Nik Hornbi je izrazito filmičan autor, pa ne iznenađuje što su njegova dela često (i odlično) prenošena na veliko platno, od „Stadionske groznice“ do „Sve o dečaku“. Prvo izdanje romana “High fidelity“ u svetu se pojavilo 1995. godine, dok ovdašnji prevod „dugujemo“ Plato-u, tada jednoj od najaktivnijih izdavačkih kuća kod nas. Upravo iz 2000. potiče i njegova ekranizacija. Knjiga je u, slobodno možemo reći, prepoznatljivom piščevom stilu: pristupačna, sa ne naročito simpatičnim, ali vrlo životnim junakom u središtu i svakodnevnim, većini razumljivim („)problemima(“), uz mnoštvo referenci na pop-kulturu i (tada) aktuelnu situaciju u engleskom društvu. Film donosi krupnije, ali svrsishodne izmene, koje ga uspešno svrstavaju u grupu onih urbanih, uticajnih ostvarenja sa danas već kultnim statusom.
Krenimo od pisane
verzije, koja nas vraća vremenu audio-kaseta, snimanja kompilacija (tzv. mix-tape) i svirki po malim, nezavisnim
pabovima. Glavni lik, ujedno i narator, zove se Rob Fleming, mrzovoljni je kolekcionar gramofonskih ploča i vlasnik
prodavnice „Championship Vinyl“, ima trideset i pet godina. Kao što se iz
njegovog izvora prihoda može zaključiti, fanatični je zaljubljenik u muziku,
što neposredno oblikuje njegov (ljubavni!) život. Upravo napušten od strane
dugogodišnje devojke, Lore, što mu
istovremeno izaziva osećanja duboke potištenosti i neobične rasterećenosti,
odlučuje da preispita dotadašnja emocionalna iskustva, ne bi li shvatio kako se
uopšte našao u trenutnoj situaciji.
Ispostaviće se da je
njegov ljubavni život prava-pravcata „istorija poraza“, koja seže sve do prve,
poluplatonske romanse sa školskog igrališta, u trajanju od svega šest časova.
Tada ga je simpatija po imenu Alison
Ešvort, posle držanja za ruke u nekoliko tajnih šetnji, gotovo odmah
ostavila zbog drugog. Usledile su: Peni
Hardvik (ovoga puta on raskida, jer je bila suviše „kruta“ za ukus i potrebe
pubertetlije), Džeki Alen (devojka Robovog najboljeg druga, od koga je na
kratko preoteo, a taj ljubavni trougao danas smatra prelomnom tačkom), Čarli Nikolson (najbolniji „slučaj“ –
dve godine zabavljanja na koledžu, da bi ga „šutnula“ zbog izvesnog umetnika
Marka; ni petnaest leta kasnije, Rob nije uspeo da prevaziđe ovaj neuspeh) i Sara Kendru (sa kojom je živeo sredinom
osamdesetih). Sve to do Lore, a ona se upravo iselila iz stana koji su delili.
Rob je kolekcionarstvo
i posvećenost svom, prilično snobovskom muzičkom ukusu (što podrazumeva otvoreno
nipodaštavanje svih neistomišljenika), u velikoj meri negovao kao vrstu
kompenzacije za nerazvijen društveno-emotivni život. Sem dvojice kolega iz
radnje, povučenog Rika i gunđala Berija, obojice podjednako nezrelih,
Rob nema prijatelje. Sa roditeljima nije baš u dobrim odnosima, frustrira ga
sopstvena prosečnost, kojom se u isti
mah diči...Jasno je da njegova perspektiva nije objektivna, te ubrzo otkrivamo
kako priča, ipak, zvuči malo drugačije. On nije tek „jadni Rob“, (zbog
doskorašnjeg suseda Ijana)
ostavljeni muškarac, nego se i sam više puta ozbiljno ogrešio o Loru; ćudljiv
je, čudan, sebičan. Kada najnovija avantura sa američkom kantautorkom Mari Lasal (posle sopstvenog ljubavnog
kraha, nedavno se doselila u London) ostavi gorak ukus, Rob shvata kako je
jedini način da krene dalje – razračunavanje sa prošlošću. Zato će odlučiti da
kontaktira sve bivše devojke, izvini im se i pokuša da razjasni šta je
konkretno pošlo po zlu.
