Danas
je 14. jul. Francuzi ga obeležavaju
kao najveći državni praznik - Dan
republike. Datum je odabran u sećanje na pad Bastilje 1789. i početak
znamenite buržoaske revolucije, koja je izmenila lice čitave Evrope, višestruko
utičući na mnoge aspekte života naših društava u vekovima koji su usledili.
Verovatno ste čuli i jednu sportsku vest: reprezentacija Francuske se sutra
popodne, u finalu Svetskog fudbalskog prvenstva, sastaje sa Hrvatskom. Moja
gotovo opsesivna ljubav prema ovoj zemlji i njenoj kulturi, istoriji,
tradiciji, šarmu i brojnim lepotama, dovela je do ideje da svemu tome odam
skromnu počast, otvarajući današnjim tekstom nešto što bi se zvalo mesec
Francuske na blogu. To znači da ćete u narednom periodu, vikendom,
čitati o delima koja su na bilo kakav način povezana sa njome.
Nažalost,
prevrat na koji nas današnji dan podseća, za francuski narod nije bio jedini
buran događaj sa mnogo žrtava. Sukobi staleške i, naročito, religijske prirode,
kao okidač za ispoljavanje najmračnijih ljudskih nagona uz potezanje labavih,
ali sudu razuma nesuprotstavljanih izgovora, u nešto drugačijim oblicima traju
i danas. Zbog toga je posebno važno ne zaboravljati one najdrastičnije, najteže
primere iz prošlosti, kakav predstavlja stravična Bartolomejska noć. Poslužila je kao inspiracija za nekoliko
književnih, scenskih i filmskih ostvarenja, od kojih se veličanstvenošću izdvaja „Kraljica
Margo“ (La reine Margot).
Roman Aleksandra Dime
spada u klasike istorijske fikcije. Na svoj pitak, detaljan, živopisan način, stari
majstor razvija priču iz mnoštva podzapleta, sa brojnim učesnicima raspoređenim
na dva polja delovanja: u okvire katoličke i hugenotske (protestantske)
frakcije, dok je njegova čud(es)na heroina negde između, u pokušaju da ih
poveže. Kao istorijska inspiracija poslužio
je pokolj hugenota u noći sv. Bartolomeja, 24. avgusta
1572. godine, zapamćen kao krvava svadba. Upriličena nakon
uspostavljanja kompromisne, neželjene bračne alijanse između katoličke princeze
Margerit „Margo“ de Valoa i Anrija Burbonskog, kralja Navare, bila je to eskalacija verskih ratova između pripadnika dve „struje“ hrišćanstva, koji će
se sa nezapamćenom žestinom voditi u narednim decenijama. Razume se, poput svih
pisaca, Dima je izvornu priču „začinio“ mnoštvom izmaštanih, skandaloznih pojedinosti,
tako da ona nipošto ne predstavlja faktografski dokument, niti apsolutnu istinu
– ali je, s druge strane, dobila na dramatičnosti i nezaboravnom utisku koji
ostavlja.
Već
početak, svadbeni prijem u Luvru (tadašnjem sedištu dvora), na pozornicu
zbivanja izvodi skoro sva bitna lica, uspostavljajući relacije među njima i
ističući osnovnu problematiku. Zbog venčanja Margo i Anrija, ali i okupljanja
borbenih jedinica za predstojeći kraljev pohod na Flandriju, svetkovina u
prestonicu privlači more ljudi,
uključujući pripadnike omrznute mladoženjine re(li)gije. Očekivano, u pozadini
svega „ključa“ napetost. Sve učestalije glasine o trovanjima u najvišim
krugovima (čija je žrtva, između ostalih, relativno nedavno postala i Anrijeva
majka, Žana D’Albre), potajni osvetnički planovi, tenzije u narodu „napolju“,
reflektuju skrivenu mržnju između plemića. Upravo će presudna biti relacija ulica - Luvr (sa svojim hodnicima, ložnicama, skrivenim
prolazima i kabinetima).
