Tri albuma kojima je
Tifa dao dušu. I totalni šmek.
Pre
nekoliko dana, pročitala sam iznenađujuće iskrenu autobiografiju čuvenog
gitariste Sola Hadsona, poznatijeg kao Sleš. Da su rokeri odvajkada posebna fela nije potrebno naročito
isticati. Iza samouverene scenske pojave i razuzdanog životnog stila, uglavnom
se (nevešto) skrivaju neprilagođenost, do iznemoglosti rabljene zabranjene
supstance, pojačana osetljivost, burno reagovanje i teškoće održavanja
komunikacije sa okolinom. Ekscentrični Axl Rose, onakav kakvim ga opisuje
Slash, kao i njihov složeni saradničko-rivalski odnos (sa fazama
onespokojavajuće podređenosti jedne strane drugoj) podsetio me na sličnu priču
sa ovdašnje scene. I na bez sumnje raskošan talenat čoveka sa kojim nikada nije
bilo jednostavno raditi, a budući svestan svoje vrednosti, sebi je često
dozvoljavao raznovrsne ispade.
Početkom
osamdesetih, sarajevskom čaršijom se
brzo pronosio šapat o tome ko je „na ceni“ u krugovima muzičara. Iz redova mlade,
„sveže krvi“, iskusni bendovi bi kasnije birali pojačanja za svoje redove. Konkurencija
nije bila naivna, uostalom (ma koliko se elitistički krug dvojke podsmevao), Bosna je od svih tadašnjih SFRJ republika
važila za najraspevaniju. Ipak, jedan „mali“ se gotovo odmah izdvojio, a
glasovi o talentovanom, međutim, nezgodnom Mladenu
Vojičiću Tifi stigli do Brege, odakle što bi se reklo, počinje istorija...
Danas, gotovo četiri decenije kasnije, Tifa iza sebe ima: dugu karijeru prepunu uspona, padova i kontroverzi; prepoznatljiv glas na kome su (istini za volju) vreme, poroci i poznata ležernost ostavili traga; istu onu reputaciju iskrene duše i principijelnost od koje retko odstupa. Još je to čovek veran bezgraničnoj ljubavi prema rodnom gradu, dve najvažnije ženske osobe i, naravno, rokenrolu. Voleli ga ili ne, prema ludaku od marcipana i večitom bundžiji ne možete da ne osetite barem izvesno, duboko poštovanje. Sve što je radio i radi, Tifa je „izvlačio“ direktno iz srca - baš kao i taj glas „iz peta“, ostavljajući neizmenjeni utisak nesebičnog, bezuslovnog davanja sebe muzici i ljudima, do granica (samo)uništenja.
Po
sopstvenom priznanju, više puta je skupo platio „glupost“, veru u ljude i
tvrdoglavu rešenost da se kroz život drži isključivo lične filozofije. I pored
svega, da nije baš takav, pitanje je u kojoj bi meri ploče na kojima je zabeležen
njegov moćni vokal sa svakim titrajem osećanja, zvučale iskreno i bile
prihvaćene, uglavnom jednoglasno, kao antologijska ostvarenja. Danas čitate i slušate (što je obavezna prateća
„aktivnost“ove rubrike!) priču (o) nekoliko albuma bendova koji su, svaki na
svoj način, odsvirali istoriju balkanskog rok zvuka. Povezani su privilegijom
da im rokenrol ptica selica udari
vokalni pečat.
Rođen
je u Sarajevu, 17. oktobra 1960. godine, na Koševu. U svom prvom intervjuu,
koji je, neposredno nakon pristupanja “Bijelom dugmetu” dao za časopis “Rock”,
kaže da je već sa pet godina napamet znao skoro ceo repertoar „Indexa” i
obožavao njihovog legendarnog pevača, Davorina Popovića. Ne znajući šta znači
Popovićev nadimak „Pimpek“, naglas ga je ponavljao, izazivajući smeh članova
porodice. Još jedan bezazleni lapsus dečačića doneo je nadimak, ovoga puta
njegov sopstveni: nije znao da izgovori slovo „V“, a voleo je vozove, svaki put
veselo najavljujući: „Ide lokomoTIFA!“ U istom razgovoru za novine, ističe kako
je muzikalnost nasledio od majke, Jelene.