Kao neodvojivi deo
njegovog života, muzika prati Robova
razmišljanja o muško-ženskim odnosima, samodovoljnosti, vezi između muzičkog
ukusa i nečije ličnosti, usamljenosti, starenju, (ne)samostalnosti. Po mnogo
čemu, naš (anti) junak je tipičan predstavnik muške vrste. Njegov lokal slabo posluje, budući da je namenjen
malobrojnim ljubiteljima probranih, raritetnih izdanja – a i tu šačicu
posetilaca Beri, nekako, uspeva da otera! Rob se neprekidno upoređuje sa svojim
vršnjacima „sređenih života“ (što obično podrazumeva poslove „u odelima“ i
porodicu). Na čudan način, ispunjava ga ponosom to što je svojevoljno izolovan
i po više stavki isključiv. Pa, ipak, pita se, je li njegova privrženost muzici
zaista uslovila da se teško vezuje, očekujući nerealno mnogo od života i ljudi,
ili je to samo izgovor?
Rob je od onih
isključivih osoba, čiji muzički ukus i poznavanje opskurnijih žanrova
predstavljaju izvor najveće gordosti, čineći ih sklonim da na ljude drugačijih
mišljenja gledaju sa potcenjivanjem. U tome, istina, ne ide daleko kao Beri
(slučaj sa Rikovom novom devojkom, Anom, najbolji je primer, s obzirom da se
njen omiljeni bend „Simple minds“, nalazi na listi za odstrel ove trojice), ali ipak je Sari, npr, nastojao da
nametne sopstveni muzički fazon. Isto se jasno vidi kod odabira poklona za Loru,
uvek osmišljenih tako da odgovaraju njegovim željama.
Drugi razlog što Rob
čitaocima postaje antipatičan jeste težnja da sebe, svaki put, predstavi kao
žrtvu, ugroženu i oštećenu stranu, mada ispoljava nedvosmisleno posesivno, agresivno
ponašanje, a na momente čak insistira da mu bivša otkrije ko joj je bolji u
krevetu...Ali, prilikom suočavanja sa nekim od njih dvoje ili Lorinom najboljom
prijateljicom Liz, uvek kukavički
ustukne. On nam je, istovremeno, blizak i razumljiv, jer se ne ponaša mnogo
drugačije od velikog broja prosečnih (ostavljenih) momaka, suzbijajući nervozu
zbog nastupajuće krize srednjih godina
i nezadovoljstva postignutim.
Laskajući sebi kao
„jednom od retkih muškaraca koji, danas, umeju da slušaju“, zapravo sve što
čuje izokreće „na svoju ruku“, stvarajući verziju kakva mu ide u prilog, ponovo
kao izgovor za nezreli stav i namćorasto ponašanje bez pravog pokrića. Rob je
vrlo osetljiv na uspehe svojih devojaka i oseća se loše kada bolje zarađuju,
što je uglavnom uvek slučaj (npr. pravnica Lora mu pozajmljuje novac i ima
profesiju koja je u svakom smislu ozbiljnija, što Rob pokušava da zabašuri
ismevanjem njenog poslovnog stila odevanja). Poseduje sve tipične nedostatke i
uglavnom ih je potpuno svestan, pa se saživljavanje sa njim najubedljivije
ostvaruje na planu teškog hvatanja u koštac sa osećanjima.
Mi kolekcionari znamo kakav je osećaj! |
Na tragu minulih
iskustava, Rob pokušava da, dolaskom do izvorišta problema, preusmeri tok
budućih veza u svoju korist. Ipak, kao posvećenik kulta (alternativne) muzike,
u čijem svetlu obavezno posmatra i druge (slušaoce), postupa prilično
asocijalno. Priznaje da mu sređivanje kućne diskoteke
i slaganje vinila prema određenom kriterijumu, često predstavljaju najbolji
provod petkom uveče – ali i način da se izbori sa emocijama (poput onih
izazvanih raskidom). Svaka numera ga vezuje za konkretan događaj i uspomenu
koju je ostavio za sobom. U izvesnom smislu, neusaglašenost sa partnerkama po
pitanju omiljenih izvođača koristi kao opravdanje da se ne veže, iako
istovremeno ističe trajnu zajednicu kao lični ideal. Tu je i nesposobnost da se
stvarno pomeri sa tačke na kojoj je bio par decenija ranije – u svojoj
dugotrajnoj povređenosti, još „čuva mesto“ za Čarli i ne može (ili ne želi, kao
da se na taj način brani od novog razočarenja) da prevaziđe ovu davnu
„epizodu“.
