недеља, 26. август 2018.

“Emerald City” (2017)

komentariše: Isidora Đolović

Iznenadilo bi vas koliko „priča za malu decu“ izvorno uopšte nije bilo namenjeno tom uzrastu, ili bar ne značenjski ograničeno na samo jedan receptivni nivo. Osobina koja najpre razdvaja vredno od jednokratno upotrebljivog dela, na prvom mestu je simboličko bogatstvo koje mu obezbeđuje mogućnost neograničenih tumačenja, višestranih pristupanja i stalne interpretativne aktuelnosti. Poslednjih godina se posebno da primetiti veliko interesovanje stvaralaca i publike za nove, drugačije, originalne obnove dobro poznatih sižea u domenu bajke ili fantazije. Prostom statističkom proverom bi verovatno došli do zaključka kako se među filmadžijama najinspirativnijim, najpopularnijim, uvek iznova, iz različitog ugla sagledavanim, nalaze avanture Alise, Doroti, Petra Pana, Snežane. Povezuje ih zajednička tema uvođenja glavnog junaka u sasvim neobičan svet, gde sva pravila realnosti koja nas okružuje prestaju da važe, a izazovi se ređaju u gradacijskom nizu prizora: apsurdnih, grotesknih, naglašeno nadrealnih i uvrnuto maštovitih. Polazište potpuno drugačijeg, ali kanonu knjiga L. Frenka Bauma o čudesnoj zemlji Oz ipak vernog reinterpretiranja pustolovine verovatno svačijeg detinjstva, nalazi se upravo u želji autora da aktuelizuju i na specifičan način ožive jedan klasik. Posle mnogo peripetija, idejnih razmirica i prepreka, „Smaragdni grad“ (Emerald City) iz deset epizoda, premijerno je ugledao svetlost malih ekrana početkom 2017. godine. 
Ova fantazijska serija, zasnovana na Baumovim romanima (čija je i dalje najpoznatija adaptacija igrani film „Čarobnjak iz Oza“, snimljen davne 1939.), nastala je u distribuciji mreže NBC, sa ozbiljnim kreativnim timom i pristupom koji su joj unapred doneli bombastično upoređivanje sa planetarno popularnom „Igrom prestola“. Nažalost, predviđanja se nisu ostvarila, pa je ukinuta već nakon prve sezone, uprkos mnogim veoma pozitivnim kritikama i znatnom broju oduševljenih gledalaca. Ne može se reći da je razlog bio prenizak rejting, niti neka od (očiglednih) slabosti priče, jer pojedine serije opstaju prilično dugo uprkos svim spomenutim nedostacima. Bojim se da tajnu zna samo Čarobnjak, ali pokušajmo da je makar donekle odgonetnemo. Pred nama je savršen primer ostvarenja zbog čijeg ćete se gledanja kajati podjednako kao i ukoliko ga propustite – prepuno neispunjenog potencijala, otvorenih pitanja, zagonetnih zapleta i intrigantnih likova.

Priča

Doroti Gejl (Adria Arjona), mlada bolničarka iz malog mesta Lukas u Kanzasu, celoga života mašta da bude „nešto drugo, nešto više“. Upravo to će poželeti na svoj dvadeseti rođendan, nesvesna kako se sudbilna nameračila da je baš toga dana (i doslovno) uhvati u svoj vrtlog. Prikupivši hrabrost za susret sa ženom koja ju je napustila ubrzo po rođenju, Doroti u njenoj kući zatiče poprište borbe, jedan leš i teško ranjenu biološku majku. Ubrzo pristižu čuvari reda, a ona, nesvesna šta se sve to događa, istrčava napolje, u susret nevremenu koje počinje da besni. Otima patrolni automobil, ali je tornado, sa sve vozilom i policijskim psom u njemu, odnosi u nepoznato.
Kada dođe sebi, Doroti shvata da je stihija bacila na nikad pre viđenu teritoriju, pri čemu su njena kola slučajno usmrtila neobičnu tamnoputu ženu, obrijane glave i u crvenoj odori. Odlutavši u potrazi za bilo kakvom pomoći, pada u zarobljeništvo nekakvog urođeničkog plemena, čiji je poglavica Odžo (Olaf Darri Olafsson) optužuje za smrt Velike veštice Istoka (Florence Kasumba), zbog čega mora odgovarati pred Čarobnjakom (Vincent D’Onofrio). Osim što će joj suditi, on je jedini može vratiti kući, što je za Doroti daleko najprimamljivija i, realno, jedina mogućnost. Sa novim ljubimcem, vučjakom koji dobija ime Toto (na plemenskom jeziku znači „pas“), kreće ka prestonici, Smaragdnom gradu. Usput od smrti spašava razapetog mladog čoveka pod amnezijom, na njegovu molbu ga imenujući (po rodnom mestu) Lukas (Oliver Jackson-Cohen) i prihvatajući za pratioca i zaštitnika. Zajedno pomažu dvojici neobičnih dečaka, Tipu (Jordan Loughran) i Džeku (Gerran Howell), da pobegnu iz doma stare čarobnice, ali Doroti svojim potezima, za koje veruje da su rezultat najboljih namera, kobno narušava ionako poremećeno ustrojstvo nepoznatog okruženja.