Kao dete Srbina i Hrvatice, Tifa je dugo izbegavao da se nacionalno opredeli, što mu je (naročito tokom rata) donelo brojne neprilike. Nedavna odluka da se, zbog posla, preseli u Beograd, izazvala je mnogo bure, dokazujući da, uprkos svemu, Sarajlije svih vera i narodnosti doživljavaju Tifu kao svojevrsni simbol zajedničkog grada. Svoju četvrt, Grbavicu, gde provodi detinjstvo i najveći deo kasnijeg života, ovekovečio je u istoimenoj pesmi, a napustio samo jednom i to na kratko, pred kraj oružanih sukoba devedesetih (verovatno zbog slučaja o kome nikada nije želeo da govori, kada su ga pretukli huligani). Prva konstanta u njegovom životu i radu svakako je snažan lokalpatriotizam. Sarajevo kao inspiracija i prirodna sredina, oblikovalo mu je sve napisane stihove i svaki otpevani ton.
Bavljenje
muzikom započinje svirajući bas-gitaru u sastavu “Prvi čin”, međutim, ubrzo se
prebacio na poziciju pevača, gde trajno ostaje. Kao i većini kolega-ispisnika,
rano mu je postalo jasno kako jedina karijera koju želi i koja dolazi u obzir
jeste – rokerska. Zbog toga se, nakon završene Gimnazije, nije zadržao ni na
jednom od nekoliko fakulteta koje je zatim upisivao. Ta nestalnost je, na sličan način, ali znatno produktivnije, ostala Tifina
osobina tokom daljeg muzičkog puta.
Živeo
je u komšiluku Milića Vukašinovića, koji ga je, na neki način, otkrio, a
kasnije će i neposredno sarađivati. U međuvremenu, stiče reputaciju gradskog
mangupa, buntovnika koji lako zapodeva sukobe, ali i najperspektivnijeg mladog
vokala. Zahvaljujući grupi „Paradoks”, čiji je član bio do odlaska u vojsku,
počeće da se druži sa Zlatanom Čehićem
Čehom, kasnijim basistom (i jedno vreme pevačem) „Divljih jagoda”. Ovo
poznanstvo se izrodilo u trajno prijateljstvo i saradnju. Još jedna Tifina
dugogodišnja veza datira iz 1981, kada je počeo da se zabavlja sa Ljiljanom Matić, devojkom koja će
ostati uz njega kroz sve bure i probleme. Venčali su se tokom rata, 1997.
dobili ćerku Saru (danas svira
violinu i peva u zapaženom gothic metal bendu „Dolia“, naglašavajući koliko je ponosna na tatinu karijeru, ali i
odlučna da sopstvenu gradi nezavisno od prezimena), a Tifa u svakoj prilici
ističe kako bi „svakome poželeo ženu poput njegove“, imajući u vidu beskrajno
strpljenje i podršku koju mu Ljilja pruža.
Intenzivno
pišući tokom služenja vojnog roka, tekstove je slao Čehi, u razmenu za
kompozicije snimane na kasetama, što sve po izlasku donosi sa sobom u novi bend
– “Top”. Grupa je nastala 1980, a Tifa im se, kao drugi vokal (pored
Narcisa Lalića, jednog od osnivača), pridružuje dve godine kasnije, na Čehinu
preporuku. Po Lalićevom odlasku u vojsku, preuzima poziciju glavnog pevača, o
čemu kao svedočanstvo ostaje demo iz
1982, sa numerama: Lagala si, Odrasti već jednom, Možda je tako
najbolje, Ima li iko, Bila si mrak, Godina ’45.(Atomske) i Kraljica
ponoći (kasnije se našla na Tifinom prvom solo albumu). Ovi snimci
otprilike iscrtavaju putanju kojom će se njegova postdugmetovska karijera kretati, barem do kraja osamdesetih.
