недеља, 15. јул 2018.

“Versailles” (2015)

komentariše: Isidora Đolović

Ukoliko se o izvesnom istorijskom razdoblju i životu u njemu govori kroz prenaglašavanja, stereotipne slike i preteranosti svake vrste, to ne znači da im realnost nije dala povoda. Ako se u slikanju neke epohe i sredine služi ustaljenim repertoarom motiva, ne znači da ih stvarnosni „uzorci“ nisu podsticali do kraja. Naposletku, kada neko ostvarenje dobije podeljene, ponekad i unapred negativne komentare, ne znači da ne poseduje važan broj iskupljujućih vrednosti, niti da će nam biti negledljivo. Takav je slučaj sa serijom „Versaj“, koja je na kraju dočekala tri sezone, a zaljubljeniku u francusku istoriju, kakva je moja malenkost, nije izazvala „prevrtanje očima“ ili „lupanje po čelu“ kakvo sam očekivala.

Namera da se, posle britanskh, italijanskih, pa i ruskih dinastija, dramski „obradi“ najdugovečniji francuski monarh, na prvi pogled je lak poduhvat. Luj XIV, čije se doba upravljanja državom smatra zlatnim vekom, postavio je mnoge temelje, neštedimice radeći na tome da ostane dobro upamćen. Nema ličnosti iz dinastije Burbona (osim, eventualno, Marije Antoanete) koja  izaziva tako veliko interesovanje. Njegov credo “Država, to sam ja“, postao je poklič svakog kasnijeg apsolutiste, doduše, retko sa makar približnim rezultatima na planu uprave. Za dvor, ličnost i zaostavštinu kralja Sunca, vezuje se toliko predstava – počev od portreta i zabeleženih samoljubivih konstatacija – da nam je svima, naoko, „sve poznato“, pa se čini kako tu preteranog izazova i nema. Pogrešno!

Jedan čovek, jedna građevina, neprolazni sjaj, predmet divljenja.

Serija pred nama, nastala u francusko-kanadskoj koprodukciji (Canal +), bavi se prvim godinama Lujeve vladavine, sa fokusom na nastanku ideje, a potom i realizaciji izradnje danas jednog od najvećih i najlepših zdanja na svetu, zaštitnog znaka burbonske dinastije – Versaja. Velelepni dvorski kompleks u koji je mladi vladar preneo sedište iz dotadašnjeg, Luvra, ujedno izvršivši decentralizovanje uprave, slobodno možemo nazvati glavnim junakom ove verzije priče, u kome se, naravno, odražava i sustiče sva Lujeva ličnost. Od narativnog uvoda, preko pomalo futuristički „arhitektonske“, vizuelno čiste i jasne špice, tu nema sporenja. 
San kralja izrodio se iz košmara, ili tako barem sve počinje. Otvaranje je poput legende (u olujnoj noći 1667, Luja ni dok spava ne ostavljaju na miru aveti prošlosti), da bi pilot-epizodu uokvirila priča glavnog sluge Bontampa, ispripovedana bolesnom sinu u slavu loze koja njihovoj porodici generacijama pruža uhlebljenje. Ključna tema obuhvata puteve i teškoće ostvarivanja vladarevog sna o zdanju kao simbolu moći monarhije, ali i same Lujeve ličnosti, bezmerne ambicije, vizionarstva, kreativnosti, svesti o značaju nasleđa. Uporedo sa javljanjem i sprovođenjem ideje da se očev lovački „pansion“ preuredi i proširi, a centar upravljanja iz prestonice premesti u selo nadomak Pariza, pratimo Lujevo definisanje ličnog suvereniteta, borbu sa demonima minulih dana i postepeno prevladavanje egocentrične predstave koja će učiniti apsolutizam osnovnim smerom u narednim decenijama.