Prisustvo došljakinje i čudni događaji koji ga prate, privlače pažnju i izazivaju napetost Čarobnjaka, njegovog Velikog Veća, a naročito preostalih veštica-sestara, Zapadne (Ana Ularu) i Glinde, veštice Severa (Joely Richardson). Veliki građanski rat u imaginarnoj državi, sukob je u čijem se središtu Doroti obrela kao posrednik, ali i (obećani?) nosilac razrešenja, s obzirom da dolazi iz Čarobnjakovog sveta. Zbližiće se sa svojim sadrugom Lukasom i vezati za nemu devojčicu Silvi, koja poseduje nesvakidašnje sposobnosti. Videćemo jednu iznenadnu promenu pola (usled prestanka dejstva čarolije), frankenštajnovski eksperiment dr Džejn Endrjuz (Gina McKee), sukob vradžbina i nauke; upoznavaćemo opatice i prostitutke, crnu magiju, strahovladu, Langvider  ̶  princezu od Eva (Stefanie Martini) koja krije lice iza maske, zatim Anu (Isabel Lucas), novu sveštenicu i savetnicu u Velikom Veću Oza, te gardistu Ejmona (Mido Hamada), Čarobnjakovu „desnu ruku“; čućemo za okamenjene divove, posetiti Zatvor odbačenih…U kakvoj je vezi Dorotin dolazak  sa starim proročanstvom o Večitoj zveri, pretnji zbog koje cela zemlja drhti? Hoće li joj mali beleg, nalik tetovaži na dlanu, koji nosi od kada zna za sebe, pomoći da ispuni rođendansku želju – ili doći glave? Dok im se bliži zajednička opasnost, mogu  li svi ovi različiti ljudi uspeti da prevaziđu netrpeljivost i udruže snage  ̶  ili ih rizik zapravo vreba iz sopstvenih redova?
 
Likovi i njihova karakterizacija
Barem do sredine sezone nije lako povezati sve ličnosti,“pohvatati“ konce njihove motivacije, tajne veze iz prošlosti. Frenk Morgan alias Čarobnjak, vlada primenom represije, sakrivajući  nedostatke i nesposobnost da ponovi početne zasluge na koje se stalno poziva. Bićemo bliže upoznati sa time kako je Frenk, stigavši “sa strane”, pokušao da izleči svoje nesigurnosti podvrgavanjem otkrivenog sveta sebi i oblikovanjem grada  po svojoj meri, ironično se nazvavši „Čarobnjakom“, mada zastupa radikalno suprotna gledišta. Silom zauzdava magiju, iako bi od njenog oslobađanja mogao imati mnogo koristi; s druge strane, prisutan je stalni strah da dugoročno neće uspevati da je kontroliše. Do tada, masama upravlja pomoću veštački stvorene harizme i obmane, osećanja zahvalnosti za spas koji im je, dve decenije ranije, doneo suprotstavivši se Večitoj Zveri ("The Beast Forever").

