Postoji
li život posle smrti bližnjeg i imamo li pravo da nastavimo dalje, bez straha
od optužbe savesti zbog „izneverene“ uspomene na one kojih više nema? Debitantski
roman Anjes Marten-Ligan,
interesantnog naslova „Srećni ljudi
čitaju i piju kafu“ („Laguna“, 2017; orig. Les gens heureux lisent et boivent du cafe, 2013), postavio je isto
pitanje i, sudeći po načinu na koji je predstavljen od strane domaćih izdavača,
postao veliki hit, pravo francusko književno otkriće. Da li čitaoce osvaja
odgovor na osetljivu, tugaljivu početnu temu; možda manir njenog predočavanja
kakav obično očekujemo od proze koja nam stiže sa tog podneblja; ili smo ponovo
obmanuti tržišnim umećem plasiranja osrednjeg
sadržaja u dobrom pakovanju?
Parižanka
Dijan (32) godinu dana je u teškoj
depresiji zbog smrti muža i deteta. Kolen i Klara su nastradali kada se u
njihov automobil „zakucao“ kamion nemarnog vozača, prekinuti u smehu i šalama
koje su pratile pripreme za odlazak na porodični odmor. Od tog trenutka, iz
Dijaninog doma nestala je vedrina, smenjena potpunom izolacijom od sveta.
Nespremnost mlade žene (koja je do tada živela savršeno srećno) da prihvati
iznenadni udarac sudbine, odlazi tako daleko da joj oduzima čak i snagu
potrebnu za prisustvo na pogrebu. Zatvorena u svoja četiri zida, zapušta se
i izdržava nejasno od čega, s obzirom na
apsolutnu nezainteresovanost čak i za dotadašnji posao. Posećuje je samo još
najbolji prijatelj Feliks,
dekadentni homoseksualac sa kojim drži kafe-knjižaru, maštovito nazvanu-
„Srećni ljudi čitaju i piju kafu“.
Roditelji
bez trunke razumevanja za njen neophodni proces tugovanja, guše Dijan skoro
podjednako kao Feliksovi uporni predlozi da se postepeno vraća životu među
ljudima. Kako bi se sklonila od svega, naročito silnih nastojanja okoline da je
pridobije natrag, naprečac će doneti odluku o selidbi – u Irsku. Tamo je,
naime, Kolen oduvek želeo da otputuje, ali se nikada nije ukazala odgovarajuća
prilika. Ispunjavajući njegovu neostvarenu nameru, udovica se ujedno nada pronalaženju
mira u kome će moći da neometano boluje i poveže se sa dvoje najdražih bića.
Dijan veruje kako će joj boravak u seocetu Malreni, gde je iznajmila brvnaru,
omogućiti da se u željenoj samoći prepusti bolu. No, previše ljubazni
stanodavci (bračni par, Ebi i Džek),
kao i njihov mrzovoljni nećak Edvard (fotograf
„rmpalija“, koji ni sam nije lud za prisustvom suseda), poremetiće joj planove.
Jednostavno
pripovedanje iz prvog lica i mnoštvo dijaloga čine ovaj kratki roman laganom
knjigom koja se pročita za jedno popodne. To podrazumeva čitav niz
predvidljivih rešenja, uz pretrpanost klišeima i neopterećenost – međutim, u
onom najgorem smislu, na banalan način Danijele Stil ili Nore Roberts. Tu je,
pre svega, naglašena netrpeljivost koja će očigledno prerasti u privlačnost,
dok nezrela junakinja – ma koliko razumevanja nalazili za njene reakcije na
tragediju, svejedno u svemu „tera“ do krajnosti. I dok korice sugerišu
prefinjenu eleganciju francuskog duha, pokazani stil i priča ga nemaju ni u
najavi. Iako se Ebi i još par „prolaznih“ likova autoironično postavljaju prema
stereotipnim predstavama o Ircima i francuskoj gošći, sama knjiga, svejedno,
robuje šablonima. Dijanin život se svodi na nezainteresovano opstajanje od
danas do sutra, bez želje za uključenošću, sudelovanjem. Pokušaje drugih da uklone barijeru koju je
podigla, doživljava kao uzurpiranje, s obzirom da kontakt sa svetom od nas,
ipak, traži reakciju, odgovor, borbu. Upravo će sve to u njoj, nesvesno i
nenamerno, izazvati Edvardova blizina.
Problem
se nalazi u načinu na koji je došlo do tog buđenja iz mrtvila, kao i u samoj
postavci odnosa između likova. Pored ostalog, kao da se iz sve snage nastoji
podržati kliše o grubijanima koji nepogrešivo privlače (ranjive) žene.
Jednostavnije rečeno, što je muškarac gori, tim pre će zainteresovati suprotni
pol. Ovde su mu, doduše, posrednici do Dijaninog srca simpatični kucov zvani
Poštar Pet i mlađa sestra, Džudit,
još jedan hodajući stereotip (kovrdžava, riđokosa, brbljiva i bučna; pije kao
smuk, jede poput prosečnog muškarca i nosi škotsku suknju). Zaista simpatičan
je jedino Feliks (poseduje dobar smisao za humor, iskren je i u prenaglašenosti
svojih reči, brižan i strpljiv prema Dijan, koja ga ne tretira uvek kako bi
zahvalnost nalagala), dok se ostali, na prvom mestu glavna junakinja, ponašaju
iznenađujuće nezrelo. Njihovi postupci više dolikuju srednjoškolcima nego
zrelim, odraslim osobama sa ozbiljno bolnim iskustvima za sobom, a to mnogo
iritira i onemogućava čitaoca da se stvarno zanima za njihove živote.
