Dinastija
Mediči vladala je prestonicom Toskane gotovo četiri veka, a iz redova ove dugovečne
loze potekla su brojna značajna imena, od sveštenika najvišeg ranga, preko
umetnika i njihovih mecena, pa do članova kraljevskih porodica. Njihova
zaostavština je ulepšala sam grad i učinila ga onim što do danas predstavlja,
svojevrsnim spomenikom kulture, umetnosti i tradicije, pravim turističkim
draguljem na reci Arno. Manje ozloglašeni od Bordžija, ali politički izuzetno
dobro „potkovani“, Medičijevi predstavljaju vrlo intrigantne ličnosti, čiji se
dramski portret pokazao ništa manje
inspirativnim. Na talasu uspeha i popularnosti priča o značajnim plemićkim
lozama, prva sezona istorijske drame “Medičijevi:
Gospodari Firence” kroz osam epizoda prati uspon čuvene bankarske porodice,
uporedo sa izrastanjem njihovog grada u najznačajniji renesansni centar kulture
i finansijske moći. Spone i(li) suprotstavljenosti umetnosti i bankarstva,
estetike i novca, etičkog i pragmatičnog, osnova su na kojoj se gradi istorijat
ove velike kuće.
Igrana
serija o njima nastala je u koprodukciji mreže Netflix sa italijanskom
nacionalnom televizijom RAI.
Angažovana je internacionalna glumačka postava, na čelu sa par veoma zvučnih imena što
starije, što mlađe generacije. Režiju potpisuje Serđo Mimica - zaslužan i za „Stubove zemlje”, dok su scenaristi Frank Spotnitz
i Nicholas Meyer, zanimljivo, do sada uglavnom “zanat pekli” na ostvarenjima iz
naučno-fantastičnog žanra. Iako uvodna špica,
prilično moderna i praćena pesmom na engleskom jeziku, u početku zbunjuje,
ostatak utiska već nakon prve epizode (naslovljene „Original sin“, tj.
„Prvobitni greh“) zaista je pozitivan. Sa vizuelne tačke gledišta, uz panoramu
Firence, njene čuvene kupole i krovove zdanja, kostime, rekonstruisane
enterijere, sve izgleda prelepo i gotovo besprekorno. Sa glumačke strane stvari
slično stoje, pri čemu se (očekivano) odmah izdvajaju Richard Madden, legenda Dustin
Hoffman i Annabell Scholley -
sasvim logično, jer će njihovi likovi biti najvažniji za buduću radnju.
Priča
počinje smrću rodonačelnika porodice, Đovanija
de Medičija (Hofman), za koga se opravdano sumnja da je otrovan. Izbor
naslednika pada na njegovog mlađeg sina, Kozima
(Maden), uz saglasnost „nepodobnog“ mu brata Lorenca (Stuart Martin),
ali ne i određenog broja članova Sinjorije, veća velikaša. Pored teškog bremena upravljanja
gradom, Đovani sinovima u nasleđe ostavlja i dvojaku reputaciju, pa tako
njegovu posmrtnu procesiju prate protesti građana i seljaka. Naime, Đovani je
svoj neverovatni uspon od prostog zanatlije do bogatog „zelenaša“ ostvario
sredstvima koja nisu uvek bila i najčistija.
Upravo
se na spletu sadašnjih izazova i (neophodnog) evociranja početaka zasniva
najveći deo radnje. Sadašnji Kozimo neprestano priziva u sećanje dvadeset
godina mlađeg sebe, prve lekcije naučene od oca („Nekada radi dobrog cilja
moramo činiti loše stvari“), put u Rim – gde Đovani i Lorenco potkupljuju
kardinale, dok Kozimo tajno druguje sa umetnikom Donatelom i zaljubljuje se u
pralju/slikarskog modela Bjanku
(igra je italijanska glumica Miriam
Leone, inače glavna junakinja serije „La dama velata“, koju ste možda imali
prilike da gledate pre par godina na hrvatskoj televiziji). Njegovu prvu ljubav
i želju da postane slikar, a ne bankar, te (privremeni) dvostruki život,
prekinuće očev potez. Postaje mu jasno kako će, sa povratkom kući, njegova
sudbina biti neraskidivo vezana uz očevu volju i planove. Đovaniju je, naravno,
jasno da Kozimo radije skicira crkve nego što broji novac, uz to uvek ističući
kako ga ne zanima, niti ima u planu da postane bankar.
„Skokovitost“
priče sa jednog vremenskog plana na drugi ostvarena je uspešno i prirodno.