Tada izvršen prevrat, sa smaknućem stare dinastije i ustoličenjem stranca, još predstavlja bolnu tačku razdora između Oza i susednih gradova-država, među kojima je ovde najviše pažnje usmereno na Ev. Njihova princeza je osvetoljubiva upravo zbog neraščišćenih računa iz prošlosti, kada je usled Čarobnjakovog odbijanja da im pruži pomoć, ostala bez svih članova porodice, sem već ostarelog i dementnog oca. Druga “frakcija” koja ugrožava Frenkovu vlast, kada je ne podrivaju sopstveni interni sukobi, jesu preostale čarobnice, tzv. „Cardinal witches“, kćerke nekadašnje vladarke Juga. Njihov međusobni odnos je vazda takmičarski, nepoverljiv i komplikovan. Čarobnjaku je svojevremeno pošlo za rukom da ih izopšti iz zajednice, pa je tako Zapad sada posrnula vlasnica bordela i opijumski zavisnik, ali sa čitavim dijapazonom emocija, sposobna za kajanje, otvoreno iskazivanje nedostajanja, agonije i privrženosti. Glinda, njena starija sestra, upravlja sirotištem na dalekom severu, zapravo prikrivenim internatom za male veštice, držeći površinski gard nepristupačne, hladne zimske kraljice – dokle god joj interesi nisu ugroženi. U većini varijanata, Glinda je dobra, a Zapadna loša (“wicked”) veštica, ali, čini se da je ovde izvršena inverzija. Na nekoliko nivoa, postavljaju se pitanja identiteta i odanosti: ko kome radi iza leđa? 

Feminizam (žensko pitanje/dominacija lepšeg pola)
“Smaragdni grad” je odličan primer nenapadno istaknute apsolutne prevlasti ŽENA. Muških likova u seriji je manje, upadljivo su slabiji, podređeni, što važi i za Čarobnjaka. Oslonac redovno traže u svojim pratiljama, kćerima, savetnicama, od kojh zavise, vole ih, boje ih se...Žene ne samo da su dominantnije i uticajnije, već slobodno raspolažu sopstvenim životnim odlukama, biraju ljubavnike, povlače prve poteze. I kada se čini da su mu podređene (Veliko Veće), njihova reč je presudna za vladareve naredne korake u vođenju države. Muškarci su ili vojnici ili senilni, nesigurni, iskompleksirani državnici, kojima iz senke upravljaju ili u njihovo ime rukovode bolje polovine, naslednice, ljubavnice, saradnice, suparnice. Svesne svojih sposobnosti i preimućstava, dame ih samouvereno koriste, pa se slobodno može reći da je novo čitanje “Čarobnjaka iz Oza”, inače dobrog primera primene ovih načela, na dodatni nivo podignuta apologija ženskosti i ženstvenosti.


Upotreba Baumovih književnih motiva
Najbolji izraz kojim bismo definisali način korišćenja proznog kanona jeste – travestija. Leteći majmuni su sada dronovi, strašilo prisutno tek u sklopu pogleda na sušni, monotoni predeo farme Dorotinog odrastanja, „limenko“ će se pojaviti u potpuno neočekivanoj inkarnaciji, dok lava pronalazimo u vidu kostima, odnosno vrste štita iza kog jedan vojni predvodnik krije svoj kukavički pragmatizam. Put kojim se Doroti kreće prema odredištu svoje misije sačinjen je od žutog – šljunka. Prisutne su jasne veze sa originalnom pričom, na svakom nivou uspešno transformisane u potpuno samostalnu interpretaciju. Na kraju krajeva, pravo (“svetovno”) ime Čarobnjaka glasi Frenk Morgan, kako se zvao glumac koji je odigrao ovu ulogu u najpoznatijoj adaptaciji.

Estetika (u službi razvoja likova)

