недеља, 17. јун 2018.

„Medici: Masters of Florence“ (2016)

komentariše: Isidora Đolović

Dinastija Mediči vladala je prestonicom Toskane gotovo četiri veka, a iz redova ove dugovečne loze potekla su brojna značajna imena, od sveštenika najvišeg ranga, preko umetnika i njihovih mecena, pa do članova kraljevskih porodica. Njihova zaostavština je ulepšala sam grad i učinila ga onim što do danas predstavlja, svojevrsnim spomenikom kulture, umetnosti i tradicije, pravim turističkim draguljem na reci Arno. Manje ozloglašeni od Bordžija, ali politički izuzetno dobro „potkovani“, Medičijevi predstavljaju vrlo intrigantne ličnosti, čiji se dramski portret pokazao  ništa manje inspirativnim. Na talasu uspeha i popularnosti priča o značajnim plemićkim lozama, prva sezona istorijske drame “Medičijevi: Gospodari Firence” kroz osam epizoda prati uspon čuvene bankarske porodice, uporedo sa izrastanjem njihovog grada u najznačajniji renesansni centar kulture i finansijske moći. Spone i(li) suprotstavljenosti umetnosti i bankarstva, estetike i novca, etičkog i pragmatičnog, osnova su na kojoj se gradi istorijat ove velike kuće.
Igrana serija o njima nastala je u koprodukciji mreže Netflix sa italijanskom nacionalnom televizijom RAI. Angažovana je internacionalna glumačka postava, na čelu sa par veoma zvučnih imena što starije, što mlađe generacije. Režiju potpisuje Serđo Mimica - zaslužan i za „Stubove zemlje”, dok su scenaristi Frank Spotnitz i Nicholas Meyer, zanimljivo, do sada uglavnom “zanat pekli” na ostvarenjima iz naučno-fantastičnog žanra. Iako uvodna špica, prilično moderna i praćena pesmom na engleskom jeziku, u početku zbunjuje, ostatak utiska već nakon prve epizode (naslovljene „Original sin“, tj. „Prvobitni greh“) zaista je pozitivan. Sa vizuelne tačke gledišta, uz panoramu Firence, njene čuvene kupole i krovove zdanja, kostime, rekonstruisane enterijere, sve izgleda prelepo i gotovo besprekorno. Sa glumačke strane stvari slično stoje, pri čemu se (očekivano) odmah izdvajaju Richard Madden, legenda Dustin Hoffman i Annabell Scholley - sasvim logično, jer će njihovi likovi biti najvažniji za buduću radnju.
Priča počinje smrću rodonačelnika porodice, Đovanija de Medičija (Hofman), za koga se opravdano sumnja da je otrovan. Izbor naslednika pada na njegovog mlađeg sina, Kozima (Maden), uz saglasnost „nepodobnog“ mu brata Lorenca (Stuart Martin), ali ne i određenog broja članova Sinjorije, veća  velikaša. Pored teškog bremena upravljanja gradom, Đovani sinovima u nasleđe ostavlja i dvojaku reputaciju, pa tako njegovu posmrtnu procesiju prate protesti građana i seljaka. Naime, Đovani je svoj neverovatni uspon od prostog zanatlije do bogatog „zelenaša“ ostvario sredstvima koja nisu uvek bila i najčistija.

Upravo se na spletu sadašnjih izazova i (neophodnog) evociranja početaka zasniva najveći deo radnje. Sadašnji Kozimo neprestano priziva u sećanje dvadeset godina mlađeg sebe, prve lekcije naučene od oca („Nekada radi dobrog cilja moramo činiti loše stvari“), put u Rim – gde Đovani i Lorenco potkupljuju kardinale, dok Kozimo tajno druguje sa umetnikom Donatelom i zaljubljuje se u pralju/slikarskog modela Bjanku (igra je italijanska glumica Miriam Leone, inače glavna junakinja serije „La dama velata“, koju ste možda imali prilike da gledate pre par godina na hrvatskoj televiziji). Njegovu prvu ljubav i želju da postane slikar, a ne bankar, te (privremeni) dvostruki život, prekinuće očev potez. Postaje mu jasno kako će, sa povratkom kući, njegova sudbina biti neraskidivo vezana uz očevu volju i planove. Đovaniju je, naravno, jasno da Kozimo radije skicira crkve nego što broji novac, uz to uvek ističući kako ga ne zanima, niti ima u planu da postane bankar.