Na
vlasti je u tom trenutku princezin stariji brat, Šarl IX, bolešljivi kralj-pesnik, ljubitelj lova, otvoreno nezainteresovan za politiku (prema tome, podložan uticajima sa strane), ali i te kako
opasan, neuravnotežen čovek. Zbog druženja sa Ronsarom i sopstvenih pokušaja da
piše poeziju (nadahnutu, npr. masovnim nasiljem), Šarl neodoljivo podseća na
Nerona kakvog nam često prikazuje literatura. Ipak, glavni kalkulant je
kraljica-majka, udovica Katarina Mediči,
proračunata trovačica (ovu reputaciju su joj, dabome, priuštili sami pisci!) i
idejni tvorac odluke o pokolju kao rešenju verske krize. Naime, Šarl se divi admiralu Kolinjiju i spreman je da
sledi njegove savete, što Katarina, osetivši se ugroženo, nikako ne želi da
dopusti. Međutim, atentat na Kolinjija neće uspeti, pa mora naći rešenje koje
bi na brzu ruku sprečilo reakciju
stanovništva u vidu pobune.
Ostale
ličnosti koje istom prilikom upoznajemo, defiluju pred nama tokom širokog
uvoda: tu je vojvoda de Giz,
doskorašnji ljubavnik Margo i zapovednik kraljeve vojske, jedan od organizatora
masakra; zatim, Šarlot de Sov, žena
državnog sekretara i Katarinina dvorska dama, na čiji će nagovor postati Anrijeva
ljubavnica, ali se i iskreno zaljubiti u njega; Anrijeta, vojvotkinja de Never – princezina najbolja prijateljica i
poverenica; kraljeva mlađa braća, Anri,
vojvoda od Anžua, majčin miljenik i Fransoa,
vojvoda od Alansona, pravo tinejdžersko „derište“ sa sumnjivom strašću
prema sestri. Kraljičin lični „kozmetičar“, tumač i dobavljač otrova je
Firentinac Rene. Naposletku, iste
večeri, samo sa različitih strana i različitim strankama upućeni, stižu dvojica mladih velikaša: Bonifacije Lejrak de La Mol, provansalaski
poverenik Anrija od Navare i (H)Anibal
Kokona, Pijemotežanin pozvan kod vojvode Giza.
Brak
je od početka prihvaćen kao politički savez, pa se oboje supružnika slažu da će
nastaviti sa sopstvenim životima i održavanjem privatnih afera, a sopstveni
odnos ostaviti čisto formalnim. To postaje jasno već prve bračne noći, kada se Margo sastaje sa Gizom – doduše, samo radi
konačnog opraštanja i uništavanja kompromitujuće prepiske, dok Anri dogovara
viđanje sa Šarlot. Znajući da je Margo „neverna žena, ali veran saveznik“, Anri
visoko vrednuje njihov pakt, tako da će se sloga koju odmah uspostavljaju
pokazati naročito korisnom u narednom periodu. Naime, ispostaviće se da Šarl,
mada se u početku izjašnjava kao
„sanjar“ spreman na svaki kompromis, u trenutku slabosti, izmanipulisan od
strane majke, daje zeleno svetlo za
oružanu akciju. Istovremeno sa razvijanjem zavereničkog odnosa između Margo i
Anrija, pratimo poznanstvo La Mola i Kokone, koje će varirati od krvnog
rivalstva ka doživotnom bratstvu. Oni predstavljaju dve suparničke strane, onaj
pomenuti svet napolju, koji će se
naći u prvim redovima kada ubrzo usledi sudbonosni udar. Posebno je znakovita
epizoda poznanstva La Mola i Kokone sa dželatom, dok jedan plašt trešnjeve boje
postaje predmet (fatalne) zabune.
Noć
zločina opisana je kroz početno, sveprožimajuće predosećanje nečega teškog i
zloslutnog. Gotovo u trenutku, talas mržnje se izliva iz dvorskih okvira i
preplavljuje ulice, kuće, gostionice. Dok svuda besne mučni, zverski prizori
borbe do istrebljenja, ranjeni La Mol pronalazi utočište u samom dvoru i to u
privatnim odajama Margo, što će biti početak njihove velike, iskrene ljubavi.