Tematsko-motivska, kao i melodijska osnova svih pesama jednaka je onome što će Tifa snimati pošto se iz Breginog protektorata otisne u prostor pun mogućnosti da se oproba kao autor. Reč je o klasičnim hard-rock kompozicijama, kojima bi dobro došlo malo dorade, a odlikuju se grubim i energičnim vokalnim deonicama, pamtljivim ritmom refrena, tekstovima koji se kreću u rasponu od urbanih-mačo obraćanja gradskim devojkama ili svim protivnicima, sa čestim korišćenjem slenga i žargona, pa do setnih, grubijanskom nežnošću ispevanih balada iz korpusa izneverenih snova i izgubljenih ljubavi. S obzirom da se Tifa i sam više puta izjašnjavao kao emotivac, veoma osetljiv i iskren, neko ko bez kočnica ulazi u sukob, ali nema problem ni da prizna grešku, ono o čemu je pevao deluje još neposrednije proživljeno.
Tematsko-motivska, kao i melodijska osnova svih pesama jednaka je onome što će Tifa snimati pošto se iz Breginog protektorata otisne u prostor pun mogućnosti da se oproba kao autor. Reč je o klasičnim hard-rock kompozicijama, kojima bi dobro došlo malo dorade, a odlikuju se grubim i energičnim vokalnim deonicama, pamtljivim ritmom refrena, tekstovima koji se kreću u rasponu od urbanih-mačo obraćanja gradskim devojkama ili svim protivnicima, sa čestim korišćenjem slenga i žargona, pa do setnih, grubijanskom nežnošću ispevanih balada iz korpusa izneverenih snova i izgubljenih ljubavi. S obzirom da se Tifa i sam više puta izjašnjavao kao emotivac, veoma osetljiv i iskren, neko ko bez kočnica ulazi u sukob, ali nema problem ni da prizna grešku, ono o čemu je pevao deluje još neposrednije proživljeno.
Bend
se raspao 1983, nakon čega je Tifa kratko bio član “Teške industrije“. Sa i
danas aktivnim veteranima (koje je proslavio prvi pevač – legendarni Vajta)
ništa nije snimio, ali je grupa iskoristila njegove tekstove za naredni album.
Usledio je frustrirajući period “praznog hoda”, no, život je za njega tek
pripremao velike, neslućene izazove. Proboj ka slavi desio se angažmanom iz
snova, ujedno paklenim iskušenjem.
“Bijelo
dugme”, 1984.
Legendarni
sastav se, u godini Zimskih olimpijskih igara na domaćem terenu, našao na
najvećoj prekretnici do tada, pošto se dugogodišnji pevač i zaštitni znak
benda, Željko Bebek, upustio u solističku avanturu. Bilo je više nego jasno kako
od izbora njegovog naslednika zavisi opstanak najvećeg jugoslovenskog benda.
Pružale su im se dve mogućnosti: pronaći Bebekovu kopiju, unapred garantovano bledu,
ili se odlučiti za sasvim drugačiji pristup i pravac. Poslovično spreman na
rizike i eksperimente, Goran Bregović bira drugu opciju. Uostalom, ne bi bilo
prvi put da grupa skoro u potpunosti preobrazi svoj stil - pitanje je samo,
koliko uspešno?
Potraga
za novim vokalom odvijala se u strogoj tajnosti, pa čak i kada je sve rešeno, a
drugi pevač uvežbavan negde na primorju, ekipa se vešto skrivala od veoma
zainteresovanih medija. Sa 24 godine, Tifa postaje njihov najmlađi član, što
nije bila jedina velika razlika. Iako se, tokom svog kratkog bitisanja u ulozi
frontmena, trudio da zvuči entuzijastično i u svakoj prilici hvali pruženu
šansu kao ostvarenje sna, po odlasku je (očekivano) otvorio dušu i priznao
sasvim suprotno stanje stvari. Od početka je bilo jasno kako novajliji
pripremljeno „ruho“ ne prija, uz činjenicu da mu je predstojalo uskakanje u
vrlo nezahvalnu poziciju i nipošto udobne „cipele“ velikog Bebeka. Doduše,
zamisao o drastično različitom zvuku i vokalu, te mladom pojačanju kao načinu da
se „Dugme“ vrati na vrh, usput privlačeći neku novu publiku i vraćajući pažnju
stare, ispunjena je više nego uspešno.