Režiser i izvršni producent, Tarsem Singh, prethodno je potpisao filmove „The Cell“ i „Mirror, Mirror“, kao i spot „Losing my religion“ grupe REM, tako da je njihova karakteristična vizuelizacija  prisutna i u ovom slučaju. Ljubiteljima mode će svakako biti najinteresantnija garderoba koju nose junaci, a koja neretko (neverbalno) govori o njihovim pravim bićima. Glavna junakinja, Doroti, budući da potiče iz sveta današnjice, modernog, brzog i prilično „prozaičnog“, sve vreme je (osim toga, sasvim prikladno svom zaduženju) u kabastoj policijskoj jakni, gotovo maskirnim pantalonama, majici i dubokim cipelama, neznatno znojave i razbarušene kose. Jedini izuzetak je scena u kojoj se od nje očekuje da preuzme funkciju Istočne, kada će obući jednu prekrasnu crvenu haljinu. U sličnom, „poslednji akcioni junak“ stilu, usklađen joj je ljubavni interes, Lukas, zgodnjikav na “otpadnički” način lošeg momka sa školskog dvorišta. Ovaj glumac je, inače, u seriji “World without end” (recenzija OVDE) imao ulogu negativca, pa je možda i to uticalo na moj doživljaj lika. Čarobnjak je potpuno prilagođen dimenziji kojom već dugo vlada, ali se postepeno pokazuje kako su obeležja njegovog izgleda uglavnom laž, tek fasada, baš kao i osnova njegovog načina predstavljanja podanicima. 
Nažalost, nesumnjivo interesantan lik veštice Istoka prebrzo je uklonjen sa pozornice dešavanja, iako je već sama njena pojava bila više nego živopisna. U dugoj crvenoj haljini, sa iscrtanim obrvama i oštrim crtama lica, delovala je kao prava “crna pantera”, grabljivica pripravna na skok. Sveštenice Velikog Veća, Ana i Izabel, baš kao i ostale pripadnice ovog reda, pojavom asociraju na mešavinu vestalki i junakinja „Sluškinjine priče“. Glinda, koju sa lakoćom i dostojanstvenošću igra Džoeli Ričardson, nastupa u stilu Ledene kraljice, uvek obučena u belu, do grla zakopčanu haljinu i sa raspuštenom srebrnastom kosom. Nasuprot njoj, Zapad predstavlja interesantnu kombinaciju imidža Džoan Džet, Morgane Le Fej i Kventrit iz „Vikinga“: uvek u blago ekstravagantnim, najčešće crnim “toaletama” sa prorezima, čipkom, vezom, naglašenim strukom i dramatičnim suknjama, uz razbarušenu rokenrol-frizuru. Sestre veštice su i u tom smislu jedna drugoj odličan kontrast, baš kao i karakterno.

Izgled princeze od Eva vraća karnevalsku mističnost Venecije iz doba renesanse i baroka. Svaka Langviderina maska poseduje različitu namenu: pravljene su za princezino dobro ili loše raspoloženje, smeh ili suze, odabranu ulogu za taj dan. Nekad pokrivaju celo lice, a drugom prilikom samo njegov deo, što se može „čitati“ u kontekstu stepena do kog se junakinja planira otvoriti prema okruženju. Upoznajemo je kao vrcavu, nonšalantnu osobu bez mnogo predstava o pravim ljudskim odnosima i svetu izvan palate u kojoj je provela najveći deo života, pa se, shodno tome, njena pojavnost zasniva na mešavini svesti o službenoj dužnosti i poriva za poigravanjem. Uz to, uvek nosi najsloženije frizure i haljine otvorenih ramena, koje bi se bez problema mogle naći u garderoberu još jedne fiktivne kraljice, Sersei Lanister. Za svaku od glavnih ličnosti vezuje se određena boja, a njene su  najčešće ljubičasta ili crvena.
Grad Oz u celini odiše spojem “sajber” i starinskog viteškog stila, a vredi izdvojiti i laboratoriju doktorke Džejn, još jedne pridošlice neposredno povezane sa Čarobnjakom. Zaista postoje sličnosti sa već spominjanom „Igrom prestola“, uglavnom na vizuelnom i planu određenih relacija među nosiocima radnje. Primera radi, uznemirujuće scene kažnjavanja u Nimbu i spaljeni ili ljudi odrane kože učiniće da se na trenutak prebacite u dvorište Užasnika, sedišta Boltonovih. Ukoliko vas je panorama Oza, sa upečatljivom kolosalnom kamenom figurom, podsetila na Bravos, imajte u vidu da su ovim dvema serijama zajedničke i pojedine lokacije snimanja: najvećim delom se odvijalo u Hrvatskoj i Španiji.

Odnosi (neubedljivo isforsirani, nasuprot iznenađujuće odličnim)

Između Džeka i razmažene, ekscentrične princeze Langvider, odmah se uspostavlja neobična, pomalo neočekivana veza. Ona ga, naime, dobija „na poklon“ i spašava za svoje potrebe, ali će se ubrzo pokazati da joj štićenik pruža mnogo više, najpre kao prijatelj, pa ljubav(nik). Džek i Langvider su, svako na svoj način, oštećeni i uskraćeni, što ih dodatno zbližava. Iako je njihov odnos sve vreme osenčen onim početnim faktorom “posedovanja“, tako nelagodan i pomalo bizaran, postepeno postaje nežna, iskrena i sasvim opčinjavajuća priča, za razliku od druge najistaknutije romanse u seriji. Radi se o neuverljivoj „ljubavi“ Doroti i Lukasa koju, podsetimo, takođe inicira spašavanje mladića od strane devojke. Ipak, kako se taj deo priče dalje odvija, gubimo interesovanje, velikim delom i zbog toga što između dvoje glumaca ne postoji ni trunka privlačnosti, pa samim tim svaka zajednička scena izgleda vrlo izveštačeno i na silu izvedeno.
Kontrasti (oprečnosti)
 