Luj XIV (George Blagden) još uvek živo pamti kako je kao dečak, rano ostavši bez oca, sa majkom morao da beži od pobune i u presudnom periodu iskusi izgnanstvo, ugroženost trona i bogomdanog prava. Upravo će ga ti, večito opsedajući duhovi Fronde podstaći da postavi znatno čvršće temelje vladavine nego što su to činili njegovi preci. Odluka ne nailazi na mnogo odobravanja, ali se kraljevoj reči ne suprotstavlja, pa će tako na “zborno mesto” biti privučeni svi oni zvani i nezvani gosti koje Luj želi ili mora da ima u neposrednoj blizini. 
Dvorani su predstavljeni kao skup raskalašnih, kaćipernih, krajnje nepouzdanih lica. Luj je svestan da se na malo koga od njih može zaista osloniti, pa mu tako najpouzdanija osoba postaje  kućeupravitelj Bontamp (Stuart Bowman), dok kontroverzni Filip, vojvoda od Orleana (Alexander Vlahos), istrajava u odanosti, mada mu mnogi sa strane sugerišu kako ima  puno pravo na izdaju. On se nekad postavlja kao staratelj svog starijeg brata, dok u drugim situacijama Luj biva onaj zreliji i mudriji. 
Istorijske nepodudarnosti su u projektima ovog tipa jednostavno nezaobilazne i očekivane, na šta se u startu valja navići, a ovde prvu upadljivu dobijamo već u pilot-epizodi, kroz motiv kraljičinog neverstva i skandal sa rođenjem tamnopute bebe. Priča se zasniva na pravom traču iz tog doba, doduše, nikad potvrđenom. Isto, ali sa mnogo više sačuvanih dokaza, važi za seksualno opredeljenje Lujevog brata, koji otvoreno održava gej vezu sa glavnim dvorskim spletkarošem -  Chevalier de Lorenom (Evan Williams), na sramotu dvora se ponekad preoblači u ženske haljine, ali je istovremeno (prinudno) oženjen Anrijetom od Engleske (Noemie Schmidt), Lujevom ljubavnicom.
Sukob generacija takođe je veoma izražen, prvenstveno kroz odnos članova veća prema mladom kralju, početni otpor koji iskazuju na sam predlog započinjanja megalomanskog, iscrpljujućeg poduhvata izgradnje palate, te suprotstavljanje još jednom hiru vladara. Luj, sa druge strane, očajnički teži da definiše svoj položaj, ciljeve (oko kojih se previše ne dvoumi) i pokaže se vrednim poverenja. U njemu se neprestano bore sujeta i vera u opravdano pravo „plave krvi“ na prestiž, sa težnjom ka približavanju i razumevanju ukazanom običnom narodu, od koga održivost njegovih snova i te kako zavisi. Kralj je više od „sedamnaestovekovne rokenrol zvezde“ i razmaženog vlastodršca – inteligentan, promišljen, ali i zaneseni vizionar; sujetan – no, samosvestan; strastven – uz strogo poštovanje protokola i zvaničnih „tabua“ koje  mu titula nalaže. Autori serije, Simon Mirren i David Wolstencroft, uspeli su da prikažu više strana ove značajne i neobične ličnosti. Već tokom početka uvodne sezone, definisane su osnovne karakteristike protagoniste i sveta koji ga okružuje, oblikuje, ugrožava, pri čemu je dosta pomogao motiv ogledala, pred kojim Luj često stoji, vodeći razgovore sa samim sobom. 
Ostali bitni problemi koje serija odmah otvara, tiču se: 