Prema
albumu bez imena, obično nazivanom „Kosovka
devojka“ - po slici Uroša Predića koja se našla na omotu, danas vladaju
podeljeni stavovi. Mnogima je to omiljena ploča „Dugmića“, dok je drugi
smatraju njihovim najnižim padom, ali u jednom se svi slažu – sigurno je
prekretnička, istaknuta, dobro zapamćena. Delimično je razlog to što je jedina
sa Tifom, čiji su dolazak, a još više odlazak iz grupe, propratile brojne
kontroverze.
Ploča
često nosi neslavan epitet “početka turbo-folka” ili “etno pomame”. Istina je
da “Dugmići”, već uveliko trendeseteri na ondašnjoj sceni, zaista pokreću lavinu
mnoštva izvođača koji su na daleko manje vredan i odmeren način uplitali
tradicionalne muzičke elemente u pop-rock zvuk, stvarajući nakaradni hibrid.
Ipak, sagledajmo sve bar za nijansu objektivnije. Na ovom albumu je, pre svega,
baš kao i kod ostalih iz Bregine „radionice“, od početka lako uočiti koncept i
zamisao-vodilju. Otvara ga interesantna obrada još dugo aktuelne državne himne - Hej, Slaveni, u izvedbi
vokalnog etno-sastava „Ladarice“ (čiji će glasovi pratiti većinu pesama u
nastavku) i sa gitarskom podlogom. Nižu se numere čija ravnoteža između
lascivno-šaljivih i setnih, bogatih melodija, karakterističnih bregovićevskih
slika i sličica u stihovima, čini ovaj zimski
album nezaboravnim. Može se reći da su sve do jedne postale i ostale
hitovi: Padaju zvijezde; Za Esmu; Meni se ne spava; Lažeš; Da te bogdo ne volim…
Zanimljiva su i gostovanja: uz spomenute „Ladarice“, prvi je doprinos pružio Bora Đorđević. U zezalici Pedikulis pubis, dok Čorba i Brega “repuju” o nesrećno završenom susretu sa jednom Zagrepčankom (već decenijama se nagađa da je u pitanju Alka Vuica), jednostavan refren (kao i samo otvaranje) upotpunjuje Tifin zapanjujući glas. Inače, priča o naslovu je sama po sebi zanimljiva, jer je autor pogrešno čuo latinski termin za picajzle (koje mu je dotična riba ostavila za dugo sećanje!). Bora je ubrzo uzvratio saradnju, tako da Goran sudeluje u sličnoj pesmi Disko mišić, sa albuma „Riblje čorbe”. Za čuvenu instrumentalnu deonicu iz još poznatije pesme Lipe cvatu, angažovan je tada najbolji gajdaš sveta, Pece Atanasovski. Mada se danas većini prevrće želudac od ove numere, s obzirom da su je neke primitivne mase prisvojile i učinile obaveznim delom šatorskog repertoara, to ne znači da sama po sebi nije dobra.
Tekstovi,
od kojih su mnogi danas deo svakodnevnih fraza, etno-zvuk koji se ipak nekako održao
na ivici „seljanije“ i neukusa (prekoračenoj već od strane sledbenika,
istinskih kumova turbo-mutanta – da ne krivimo baš uvek Bregu!), a nadasve
Tifin glas, obeležili su njihovo novo muzičko poglavlje. Estetika ploče i
spotova koji je prate, forsirala je sirotinjski,
namerno ruralni socijalni
ambijent i garderobu: svuda su kafane, promajne sobice, kuće koje prokišnjavaju
(video za izvanrednu baladu Jer kad ostariš, ujedno najvredniji
momenat ploče). Članovi benda nose džempere, “šoferske” kape i kapute, vozeći
se u kamionetu na ivici raspadanja, a pojedine pesme (kao npr. Aiaio,
radi radio) uz evidentnu “zagorelost” muškog naratora, nabrajaju i
pripadnike različitih redova jugoslovenske radničke klase.
