Sada
se već zna ishod takmičenja koje proteklih mesec dana zaokuplja čitav, ne samo
muški, svet – najbolji fudbaleri u ovom trenutku čine nacionalni tim Francuske. U njihovim rukama se prošle
nedelje našao pobednički pehar, koji su radosno podizali, zasuti „kišom“
konfeta, blicevima fotoaparata, zagrljajima predsednika Emanuela Makrona – ali
i još ushićenije Kolinde Grabar Kitarović. Potonje ne čudi, s obzirom da
komšijska reprezentacija ima gotovo jednake razloge za slavlje: kao vicešampion
sveta, Hrvatska je ostvarila istorijski uspeh, pa oba tima zaslužuju NAJSRDAČNIJE ČESTITKE! Što je
najbitnije, gledali smo zaista uzbudljiv fudbal, utakmicu prepunu dinamike,
obostrane borbe, tako da se slobodno može reći kako bi svaki rezultat bio
potpuno zaslužen. Heroji meča, na kraju i nagrađeni za izgaranje na terenu,
bili su tinejdžersko „čudo“ Kilijan Mbape i sitni, ali srčani Luka Modrić. I
mada je moja podrška bila na strani trikolora,
iskreno se radujem zbog obe selekcije, možda najviše jer smo ove godine imali evropsko (polu)finale. Vratila mi se
euforija navijanja i aktivnog praćenja fudbala, iz vremena kada sam bila
devojčica, što je svakako lep osećaj.
S
obzirom na to da svojim trajanjem ozbiljno zalazi u jul, Mundijal koji je ove godine (u inat svim skepticima, vrlo uspešno)
organizovala i udomila Rusija, možda
bi više pristajao sledećoj „Svaštari“, ali, zašto da čekamo? Uostalom, naše
učešće je zapečaćeno još tokom juna...Ono što ubedljivo obeleži svako Svetsko
prvenstvo, u tom razmaku od četiri godine, jeste prisustvo ili odsustvo
nacionalne selekcije. Što duže traje izostanak tima sa globalne fudbalske
fešte, to su veće nade kada napokon bude ostvaren plasman. Slično „Evroviziji“!
Ponovo smo poslali orlove uz mnogo
prenaglašenog optimizma i često isuviše smelih vizija budućnosti, a ipak (ne
može se reći „neočekivano“!) izvisili. U mesec dana trajanja prvenstva, život
kao da se vrti jedino u ritmu okretanja „bubamare“ na putu do mreže.
Intenzivira se omiljeni hobi svih kafansko-kladioničkih mušterija:
filozofiranje o igri, sastavljanje timova i nuđenje besplatnih saveta
nadležnima, od trenera do predsednika FIFE. Vreme se meri razmakom između
susreta u okviru takmičarskih grupa. Samoposluge ne mogu da izađu na kraj sa
potražnjom grickalica i piva, odjednom su svuda neki novi klinci obučeni u
dresove, a o sličicama koje se „tapkaju“ po parkovima i trgovima da ne govorimo.
Ovogodišnji
šampionat predstavljao je naročito značajan događaj za Srbiju, iz barem tri
razloga: 1. naravno, učešće ekipe Mladena Krstajića; 2. domaćin je „majčica“ Rusija;
3. što su Hrvati dalje odmicali, to se uzavrela atmosfera ovde primicala tački
eksplozije. Po ko zna koji put, politika se umešala u praćenje nečega što, istini
za volju, nikad nije ni bilo prosta zanimacija. Šokiralo je već to što se, npr.
Italija uopšte nije plasirala na prvenstvo, a podržavajući Južne Slovene u
duelu sa Istočnim (da prevedem: Hrvatska-Rusija), pokrenula sam lavinu
negativnih komentara najbliže okoline. Naravno da je proslavljanje uspeha uz
Tompsona i ustaške pokliče degutantno, nepotrebno, za svaku osudu – ali, ne
možemo reći da ga stvarno nismo očekivali, kao ni negirati izvestan ponos što
se jedna mala država, bliža nam nego što smo radi priznati, vinula u sam vrh
svetskog fudbala. Za taj svet smo mi, bivši Jugosloveni, da se ne lažemo, jedno
te isto, a naše podele apsurdne i nesrazmerno brutalnih posledica.