1. odnosa između braće i, s tim u vezi, Filipove ličnosti. Ovo je najkomplikovaniji i ujedno najbolje izveden deo celokupne dramske priče. Od malih nogu sanjajući o vojnom angažmanu, Filip će doživeti veliki udarac i uvredu pošto se Luj umeša u njegovu prvu i najveću priliku da napokon izađe iz “sunčeve senke” u kojoj provodi život. Pritajeno rivalstvo, neodvojivo od snažne povezanosti, stalno tinja između njih dvojice, kulminirajući u pomalo neočekivanim trenucima i pokazujući kako ništa nije kao što izgleda, niti bi trebalo potceniti onog drugog. Osećanje nelagode pri deljenju života zahvata svaki njegov aspekt, od zajedničke žene, do zasluga u državnim pitanjima, a posebno će biti zanimljiv Filipov boravak u ratu i posledice koje se sve više ispoljavaju nakon povratka (danas se to zove “posttraumatski sindrom”!).
2. kralja samog protiv svih, njegovih uspomena na majku, kraljicu Anu kao jednu od motivacija, uz hronični strah od ponovljene zavere;
3. skandala i načina, bolje reći – mera, njihovog zataškavanja. Primera radi, već spomenutoj misteriji crnčeta u kraljevoj kolevci, odgovor će dati poseta starog Lujevog poznanika - princa, uskoro kralja Anabe i njegove delegacije (ujedno predivan primer kontrasta afričke i evropske kulture);
4. Lujevih mnogobrojnih ljubavnica – jer, budući da Versaj služi i zabavi njegovih stanovnika, kralj je poznati hedonista, uvek okružen ženama, koje otprilike trećinu vremena samo „opslužuje“! Pratimo uzdizanje (na slikama dole, redom) Atene de Montespan (Anna Brewster) kao nove kraljeve milosnice, a potiskivanje Luiz La Valije (Sarah Winter) i Anrijete u drugi plan. Nikako ne treba zaboraviti samu kraljicu, Španjolku Mariju Terezu (Elisa Lasowski). U narednim sezonama, pojaviće se i čuvena madam Skaron/ (buduća) de Metnon (Catherine Walker), kojoj je jedinoj pošlo za rukom da se uzdigne do druge Lujeve supruge.
5. pozicije žena u “muškim” profesijama, kroz slučaj mlade Klodin Mason (Lizzie Brochere), lekareve kćeri, koja će zahvaljujući svom znanju i veštini ubrzo naslediti oca u ulozi (doduše, tajnoj)  kraljevog ličnog doktora.
6. svih reformi i inovacija koje Luj XIV uvodi, a u kojima mu najveću podršku pruža Žan-Batist Kolber, slavni ministar finansija (Steve Cumun).
7. pobuna, zavera i neposlušnosti plemića, a nasuprot njima kraljevih metoda razračunavanja. U srcu ovog podzapleta, nalazi se istraga koju vodi Fabijen Maršal, šef kraljeve policije (Tygh Runyan).
8. Uvid u drugu, ne tako glamuroznu stranu priče dobijamo iz nekoliko perspektiva. O životu napolju i reakcijama običnog življa na kraljeve naloge, saznajemo zahvaljujući dvorskom vrtlaru Žaku i najamnicima na građevini, ali i nezadovoljnim vojnicima-rekonvalescentima. Kroz dešavanja na dvoru vodi nas lukava madam de Klermon (Amira Casar), Lorenova rođaka, naizgled preokupirana jedino planovima za bogato udomljavanje šesnaestogodišnje kćerke Sofi (Maddison Jaizani). Međutim, iza svega se krije mnogo ozbiljnije pitanje porekla, progona i obespravljenosti hugenota, a zahvaljujući ovim pridošlicama sumnjive prošlosti, posmatramo spletke, pravila pristupa i uklapanja u svet aristokratije

Pojedine scene možda deluju kao preterivanje, čak i potpuno nerealno, npr. „susret“ odbeglog  Luja sa vukovima – ali, pored jasne simbolike, uopšte nije bilo nemoguće da kraljevi gosti, odšetavši malo dublje u prirodu oko Versaja, nabasaju na kakvu divlju zver. Slično važi za crnačke bebe u porodicama plemkinja „beljih od snega“ (kao što su im i muževi), a prema zakonitostima „javne tajne“, prilično promiskuitetnima i sklonim neobičnim partnerima. Ko je čitao romaneskni serijal „Anđelika“, čiji se znatan (i najinteresantniji) deo odvija upravo na ovom mestu i u vremenu koje „Versaj“ pokriva, dobro zna o čemu govorim!