Predstavljanje
novog pevača, iz proleća ’85, ostalo je upamćeno po koncertu na beogradskom
Sajmištu. Danas su fragmenti sa tog nastupa takoreći kultni materijal, ali niko
od članova ne podstiče iluziju kako je nastup bio na zadovoljavajućem nivou.
Između ostalog, na videlo izbijaju sve
mane saradnje u povoju i suštinske nemogućnosti da se Tifa uklopi u
dugogodišnju, uigranu instituciju koju je predstavljalo „Dugme“. Iako je Brega
„uljudio“ svog novog pulena, poslao ga na šišanje i šatiranje, logopedu,
zubaru...ono divlje i buntovno u Tifi opiralo se disciplini benda. Već
preležavši mladalačke „boljke“ razularenosti i opijenosti slavom, a posebno
usled još svežih rana negativnog iskustva sa aferom Ipe, nisu imali strpljenja, ni tolerancije za bilo kakvu
mogućnost još jednog povezivanja sa zabranjenim supstancama. Na tom je testu,
između ostalog, Vojičić pao. Drugi krupniji nedostatak ticao se njegovog
(ne)snalaženja na nastupima uživo. Zapamćen kao nesumnjivo atraktivna, robusna
pojava u crnom, na koncertima bi krenuo silovito i ubrzo bio kao izduvan balon.
Tada – kao i sada, pevačeva ličnost izazivala je nepomirljive konflikte, mnogo
puta se sukobljavajući sa profesionalnim prilikama.
Nije
teško razumeti zašto se u kasnijim bendovima Tifa snašao “kao riba u vodi”.
Naprosto, zvuk i imidž koji su negovali mnogo bolje mu je pristajao.
Zanimljivo, mada je tih dana izjavljivao kako ne podnosi pank, a sa lokalnim pankerima se više puta
potukao, mladi Tifa je u sebi imao mnogo štošta pankersko – prvenstveno stav.
Zbog toga je, koliko god do danas ostalo nejasno da li je iz “Dugmeta” otpušten
ili svojevoljno dao otkaz, očigledno kako se, na duže staze, nije moglo
očekivati povinovanje autoritetu gazda-Brege. Otuda više nego kisele izjave po odlasku, pa udruživanje
sa Bebekom, kao u inat doskorašnjem „šefu“.
Odnos bivših pevača sa Goranom Bregovićem oduvek se vrteo u ljubav-mržnja krugu, najčešće bivajući svođen
na međusobno „pljuvanje“. Primera radi, posle fijaska povratničkog koncerta na
Hipodromu (2005), Tifa jedini priznaje očigledno – kako je okupljanje podstakla
želja za zaradom, a da je nekakva „idila“ među bivšim članovima grupe tek loša
predstava za javnost.
Bilo kako bilo, poslednji nastup sa „Dugmetom“ Tifa
je imao u Moskvi, leta `85. Iz ovog perioda (1985/86) potiču prvi dueti: “Pokisli psi” sa Amilom Sulejmanović
(više o talentovanoj sarajevskoj pevačici OVDE) i “Polje Glamočko” sa Bebekovom
“Armijom B”. Takva vrsta saradnje će u nastavku Tifine karijere postati
uobičajena, pa je do danas snimio veliki broj zajedničkih pesama sa
najrazličitijim izvođačima. Dobri odnosi sa Željkom Bebekom nisu potrajali, jer
nezadovoljni Tifa prekida turneju sa “Armijom B”. Dok je “Dugme” angažovalo
Alena Islamovića, dotadašnjeg pevača “Divljih jagoda” (što, imajući u vidu
drugi kasniji transfer, podseća na unakrsne razmene fudbalera između velikih
klubova!), Tifa se ubrzo obreo u redovima jedne žestoke grupe, znatno više po
svojoj meri.
