Ukoliko se o izvesnom istorijskom razdoblju i životu u njemu govori kroz prenaglašavanja, stereotipne slike i preteranosti svake vrste, to ne znači da im realnost nije dala povoda. Ako se u slikanju neke epohe i sredine služi ustaljenim repertoarom motiva, ne znači da ih stvarnosni „uzorci“ nisu podsticali do kraja. Naposletku, kada neko ostvarenje dobije podeljene, ponekad i unapred negativne komentare, ne znači da ne poseduje važan broj iskupljujućih vrednosti, niti da će nam biti negledljivo. Takav je slučaj sa serijom „Versaj“, koja je na kraju dočekala tri sezone, a zaljubljeniku u francusku istoriju, kakva je moja malenkost, nije izazvala „prevrtanje očima“ ili „lupanje po čelu“ kakvo sam očekivala.
Namera
da se, posle britanskh, italijanskih, pa i ruskih dinastija, dramski „obradi“ najdugovečniji
francuski monarh, na prvi pogled je lak poduhvat. Luj XIV, čije se doba upravljanja državom smatra zlatnim
vekom, postavio je mnoge temelje, neštedimice radeći na tome da ostane
dobro upamćen. Nema ličnosti iz dinastije Burbona (osim, eventualno, Marije
Antoanete) koja izaziva tako veliko
interesovanje. Njegov credo “Država, to sam ja“, postao je poklič
svakog kasnijeg apsolutiste, doduše, retko sa makar približnim rezultatima na
planu uprave. Za dvor, ličnost i zaostavštinu kralja Sunca, vezuje se
toliko predstava – počev od portreta i zabeleženih samoljubivih konstatacija –
da nam je svima, naoko, „sve poznato“, pa se čini kako tu preteranog izazova i
nema. Pogrešno!
Jedan
čovek, jedna građevina, neprolazni sjaj, predmet divljenja.
Serija
pred nama, nastala u francusko-kanadskoj koprodukciji (Canal +), bavi se prvim
godinama Lujeve vladavine, sa fokusom na nastanku ideje, a potom i realizaciji
izradnje danas jednog od najvećih i najlepših zdanja na svetu, zaštitnog znaka
burbonske dinastije – Versaja.
Velelepni dvorski kompleks u koji je mladi vladar preneo sedište iz
dotadašnjeg, Luvra, ujedno izvršivši decentralizovanje uprave, slobodno možemo
nazvati glavnim junakom ove verzije
priče, u kome se, naravno, odražava i sustiče sva Lujeva ličnost. Od narativnog
uvoda, preko pomalo futuristički „arhitektonske“, vizuelno čiste i jasne špice,
tu nema sporenja.
San
kralja izrodio se iz košmara, ili tako barem sve počinje. Otvaranje je poput
legende (u olujnoj noći 1667, Luja
ni dok spava ne ostavljaju na miru aveti prošlosti), da bi pilot-epizodu
uokvirila priča glavnog sluge Bontampa, ispripovedana bolesnom sinu u slavu loze
koja njihovoj porodici generacijama pruža uhlebljenje. Ključna tema obuhvata puteve i teškoće ostvarivanja vladarevog sna
o zdanju kao simbolu moći monarhije, ali i same Lujeve ličnosti, bezmerne
ambicije, vizionarstva, kreativnosti, svesti o značaju nasleđa. Uporedo sa
javljanjem i sprovođenjem ideje da se očev lovački „pansion“ preuredi i
proširi, a centar upravljanja iz prestonice premesti u selo nadomak Pariza,
pratimo Lujevo definisanje ličnog suvereniteta, borbu sa demonima minulih dana
i postepeno prevladavanje egocentrične predstave koja će učiniti apsolutizam
osnovnim smerom u narednim decenijama.
Luj XIV (George Blagden) još uvek živo pamti kako je kao dečak, rano ostavši bez oca, sa majkom morao da beži od pobune i u presudnom periodu iskusi izgnanstvo, ugroženost trona i bogomdanog prava. Upravo će ga ti, večito opsedajući duhovi Fronde podstaći da postavi znatno čvršće temelje vladavine nego što su to činili njegovi preci. Odluka ne nailazi na mnogo odobravanja, ali se kraljevoj reči ne suprotstavlja, pa će tako na “zborno mesto” biti privučeni svi oni zvani i nezvani gosti koje Luj želi ili mora da ima u neposrednoj blizini.
