субота, 14. април 2018.

Subota sa knjigom: „Sašenjka“

piše: Isidora Đolović

Ne postoji ništa jače od ljubavi, prema čemu god ona bila usmerena, na koji god se način ispoljavala: kao čista emocija, dužnost, odgovornost, (fanatična) posvećenost nekome ili nečemu. Ali, kada ono što najviše volimo postane potencijalni uzrok naše propasti ili kada se, još strašnije, sukobe dva podjednako intenzivna i obavezujuća osećanja, šta uopšte možemo učiniti? Pokaže li se, tada, kako je čovek zapravo samo jedna od igračaka sudbine, šraf u sistemu, figura čija je pozicija na polju života tako nestabilna i trenutna?
„Sašenjka“ (Evro-Giunti, 2013; orig. Sachenka, 2008), prvi roman iz tzv. moskovske trilogije Sajmona Sibaga Montefjorea, govori upravo o takvoj vrsti slepe odanosti i posledicama  posvećenosti ideologiji, ali i o porodičnoj ljubavi unutar represivnog sistema koji ne prašta najmanje opuštanje – i prepuštanje zabranjenim osećanjima. Tragična priča o životu i smrti u surovom poretku, vernosti i hrabrosti, moći i prividu, prkosu i – ljubavi koja jedina opstaje, pobeđujući epohe, prostranstva, ideologije, kult(ove) ličnosti, nezvanični je početak piščeve obrade sudbina nekolicine junaka u gotovo vek dugom razdoblju novije ruske istorije. O drugom delu, „Jedne zimske noći“, možete čitati OVDE, dok završnica nosi naslov „Nebo, u podne crveno“ i objavljena je prošle jeseni.

Struktura knjige je trodelna i pomalo neujednačena po kvalitetu, ali zato tematsko-motivski znatno uspešnije povezana. Prvi deo, čija je radnja smeštena u Sankt Peterburg iz 1916. godine, prati mladu Aleksandru „Sašenjku“ Cajtlin, šesnaestogodišnju kći jedinicu petrogradskog Jevrejina, bankara Samuila i razvratne Arijadne, fanatične sledbenice ozloglašenog Raspućina. Iako ova učenica prestižnog instituta “Smoljnji” čitavog života uživa privilegije klase kojoj rođenjem pripada, Sašenjka se gnuša dekadentnog bogataškog sveta svoje porodice, naročito nakon što je ujak, komunista Mendel Barmakid, krišom bude uputio u boljševičko učenje i literaturu. Iskreno, svim srcem prionuvši uz nova uverenja, Sašenjka počinje da vodi dvostruki život, ilegalno (uglavnom noću) „rasturajući“ pamflete, prenoseći poruke, delajući kao drugarica Srebrna lisica. Dok se oko nje raspada carstvo, a sopstvena porodica sve više tone u nesreću, devojka je angažovana na različitim zadacima, ponosna kada je hapse, nesvesna svoje raskošne lepote i privlačnosti, asketski predana jedino dodeljenoj joj misiji. Čak ni iskusnom kapetanu Petru de Saganu, pripadniku carističke policije i osiromašenog plemstva, ne uspeva da je zavrbuje kao dvostrukog agenta, iako se njihova „igra zavođenja“ (u koju je ujak lično gurnuo Sašenjku) zamalo prilično zakomplikovala. Važne figure u njenom životu predstavljaju još stric Gideon, novinar-hedonista uvek praznih džepova i Odri  Luis „Lala“, engleska guvernanta i prava majčinska figura.
Ovo je, meni lično, omiljena celina romana, ponajviše zahvaljujući izvanredno predstavljenoj epohi, zanimljivim protagonistima, veštini predočavanja njihovih porodičnih odnosa – obeleženih nipošto malim teretom prošlosti (primera radi, dobro tretirano jevrejsko pitanje i socijalni status bogataša „skorojevića“), a sve to u vernoj i očaravajućoj atmosferi grada, toliko voljenog „Pitera“ sa svim njegovim mirisima, bojama i slikama. Montefjoreu su, doduše, neuverljive ljubavne scene i dalje najslabija strana, ali, srećom, nema ih mnogo!

