Svako burno poglavlje
istorije ima svoje lice - i naličje. O onom prvom, uzvišenom i dostojanstvenom
na pomalo razmetljiv način, govore priče znamenitih ličnosti. Ono drugo, ne
manje krvavo i potresno, čine male, privatne povesti. Zanemareni,
marginalizovani, na različite načine izmanipulisani – starci, deca i žene, barem
u umetnički (pre)oblikovanoj stvarnosti dobijaju svoje pravo oglašavanja, izricanja
bolnih, bespoštednih istina o nama. Ironije li, upravo na ove društvene “grupe”
usmerena su manipulativna obećanja, strategije i kandže političkih vođa,
velikih i malih, ali danas, na devetnaestu godišnjicu NATO bombardovanja, nećemo
o tome. Ako ljudi ne pamte, pamte knjige….a neke od njih i sasvim dobro svedoče
o ponovljivosti naših uzaludnih žrtava i zabluda, čineći nas savršenim plenom
za neke nove zloupotrebe, nesvesnim da okupator ne mora uvek doći preko granice
i biti tuđeg roda, a da sem teritorije, može oduzeti i ljudsko dostojanstvo.
Iz perspektive
"gunja i šajkače" dolazi priča “Knjige
o Milutinu” Danka Popovića. Milutin je srpski seljak, Solunac i domaćin,
učesnik presudnih događaja prve polovine prošlog veka, jednostavni - a
starovremski mudar glas naroda koji je izgubio sve u vrtlogu velikih zbivanja,
nikad do kraja ne shvativši ZAŠTO, ali ćutke i trpeljivo podnoseći sudbinu.
Milutin je stradalnik, pa zato roman svojim naslovom aludira na biblijsku
"Knjigu o Jovu". Takođe je i muški pandan Mihailovićeve Petrije,
čijim glasom kao da na samom završetku progovara njegova supruga Živana. Dok
Petrija plete svoj sumorni venac od običnog - a iskonskog udesa ženskog
principa u patrijarhalnoj sredini, Milutin oličava muški, ratnički i
zemljoradnički, čija je tragedija tiha i nedopustivo zanemarena.
Šta je, sinovče, ne
sviđa ti se ovo što ja govorim? A šta si ti mislio? Kako si ti to zamišljao
srpskog seljaka, baš bi volo da znam.
Sasvim drugačijim, a
jednako bolno iskrenim glasom progovara proza Vladimira Kecmanovića, čiji je najbolji primer sada već kultni roman
“Top je bio vreo”. Sažeto, koncizno,
precizno, jer, kako drugačije izraziti užase pred očima dečaka-naratora, koji u
paklu ratom zatvorenog Sarajeva za kratko vreme postaje siroče? Nakon što
granata razori porodični stan, junak dospeva pod zaštitu komšinice Hatidže
(muslimanske "majke Hrabrosti"), pa komšije Nikole (i njegove supruge
Mitre; tih "ljudi-zombija", možda najtragičnijih figura u romanu) i
otkriva sasvim novi svet užasa i beznađa. To je svet u kome knjige služe jedino
za potpalu, deca ne veruju u bajke - ali veruju u moć oružja, a nasilje i
agresivnost postaju jedini ponuđeni model ponašanja. Zanemeo, tumarajući kroz
anarhiju do juče svojih, zavičajnih ulica, dečak odrasta prisilno i prerano.
Kecmanovićev svedeni, "iscepkani" izraz uspeva da prenese i doživljaj
i osećanje na način koji je za ovaj kontekst najlogičniji, najprirodniji. Jer,
snažan udarac obično ošamuti, pa se čovek (barem neko vreme) kroz život kreće
poput grogiranog boksera. A izbacuje li išta kolektiv iz ravnoteže kao
bratoubilački rat?
Toliko razmatrani
završetak (u odnosu na filmsku verziju) više je nego efektan. To je sirovi,
oslobođeni bes, to je gromoglasni KRIK zlom zatrovane i gubicima izranjavane
duše. Likovi u romanu, bili zločinci ili njihove žrtve, tumaraju u krugu
tiranije i priželjkuju bilo kakav izlaz. Svako reaguje kako može, neko se
povlači (poput Milana, u klaustrofobični prostor ormara, sanjajući istovremeno
prelazak na drugu obalu reke), drugi se odaju lutanju, kriminalu i
iživljavanju. Tragedija uništenog detinjstva i ovladavanje nasilničkih poriva
nevinom detinjom dušom (tako sjajno obrađeno u Goldingovom "Gospodaru
muva", npr), do tačke kada želi da zapuca na grad i uspomene od revolta i
izgubljenosti u gnevu, dovoljno je efektna antiratna poruka. Autor cilja u samu
suštinu i pogađa je, beskompromisno, besprekorno.
Učimo li na greškama?
izvor: http://www.koreni.rs |