Ričard Maden dosta dobro glumi kako mladog, tako i zrelog Kozima, mada njegovo
fizičko „postarivanje“ nije uvek najbolje izvedeno (tako će njegov junak
decenijama, uz poneki sedi pramen u kosi, izgledati podjednako zgodno, čak
mlađe i živahnije od rođenog sina). Prva epizoda ispunjava svoj zadatak i u tom
smislu što nas ne „zatrpava“ podacima, a ipak jasno ocrtava osnove radnje,
izvodeći na scenu centralne figure. Vidimo Kozimovu, kroz godine neizmenjenu
nelagodnost, osećanje osujećenosti, nagovešteni krut odnos prema samosvesnoj i
dužnosti odanoj supruzi, kao i njihovom stasalom sinu jedincu, Pjeru (Alessandro Sperduti). Istaknuti
su i ličnost njegove stroge majke-udovice (igra je Frances Barber, koja na momente neodoljivo podseća na Džudi Denč!), bratske
veze, ljuto rivalstvo između plemića, različite pojave u društvu (poput
kupovine položaja, sodomije, prokazanosti umetnika, teškog života ljudi na
selu, itd.).
Već
druga epizoda, „Kuća i kupola“, nastavlja da uporedo, a hronološki, gradi priču
o Kozimovom usponu, ovoga puta se koncentrišući na nametnuti (ponajviše nalik
kupoprodajnom ugovoru) brak sa
temperamentnom i pametnom Kontesinom di
Bardi (Šoli), kćerkom osiromašenog plemića. Pratimo put od patnji zbog
izgubljene ljubavi i sna o slobodnom izboru (kako supruge, tako i profesije),
do sadašnjeg trenutka u Firenci, zaokupljenoj nedalekim sukobom sa Milanom,
nemaštinom, kugom, trovanjima u porodici i dilemama kojoj se frakciji
prikloniti. Dastina Hofmana je i dalje premalo u kadru, mada se suzdržani i
večito zbunjeni Kozimo često obraća
uspomeni na oca. Uveden je i zanimljiv lik, Filipo Bruneleski (Alessandro Preziosi), arhitekta angažovan na
pokrivanju katedrale Duomo – još jednom komplikovanom poduhvatu, ujedno
dugogodišnjem snu Medičija. Među najzanimljivijim kuriozitetima nalazi se
činjenica da Kozimovog tasta, Alesandra di Bardija, glumi David Bradley, poslednjih godina najpoznatiji kao “Valder Frej”.
Identični rodbinski odnosi su ih zamalo spojili u “Igri prestola”, pa verujem
da smo svi pomalo strepeli od ponovljenog susreta „Roba Starka“ sa ocem buduće
supruge, ovoga puta pod znatno povoljnijim okolnostima.
Svako
poglavlje priče fokusira se na određeno iskušenje pred koje su Kozimo i njegovi
dovedeni, a izazovi variraju od onih najtežih, opštedruštvenih do posve ličnih.
Tako će se, dok kuga pustoši Firencu, Kozimo (evakuisavši porodicu izvan grada)
sam vratiti da pokuša sa spašavanjem ličnog ugleda i kupole u nastajanju.
Njegov glavni suparnik, Rinaldo Albici
(Lex Shrapnel), koristi pomor za
dodatno raspaljivanje gneva u narodu protiv bankara, ubeđujući ih kako je
upravo grešnost Medičijevih dovela do ove kazne. Cilj mu je, zapravo, da
napokon potisne Kozima i zauzme njegovo mesto. Jasno je da ni Medičijevi nisu
„cvećke“, za šta nam do kraja, istina, nije pružen konkretan, dovoljno jak
primer iz prošlosti. No, Kozimo i familija su je i te kako svesni, zbog čega
stalno razmatraju koliko su doprineli svakoj od nastalih nevolja.
Na
unutrašnjem planu, postepeno na videlo izbijaju majka i njen zategnuti odnos sa
mlađim sinom, nešto bolje upoznajemo mladu snahu Lukreciju (Valentina Belle), ali zvezda i ubedljivi favorit biće,
od početka do kraja, Kontesina. Ovaj istinski moćan ženski lik osvaja mudrošću,
strpljenjem, tolerancijom i nesebičnom podrškom čiji značaj Kozimo tek „pod
stare dane“ počinje da razume. Od početka svesna da im je brak sklopljen protiv
volje, iz interesa, Kontesina se ipak ne okreće protiv muža, već mu u godinama
koje dolaze postaje sve veći oslonac. On to priznaje, „ceni“, pa iako je „ne
voli“, takva bračna ljubav (zasnovana na uzajamnom poverenju, prihvatanju,
potpori) zapravo je dugotrajnija i postojanija od potrošne strasti. Uopšte,
žene iz ove porodice su snaga iz senke,
pa tako Kontesina nesebično savetuje mladu i naivnu Pjerovu suprugu kako da
zauzme svoju ulogu postajući više od „reproduktivnog materijala“ - potrebna i uključena u čitavu mašineriju zvanu porodica.