Zamerke upućivane seriji u više navrata zbog „pornografije“, mada nipošto neutemeljene, ipak su malo preoštre. Istina je da postoji priličan broj ekcplicitnih scena koje nisu baš neophodne: od hetero i homoseksualnih odnosa, preko (diskutabilnog!) silovanja u braku (jer, nakon Sanse Stark, očito ne jenjava uspešnost skandalizovanja publike potezanjem sličnih pitanja), do verskog kažnjavanja samobičevanjem ili obdukcija otvorenih leševa sa svim vitalnim organima „na izvol'te“, i slično. Još na početku, ničim izazvane, ugledaćemo obrise Anrijetinih bradavica dok izlazi iz bazena, a to koliko kralj vremena provede neobučen, ozbiljno dovodi u pitanje pretpostavku istoričara da se Luj okupao svega tri-četiri puta u životu! Takođe, umesto čupavog “pudlica” stila sa portreta, na koji smo navikli, ovde Luj i Filip imaju dosta uredne frizure i blistave, blago zatalasane kose, što se za ostale muškarce, ipak, ne bi moglo reći.
I pored nešto konfuznog početka, sa dosta „nabacanih“ događaja i slika, serija se vrlo brzo „uvlači pod kožu“ i uspeva da zarobi pažnju. Uprkos ne tako maloj karikaturalnosti u pristupu, glavni problemi kojima će se baviti precizno su istaknuti, a sam ambijent verodostojan – što ne čudi, jer se delom snimalo i na originalnoj lokaciji. Vizuelna lepota šuma koje okružuju buduću rezidenciju, enterijera, kostima, tapiserija, sugerisani luksuz, složene frizure, detalji poput leptir-mašni, cipela ili rukavica, odmah ostavljaju lep i izrazito raskošan utisak. Estetika se oslanja na već dobro poznate predstave o ovom periodu istorije, a učesnici u dešavanjima koja slede i sami su, u najvećem broju, realno postojeće ličnosti. Sa izuzetkom par njih, isprva nedovoljno izdiferencirani (jer, svi imaju duge kose i ta kitnjasta odela!), s vremenom počinju da se izdvajaju iz bučne, sujetne dvorske svite, o njima formiramo mišljenja, simpatišemo ih ili ne podnosimo.  
 
Najsvetlija tačka projekta, uz navedeno vizuelno bogatstvo kao pravi-pravcati užitak za oko, sigurno je glavni glumački tandem izabran za uloge kraljevske braće. Džordž Blagden, koga je šira publika zavolela kao monaha Atelstana iz serije “Vikinzi”, u svakom pogledu je sjajan i uverljiv kao mladi Luj XIV. Odlika njegove interpretacije jeste određena (u skladu sa prezimenom, kad bi mu pridali značenje iz našeg jezika!) blagost, smirenost, dobra dikcija, zahvaljujući čemu ga gledalac uvek pomno prati. Ispod staloženosti i gordog nastupa, u trenutku „sevne“ pogled podozrenja ili u potaji bujajuće paranoje. Pored njega, uglavnom zasenjujući najisturenijeg „igrača“ na dvorskoj pozornici, briljira Aleksandar Vlahos u ulozi princa Filipa, Lujevog mlađeg brata. Od nekoga ko važi za “dežurnu ludu”, stalno skrajnutog, nedovoljno ozbiljno shvaćenog (a čemu je kasnija literatura uveliko doprinosila), Filip vrlo brzo izrasta u zapravo poprilično tragičnu ličnost, ali i nosioca nekih od najotrovnijih reakcija, opaski i odbrana kraljevske časti. U svakom pogledu iskoračuje iz klišea plemića homoseksualne orijentacije, s obzirom da obožava da se modira i kiti koliko i izlaže riziku predvodeći odrede u juriš, a bolećivost i ljubomoru gaji u podjednakoj meri za svog ljubavnika, kao i suprugu. Ono što, pored izvanredne složenosti i glumačke uverljivosti brzo stavlja Filipov lik u centar pažnje, jeste i neobična, gotovo ženska lepota A. Vlahosa, pogotovo njegovih očiju.

Život na dvoru, sa jedne strane, isključuje bilo kakav vid privatnosti: od jutarnjih oblačenja, do kraljičinog porođaja, uvek ste izloženi tuđem oku. Sa druge, Luj je suštinski usamljen u toj kitnjastoj, papagajskoj družini, na šta nedvosmisleno ukazuju kadrovi gde kralja vidimo kako sedi na sredini svog ogromnog kreveta ili prolazi hodnicima, sa svih strana okružen zlatom, obučen u isto tako skupocene tkanine, ali – izolovan od svega, „progutan“ prostranstvom, samo jedan čovek. To nije nužno mana. Kada nakon odgledanog/pročitanog još dugo nastavite da razmišljate o likovima, to mnogo govori u prilog datom delu, a ja sam neočekivano brzo postala opčinjena i uključena u radnju, zainteresovana za živote junaka, pa iako me Luj XIV oduvek intrigira, zanimanje za njegov lik i vreme obnovljeni su i pojačani. Serija zaslužuje pažnju i daje mnogo više nego što možete pretpostaviti.

Ocena: 8,90