„Skokovitost“ priče sa jednog vremenskog plana na drugi ostvarena je uspešno i prirodno. Ričard Maden dosta dobro glumi kako mladog, tako i zrelog Kozima, mada njegovo fizičko „postarivanje“ nije uvek najbolje izvedeno (tako će njegov junak decenijama, uz poneki sedi pramen u kosi, izgledati podjednako zgodno, čak mlađe i živahnije od rođenog sina). Prva epizoda ispunjava svoj zadatak i u tom smislu što nas ne „zatrpava“ podacima, a ipak jasno ocrtava osnove radnje, izvodeći na scenu centralne figure. Vidimo Kozimovu, kroz godine neizmenjenu nelagodnost, osećanje osujećenosti, nagovešteni krut odnos prema samosvesnoj i dužnosti odanoj supruzi, kao i njihovom stasalom sinu jedincu, Pjeru (Alessandro Sperduti). Istaknuti su i ličnost njegove stroge majke-udovice (igra je Frances Barber, koja na momente  neodoljivo podseća na Džudi Denč!), bratske veze, ljuto rivalstvo između plemića, različite pojave u društvu (poput kupovine položaja, sodomije, prokazanosti umetnika, teškog života ljudi na selu, itd.).
Već druga epizoda, „Kuća i kupola“, nastavlja da uporedo, a hronološki, gradi priču o Kozimovom usponu, ovoga puta se koncentrišući na nametnuti (ponajviše nalik kupoprodajnom  ugovoru) brak sa temperamentnom i pametnom Kontesinom di Bardi (Šoli), kćerkom osiromašenog plemića. Pratimo put od patnji zbog izgubljene ljubavi i sna o slobodnom izboru (kako supruge, tako i profesije), do sadašnjeg trenutka u Firenci, zaokupljenoj nedalekim sukobom sa Milanom, nemaštinom, kugom, trovanjima u porodici i dilemama kojoj se frakciji prikloniti. Dastina Hofmana je i dalje premalo u kadru, mada se suzdržani i večito zbunjeni Kozimo često obraća uspomeni na oca. Uveden je i zanimljiv lik, Filipo Bruneleski (Alessandro Preziosi), arhitekta angažovan na pokrivanju katedrale Duomo – još jednom komplikovanom poduhvatu, ujedno dugogodišnjem snu Medičija. Među najzanimljivijim kuriozitetima nalazi se činjenica da Kozimovog tasta, Alesandra di Bardija, glumi David Bradley, poslednjih godina najpoznatiji kao “Valder Frej”. Identični rodbinski odnosi su ih zamalo spojili u “Igri prestola”, pa verujem da smo svi pomalo strepeli od ponovljenog susreta „Roba Starka“ sa ocem buduće supruge, ovoga puta pod znatno povoljnijim okolnostima.
Svako poglavlje priče fokusira se na određeno iskušenje pred koje su Kozimo i njegovi dovedeni, a izazovi variraju od onih najtežih, opštedruštvenih do posve ličnih. Tako će se, dok kuga pustoši Firencu, Kozimo (evakuisavši porodicu izvan grada) sam vratiti da pokuša sa spašavanjem ličnog ugleda i kupole u nastajanju. Njegov glavni suparnik, Rinaldo Albici (Lex Shrapnel), koristi pomor za dodatno raspaljivanje gneva u narodu protiv bankara, ubeđujući ih kako je upravo grešnost Medičijevih dovela do ove kazne. Cilj mu je, zapravo, da napokon potisne Kozima i zauzme njegovo mesto. Jasno je da ni Medičijevi nisu „cvećke“, za šta nam do kraja, istina, nije pružen konkretan, dovoljno jak primer iz prošlosti. No, Kozimo i familija su je i te kako svesni, zbog čega stalno razmatraju koliko su doprineli svakoj od nastalih nevolja. 
Na unutrašnjem planu, postepeno na videlo izbijaju majka i njen zategnuti odnos sa mlađim sinom, nešto bolje upoznajemo mladu snahu Lukreciju (Valentina Belle), ali zvezda i ubedljivi favorit biće, od početka do kraja, Kontesina. Ovaj istinski moćan ženski lik osvaja mudrošću, strpljenjem, tolerancijom i nesebičnom podrškom čiji značaj Kozimo tek „pod stare dane“ počinje da razume. Od početka svesna da im je brak sklopljen protiv volje, iz interesa, Kontesina se ipak ne okreće protiv muža, već mu u godinama koje dolaze postaje sve veći oslonac. On to priznaje, „ceni“, pa iako je „ne voli“, takva bračna ljubav (zasnovana na uzajamnom poverenju, prihvatanju, potpori) zapravo je dugotrajnija i postojanija od potrošne strasti. Uopšte, žene iz ove porodice su snaga iz senke, pa tako Kontesina nesebično savetuje mladu i naivnu Pjerovu suprugu kako da zauzme svoju ulogu postajući više od „reproduktivnog materijala“ - potrebna i uključena u čitavu mašineriju zvanu porodica.