Odbijajući da nadalje bude marioneta svoje porodice, Margo krije La Mola,
istovremeno se trudeći da od nemilosti i hajke sačuva Anrija. Njena
prijateljica, Anrijeta, sticajem okolnosti i sama postaje negovateljica jednog
od boraca, koji će je osvojiti hrabrošću i sličnom energijom – u pitanju je
Kokona, što stvara još jednu liniju odnosa koji pratimo, paralelno razvijanju
romanse mlade kraljice. Uz ovih nekoliko, ključnih interakcija, fokus romana je
prvenstveno na političkim dešavanjima, koja upotpunjuju spletke i okultne
zanimacije Katarine Mediči. Sve „pršti“ od sukoba i surovih razračunavanja
vladajuće većine sa neistomišljenicima, inovercima.
Uzbudljivoj
radnji, sa mnogo napetosti, obrta, dinamike, intriga, najviše doprinosi centralna ličnost. Mlada kraljica,
dvadesetogodišnja Margo, predstavljena je kao zanosna, obrazovana,
inteligentna, samosvojna žena koja drži sopstveni život u svojim rukama. Bira
ljubavnike, odupire se majčinom uticaju, odani je saborac Anriju Navarskom uprkos
krajnje nekonvencionalnom braku, strastvena je i preduzimljiva. Ono što je
pokreće svakako je i ambicija, jer Margo sa podjednakom
strašću kao i njena porodica želi krunu za sebe, pa podstiče Anrija da se bori
za poreklom zasluženu titulu, ne samo vladara Navare, već možda i francuskog
trona. Uz
nju, iako puni vrlina, časni Anri i hrabri La Mol ostaju nekako inferiorni. Druga
najistaknutija, takođe ženska figura, svakako je Katarina Mediči, koju Dima
prikazuje kao potpuno demonsku, paranoičnu,
sujevernu, beskrupuloznu – što će doći glave trojici njenih sinova, svakog na
svoj način nosioca određenog kompleksa. Oni su, ipak, samo tipičan primer
razvratnih dvorjana, oličenja izopačene „katoličke vrline“ koja ne preza ni od
čega, dok sa podjednakim žarom „lovi“ sve koji se razlikuju. Uz sve to,
Katarina je opsednuta Nostradamusovim proročanstvom o tri smrti vladara i smeni
dinastije. Kako bi to sprečila, fanatično upražnjava crnomagijske obrede i
proverava horoskop, ne bi li dobila drugačiji znak i preusmerila tok sudbine.
Dimin
roman iz dva toma, obimna je, ali veoma čitljiva, prvoklasna istorijska
fikcija, koja sadrži baš sve neophodne elemente: intrige, politički sukob,
jasno izražen društveni kontekst, priču o zabranjenoj ljubavi, udeo mističnog i
okultnog, otrove, pisma, tajne dojave, bodeže...raskoš i surovost u
neraskidivom spoju. Ovu knjigu sam davno, kao tinejdžerka, čitala ispod klupe
na dosadnim časovima biologije i fizike (ne uzimajte mi za zlo, ipak sam bila
„društvenjak“!). I danas znam gotovo svaku epizodu napamet, još mogu da
prizovem utisak koji su ostavile. Strepim od završetka, zajedno sa Margo i La
Molom, uznemiruju me prizori mučkih ubistava na ulicama i po kućama. One koji
su upoznati sa romanom, Dima je u velikoj meri pripremio za prizore na ekranu,
a oni, upozoravam, nisu, niti smeju biti, nimalo prijatni.
Poezija
nasilja je aspekt koji će filmska verzija priče
razraditi do perfekcije. U skladu sa brutalnošću istorijske epizode kojom je
inspirisano, ovo ostvarenje obiluje eksplicitnim, surovim, mučnim scenama,
telesnošću u svakom obliku (od ubistava i mučenja, do otvorene seksualnosti),
intenzivno dočaranih isto tako naglašenom, kao pozorišnom glumačkom
interpretacijom. Raskošni kostimi, emotivna muzika, vizuelno odgovarajuće
zagasite/zlokobno tmurne boje čak i u dvorskom luksuzu, otvaraju nam vrata ka
nikad preterano uspešno skrivanim kulisama krugova oko francuske krune, u
jednom od najistaknutijih i najsramotnijih poglavlja njihove (ali i evropske)
istorije.