1. tehnologija i nauka – magija: natprirodno jeste proterano iz Oza, ali se na temelju straha od povratka i ispunjenja davne opasnosti veruje u njegove moći i prihvataju saveti preostalih/preobraćenih veštica. Oružje (doneto spolja) igra naročito važnu ulogu, kao tabu, opasnost i opsesija. 
2. muški – ženski princip: nakon što se Tip po prvi put preobrazi (odnosno, vrati u rođenjem datu) devojčicu/devojku, dobiće prve lekcije o položaju žena u društvu. Najpre se iznenada menja ponašanje njegovog najboljeg prijatelja Džeka (koji počinje da zuri u njegove/njene grudi, pokušava da je poljubi – i to plaća veoma skupo), zatim ga/je krčmarica savetuje da „ukoliko se nije pustila u promet, pokrije dekolte“ (nesvesna efekta koji „atributi“ ženstvenosti vrše na okolinu), dok joj Glinda i Zapad, kada dođe čas da izabere stranu, nude jasne krajnosti kao opcije: postati opatica ili bludnica. Ozma, tj. Tip će se tada zapitati zar su to jedine mogućnosti koje se u Ozu pružaju ženskoj osobi. Ionako se oseća nelagodno u toj koži, pa želi da ponovo bude muško, mada time gubi nasledna prava data skrivenim identitetom.

3. ono što jesam – ono što bih da budem: Upravo navedeni primer samo je jedan u nizu, a istina je da suštinu unutrašnjeg konflikta većine likova čini razlika između uloge koju im priroda/dužnost/status nalažu da igraju i onoga što bi oni sami želeli. Neki su uspeli da, manje ili više javno, sa nejednakim uspehom, sprovedu u delo svoje težnje, dok su drugi zauvek zarobljeni iza neželjenih, nametnutih persona, protiv čega se bore odavanjem porocima ili iživljavanjem na drugima. Pitanje (istinskog) doma i onoga gde (čemu) pripadamo, ključno je za Doroti, ali ne samo nju i ne isključivo u jednom obliku.
4. svojevoljno – posedničko (u ljubavi): Koliko god feminističko načelo bilo izraženo i naizgled nesputano, pozicija potencijalnih partnera nije uvek jednostavna. Među najzagonetnijim primerima su zakulisna zbivanja u Velikom Veću, koje podrazumeva celibat članica, ali se isto tako uvek „zalomi“ poneka trudnoća, dok Čarobnjak ne skriva kako, svidi li mu se neka od savetnica, raspolaže pravom da je seksualno iskoristi. Glindine veštice takođe moraju dolaziti „odnekle“, pa je implicirano kako su ta deca plod veza između čarobnica i smrtnika, uglavnom vojnika, što pojačava utisak da je reč o nekoj vrsti amazonskog kraljevstva. Svi ostali odnosi, od bračnih (obratite pažnju na Glindinog supruga i jedan presudan ljubavni trougao koji se od sredine sezone formira) do potajnih, zasnivaju se na nekoj vrsti nesvesne, a podrazumevane prinude. Dok veštica Severa, npr, veruje kako se magijom može vezivati i upravljati osećanjima drugoga, Langvider poistovećuje kategoriju vlasništva sa združivanjem na romantičnoj osnovi.
Način raspoređivanja dramske građe i odvijanja fabule (ubrzano – razvučeno): Pilot-epizoda u velikoj meri zbunjuje i, mada tok radnje svakako nije usporen, pažnja luta i sve deluje pomalo monotono. Međutim, ne odustajte, jer to se vrlo brzo menja, priča poprima znatno kompaktniji oblik, pa se do kraja gleda „u jednom dahu“. I sam početak je sveden, bez nekakve atraktivne uvodne špice: jedino se na crnoj podlozi ukazuju otrovno-zelena slova koja formiraju naslov. Takvo rešenje se pokazalo zadovoljavajućim, s obzirom da je već radnja po sebi dovoljna da zaokupi pažnju. Za muziku se, spomenimo i to, pobrinuo provereni Trevor Moris, kome pripadaju zasluge komponovanja nezaboravnih tema iz (nabrojimo samo neke) „Tjudorovih“, „Bordžija“, „Vikinga“, „Stubova zemlje“.