Prilika za to se ukazuje veoma brzo, već od četvrte epizode („The Judgement day”), koja iznova  skladno kombinuje sadašnji i prošli vremenski tok, ne bi li objasnila Albicijevu netrpeljivost prema Kozimu, a koja je glavni uzrok teške optužnice podignute protiv Medičijevih. Kozimo je na prevaru uhapšen, utamničen i čeka smrtnu presudu od Sinjorije, dok Pjero i Kontesina svim silama pokušavaju da smisle dobar način izbavljenja. Zahvaljujući delovima sastavljenim od sećanja, vidimo kakva su to ogrešenja na savesti Medičijevih, a koja Đovani uopšte ne shvata kao problem, vođen maksimom povremene neophodnosti činjenja zla, zarad „opšteg dobra“; ali svedoci smo i nepromenljivih Kozimovih kolebanja. Za razliku od supruga, Kontesina ne gubi odlučnost pri stupanju u akciju, međutim, izdejstvovavši kompromisno progonstvo, ponovo ostaje na cedilu, nepriznatih zasluga. Naime, Kozimo smatra da jedan Mediči, izgubivši Firencu, tj. svoje mesto u tom gradu, gubi sve. 
Njegov odnos prema supruzi je, jasno, jedan od najkomplikovanijih u priči: satkan od očiglednog uvažavanja, čak neke vrste ljubavi saboraca, ali isto tako i zazora od priznanja, prihvatanja da se prepusti emociji. Razdoblje progonstva i privremene razdvojenosti, u prvi plan uspešno stavlja (moralne i političke) borbe supružnika da, svako na svojoj strani, očuvaju ili vrate status porodici. Kozimo je u Veneciji, a Kontesina u Firenci; on pred izazovom ubeđivanja mletačkog dužda da mu pruži podršku pred Sinjorijom za prekid progonstva i mogućnosti surove osude na njegovo desetogodišnje trajanje; ona, usamljena, suočena sa problemom nezadovoljstva gladne sirotinje i osvetničkim potezima (sjajno osmišljenog) antagoniste  Albicija, tvorca većine zavera protiv Kozima. Među značajnim temama se, između ostalog, našlo i manipulisanje religioznim strahom kod masa.
Uz to, iskušenje iz naslova konkretne epizode je telesne, ali i emotivne prirode. Za Kozima, oličeno je u duždevoj robinji Madelini (koja ga podseća na davno izgubljenu Bjanku, uz to  pokazuje i interesovanje za njegove umetničke vizije; glumi je Sarah Felberbaum). Kontesini je to povratak neprežaljenog Ecia, sa kojim je kao devojka nameravala da pobegne, a ispostavilo se da su obostrana osećanja preživela dugu razdvojenost. Još jednom je žena ta koja pokazuje veću snagu karaktera, dok njen lik isijava sve blistavije. Ona je vredna svake pažnje i divljenja, nakon što se ponovo (kao što svojevremeno pristaje na neželjeni, ali ocu neophodan brak) bude odrekla prilike za novi početak, jer „postoji nešto važnije od naše pojedinačne sreće“. 
Porodica Mediči je u fokusu misli i dela još jednog para, Pjera i Lukrecije. U venecijanskom egzilu, dvoje mladih se na različite načine nosi sa izgnaničkom sudbinom. Dok Kozimov sin predano radi na sastavljanju molbi koje bi ih vratile kući, snaha ništa manje aktivno učestvuje u društvenom životu grada, na raskošnim balovima pod maskama, prilagođavajući se okolnostima. Tako drugačiji pristupi na momente dovode do nesuglasica, međutim, uvek se brzo uspostavlja mir, a najmlađi članovi dinastije pokazuju dovoljno razboritosti i nade za buduće pametno vođenje kuće. Uzajamna sloga je rezultat, koliko Pjerove zrelosti i pitome naravi (za razliku od duždevog rasipnog, neozbiljnog sina), toliko Lukrecijine vedrine i (od Kontesine) dobro naučenih lekcija, zbog kojih njen lik takođe izrasta u stabilan i snažan.