Osim
što je, bez dovoljno opravdanog razloga, stalno nepristojan i nabusit, mačo-Edvard
je i naglašeno neuredan. Od blatnjavog automobila do unutrašnjosti kuće, da ne
pominjemo namerno zapušten fizički izgled i naočare za sunce koje nosi po
maglovitom danu, njegova pojava i stav
bude nevericu da se takva osoba ikome može ozbiljno svideti. Pa, ipak, naša
„komplikovana“, premorena, nezainteresovana junakinja od prvog susreta, a po
principu onog infantilnog „ko se bije, taj se voli“, pada na njegov
(nepostojeći ili bar veoma uspešno skrivan) šarm.
Ako
je istina da nas ljubav čini budalastim, onda je nešto razumljiviji upadljiv
stilski, logički, tematski sunovrat priče koji nastupa veoma brzo nakon
obećavajućeg početka. Tako je, umesto nagoveštenog emotivnog putovanja ka
oporavku, sve postalo duži odlomak iz meksičke „sapunske opere“: borba
pomahnitale, sve češće alkoholisane strankinje sa predmetom svoje naklonosti,
samom sobom, a zatim i „alfa-ženkom“ iz Edvardove prošlosti, Megan. Pogledajte samo kakav savet
Džudit daje svojoj francuskoj prijateljici: Onda preduzmi nešto! Zavedi ga,
vrckaj mu ispred nosa, stavi mu do znanja da si ti žena njegovog života, a ne
ona kravetina. (str. 152)
...i
kako, ubrzo, sama junakinja počinje da razmišlja: Džudit je otišla. Naterala me je
da se zakunem s rukom na Bibliji da ću brzo krenuti u napad. Samo što sam pre
ulaska u bitku morala da pobedim mamurluk. Ali u trenutku kad sam se spremala
da legnem i zaspim kao klada, neko je pokucao na moja vrata.“ Bila je
to, pogađamo, čuvena Megan, pa se Dijan,
osmotrivši je prvi put iz tolike blizine, uočavajući skupe
farmerke, cipele s vrtoglavom potpeticom, bez trunke blata i savršeno
sređene nokte, oseća kao nesigurna tinejdžerka. Ovo je svetlosnim
godinama daleko od žene koja, na početku, životari okružena kćerinim plišanim
igračkama, tvrdoglavo noseći Kolenovu preveliku duksericu i perući kosu
njihovim šamponima, ne bi li što duže sačuvala poznate mirise i osećaj utešne
bliskosti. Više od razorne tuge zbog gubitka ljubavi, nova naklonost na pomolu
joj ozbiljno ugrožava normalno rasuđivanje. Ponavljam, na negativan, neuverljiv
i šabloniziran način.
Dijan
je, uz to, žena koja se uporno ljuti na Feliksa što je prerano poziva u noćni
provod, ali zato ne smatra da bi bilo preuranjeno „uskočiti“ u krevet sa čovekom
koga je do juče mrzela. Ne poričem da verovatno postoji značajan broj
ljudi sa sličnim rezonima, ali bi se ipak očekivao malo produbljeniji portret
likova od strane pisca koji je po profesiji klinički psiholog, poput
Marten-Liganove. Biće da je njen „san da postane spisateljica“ (istaknut u
napomeni o autoru) malo trivijalnije shvaćen, pa se nije previše potrudila da
znanja iz struke primeni u pisanju.
Uvođenje
Megan, pred sam završetak, ubedljivo je najveći promašaj u radnji. Ne samo što
je predstavljena kao zlica iz telenovela (koja, na štiklama - u pesku, svoje
paklene planove govori NAGLAS, kad misli da je niko ne čuje; a kasnije se, skockana
kao za guvernerski bal, u seoskoj birtiji „nabacuje svima živima“), nego i
ostali postaju još jednodimenzionalniji. Svaka treća odrednica nadalje će biti
„đubre“, „kučka“, „gadura“ i „kreten“, a jedino što u poslednjem trenutku vraća
roman na koliko-toliko podnošljiv nivo, pomalo je iznenađujuća Dijanina odluka.
I pored toga, teško je poverovati da isprva zaista fina ideja, sa mnogo
mogućnosti kvalitetne obrade, u nekom trenutku postaje trećerazredni ljubić. Na sličan način su lepote Irske
svedene na morsku obalu i dosadno mesto od desetak stanovnika, koji se
okupljaju u jedinoj kafanici, gde sa religioznom posvećenošću slušaju (naravno!)
„U2“.
Ako
naslov knjige krije imalo istine, znajući da se ovde uglavnom ništa ne čita,
ali se zato ispijaju ogromne količine (sudeći po Dijan, prilično loše) kafe,
šta možemo zaključiti o njenim protagonistima u pogledu (ne)ispunjenosti? Na
poleđini stoji obećanje buđenja mnogo emocija i to je istina, s tim što su one
uglavnom negativne. Središnji likovi su, od svoje prve pojave, toliko
antipatični, nezanimljivo ćudljivi i mada bi trebalo da saosećamo sa njima,
svojim budalastim ponašanjem nam to potpuno onemogućavaju.
Roman
je u Francuskoj prešao put od samizdata
do bestselera, prema kome je planirano i snimanje holivudskog filma. Unapred
možemo pretpostaviti kako će to biti još jedna u moru sličnih romantičnih
dramica sa, baš kao i književno polazište, veoma slabom i naivnom sredinom
(odnosno, fudbalski rečeno „veznim redom“) naspram dosta pristojnih okvira
priče. Mada nije lišen poruke, sasvim sigurno ne ostavlja ni utisak, reklamom
obećane, literarne senzacije.