Istoimena
ekranizacija je višestruko ovenčana, između ostalog nagradom žirija i
priznanjem za najbolju sporednu žensku ulogu (fantastična Virna Lisi kao Katarina Mediči) na festivalu u Kanu, kao i sa pet
„Cezar“ nagrada (ekvivalentnih „Oskaru“ na nacionalnom nivou). Za
severnoameričko tržište, distribuirana kao „Queen Margot“, nominovana je za
Oskara u kategoriji najboljih kostima, dok nezaboravni soundtrack potpisuje Goran
Bregović. Reditelj, Patris Šero, bio
je inspirisan tada aktuelnom političkom situacijom u svetu, želeći da ukaže na
uvek istovetnu pogubnost podela, netrpeljivosti i buđenja „zle krvi“ usled
razlika bilo koje vrste. Pored ostalog, snažan podsticaj predstavljao mu je
građanski rat u Bosni, sa raspadom Jugoslavije, što odabir Bregovića za
kompozitora čini logičnijim nego što na prvi pogled deluje. Naime, iste godine (1994), naš slavni muzičar je emigrirao
– u Pariz. Božanstveni vokal u najupečatljivijim numerama koje prate film, bila
je Ofra Haza, izraelska diva, takođe
sa područja vekovnih nemira među narodima. Na čudan način, sve se uklopilo!
Ipak,
najveći „teret“, ali i vrednost filma, sa svom tom stravičnom, uznemirujućom,
nezaboravnom mešavinom doživljaja, nosi savršeno odabrana Margo – glumica Izabel Ađani. Biće dovoljno, za
početak, pogledati kako je Margo
opisana kod Dime: crna kosa, „blještava put, pohotljivo oko oivičeno dugačkim
trepavicama, usta rumena i fina, elegantan vrat, raskošan i gibak stas...“
Lepota Ađanijeve je odgovarajuća i neverovatna, a talenat više nego dorastao da
ponese i gledalištu prenese intenzitet strasti, bola, prkosa, neverice i
reakcija mlade francuske vladarke. Njena Margerit Valoa je moćna, samosvesna,
misaona koliko i putena žena, čija pojava nosi snagu podjednaku unutrašnjem
nemiru koji razapinje. Sličnu silinu emocija nalazimo možda samo kod Sofke iz
„Nečiste krvi“ Bore Stankovića, dela od koga je Dimino naizgled svetlosnim
godinama udaljeno. Pa, ipak, Šeroova vizija deli isti sirovi, naturalistički
doživljaj bića u svetu, iskazan žrtvovanjem lepe, mlade žene.
Početak
donosi narativ praćen dalmatinskim napevom (“U te sam se zaljubija")
i nešto ispremeštanim sledom događaja. La Mol (Vinsent Perez) i Kokona (Klaudio
Amendola) upoznaju se na prenoćištu u krcatoj gostionici, gde prvi govori o
Margo kao „zloj drolji“, čije venčanje ide na sramotu njegove sabraće po veri.
U isto vreme, odvija se svadbena ceremonija, koju obeležavaju dva nova momenta
(u knjizi nepostojeća): znatna i značajna pauza dok se čeka na Margo da
izgovori pristanak, te Šarlova (Jean
Hugues Anglade) agresivna, unekoliko infantilna i svakako jednog kralja
nedostojna reakcija. Scena odiše sakralnošću i gordošću, uz kostime zbog kojih
zastaje dah, ali i božanstvenu muziku.
Na
veselju koje sledi, u dvorskom vrtu, vidimo pohotljivu Margo, Anžuov „dvoboj“
sa Gizom (Migel Boze), Šarlot (veoma
mlada Azija Arđento) koja na
Katarinin podsticaj koketira sa Anrijem (sjajni Danijel Otej)- ovde vidljivo starijim i prilično neuglednim.