Finale prve sezone na dosta dobar i efektan način zaokružuje celinu, ostavljajući taman dovoljno prostora za iskrenu radost iščekivanja nastavka. Protagonisti su upotpunjeni, njihove veze u najvećoj meri definisane, a pitanja koja su još uvodom postavljena, dobijaju, ako ne baš konačne odgovore, ono barem dosta jasan nagoveštaj budućnosti. Likovi su izuzetni, naročito ženski: Kontesina i njena „učenica“ Lukrecija, (živopisno, mada dugo tek u nagoveštajima prikazan) “bludni brat” Lorenco, plaćenik Marko Belo (Guido Caprino), simpatični i ozbiljni Pjero. Ričard Maden kao Kozimo, iako najveći deo vremena zna ozbiljno da iznervira statičnošću izraza lica, u presudnim trenucima takođe briljira. Dastin Hofman, mnogima (početni) glavni „mamac“ za gledanje serije, pojavljuje se mnogo ređe nego što bi se očekivalo, ali on je ionako tu da nas uvede u radnju i otvori prostor za mlađu gardu, koja to maksimalno odgovorno koristi.
Stvar navike ili ne, tek, uvodna numera - moćna tema „Rennaisance“, koju izvodi Skin iz grupe „Skunk anansie“, a kompozitor je Paolo Buonvino, nakon početnog čuđenja (zbog engleskog jezika!) postaje sve prihvatljivija, dok špica vizuelno skreće pažnju i poentira osnovne crte zajednice, što sve ukupno doprinosi uspešno obavljenom zadatku.
Čitava uvodna sezona serije koja će, iskreno se nadam, nastaviti svoje televizijsko postojanje, može se opisati kao uspešna primena formule umerenosti. Ničega nije bilo sa preterivanjem, ni intriga, ni golotinje i skandala, ni krvavih zločina, čak ni mnogo učesnika – a ipak, svega prisutnog u sasvim dovoljnoj meri da bi priča bila ubedljiva, verodostojna i, najvažnije, zanimljiva. Postavljeni su konkretni problemi unutar relativno zatvorenog kruga učesnika, sa fokusiranjem na porodicu bankara i njen društveni uspon, „uhvaćen“ negde na polovini – kada je glavna preokupacija održavanje postignutog statusa, a da vas, usput povlačeni, (nužno) surovi potezi preterano ne sapliću. Ono što se može navesti kao krupnija zamerka, izvesna je monotonija i “spori hod” radnje, ali, uzmemo li u obzir kako je reč tek o uvodu u uzbudljivu povest porodice, sve nade s pravom polažemo u već snimljenu drugu sezonu. Uveliko je poznato da će ona pratiti Pjerove i Lukrecijine (ovaj bračni par, sada u zrelim godinama, igraće Julian Sands i Sarah Parish) odrasle sinove, Lorenca – budućeg Veličanstvenog (Daniel Sharman) i Đulijana (Bradley James, televizijski kralj Artur i, moram priznati, jedan od glavnih razloga zbog kojih se unapred radujem nastavku serije!). Od pojačanja, najavljeni su, između ostalih, Šon Bin kao Jakopo Paci i Sebastian de Souza (ljubiteljima “Bordžija” poznat kao Lukrecijin suprug Alfonso) u ulozi Sandra Botičelija.
Za one koji bi, u međuvremenu, želeli da saznaju više o Medičijevima, “Vulkan” je objavio tri (od postojeća četiri) dela romana “Dinastija Mediči”, iz pera Matea Strukula: “U ime porodice”, “U ime vladara” i “U ime kraljice”. Prva knjiga se bavi periodom prikazanim u seriji, druga se fokusira na Lorencovu vladavinu i, ujedno, zlatno doba Firence; dok treća prati francusku vladarku Katarinu Mediči (o kojoj ćemo uskoro pričati, tek da dam manji nagoveštaj) i zloglasnu “Bartolomejsku krvavu svadbu”. Nešto ranije, u izdanju “Mladinske knjige” pojavili su se romani Sare Fridman “Kontesina de Mediči” i “Firentinski ljiljan”, a završnica planirane trilogije (“Lorenco: propast Medičijevih”) još je u pripremi.
Do tada, pred vama je raskošna priča o ambicijama, makijavelizmu pre samog Makijavelija, odanosti, umetnosti, željama i dužnostima, obogaćena divnim kostimima i scenografijom, širokim kardovima prirode (posebno u scenama putovanja), atraktivnom glumačkom ekipom i njihovim odličnim interakcijama. Ukoliko ste, poput moje malenkosti, voleli “Bordžije”, nećete biti razočarani. Istina, ovde nedostaje muška figura kalibra Ajronsovog pape ili nezaboravnog Čezara, ali su zato žene Medičijevih istinski fascinantni karakteri, dok spletke, strategije, razdori i povezivanja među likovima sasvim dovoljno nadahnjuju i doprinose pozitivnom utisku. 

Ocena: 8,5/10

*Preporučujem Sarinu recenziju, koja me podstakla da seriji što pre pružim priliku.