Najbolji likovi: veštica Zapada; princeza Langvider.

Najbolji par: Džek i Langvider.

Najveće vrednosti: Vizuelna fantazmagorija, mnoštvo izmešanih elemenata, od distopije do futurističko-groteskno-bajkovitog ambijenta. Kolorit, kostimi, steampunk fazon i kompletna scenografija, koji naprosto impresioniraju. Prostori, simbolika enterijera i izgleda (oblačenja) najistaknutijih likova. Izražajna gluma Ane Ularu, rumunske gumice poznate iz „Bordžija“, gde je igrala Čezarovu nevestu, Šarlot D'Albre. Dok u toj jednoj epizodi (recenziranoj OVDE) nije ostavila bogzna kakav utisak, sada je njenu Vest/Zapad teško ne zagotiviti! Neočekivani obrti, dobro i postepeno dozirana raskrinkavanja (uvek u pravo vreme), čitava sezona poput velike uvertire, sa mnoštvom postavljenih pitanja na koja, nažalost, neće biti odgovoreno, s obzirom da je  serija ukinuta.

Mane: „Nabacana“, zadugo konfuzna radnja, sa previše svega, a malo prostora i vremena za razvijanje. Lukas/Roan - beznadežno dosadan lik, koji deluje bezlično, kruto, nesnađeno i najveći deo vremena prilično iritantno. Doroti - isprva simpatična, potom sve manje. Kako epizode odmiču, ona postaje (slično Arji Stark) isuviše „badass“: nekažnjeno greši, nestalna je, a umesto progresa ličnosti vidimo samo ravnu liniju. Sušta suprotnost joj je čak i epizodistkinja, dr Džejn (odlična Đina MekKi, koja me „kupila“ već ulogom Katerine Sforce u „Bordžijama“), da ne govorimo o Zapadu, princezi L, pa i odbojnoj Glindi. Vinsent D'Onofrio - inače odličan glumac, ovde nije zablistao, što je uglavnom posledica načina na koji je uloga Čarobnjaka/Frenka napisana. Činjenica da Doroti ne zna kako da koristi rukavice koje je ukrala od veštice Istoka, a koje joj omogućavaju da upravlja vremenskim prilikama. Ni za deset epizoda, nije naučila da ih upotrebi. Pitanje godina, tj. uzrasta učesnika u priči: sudeći po hronologiji, Doroti, Ozma/Tip i Džek su vršnjaci, s tim što potonje dvoje izgledaju kao klinci-tinejdžeri u odnosu na zgodnu latino-protagonistkinju. Mladolikost velškog glumca koji igra Džeka uslovila je i zgražanja pojedinaca zbog (seksualne) veze u koju njegov lik stupa sa princezom – bilo je čak reči o “napastvovanju” momka, iako istina glasi….pa, videćete i sami.

Zagonetka: Kako je baterija na Dorotinom telefonu izdržala toliko dugo, da već nekoliko dana nakon što se izgubila deli sa Lukasom slušalice i “magiju” pop muzike (u sceni koja bi trebalo da bude romantična, ali zbog gore navedenih razloga pre deluje smešno)?

Zaključak: „Smaragdni grad“ nudi obnovljeno tumačenje poznate priče na originalan, dosta mračniji i bez sumnje veoma uzbudljiv način. Satkan je od čarolija, proročanstava, uvrnute estetike, akcionih zapleta. Svet u koji Doroti dospeva odista je neobična kombinacija futurističkog (mehanizmi, uređaji, dronovi) i arhaičnog (strogi sveštenički redovi, staleške  podele, praznoverja i magija). Kao stvorena za ljubitelje „Merlina“, „Legende o Tragaču“ i „Igre prestola“, ovo je jedna od serija kod kojih je NEOPHODNO vratiti se još jednom na početak, jer tek iz ponovljenog gledanja stičemo predstavu o svemu na celovit način. Postavljeno je previše pitanja da bi se, dok pokušavamo sve razjasniti, mogla “iz prve” složiti kompletna slika. Takođe, ovo ostvarenje spada među priče koje prosto vape za diskusijom i nakon kojih vam je očajnički potreban sagovornik, kako bi raspravljali o brojnim nejasnim, intrigantnim, zagonetnim elementima radnje. Vizuelno zadivljujuće, slojevito je, odvažno i ambiciozno, ali, nažalost, nije dobilo šansu da se razvije do punog potencijala.

Vrednosna ocena: 8, 75