Razlike su očigledne već u odeći svatova: dok protestanti nose crno, katolici
su „raspojasani“, igraju uz svirku trubadura, na sve strane izbija nestrpljenje
uzavrele ploti da padne mrak. Koškanja počinju već tokom proslave, pri čemu je
Anžuu (koji u romanu dolazi tek pred kraj drugog toma) data mnogo veća uloga,
naglašenija i zastupljenija nego kod Dime. I s razlogom, jer ga Paskal Gregori igra sa lakoćom i
iskusno. To je, uostalom, prvi pokazatelj uspele istorijske drame: kada vas
glumci, od prve scene, ubede kako su baš
ONI ličnosti koje predstavljaju. Sem incestuoznih, vojvodi od Anžua pripisane
su (neskrivene) homoseksualne sklonosti, a njegova minđuša je upečatljiv
detalj, nešto „razbojničko“ na pripadniku kraljevske kuće.
Šarl
IX prikazan je, kao i u romanu, dosta slojevito, ambivalentno: neurotičan,
slabog zdravlja, zavisan od majčinog odobravanja (koje nikad ne dobija), a
istovremeno u stalnom otporu, otklonu od ostatka porodice (primer je skriveno gnezdo sreće sa Mari Tuše). Dosledno su
uvedeni Kolinjijev (Žan-Klod Brili)
očinski uticaj na Šarla, figura stare kraljeve dadilje-hugenotkinje i verni
pas, Akteon.
Sledeća
krupna izmena dolazi nakon neuspele alternativne bračne noći, u kojoj Giz
odbija Margo, pa kraljica „prostitutka“, pod maskom, u Anrijetinom društvu luta
ulicama u potrazi za muškarcem. Tada dolazi i do, ne tako romantičnog, prvog susreta sa La Molom, koji se završava
uličnim, brzim snošajem pod okriljem anonimnosti. Dotaknut je i, kasnije
presudan, motiv knjige o lovu, koju će mladić ubrzo prodati Reneu, a ovaj
proslediti Katarini.
Prizori
su masovni (barokni) ili pojedinačni (stišani, u izmaglici i svedenosti). Deo
filma koji je, po prirodi stvari, najupečatljiviji, smešten je u prvoj
polovini dvoipočasovnog kovitlaca
senzacija i spada u prvu spomenutu kategoriju. Radi se o pokolju. Baš kao u knjizi, sve kreće od slutnje do postepene
pripreme poprišta, da bi se zatim stihija, jednom srušivši branu obzira i
čovečnosti, nezadrživo stuštila i ponela
učesnike. Fantastično uklopljena muzika prati napetost, brutalnost, otprilike deset
puta šokantniju nego što je famozni „red wedding“ u “Igri prestola”! Svedoci
smo svakovrsnog iživljavanja, panike, dok likovi bezglavo jure tražeći zaklon.
Porcelanski
ten Margo u kontrastu je sa potamnelom, grubom, u krvi i znoju skorelom kožom
lica zaverenika koje susreće u kobnoj noći, trčeći hodnicima, pokušavajući da
shvati šta se dešava. Za to vreme, njena odana prijateljica i provokativan
saveznik - riđokosa Anrijeta de Never (Dominik
Blon), na ulici, poput kasnije simbolične figure Marijane sa Delakroaovog platna, predvodi katolike sa nekom vrstom
sladostrasničkog ushićenja u posmatranju borbe. Kao i Margo, ta noć joj donosi
poznanstvo sa budućim dragim, Kokonom, a njihova burna romansa će biti sušta
suprotnost drugom paru.
Dvoboj Kokone i La Mola,
koji će se odigrati nešto kasnije, napolju, među leševima svuda okolo, izgleda
poput baleta (kasnije zaista komponovanog i postavljenog na ovu temu!). S
obzirom da se film bavi dešavanjima koja prozilaze iz verskih ratova,
(„)iznenađujuće(“) je okrenut telesnosti,
kao istinskom naličju rigidnog, lažnog katoličkog morala. Ovde je u fokusu TELO: ranjeno, izmoždeno, žudno,
bolesno. To su tela koja se spajaju, grče u samrtničkoj ili orgazmičkoj agoniji
(uostalom, i sama Margo u jednom trenutku izjednačava seks sa smrću), krvare,
bivaju bačena sa prozora ili balkona, unakažena, oskrnavljena.