Dvorani su
predstavljeni kao skup raskalašnih, kaćipernih, krajnje nepouzdanih lica. Luj
je svestan da se na malo koga od njih može zaista osloniti, pa mu tako najpouzdanija
osoba postaje kućeupravitelj Bontamp (Stuart Bowman), dok kontroverzni Filip, vojvoda od Orleana (Alexander Vlahos), istrajava u
odanosti, mada mu mnogi sa strane sugerišu kako ima puno pravo na izdaju. On se nekad postavlja
kao staratelj svog starijeg brata, dok u drugim situacijama Luj biva onaj
zreliji i mudriji.
Istorijske
nepodudarnosti su u projektima ovog tipa jednostavno nezaobilazne i očekivane,
na šta se u startu valja navići, a ovde prvu upadljivu dobijamo već u
pilot-epizodi, kroz motiv kraljičinog neverstva i skandal sa rođenjem tamnopute
bebe. Priča se zasniva na pravom traču iz tog doba, doduše, nikad potvrđenom.
Isto, ali sa mnogo više sačuvanih dokaza, važi za seksualno opredeljenje
Lujevog brata, koji otvoreno održava gej vezu sa glavnim dvorskim spletkarošem
- Chevalier de Lorenom (Evan Williams),
na sramotu dvora se ponekad preoblači u ženske haljine, ali je istovremeno
(prinudno) oženjen Anrijetom od Engleske
(Noemie Schmidt), Lujevom ljubavnicom.
Sukob
generacija takođe je veoma izražen, prvenstveno kroz odnos
članova veća prema mladom kralju, početni otpor koji iskazuju na sam predlog
započinjanja megalomanskog, iscrpljujućeg poduhvata izgradnje palate, te suprotstavljanje
još jednom hiru vladara. Luj, sa
druge strane, očajnički teži da definiše svoj položaj, ciljeve (oko kojih se
previše ne dvoumi) i pokaže se vrednim poverenja. U njemu se neprestano bore
sujeta i vera u opravdano pravo „plave krvi“ na prestiž, sa težnjom ka
približavanju i razumevanju ukazanom običnom narodu, od koga održivost njegovih
snova i te kako zavisi. Kralj je više od „sedamnaestovekovne rokenrol zvezde“ i
razmaženog vlastodršca – inteligentan, promišljen, ali i zaneseni vizionar;
sujetan – no, samosvestan; strastven – uz strogo poštovanje protokola i
zvaničnih „tabua“ koje mu titula nalaže.
Autori serije, Simon Mirren i David Wolstencroft, uspeli su da prikažu više strana ove značajne i
neobične ličnosti. Već tokom početka uvodne sezone, definisane su osnovne
karakteristike protagoniste i sveta koji ga okružuje, oblikuje, ugrožava, pri
čemu je dosta pomogao motiv ogledala,
pred kojim Luj često stoji, vodeći razgovore sa samim sobom.
Ostali
bitni problemi koje serija odmah otvara, tiču se:
1.
odnosa između braće i, s tim u vezi,
Filipove ličnosti. Ovo je
najkomplikovaniji i ujedno najbolje izveden deo celokupne dramske priče. Od
malih nogu sanjajući o vojnom angažmanu, Filip će doživeti veliki udarac i
uvredu pošto se Luj umeša u njegovu prvu i najveću priliku da napokon izađe iz
“sunčeve senke” u kojoj provodi život. Pritajeno rivalstvo, neodvojivo od
snažne povezanosti, stalno tinja između njih dvojice, kulminirajući u pomalo
neočekivanim trenucima i pokazujući kako ništa nije kao što izgleda, niti bi
trebalo potceniti onog drugog. Osećanje nelagode pri deljenju života zahvata svaki njegov aspekt, od zajedničke žene, do
zasluga u državnim pitanjima, a posebno će biti zanimljiv Filipov boravak u
ratu i posledice koje se sve više ispoljavaju nakon povratka (danas se to zove
“posttraumatski sindrom”!).
2.
kralja samog protiv svih, njegovih uspomena na majku, kraljicu Anu kao
jednu od motivacija, uz hronični strah od ponovljene zavere;
3.
skandala i načina, bolje reći – mera,
njihovog zataškavanja. Primera radi,
već spomenutoj misteriji crnčeta u
kraljevoj kolevci, odgovor će dati poseta starog Lujevog poznanika - princa,
uskoro kralja Anabe i njegove delegacije (ujedno predivan primer kontrasta
afričke i evropske kulture);
4.
