субота, 28. јул 2018.

Subota sa knjigom: „Srećni ljudi čitaju i piju kafu“

piše: Isidora Đolović

Postoji li život posle smrti bližnjeg i imamo li pravo da nastavimo dalje, bez straha od optužbe savesti zbog „izneverene“ uspomene na one kojih više nema? Debitantski roman Anjes Marten-Ligan, interesantnog naslova „Srećni ljudi čitaju i piju kafu“ („Laguna“, 2017; orig. Les gens heureux lisent et boivent du cafe, 2013), postavio je isto pitanje i, sudeći po načinu na koji je predstavljen od strane domaćih izdavača, postao veliki hit, pravo francusko književno otkriće. Da li čitaoce osvaja odgovor na osetljivu, tugaljivu početnu temu; možda manir njenog predočavanja kakav obično očekujemo od proze koja nam stiže sa tog podneblja; ili smo ponovo obmanuti  tržišnim umećem plasiranja osrednjeg sadržaja u dobrom pakovanju? 

Parižanka Dijan (32) godinu dana je u teškoj depresiji zbog smrti muža i deteta. Kolen i Klara su nastradali kada se u njihov automobil „zakucao“ kamion nemarnog vozača, prekinuti u smehu i šalama koje su pratile pripreme za odlazak na porodični odmor. Od tog trenutka, iz Dijaninog doma nestala je vedrina, smenjena potpunom izolacijom od sveta. Nespremnost mlade žene (koja je do tada živela savršeno srećno) da prihvati iznenadni udarac sudbine, odlazi tako daleko da joj oduzima čak i snagu potrebnu za prisustvo na pogrebu. Zatvorena u svoja četiri zida, zapušta se i  izdržava nejasno od čega, s obzirom na apsolutnu nezainteresovanost čak i za dotadašnji posao. Posećuje je samo još najbolji prijatelj Feliks, dekadentni homoseksualac sa kojim drži kafe-knjižaru, maštovito nazvanu- „Srećni ljudi čitaju i piju kafu“.

Roditelji bez trunke razumevanja za njen neophodni proces tugovanja, guše Dijan skoro podjednako kao Feliksovi uporni predlozi da se postepeno vraća životu među ljudima. Kako bi se sklonila od svega, naročito silnih nastojanja okoline da je pridobije natrag, naprečac će doneti odluku o selidbi – u Irsku. Tamo je, naime, Kolen oduvek želeo da otputuje, ali se nikada nije ukazala odgovarajuća prilika. Ispunjavajući njegovu neostvarenu nameru, udovica se ujedno nada pronalaženju mira u kome će moći da neometano boluje i poveže se sa dvoje najdražih bića. Dijan veruje kako će joj boravak u seocetu Malreni, gde je iznajmila brvnaru, omogućiti da se u željenoj samoći prepusti bolu. No, previše ljubazni stanodavci (bračni par, Ebi i Džek), kao i njihov mrzovoljni nećak Edvard (fotograf „rmpalija“, koji ni sam nije lud za prisustvom suseda), poremetiće joj planove.

Jednostavno pripovedanje iz prvog lica i mnoštvo dijaloga čine ovaj kratki roman laganom knjigom koja se pročita za jedno popodne. To podrazumeva čitav niz predvidljivih rešenja, uz pretrpanost klišeima i neopterećenost – međutim, u onom najgorem smislu, na banalan način Danijele Stil ili Nore Roberts. Tu je, pre svega, naglašena netrpeljivost koja će očigledno prerasti u privlačnost, dok nezrela junakinja – ma koliko razumevanja nalazili za njene reakcije na tragediju, svejedno u svemu „tera“ do krajnosti. I dok korice sugerišu prefinjenu eleganciju francuskog duha, pokazani stil i priča ga nemaju ni u najavi. Iako se Ebi i još par „prolaznih“ likova autoironično postavljaju prema stereotipnim predstavama o Ircima i francuskoj gošći, sama knjiga, svejedno, robuje šablonima. Dijanin život se svodi na nezainteresovano opstajanje od danas do sutra, bez želje za uključenošću, sudelovanjem. Pokušaje drugih da uklone barijeru koju je podigla, doživljava kao uzurpiranje, s obzirom da kontakt sa svetom od nas, ipak, traži reakciju, odgovor, borbu. Upravo će sve to u njoj, nesvesno i nenamerno, izazvati Edvardova blizina. 
autorka
Problem se nalazi u načinu na koji je došlo do tog buđenja iz mrtvila, kao i u samoj postavci odnosa između likova. Pored ostalog, kao da se iz sve snage nastoji podržati kliše o grubijanima koji nepogrešivo privlače (ranjive) žene. Jednostavnije rečeno, što je muškarac gori, tim pre će zainteresovati suprotni pol. Ovde su mu, doduše, posrednici do Dijaninog srca simpatični kucov zvani Poštar Pet i mlađa sestra, Džudit, još jedan hodajući stereotip (kovrdžava, riđokosa, brbljiva i bučna; pije kao smuk, jede poput prosečnog muškarca i nosi škotsku suknju). Zaista simpatičan je jedino Feliks (poseduje dobar smisao za humor, iskren je i u prenaglašenosti svojih reči, brižan i strpljiv prema Dijan, koja ga ne tretira uvek kako bi zahvalnost nalagala), dok se ostali, na prvom mestu glavna junakinja, ponašaju iznenađujuće nezrelo. Njihovi postupci više dolikuju srednjoškolcima nego zrelim, odraslim osobama sa ozbiljno bolnim iskustvima za sobom, a to mnogo iritira i onemogućava čitaoca da se stvarno zanima za njihove živote.