Drugi deo nas vodi u Moskvu i godinu 1939, gde ponovo susrećemo Sašenjku, sada kao istaknutog člana društva, urednicu časopisa „Sovjetska žena i proletersko domaćinstvo“ i uzornu suprugu komesara Ivana „Vanje“ Palicina, svog boljševičkog saborca još iz dana revolucije. Mada je kćer predratnog buržuja i osuđenika u Gulagu, neobično načitana i očigledno aristokratski vaspitavana, Sašenjka predstavlja pravi primer sovjetske dame novog doba. Bližeći se četrdesetoj godini, preživevši deceniju najvećeg staljinističkog terora zahvaljujući podršci čoveka sa kojim je u skladnom braku, priređujući sedeljke za Josifa Staljina i Herkula Satinova – što je samo po sebi znak poverenja koje Palicinovima poklanja vlast, očaravajuća Sašenjka ipak pravi dve fatalne greške. Dozvoliće da njen čelični partijski moral oslabe majčinska ljubav zrelih godina i iznenadna, prva istinska (a ne tek vanbračna) strast prema provokativnom književniku, Benji Goldenu. Kada Vanja bude posumnjao na aferu, te dozvolio da zbog ljubomore zloupotrebi službeni položaj i na kratko se oda, pokrenuće nezaustavljivi sunovrat.
Svesni kako im više nema spasa, supružnici će dalje jedino razmišljati o načinu izbavljanja svoje male dece („Sneška“ ima pet, a Karlo tri godine). Od tog trenutka spoznaje, priča se preobražava u veoma potresno svedočanstvo stradanja dvoje dobrih komunista, nevinih ljudi koji su slepo verovali u svoju misiju (čak nazvavši sina po Marksu!), ali očigledno nedovoljno uvežbanih da suspregnu onaj unutrašnji grč usled mimohoda privatnog i javnog (kome bi ovo prvo trebalo da bude apsolutno podređeno). Iz središnje celine romana vredi izdvojiti, pre svega, uzbudljivo i napeto pripovedanje, zatim upečatljive likove još jedne odane dadilje – Nemice Karoline i, naravno, Staljina, kao i bulgakovljevski savršeno opisanu Moskvu iz tridesetih godina prošlog stoleća.