Na
opštem planu, Mundijal uvek donese brojne neočekivane obrte, pa su tako
favoriti (Brazil, Nemačka, Argentina, Španija...) brzo napustili dalje
nadmetanje, a isijali neki malo skrajnuti, ali
kompaktni i snažni timovi (poput Belgije, Islanda, Hrvatske). Prijatno
iznenađenje uvek prirede afrički i južnoamerički nacionalni timovi, sa inspirativnim
pričama pojedinih igrača, živih dokaza kako se iz siromaštva i muke (u pravoj
sportskoj bajci), upornošću izrasta do svetske slave. I ovoga puta se pokazalo
da jedna zvezda ne čini ekipu;
Englezi su „okrivili“ Mika Džegera da ih je izbaksuzirao prisustvom na
tribinama; a podozrevam kako je nezadovoljni Putin svoje fudbalere poslao na
„letovanje“ negde u Sibiru...Da li je “Chipsy” izbaksuzirao Mesija onom
reklamom, predskazavši mu kako će (baš kao i glavni rival, Kristijano Ronaldo)
ostatak šampionata pratiti sa kauča? A Vođa, nije li možda udario maler našim
reprezentativcima obećavajući istorijskih
deset miliona i “provereno” tipujući na pobedu nad Švicom? Ovako je,
istina, barem izbegao smišljanje izgovora za Merkelovu i MMF, a nije bilo
potrebe ni za odvajanjem dragocenih sati u već prezauzetom danu, radi praćenja
utakmice. Na svu sreću, vremenska zona
nije drastično različita, pa mu se ne bi zalomilo da umesto čitanja brošura o
genocidu ili obilazaka zatvorenih knjižara, zanoći uz mali ekran.
Ipak,
fudbal ni pored ozbiljnog mešanja novca, politike, ostrašćenosti nesportske
vrste, ne prestaje da bude „najvažnija sporedna stvar na svetu“, zbog koje su
popodne ulice redovno bile puste, a uveče iz kafića i otvorenih prozora na
kućama/stanovima dopirale glasne reakcije na odluke sudija. Francuska pobeda
nosi jednu posebno lepu simboliku: pre tačno dve decenije, našli su se u istoj
ulozi, a njihov sadašnji trener, Didije Dešan, tada je nosio kapitensku traku.
Svetsko prvenstvo u Francuskoj ’98. godine prvo je koga se svesno sećam, naročito
maskote Futiksa - „galskog petla“ (koji je krasio majice, kačkete, „Mc Donald's“
igračkice...), Mijatove nesrećne prečke, gledanja utakmica na otvorenom (u
bašti nekadašnjeg bioskopa „Sutjeska“ ili pod komšijskom terasom, u društvu
ostale dece iz kvarta). Bio je to početak vernog sledbeništva omiljenih igrača
kroz naredna evropska i svetska prvenstva, „Kalču“, „Bundes“, „Premijer“ i Ligu
šampiona. Baš pre par dana mi brat kaže:“Razumela si se bolje od većine
momaka!“ Potom su naišla neka nova
interesovanja, sa pubertetom (pre svega, rokenrol), ali mi se ljubav prema
dešavanjima na zelenom terenu, nekako s
leta, uvek vraća, mada ni fudbal nije ono što je bio.
O navedenom svedoči podatak da će se već naredni svetski šampionat održati u Kataru,
tokom zime, sa proširenim brojem učesnika i nešto drugačijim kvalifikacionim
sistemom. Zbog toga mnogi zaključuju kako smo upravo u istoriju otpratili
poslednji PRAVI Mundijal….