Osim što je, bez dovoljno opravdanog razloga, stalno nepristojan i nabusit, mačo-Edvard je i naglašeno neuredan. Od blatnjavog automobila do unutrašnjosti kuće, da ne pominjemo namerno zapušten fizički izgled i naočare za sunce koje nosi po maglovitom danu,  njegova pojava i stav bude nevericu da se takva osoba ikome može ozbiljno svideti. Pa, ipak, naša „komplikovana“, premorena, nezainteresovana junakinja od prvog susreta, a po principu onog infantilnog „ko se bije, taj se voli“, pada na njegov (nepostojeći ili bar veoma uspešno skrivan) šarm. 

Ako je istina da nas ljubav čini budalastim, onda je nešto razumljiviji upadljiv stilski, logički, tematski sunovrat priče koji nastupa veoma brzo nakon obećavajućeg početka. Tako je, umesto nagoveštenog emotivnog putovanja ka oporavku, sve postalo duži odlomak iz meksičke „sapunske opere“: borba pomahnitale, sve češće alkoholisane strankinje sa predmetom svoje naklonosti, samom sobom, a zatim i „alfa-ženkom“ iz Edvardove prošlosti, Megan. Pogledajte samo kakav savet Džudit daje svojoj francuskoj prijateljici: Onda preduzmi nešto! Zavedi ga, vrckaj mu ispred nosa, stavi mu do znanja da si ti žena njegovog života, a ne ona kravetina. (str. 152)

...i kako, ubrzo, sama junakinja počinje da razmišlja: Džudit je otišla. Naterala me je da se zakunem s rukom na Bibliji da ću brzo krenuti u napad. Samo što sam pre ulaska u bitku morala da pobedim mamurluk. Ali u trenutku kad sam se spremala da legnem i zaspim kao klada, neko je pokucao na moja vrata.“ Bila je to, pogađamo, čuvena Megan, pa se Dijan,  osmotrivši je prvi put iz tolike blizine, uočavajući skupe farmerke, cipele s vrtoglavom potpeticom, bez trunke blata i savršeno sređene nokte, oseća kao nesigurna tinejdžerka. Ovo je svetlosnim godinama daleko od žene koja, na početku, životari okružena kćerinim plišanim igračkama, tvrdoglavo noseći Kolenovu preveliku duksericu i perući kosu njihovim šamponima, ne bi li što duže sačuvala poznate mirise i osećaj utešne bliskosti. Više od razorne tuge zbog gubitka ljubavi, nova naklonost na pomolu joj ozbiljno ugrožava normalno rasuđivanje. Ponavljam, na negativan, neuverljiv i šabloniziran način.
Dijan je, uz to, žena koja se uporno ljuti na Feliksa što je prerano poziva u noćni provod, ali zato ne smatra da bi bilo preuranjeno „uskočiti“ u krevet sa čovekom koga je do juče mrzela. Ne poričem da verovatno postoji značajan broj ljudi sa sličnim rezonima, ali bi se ipak očekivao malo produbljeniji portret likova od strane pisca koji je po profesiji klinički psiholog, poput Marten-Liganove. Biće da je njen „san da postane spisateljica“ (istaknut u napomeni o autoru) malo trivijalnije shvaćen, pa se nije previše potrudila da znanja iz struke primeni u pisanju.

Uvođenje Megan, pred sam završetak, ubedljivo je najveći promašaj u radnji. Ne samo što je predstavljena kao zlica iz telenovela (koja, na štiklama - u pesku, svoje paklene planove govori NAGLAS, kad misli da je niko ne čuje; a kasnije se, skockana kao za guvernerski bal, u seoskoj birtiji „nabacuje svima živima“), nego i ostali postaju još jednodimenzionalniji. Svaka treća odrednica nadalje će biti „đubre“, „kučka“, „gadura“ i „kreten“, a jedino što u poslednjem trenutku vraća roman na koliko-toliko podnošljiv nivo, pomalo je iznenađujuća Dijanina odluka. I pored toga, teško je poverovati da isprva zaista fina ideja, sa mnogo mogućnosti kvalitetne obrade, u nekom trenutku postaje trećerazredni ljubić. Na sličan način su lepote Irske svedene na morsku obalu i dosadno mesto od desetak stanovnika, koji se okupljaju u jedinoj kafanici, gde sa religioznom posvećenošću slušaju (naravno!) „U2“.

Ako naslov knjige krije imalo istine, znajući da se ovde uglavnom ništa ne čita, ali se zato ispijaju ogromne količine (sudeći po Dijan, prilično loše) kafe, šta možemo zaključiti o njenim protagonistima u pogledu (ne)ispunjenosti? Na poleđini stoji obećanje buđenja mnogo emocija i to je istina, s tim što su one uglavnom negativne. Središnji likovi su, od svoje prve pojave, toliko antipatični, nezanimljivo ćudljivi i mada bi trebalo da saosećamo sa njima, svojim budalastim ponašanjem nam to potpuno onemogućavaju. 

Roman je u Francuskoj prešao put od samizdata do bestselera, prema kome je planirano i snimanje holivudskog filma. Unapred možemo pretpostaviti kako će to biti još jedna u moru sličnih romantičnih dramica sa, baš kao i književno polazište, veoma slabom i naivnom sredinom (odnosno, fudbalski rečeno „veznim redom“) naspram dosta pristojnih okvira priče. Mada nije lišen poruke, sasvim sigurno ne ostavlja ni utisak, reklamom obećane, literarne senzacije.