Vatreni poljubac - “100 % Rock ’n’ Roll”, 1986.
Ovo
je sigurno najbolja ploča u karijeri „Vatrenog poljupca“, ponajviše usled
činjenice da se iza mikrofona, prvi i jedini put, NIJE našao Milić Vukašinović.
Naravno, njegov autorski pečat je snažan i prepoznatljiv u tekstovima i
instrumentalnom delu, ali promena vokala dala je svemu mnogo više na snazi i
kvalitetu. Fotografija sa zadnjeg omota pokazuje bend tokom neke vrste probe, a
čitav materijal i ostavlja baš takav (pozitivan) utisak „garažne“ spontanosti.
Svi koji Miću znaju samo po blamiranju u rialiti-programima i vulgarnim
recitacijama od poslednjih par decenija, trebalo bi da znaju kako je u
mladosti, ovaj ekscentrik to bio na mnogo, mnogo afirmativniji način. „Vatreni
poljubac“, čiji je Vukašinović bio osnivač, tekstopisac, gitarista i pevač,
pionir je heavy-metal zvuka kod nas. Milić je bio taj koji u Sarajevo donosi
imidž, smernice i trendove sa londonske glam-rock scene, a članovi „Dugmeta“ ne
kriju kako im je upravo on ukazao na značaj vizuelnog aspekta za rad jednog
benda.
Da
se razumemo, u domaćem rokenrolu tekstovi nikada nisu bili jača strana većine
bendova. Istini za volju, nisu bili ni toliko važni, s obzirom da se u prvom
planu uvek nalazila sama veština i efektnost odsviranog. Stoga ne čudi njihova
česta banalnost, preterana uprošćenost ili mnoštvo tzv. “stalnih mesta”. Za
Milića se, ipak, nikako ne može reći da je spadao u grupu onih koji su gitarom
baratali bolje nego stihovima. Još pre “Riblje čorbe”, uklapao je sa žestokom
svirkom satirične, pobunjeničke poruke u slavu rokenrola i autsajdera, a protiv
svih šablona. Ni poslednji studijski album grupe, počev od naslovne numere 100 %
R’N’R, nije bio izuzetak. Tekstovi
su klasični Mićini, tipične varijacije tema „sam protiv svih“, nezahvalna
devojka, ljubomora i osveta, ali i kob rok zvezde, čežnja, iskreno jadanje
„lošeg momka“.
Tako
se, npr. Stipu gatibo i Nisam
blesav ako sam lud na ironičan način poigravaju svim taktikama koje
ženske osobe primenjuju ne bi li vezale “mulce”. Ovim pesmama im se poručuje
kako su “pročitane” i njihova femkanja, lažna “nevinost”, uz raznorazne
trikove, nemaju prođu. Čak ni iz današnjeg, politički korektnog i
kvazifeminističkog ugla gledanja, sa sklonošću da sve tumačimo kao mizoginiju,
ne može biti nesporazuma. Rokeri osamdesetih, kako u svetu, tako i kod nas,
vole žene i onda kada ih kritikuju. Druga strana te emotivne klackalice
iskazana je prekrasnom baladom Kako da zaboravim, ili pak udarnički
žestokom odom fatalnosti u ženskom obličju - Anđeo zla. Tu su još: Jedan
od sto; Ne ujeda pas koji laje; Neka ti bude – sve odreda prikladne da
postanu momentalne himne alternativaca, kao i lagane Ne pitaj me i Kad
sve prođe, ostaću sam, varijacije na temu “Šta bi dao da si na mom
mjestu” iliti sjaj i beda (uspešnog)
muzičara. Album je doživeo veliki uspeh i bio pravo, dostojanstveno
opraštanje grupe, ali i zatvaranje jednog velikog, važnog poglavlja, što će tek
godinama kasnije svima postati jasno.
Divlje
jagode – “ Konji”, 1988.
