hudu” sa Raselom Krouom i Kejt Blanšet, preko časti da bude Bond devojka (nakon zemljakinja Sofi
Marso i Eve Grin) u filmu “Spektra”, put je doveo do priznanja Viteza umetnosti
i kulture za 2016. godinu. U pitanju je isti onaj orden Legije časti koji je
ranije primila Izabel Ađani. Kontinuitet je uspostavljen!
„Lična karta“ (najistaknutije
uloge): “Plavo je najtoplija boja”, “Lepotica i zver”
(Ovim tekstom se završava mesec Francuske na blogu, barem za 2018.
godinu. Rezime i moja razmišljanja povodom rubrike čitaćete za desetak dana u
“Svaštari”. Nadam se da sam uspela da privučem vašu pažnju, nastojeći da teme
budu raznovrsne i na pravi način pokažu bar delić razloga što volim ovu zemlju.
Zamisao je da pretvorim koncept u godišnji, bude li interesovanja. Hvala na
podršci!)