Filmska adaptacija
romana, koju je režirao Stiven Frirs,
predstavlja jedan od boljih primera oživljavanja teksta na velikom platnu. I
pored nekoliko očiglednih izmena, priča je dosledno, ubedljivo, gotovo u rečenicu verna knjizi
koja joj je poslužila kao podloga, o čemu svedoči činjenica da je sam Hornbi
veoma zadovoljan konačnim ishodom. Ono što se piscu najviše dopalo, bio je
pristup Džona Kjuzaka (koji je
odigrao glavnu ulogu, bio koproducent i saradnik na scenariju) izgradnji
Robovog lika, pre svega direktnim obraćanjem publici. Takvo rešenje se pokazalo
kao savršeno za prenošenje, inače uvek izazovnog, ali često neizvodljivog,
unutrašnjeg toka misli protagoniste, do čitaoca, sada pretvorenog u gledaoca.
No, krenimo od izmena.
Rob i Beri |
Umesto u Londonu, priča
se odigrava u Čikagu, što je
opravdano boljim poznavanjem „vetrovitog grada“ od strane ekipe, te njegovim
duhom i alternativnom scenom koji su dosta bliski onima u britanskoj prestonici.
O uspehu njihovog rešenja svedoče brojne ocene filma kao jednog od najboljih
omaža stecištu (između ostalog) brojne srpske emigracije. Sledeća promena tiče
se prezimena glavnog junaka, koji je ovde postao Rob Gordon. Naposletku, treća upadljiva razlika je u vezi sa devojkama iz „top 5 najbolnijih
raskida“. Najpre je „rotiran“ njihov raspored, te je epizoda sa Džeki i
ljubavnim trouglom potpuno izostavljena, a ona sama stavljena na peto mesto – i
to samo da bi je Lora ubrzo potisnula. Čarli Nikolson je u romanu opisana kao
ekscentrična plavuša kratke kose, a
razlikovanje fizičke pojave Mari Lasal (tipična američka belkinja) u odnosu na
filmsku verziju takođe “bode oči” – u oba slučaja, doduše, na izrazito
pozitivan način. Naime, dok je za ulogu Čarli izabrana Ketrin Zita Džons, muzičarku igra Lisa Bone, a obe savršeno odgovaraju svojim likovima, samostalne,
snažne i prelepe. Može se reći da je rešenje još bolje nego u samom rukopisu.
Čarli |
Sve ostalo, počev od
dijaloga, izuzetno verno prati radnju romana, često do najsitnijih pojedinosti.
Svakako, među najuspelijim potezima nalazi se odluka da Rob govori “u kameru”,
neometano i spontano nas vodeći kroz svoj slučaj. Kjuzak je i inače kao stvoren
za likove gubitnika, taman dovoljno
antipatičnih, ali i vrednih saosećanja, čiji put pratimo sa pažnjom,
(pod)smehom, ali i po kojom knedlicom u grlu. Ni ostatak glumačke postave ne
zaostaje, „ploveći“ kroz svoje uloge zaista prirodno i poput melodija koje ih u
svakom trenutku okružuju. Ličnosti pred nama su uverljivo, čvrsto oblikovane,
sa umereno karikaturalnim crtama (npr. Ijan ili Beri). Tako Džek Blek, u ulozi sitničavog Berija,
donosi svoj karakterističan performans „iz punih pluća“, ne baš svima zabavan,
ali uvek dosledan. Zajedno sa Kjuzakom i Todom
Luisom (Rik), čini savršenu ekipu, naprosto sraslu sa ambijentom njihove nesvakidašnje prodavnice vinila.
Upravo sa njima su u vezi dobri humoristički odeljci, kao epizoda sa
klincima-skejterima ispred radnje ili sredovečnim kupcem, ismejanim jer traži
singlicu Stivija Vondera za rođendan svoje kćerke.