Lujevih mnogobrojnih ljubavnica –
jer, budući da Versaj služi i zabavi njegovih stanovnika, kralj je poznati
hedonista, uvek okružen ženama, koje otprilike trećinu vremena samo
„opslužuje“! Pratimo uzdizanje (na slikama dole, redom) Atene de
Montespan (Anna Brewster) kao nove kraljeve milosnice, a potiskivanje Luiz La Valije (Sarah Winter) i
Anrijete u drugi plan. Nikako ne treba zaboraviti samu kraljicu, Španjolku Mariju
Terezu (Elisa Lasowski). U narednim
sezonama, pojaviće se i čuvena madam
Skaron/ (buduća) de Metnon (Catherine
Walker), kojoj je jedinoj pošlo za rukom da se uzdigne do druge Lujeve
supruge.
5.
pozicije žena u “muškim”
profesijama, kroz slučaj mlade Klodin
Mason (Lizzie Brochere), lekareve kćeri, koja će zahvaljujući svom znanju i
veštini ubrzo naslediti oca u ulozi (doduše, tajnoj) kraljevog ličnog doktora.
6.
svih reformi i inovacija koje Luj XIV uvodi, a u kojima mu najveću podršku
pruža Žan-Batist Kolber, slavni ministar finansija (Steve Cumun).
7.
pobuna, zavera i neposlušnosti plemića,
a nasuprot njima kraljevih metoda razračunavanja. U srcu ovog podzapleta,
nalazi se istraga koju vodi Fabijen
Maršal, šef kraljeve policije (Tygh
Runyan).
8.
Uvid u drugu, ne tako glamuroznu stranu priče dobijamo iz nekoliko perspektiva.
O životu napolju i reakcijama običnog
življa na kraljeve naloge, saznajemo zahvaljujući dvorskom vrtlaru Žaku i
najamnicima na građevini, ali i nezadovoljnim vojnicima-rekonvalescentima.
Kroz dešavanja na dvoru vodi nas lukava madam
de Klermon (Amira Casar), Lorenova rođaka, naizgled preokupirana jedino planovima za bogato udomljavanje šesnaestogodišnje kćerke
Sofi (Maddison Jaizani). Međutim, iza
svega se krije mnogo ozbiljnije pitanje porekla, progona i obespravljenosti
hugenota, a zahvaljujući ovim pridošlicama sumnjive prošlosti, posmatramo
spletke, pravila pristupa i uklapanja u svet aristokratije.
Pojedine
scene možda deluju kao preterivanje, čak i potpuno nerealno, npr. „susret“
odbeglog Luja sa vukovima – ali, pored
jasne simbolike, uopšte nije bilo nemoguće da kraljevi gosti, odšetavši malo
dublje u prirodu oko Versaja, nabasaju na kakvu divlju zver. Slično važi za
crnačke bebe u porodicama plemkinja „beljih od snega“ (kao što su im i muževi),
a prema zakonitostima „javne tajne“, prilično promiskuitetnima i sklonim
neobičnim partnerima. Ko je čitao romaneskni serijal „Anđelika“, čiji se znatan
(i najinteresantniji) deo odvija upravo na ovom mestu i u vremenu koje „Versaj“
pokriva, dobro zna o čemu govorim!
Zamerke
upućivane seriji u više navrata zbog „pornografije“, mada nipošto neutemeljene,
ipak su malo preoštre. Istina je da postoji priličan broj ekcplicitnih scena
koje nisu baš neophodne: od hetero i homoseksualnih odnosa, preko (diskutabilnog!)
silovanja u braku (jer, nakon Sanse Stark, očito ne jenjava uspešnost
skandalizovanja publike potezanjem sličnih pitanja), do verskog kažnjavanja
samobičevanjem ili obdukcija otvorenih leševa sa svim vitalnim organima „na
izvol'te“, i slično. Još na početku, ničim izazvane, ugledaćemo obrise
Anrijetinih bradavica dok izlazi iz bazena, a to koliko kralj vremena provede
neobučen, ozbiljno dovodi u pitanje pretpostavku istoričara da se Luj okupao
svega tri-četiri puta u životu! Takođe, umesto čupavog “pudlica” stila sa
portreta, na koji smo navikli, ovde Luj i Filip imaju dosta uredne frizure i
blistave, blago zatalasane kose, što se za ostale muškarce, ipak, ne bi moglo
reći.