Prilika
za to se ukazuje veoma brzo, već od četvrte epizode („The Judgement day”), koja
iznova skladno kombinuje sadašnji i
prošli vremenski tok, ne bi li objasnila Albicijevu netrpeljivost prema Kozimu,
a koja je glavni uzrok teške optužnice podignute protiv Medičijevih. Kozimo je
na prevaru uhapšen, utamničen i čeka smrtnu presudu od Sinjorije, dok Pjero i
Kontesina svim silama pokušavaju da smisle dobar način izbavljenja.
Zahvaljujući delovima sastavljenim od sećanja, vidimo kakva su to ogrešenja na savesti Medičijevih, a koja Đovani uopšte ne shvata kao problem, vođen maksimom
povremene neophodnosti činjenja zla, zarad „opšteg dobra“; ali svedoci smo i
nepromenljivih Kozimovih kolebanja. Za razliku od supruga, Kontesina ne gubi
odlučnost pri stupanju u akciju, međutim, izdejstvovavši kompromisno
progonstvo, ponovo ostaje na cedilu, nepriznatih zasluga. Naime, Kozimo smatra
da jedan Mediči, izgubivši Firencu, tj. svoje mesto u tom gradu, gubi sve.
Njegov
odnos prema supruzi je, jasno, jedan od najkomplikovanijih u priči: satkan od
očiglednog uvažavanja, čak neke vrste ljubavi saboraca, ali isto tako i zazora
od priznanja, prihvatanja da se prepusti emociji. Razdoblje progonstva i
privremene razdvojenosti, u prvi plan uspešno stavlja (moralne i političke) borbe
supružnika da, svako na svojoj strani, očuvaju ili vrate status porodici.
Kozimo je u Veneciji, a Kontesina u Firenci; on pred izazovom ubeđivanja
mletačkog dužda da mu pruži podršku pred Sinjorijom za prekid progonstva i
mogućnosti surove osude na njegovo desetogodišnje trajanje; ona, usamljena,
suočena sa problemom nezadovoljstva gladne sirotinje i osvetničkim potezima (sjajno
osmišljenog) antagoniste Albicija,
tvorca većine zavera protiv Kozima. Među značajnim temama se, između ostalog,
našlo i manipulisanje religioznim strahom kod masa.
Uz
to, iskušenje iz naslova konkretne
epizode je telesne, ali i emotivne prirode. Za Kozima, oličeno je u duždevoj
robinji Madelini (koja ga podseća na
davno izgubljenu Bjanku, uz to pokazuje
i interesovanje za njegove umetničke vizije; glumi je Sarah Felberbaum). Kontesini je to povratak neprežaljenog Ecia, sa kojim je kao devojka
nameravala da pobegne, a ispostavilo se da su obostrana osećanja preživela dugu
razdvojenost. Još jednom je žena ta koja pokazuje veću snagu karaktera, dok
njen lik isijava sve blistavije. Ona je vredna svake pažnje i divljenja, nakon
što se ponovo (kao što svojevremeno pristaje na neželjeni, ali ocu neophodan
brak) bude odrekla prilike za novi početak, jer „postoji nešto važnije od naše
pojedinačne sreće“.
Porodica
Mediči je u fokusu misli i dela još jednog para, Pjera i Lukrecije. U
venecijanskom egzilu, dvoje mladih se na različite načine nosi sa izgnaničkom
sudbinom. Dok Kozimov sin predano radi na sastavljanju molbi koje bi ih vratile
kući, snaha ništa manje aktivno učestvuje u društvenom životu grada, na
raskošnim balovima pod maskama, prilagođavajući se okolnostima. Tako drugačiji
pristupi na momente dovode do nesuglasica, međutim, uvek se brzo uspostavlja
mir, a najmlađi članovi dinastije pokazuju dovoljno razboritosti i nade za
buduće pametno vođenje kuće. Uzajamna sloga je rezultat, koliko Pjerove
zrelosti i pitome naravi (za razliku
od duždevog rasipnog, neozbiljnog sina), toliko Lukrecijine vedrine i (od
Kontesine) dobro naučenih lekcija, zbog kojih njen lik takođe izrasta u
stabilan i snažan.