Posle
Alenovog sramotnog odlaska u uzročno-posledičnoj vezi sa debaklom na evropskoj
sceni, Zele Lipovača pokazuje trajnu sposobnost da se brzo vrati „na noge“ i
održi bend u životu - ali, nažalost, podjednaku nesposobnost da zadrži pevača.
Tifa će biti prvi u nizu, a novo „udomljenje“ spaja ga, posle dužeg vremena, sa
Zlatanom Čehićem. „Konji“ su za „Divlje
jagode“ označili najzrelije, najkompleksnije poglavlje karijere. U ovoj fazi,
sve se proširilo: počev od samog benda (koji je do tada funkcionisao u bazičnom
obliku tročlanog, pa dolaskom Čehe četvoročlanog sastava) do
vokalno-instrumentalnih „egzibicija“ (naime, Zele sve više kreće ka malmstinovskom stilu, “cementirajući”
poziciju jednog od trojice neprikosnovenih gitarskih magova sa ovih prostora –
ostali su, pogađate, Točak i Vlatko Stefanovski). Ambicije su porasle, s njima
i kriterijumi, dotaknuti već nastupima u kultnom „Marquee“ klubu, te otuda
ponovo imamo London, u naslovu jedne od pesama i kao jedan od izvora za
snimanje nove ploče.
Na
ploči produciranoj od strane Pitera Hintona, saradnika velikana Saxon, Tifa će pevati po izričitoj želji
kako Čehića, tako i samog Zeleta. Priča se da je Lipovača u ovoj “unakrsnoj
vatri” video priliku za osvetu Bregoviću što mu je “maznuo” pevača, ali i dokaz
da bez Islamovića sasvim dobro funkcionišu. Uspelo mu je, s obzirom da album
donosi nove standarde na domaću rock scenu i još uvek važi za vrhunac u radu
“Jagoda”. Povodom desetogodišnjice od objavljivanja debitantske ploče,
snimljena je veličanstvena obrada pesme Divlje jagode, koja u punom sjaju
demonstrira sazrevanje, praćenje modernih tokova i samouverenost stečenu u
međuvremenu. Neću previše trošiti reči, jer ove godine planiram da pišem
poseban tekst o “Divljim jagodama” iz najmanje dva razloga: 2018. će moj
omiljeni domaći bend obeležiti četrdeset godina postojanja. U svakom slučaju,
ukoliko se tek upoznajete sa njihovim radom, pored prvih singlova sa
legendarnim Tonijem Jankovićem i tri albuma sa Alenom, “Konji” spadaju u
obaveznu lektiru iz žanra – a, zašto da ne, takođe odličan početak slušanja.
Za
svakoga se tu našlo ponešto. “Rokačine” u najboljoj tradiciji “teškog zvuka” su
Zaboravi;
Ne brini, sestro, večeras sam tvoj; malo omaža engleskim danima - I
want your love. Instrumental Turski marš fantastična je obrada klasičnog
remek-dela, a Konji, sa maestralnom ritam-sekcijom koja dočarava topot kopita
i čini vrhunsku uvertiru u energičnu, razobručenu melodijsku avanturu, na idealan
način zaokružuje celinu. Tu su i dve balade, od kojih je prva Osjećam
gola si ispod haljine solidna, ali prema mom mišljenju precenjena, dok
druga - Zauvijek tvoj (sa kojom Tifa, inače, prvi put istupa kao autor)
predstavlja jednu od najlepših i najosećajnijih pesama sporog tempa u istoriji
domaće muzike. Nažalost, ni ova “ljubav” između Tife i benda nije potrajala, pa
se ubrzo po promotivnoj turneji odmetnuo u soliste, dok Zele saradnju nudi
Zlatanu Stipišiću iz tek raspuštene splitske grupe “Osmi putnik”. Ovaj mladić
će ubrzo postati svima poznat kao Gibonni.
U
međuvremenu, ekipa iz više grupa (Top, Bolero, Divlje jagode) okupljena je u Tifa bend i veoma brzo snimila album,
naslovljen pomalo dvosmisleno - “No.1”.