I
pored nešto konfuznog početka, sa dosta „nabacanih“ događaja i slika, serija se
vrlo brzo „uvlači pod kožu“ i uspeva da zarobi pažnju. Uprkos ne tako maloj
karikaturalnosti u pristupu, glavni problemi kojima će se baviti precizno su
istaknuti, a sam ambijent verodostojan – što ne čudi, jer se delom snimalo i na
originalnoj lokaciji. Vizuelna lepota šuma
koje okružuju buduću rezidenciju, enterijera, kostima, tapiserija, sugerisani
luksuz, složene frizure, detalji poput leptir-mašni, cipela ili rukavica, odmah
ostavljaju lep i izrazito raskošan utisak.
Estetika se oslanja na već dobro poznate predstave o ovom periodu istorije, a
učesnici u dešavanjima koja slede i sami su, u najvećem broju, realno postojeće
ličnosti. Sa izuzetkom par njih, isprva nedovoljno izdiferencirani (jer, svi
imaju duge kose i ta kitnjasta odela!), s vremenom počinju da se izdvajaju iz
bučne, sujetne dvorske svite, o njima formiramo mišljenja, simpatišemo ih ili
ne podnosimo.
Najsvetlija
tačka projekta, uz navedeno vizuelno bogatstvo kao pravi-pravcati užitak za
oko, sigurno je glavni glumački tandem
izabran za uloge kraljevske braće.
Džordž Blagden, koga je šira publika zavolela kao monaha Atelstana iz serije
“Vikinzi”, u svakom pogledu je sjajan i uverljiv kao mladi Luj XIV. Odlika
njegove interpretacije jeste određena (u skladu sa prezimenom, kad bi mu
pridali značenje iz našeg jezika!) blagost,
smirenost, dobra dikcija, zahvaljujući čemu ga gledalac uvek pomno prati. Ispod
staloženosti i gordog nastupa, u trenutku „sevne“ pogled podozrenja ili u
potaji bujajuće paranoje. Pored njega, uglavnom zasenjujući najisturenijeg
„igrača“ na dvorskoj pozornici, briljira Aleksandar Vlahos u ulozi princa
Filipa, Lujevog mlađeg brata. Od nekoga ko važi za “dežurnu ludu”, stalno skrajnutog,
nedovoljno ozbiljno shvaćenog (a čemu je kasnija literatura uveliko
doprinosila), Filip vrlo brzo izrasta u zapravo poprilično tragičnu ličnost,
ali i nosioca nekih od najotrovnijih reakcija, opaski i odbrana kraljevske
časti. U svakom pogledu iskoračuje iz klišea plemića homoseksualne
orijentacije, s obzirom da obožava da se modira i kiti koliko i izlaže riziku
predvodeći odrede u juriš, a bolećivost i ljubomoru gaji u podjednakoj meri za
svog ljubavnika, kao i suprugu. Ono što, pored izvanredne složenosti i glumačke
uverljivosti brzo stavlja Filipov lik u centar pažnje, jeste i neobična, gotovo
ženska lepota A. Vlahosa, pogotovo njegovih očiju.
Život
na dvoru, sa jedne strane, isključuje bilo kakav vid privatnosti: od jutarnjih
oblačenja, do kraljičinog porođaja, uvek ste izloženi tuđem oku. Sa druge, Luj
je suštinski usamljen u toj
kitnjastoj, papagajskoj družini, na
šta nedvosmisleno ukazuju kadrovi gde kralja vidimo kako sedi na sredini svog
ogromnog kreveta ili prolazi hodnicima, sa svih strana okružen zlatom, obučen u
isto tako skupocene tkanine, ali – izolovan od svega, „progutan“ prostranstvom,
samo jedan čovek. To nije nužno mana.
Kada nakon odgledanog/pročitanog još dugo nastavite da razmišljate o likovima,
to mnogo govori u prilog datom delu, a ja sam neočekivano brzo postala
opčinjena i uključena u radnju, zainteresovana za živote junaka, pa iako me Luj
XIV oduvek intrigira, zanimanje za njegov lik i vreme obnovljeni su i pojačani.
Serija zaslužuje pažnju i daje mnogo više nego što možete pretpostaviti.
Ocena: 8,90