Dok mi se treći deo najmanje svideo, moram priznati da – i pored nekoliko klišea, piščeve “posvađanosti” sa starošću likova i rizika da se, u jednom trenutku, sve završi kao melodrama – svejedno zaista dobro zaokružuje priču. Ovoga puta, u fokusu je mlada Katinka Vinski, doktorand istorije, devojka poreklom iz malog kavkaskog sela rečitog naziva Beznadežna. Po profesionalnom usmerenju stručnjak za XVIII vek i vladavinu Katarine Velike, na svoje veliko iznenađenje biva angažovana od strane oligarha Paše Getmana, imućnog rusko-jevrejskog emigranta. Nastanjen u Londonu, Paša ne pita koliko košta ispitivanje porekla njegove porodice i otkrivanje sudbine koja je zadesila roditelje njegove majke, Roze. Na tragu ovog istraživanja, Katinka će uploviti u svet koji tokom studiranja u Moskvi nije imala prilike da upozna, mada je postojao takoreći tik do nje. Upoznaće i nas sa Rusijom tek izašlom iz Sovjetskog saveza, zemljom korupcije, duboko zakopanih starih tajni, nezalečenih rana, još živog straha od davno mrtvog Staljina, modernizacije društva, zapadnjačkog uticaja...Kopajući po arhivima, postaće neobično privučena otkriću na pomolu, kao i kolegi-bajkeru Maksiju. Uz sve to, pred nama iskrsavaju interesantni pogledi na birokratiju, institucije, nezainteresovane službenice, u komičnim, donekle i apsurdnim epizodama.
Knjigu sam pročitala za par dana, opijena dinamikom i sugestivnošću zbivanja, uzdrmana pojedinim, istinski mučnim, brutalnim scenama. Zbog izvesnih, posebno emotivnih, bila sam čak i na ivici suza. Montefjore dobro poznaje period o kome piše, ličnosti i mesta prikazuje potpuno, višestrano, uz mnogo umešnosti da nas zainteresuje, često i veže za te ljude. U „moru“ epizodnih lica, izdvajaju se, statusom i vremenskim odsečcima razdvojeni: Ana Virubova, Raspućin, knez Andronikov, Misi Loris; Lenjin, Zinovjev, Molotov; tajna policija i NKVD: drugovi Ježov, Berija, Golečev, Kobilov, Mogličuk; pisci Ilja Erenburg, Isak Babelj, Aleksej Tolstoj. Još dugo po završetku bila sam pod utiscima bližeg „zagledanja“ raskošne, krvlju poškropljene panorame XX veka. „Jedne zimske noći“ se, pored nekoliko starih znanaca (to su, pre svega, Benja Golden, Satinov i Staljin), na ovu priču nadovezuje nešto drugačijom temom, ali podjednako upečatljivom obradom. Istorijsko i fiktivno su, u oba slučaja, dosta dobro usaglašeni, povremeno sa većom živošću potonjeg! Bilo da vas prati lajtmotivska melodija „Oči čornije“, ili zvuk nezvanične himne pada Berlinskog zida – „Wind of change“ koja dopire iz kafića, bićete uvučeni u radnju, kao na talasu, zahvaljujući svim tim čulnim senzacijama.

Ovaj roman mi je omogućio da na nov način sagledam poznato – i otkrijem mnogo toga novog. Da osetim, proživim, vidim i čujem kako se odvijala surova egzistencija na ulicama obe ruske prestonice. Sa Sašenjkom sam, u kasne sate, zalazila po sigurnim kućama gde se od iznenadnih racija carističke policije krila štamparska presa; ushićeno sam recitovala stihove Majakovskog i iza korica petparačkih romana krijumčarila dela Černiševskog i Marksa; šetala uz Patrijaršijski ribnjak i sa slovenskim ponosom posmatrala crvene zvezde na Kremlju; drhtala pred zlokobnom harizmom Staljinove pojave; šaputala stihove lenjingradske siročadi i bila svedok modernizacije „majčice Rusije“, kojoj su, ipak, odolevali žitelji sela živopisnih imena; zebla sam u mračnim ćelijama i trpela udarce teških čizama okrutnih islednika...

Pisac, kako kroz sasvim sitne, a upečatljive detalje (poput limene kutije skupih engleskih biskvita sa slikom Kremlja, simbola Sašenjkine vezanosti za porodični status, uprkos negiranju; ili „jastučeta“ koje Sneška nosi svuda sa sobom), tako i preko uspešno inkorporirane faktografije, sloj po sloj gradi povest jednog naroda i specifičnog razdoblja u njegovoj prošlosti. Iako će vas Sašenjka, usled svoje tvrdokorne, radikalne privrženosti cilju, verovatno uglavnom nervirati i delovati nerealno, imajte u vidu kako su ljudi poput nje (i kod nas!), zapravo, činili temelje na kojima je izrastao socijalistički poredak. Snaga njihove iskrene vere samo pojačava tragiku neizbežnog sloma, razočaranost idealima i svime u šta briga za sopstveno preživljavanje može pretvoriti do juče najbliža bića. Ipak, čak i kada (nasilno) nestanu vera i nada – ostaje ljubav. Ona je i u ovom slučaju, kako apostol Pavle ističe u „Poslanici Korinćanima“, od to troje, među njima najveća.