U
najvećem delu filma, materjal iz romana je veoma verno i uglavnom doslovno
iskorišćen. Naravno, sažimanje je bilo neophodno, s obzirom da
devetnaestovekovni pisci imaju sklonost ka detaljno razrađenoj priči, a ona u
ovom slučaju obuhvata period od blizu tri godine. Tako su za bolovanje i
oporavak, ali i kasnije pogubljenje La Mola i Kokone, izabrana skraćena, brža
rešenja, bez Diminog podrobnog opisivanja planova zavere i svakog koraka na tom
putu. Impliciran je incestuzoni odnos Katarine i Anžua, kao i braće prema
sestri (u jednoj posebno odvratnoj prilici, kada se svesno krši porodično geslo
“ništa javno”, zarad ponižavanja sestre i zeta). Pojedini detalji su izostavljeni
ili zamenjeni nekim drugim (otrovana knjiga se upotrebljava kao direktni
“dokaz” krivice, umesto voštane figurice iz romana), hronološki sled je ponegde
“rotiran” (Šarlotina smrt od otrovanog karmina), dok drugde važni detalji
služe tek kao intermedijalni podsetnik čitaocima: crveni plašt se pojavljuje samo
u jednoj, izuzetno romantičnoj sceni, kada su Margo i La Mol njime ogrnuti.
Sama priča o Margo i La Molu jedna je od onih tragičnih romansi, poput ljubavi Romea i Julije, Parisa i Helene, Keti i Hitklifa…La Mol je u Stendalovom remek-delu „Crveno i crno“ Matildin (fiktivni) predak, čija tragična veza sa Margo nadahnjuje devojku do te mere da na svaku godišnjicu njegove smrti (30. aprila) nosi crninu, a na kraju romana će im odati poštu kroz svojevrsno preslikavanje kraljičinog neobičnog postupka, u sopstvenom slučaju sa ljubavnikom, Žilijenom.
Izabela
Ađani je božanski lepa, sa detinjim plavim očima, snežno belom kožom i dugom
crnom kosom što se, raspuštena, vijori oko nje, kao i čitavim dijapazonom
emocija koje njena strastvena Margo proživljava – i iživljava. Ona i Vinsent
Perez su predivan par, posebno u sceni ponovnog susreta Margo i La Mola posle
izgnanstva, koja je čista čežnja u
slici, reči i zvuku. Pored tako delatne junakinje, La Mol je – baš kao u knjizi
– gotovo neprimetan, pasivan, „bled“. Najviše karakternog bogatstva i
ispunjenog dramskog potencijala dato je sporednim muškim likovima: Šarlu i
Anžuu, koji nosi dobar deo knjiških Alansonovih (Žilijen Rasam) osobina.
Toalete
govore za sebe: svadbena, do grla zakopčana, stroga, sa velikim okovratnikom
nalik „bodljikavoj žici“, sugeriše (katoličku) nepristupačnost, ali i okovanost
mlade žene u stege dužnosti i porekla, dok crvena boja može aludirati na strast
ili buduće nasilje. Obrnut slučaj nalazimo već pri sledećoj sceni proslave: sa
nešto razdrešenim korsetom, slobodne kose, Margo traži mužjaka, poput kakvog ženskog božanstva koje ih „proždire“, služeći
se svojom jalovom privlačnošću kao načinom da se pronađe, prepozna, izađe iz
uloge koju igra (pripadnošću porodici
Korleone! Ili su možda poređenju bliže Bordžije?),
da prkosi. Za nju, san o bekstvu će u jednom trenutku dobiti realan obris
Navare (zbog čega i prihvata dogovor sa Anrijem), a blud zamenu za pravu
ljubav, sa La Molom. Dok u romanu završnica pripada Anriju, film je više nego efektno
daruje svojoj heroini (uz bolnu nadu izgovorenog:„Navara vas čeka“).