Mari |
Upečatljiva je i sjajna
epizoda suptilne, tajanstvene Mari u tumačenju Lise Bone. Prekrasna kao i uvek,
bivša gospođa Kravic – sadašnja „kalisi iz stvarnog života“ (udata za Džejsona
Momou, dobro poznatog ljubiteljima „Igre prestola“), prenela je boemiju i
ležerni stil koji privatno neguje. Ketrin Zita Džons je, kao elokventna, slobodoumna
i zanosna Čarli, (meni barem) najupečatljivija Robova devojka, naprosto
briljantna. Njenu pojavu nećete moći da zaboravite, složivši se sa Gordonovom
konstatacijom:“ Bila je devojka kakvu sam maštao da upoznam, od trenutka kada
sam poželeo da upoznajem devojke.“ Ako ste, pak, žensko poput mene,
pomislićete:“ Ovakva sam ja uvek želela da budem!“, barem po pitanju
samouverenog nastupa i načina na koji se zalaže za svoja interesovanja, braneći
lične stavove. Lili Tejlor, kao
rezignirana Sara Kendru, ponovo dobija priliku da zasija u karakternoj roli
kakva joj pristaje, shodno jedinstvenom talentu i nenametljivoj, ali
upečatljivoj glumi. Naposletku, slatku i čednu Peni Hardvik odigrala je Džoeli Karter, dok se Nataša Gregson Vagner (inače, kći
slavne Natali Vud) pojavljuje u ulozi mlade novinarke Kerolajn, da ne otkrivam
dalje kako vam ne bih eventualno pokvarila doživljaj zapleta. Odsustvo pete
devojke sa Robove liste nije nenadoknadivo, čak bi njeno uvođenje bilo suvišno,
uzevši u obzir sasvim dovoljno peripetija, prošlih i sadašnjih.
Sara |
Najvažniju žensku
figuru, ujedno i najzastupljeniju u Robovom životu, predstavila je danska
glumica Iben Hjejle. Kao Lora, ona
je tiha, ali odlučna, ima divnu interakciju sa partnerom i uspeva da dočara
svaku nijansu svoje junakinje, viđene očima oba ljubavnika. Drugi od njih je
Ijan Rejmond, ovde prilično ismejan u odnosu na roman (parafraziram: “frajer sa repićem u stilu Stivena
Sigala“!), ali svejedno sigurno
predstavljen od strane Tima Robinsa.
I kao poslednju, ali, (što bi se reklo) ne i najmanje dobru, izdvojila bih Džoan Kjuzak, tj. Liz. Ona se već izveštila u ulogama sestara, najboljih
prijateljica i savetnica, pa tako ni sada nije manje zabavna dok čas podržava svog
(naravno, privatno, ne i na filmu!) brata, a čas viče na njega, jer se poneo
kao pravi skot prema njenoj prijateljici Lori.
Lora |
Ispoštovani su svi važniji
detalji, čak i svetleća hemijska olovka Peni Hardvik (sada filmskog kritičara)
prilikom izlaska u bioskop! U ovu kategoriju pažnje vrednih pojedinosti spada i
pojavljivanje Brusa Springstina – naime, baš kao u knjizi, The Boss je neko od koga Rob u mislima traži (i dobija) savet za
sledeći korak u razrešavanju svojih, ne baš romantičnih zavrzlama. Enterijeri,
kako Robov stan sa svim onim policama za gramofonske ploče, raspoređene po
sasvim nekonvencionalnim kriterijumima, tako i sama prodavnica, uveliko
doprinose utisku neposrednog prisustva na licu mesta, koje nas obuzima dok se
sa junakom krećemo kroz priču. Svemu tome višestruko doprinosi, već spomenuta, Kjuzakova naracija.
Film “Hogh Fidelity” je
jedna od tzv. conversation drama, sa
monolozima i razgovorima u prvom planu, kao sredstvima karakterizacije ličnosti
i pojašnjenja njihovih odnosa. Rob Gordon se nalazi pred nama, kao pred porotom,
stavku po stavku okrivajući, braneći, pa najzad i okajavajući sopstvenu
krivicu. Istovremeno, psihoterapeutski traga za rešenjem. Narativ je, što inače
uopšte nije lako, veoma uspešno prebačen sa literarnog na kinematografski plan,
scenario umešno adaptiran, a važne životne teme dotaknute sa, čas grubom, čas
dirljivom iskrenošću, ogoljene i prodiskutovane. Sve vreme ih, naravno, prati odlična muzika, kojoj ostajemo verni (baš
kao što neprevodivi naslov govori), kao pratećoj temi svih naših životnih
borbi.