Ta ploča iz 1989. rezultat je Tifine
velike želje za sprovođenjem sopstvenih ideja, na svoj način. Malo blaži,
pop-rok zvuk koji donosi, nastaviće da neguje u otprilike neizmenjenom vidu sve
do novijih dana. Sličan slučaj imamo i kod prvog samostalnog albuma spomenutog Džibonija.
Svaka od pesama sa Tifinog prvenca ima šarm, nešto duhovitosti i pregršt
emocija, a u mnogima se da naslutiti sasvim lična inspiracija: S
tobom ja mogu sve; Samo vrag i Bog zna; Ljubav veže nas; Sav moj bol; Kraljica
ponoći; Grijesi ljubavi; Plave sestrice; Priđi bliže; Zovu me moji anđeli.
Iako
mnogi mešaju Tifin i Alenov glas (već je čuveno i Đurino „skidanje“ specifičnih
vokala Breginih pevača, sa posebnom, hrapavom „artikulacijom“!), Vojičićev stil
pevanja se razlikuje, baš kao i boja, time što su snažniji, puniji, sa boljim
rasponom i više mogućnosti da iskaže određenu emociju. Alen poseduje „vrišteći“
glas, zbog koga se savršeno uklapao uz heavy-metal zvuk „Divljih jagoda“ na
vrhuncu popularnosti. Mana Tifinog izvođenja neraskidivo je vezana uz njegov
temperament: prebrzo se „troši“, krene silovito – pa „izgori“ (dobar primer je
ranije spominjani koncert na Hipodromu, kada mu je glas „pukao“ već nakon prve
dve pesme; bila – čula - videla). Čini se da ne vodi dovoljno računa o glasu,
zbog čega je, kako još Brega primećuje, uvek bio studijski izuzetan, ali uživo praktično
neupotrebljiv (uračunajmo tu faktore alkohola i droge, sa kojima pevač nikad
nije poricao “druženje”, još od provokativnog stiha malo slatkog šečera za vene,
koji je na nastupima “Dugmeta” imao običaj da proprati nedvosmislenim gestom,
tek ukoliko neko još sumnja da Esmin dragi samo voli slatkiše ili, možda, ima
dijabetes!).
Svim
ovim pesmama zajednički je specifičan dah
vremena, tačnije decenije u kojoj su nastajale – izvesna osetna atmosfera.
Čini mi se kako to nije tek posledica, mahom istovetne, produkcije i načina
snimanja. Na jednoj strani siva, mamurna svitanja, magle, život(arenje) na
ulicama grada, sastanci i razilaženja, buđenja i gašenja ljubavi, porazi i
pobede – a sa druge inat različitog, uz stalno guranje prsta u oko konformizmu, jednoličnosti, podozrivim
pogledima okoline, okviri su u kojima „pliva“ taj repertoar. Ako je „Bijelo
dugme“ spustilo svoju muziku do skoro pa kafanskog „derta“, a „Divlje jagode“
izvele pravi razmahani uzlet ka raskošnim
prostranstvima severnoevropskog teškog
zvuka, „Vatreni poljubac“ se zadržao na asfaltu, „prljavom“ bazičnom
rokenrolu sa uvek istom, a jednako svežom snagom.
Zanemarujući
kasnije kikseve, posebno razna skorašnja prepucavanja i neslavne
kompromise, pri osvrtu na ono što se
zaista vrednuje i ostaje kao trajno svedočantsvo nečije karijere, možemo bez
problema uživati u izvesnoj, suštinskoj
doslednosti Mladena Vojičića Tife. Koliko god se kratko zadržavao u svakom
od muzičkih „bratstava“, svojim temperamentom neosporno „rušeći mostove za
sobom“, njegov doprinos pri nastajanju ovih ploča nemerljiv je i, slobodno
možemo zaključiti, presudan. Nezgodni saradnik je, istovremeno, nepogrešivi
izbor i pravi „začin“ formule uspeha.
(Ostale tekstove iz rubrike “Priče
o pesmama” možete pronaći OVDE)