Filmska muzika na
mnogo načina može doprineti kvalitetu viđenog. U Bregovićevim kompozicijama
izmešani su motivi iz različitih pesama „Bijelog dugmeta“ (zbog kojih ga odavno
bije glas kako reciklira samog sebe), balkanski, pa i orijentalni zvuci, ali se
oni, začudo, prilično uspešno uklapaju u scene koje prate. "Lullaby" je, tako, nešto izmenjen instrumental “Uspavanka
za Radmilu M”, dok "Rencontre" iz gore spomenute scene ponovnog
sjedinjavanja ljubavnika sadrži intro pesme „Sve će to, mila
moja, prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš“, na koji se nadovezuje osnova “Ne
gledaj me tako i ne ljubi me više”. Prepoznaćete i čitave delove “Te noći kad
umrem”, “Ako ima Boga”, “Ružica si bila”…Neki od najblistavijih primera su
numere iz sledećih scena: dok Giz prisluškuje razgovor Margo i Anrija; “La Chasse” u prizoru lova na divljeg
vepra (sa melodijskom razuzdanošću hajke); a naročito "La Nuit De La Saint Barthélémy" - u dugoj sceni pokolja
hugenota po ulicama Pariza i hodnicima Luvra, gde „zveckanje“ simulira nagle,
nemilosrdne pokrete oružja, uz hor i uključivanje glasova, pojačavanje tona,
koračnicu, stvarajući neopisiv, izuzetan efekat. Odjavnu špicu prati savršen,
anđeoski vokal Ofre Haze u "Elo Hi
(Canto Nero)", dok u ostalim numerama možete čuti glasove Zdravka Čolića i Vasilise.
Namerno
neću ostaviti snimak najboljih odlomaka i pesama, jer bih zaista želela da sami
pogledate i doživite celokupni blistavi,
očaravajući horor, ako mogu tako nazvati pogledano. Jer, odavno nisam
videla ništa lepše, potresnije, mučnije, ni tužnije! U pitanju je jedan od onih
fimova koji se ne zaboravljaju. Sve je veoma, veoma intenzivno – za nečiji ukus
možda i prenaglašeno, ali, nije li takva celokupna istorija Francuske, posebno
kraljevskih dinastija, a i njihova književnost? I kod Dime i kod Šeroa, na sve
strane “padaju” teatralne zakletve, glave, trupla, pečati na kraljevskim
poveljama, kao slučajno izgubljene cedulje i damske maramice. Za isvestan broj
gledalaca, uglavnom američkih, sve to je samo “besomučno bacakanje po podu,
krvoliptanje, vrištanje i vikanje na francuskom”, ali, bez brige, holivudska
industrija će uvek nalaziti način da ih “podmiri”. Svima ostalima, ponuđena je
veoma dobra adaptacija, sa izmenama koje služe svrsi, fantastičnim glumačkim
performansima, muzikom koja odlično prati građenje napetosti i atmosferu
stalnog rizika.
Još
reč-dve povodom istorijskih (ne)podudarnosti: Šarlot de Sov, koju je Dima otac
radi dramatičnosti prerano sahranio, zapravo je poživela još nekoliko decenija.
I nije bila jedina ljubav Anrija IV, kako se naposletku navarski kralj zaista
nazvao, nasledivši tron nakon smrti poslednjeg vladara iz dinastije Valoa.
Doduše, Šarl IX je umro od tuberkuloze, a ne majčinih vradžbina, ali ishod je
isti – kao u svim Katarininim strahovanjima, smenili su ih Burboni. Margo je
ostala dosledna svom zavetu, ali isto tako nesebično pomagala suprugu čak i
kada im je brak poništen, kako bi pod stare dane zasnovao porodicu sa Marijom
Mediči, novom kraljicom. Njihov unuk će se zapisati u istoriju ne samo zlatnim,
već sunčanim slovima. O njemu malo
više govorimo sutra...