Finale
prve sezone na dosta dobar i efektan način zaokružuje celinu, ostavljajući
taman dovoljno prostora za iskrenu radost iščekivanja nastavka. Protagonisti su
upotpunjeni, njihove veze u najvećoj meri definisane, a pitanja koja su još uvodom
postavljena, dobijaju, ako ne baš konačne odgovore, ono barem dosta jasan nagoveštaj
budućnosti. Likovi su izuzetni, naročito ženski: Kontesina i njena „učenica“
Lukrecija, (živopisno, mada dugo tek u nagoveštajima prikazan) “bludni brat”
Lorenco, plaćenik Marko Belo (Guido
Caprino), simpatični i ozbiljni Pjero. Ričard Maden kao Kozimo, iako
najveći deo vremena zna ozbiljno da iznervira statičnošću izraza lica, u
presudnim trenucima takođe briljira. Dastin Hofman, mnogima (početni) glavni
„mamac“ za gledanje serije, pojavljuje se mnogo ređe nego što bi se očekivalo,
ali on je ionako tu da nas uvede u radnju i otvori prostor za mlađu gardu, koja
to maksimalno odgovorno koristi.
Stvar
navike ili ne, tek, uvodna numera - moćna tema „Rennaisance“, koju izvodi Skin
iz grupe „Skunk anansie“, a kompozitor je Paolo
Buonvino, nakon početnog čuđenja (zbog engleskog jezika!) postaje sve
prihvatljivija, dok špica vizuelno skreće pažnju i poentira osnovne crte
zajednice, što sve ukupno doprinosi uspešno obavljenom zadatku.
Čitava
uvodna sezona serije koja će, iskreno se nadam, nastaviti svoje televizijsko
postojanje, može se opisati kao uspešna
primena formule umerenosti. Ničega nije bilo sa preterivanjem, ni intriga,
ni golotinje i skandala, ni krvavih zločina, čak ni mnogo učesnika – a ipak,
svega prisutnog u sasvim dovoljnoj meri da bi priča bila ubedljiva,
verodostojna i, najvažnije, zanimljiva. Postavljeni su konkretni problemi
unutar relativno zatvorenog kruga učesnika, sa fokusiranjem na porodicu bankara
i njen društveni uspon, „uhvaćen“ negde na polovini – kada je glavna
preokupacija održavanje postignutog statusa, a da vas, usput povlačeni, (nužno)
surovi potezi preterano ne sapliću. Ono što se može navesti kao krupnija
zamerka, izvesna je monotonija i “spori hod” radnje, ali, uzmemo li u obzir
kako je reč tek o uvodu u uzbudljivu povest porodice, sve nade s pravom polažemo
u već snimljenu drugu sezonu. Uveliko je poznato da će ona pratiti Pjerove i
Lukrecijine (ovaj bračni par, sada u zrelim godinama, igraće Julian Sands i Sarah Parish) odrasle sinove, Lorenca – budućeg Veličanstvenog (Daniel Sharman) i Đulijana (Bradley
James, televizijski kralj Artur i, moram priznati, jedan od glavnih razloga
zbog kojih se unapred radujem nastavku serije!). Od pojačanja, najavljeni su,
između ostalih, Šon Bin kao Jakopo
Paci i Sebastian de Souza (ljubiteljima
“Bordžija” poznat kao Lukrecijin suprug Alfonso) u ulozi Sandra Botičelija.
Za
one koji bi, u međuvremenu, želeli da saznaju više o Medičijevima, “Vulkan” je
objavio tri (od postojeća četiri) dela romana
“Dinastija Mediči”, iz pera Matea
Strukula: “U ime porodice”, “U ime vladara” i “U ime kraljice”. Prva knjiga
se bavi periodom prikazanim u seriji, druga se fokusira na Lorencovu vladavinu
i, ujedno, zlatno doba Firence; dok
treća prati francusku vladarku Katarinu Mediči (o kojoj ćemo uskoro pričati,
tek da dam manji nagoveštaj) i zloglasnu “Bartolomejsku krvavu svadbu”. Nešto
ranije, u izdanju “Mladinske knjige” pojavili su se romani Sare Fridman – “Kontesina de Mediči” i “Firentinski ljiljan”, a
završnica planirane trilogije (“Lorenco: propast Medičijevih”) još je u
pripremi.
Do
tada, pred vama je raskošna priča o ambicijama, makijavelizmu pre samog Makijavelija, odanosti, umetnosti, željama
i dužnostima, obogaćena divnim kostimima i scenografijom, širokim kardovima
prirode (posebno u scenama putovanja), atraktivnom glumačkom ekipom i njihovim
odličnim interakcijama. Ukoliko ste, poput moje malenkosti, voleli “Bordžije”,
nećete biti razočarani. Istina, ovde nedostaje muška figura kalibra Ajronsovog
pape ili nezaboravnog Čezara, ali su zato žene Medičijevih istinski fascinantni
karakteri, dok spletke, strategije, razdori i povezivanja među likovima sasvim
dovoljno nadahnjuju i doprinose pozitivnom utisku.
Ocena: 8,5/10