Drugi deo napuljske
tetralogije tajanstvene Elene Ferante (o uvodnoj knjizi, „Moja
genijalna prijateljica“, možete čitati OVDE),
nosi indikativan naslov – „Priča o novom
prezimenu“ (Storia del nuovo cognome;
izdavač BOOKA, 2017). Pored sasvim
očiglednog nadovezivanja priče na Lilinu udaju za Stefana Karačija i napetu
scenu kojom se prvi deo završio, a koja je nagovestila da će zajednički život
mladenaca biti sve, samo ne „sladak“, ovakav naziv nosi još nekoliko važnih
značenja, osvetljavajući nam dalje sudbine glavnih junakinja. Roman iznova
otvara jedna vrsta Eleninog praćenja Lilinih tragova, u pokušaju da, kroz njeno
iskustvo i najskrivenije misli, shvati kako prijateljicu, tako i samu sebe. U
pitanju su dnevnički zapisi, koje joj je 1966, već nekoliko godina udata, u
strahu od muža poverila na čuvanje. Pošto pročita, ne uvek prijatno, Lilino
viđenje manje-više svih događaja opisanih u prva dva toma, Elena će metalnu
kutiju sa spisima baciti u dubine Arnoa. Taj čin joj, ipak, ne donosi
dugotrajnije rasterećenje. Njega će pronaći tek u – sopstvenom pisanju.
Priča potom nastavlja
tamo gde je „Genijalna prijateljica“ (za)stala, ubrzo po Lilinom i Stefanovom
venčanju. Incident sa cipelama, kao simbolom svojevrsne trgovine emocijama i
(ne)poštovanjem, otvorio je ponor otuđenosti, nepoverenja i mrskosti između
supružnika, pa njihova zajednica biva osuđena na propast još pre nego što je
uopšte otpočela. Međutim, Lila ćutke podnosi Stefanove novootkrivene nasilničke
ispade, unoseći se u ulogu bogate, ugledne supruge i jedino Eleni
dozvoljavajući da, povremeno, „zaviri“ iza tog paravana. U takvim momentima,
neočekivana krhkost otkriva njenu potrebu za prisustvom prijateljice i to
koliko joj je, zapravo, oduvek značila.
Lenu,
sa druge strane, najpre pokušava da (po običaju) postane Lilina kopija, što
bliža obožavanoj ličnosti, usled čega će uložiti veliki napor da se, makar u
mislima, iznova „svede na okvire rejona“. Sluteći kako je to jedini način da u
potpunosti ne izgubi svoje drugo, a opet, tako suprotno JA, siliće se na vereništvo sa Antoniom, suzbijati sve snažnija
osećanja prema Ninu, popustiti u školi i jedno vreme čak sasvim zanemariti
obrazovanje. Dok veruje kako, bez Lilinog podsticaja, ništa nije vredno daljih
napora, prijateljica pokušava suprotno: da je vrati na stari kolosek, istisne
iz sredine u kojoj se sama zarobila, na izvestan način proživi kroz Elenu ono u
čemu je bila osujećena (primera radi, ustupa joj sobu za učenje u svom novom
domu). Otuda je mučna scena Liline prve bračne noći postavljena paralelno, kao kontrast,
Eleninom pokušaju da se izbezumljena, poput uličarke nemarne prema budućnosti,
poda Antoniju. Dok Lila više ne želi da razdevičenjem pripadne Stefanu – ali,
nema izbora, dotle je Elena lažno spremna da svoju slobodu donošenja odluka
povede katastrofalnim smerom, tek da bi nadoknadila prazninu koju oseća zbog
Liline udaje – i „izdaje“.
Unutrašnji svet dve,
sada već odrasle, junakinje, očekivano je bogatiji, a psihologija
mladih žena spretno „raščlanjena“, što roman od prvih stranica čini primetno zanimljivijim,dinamičnijim,
rekla bih i boljim od prvog dela. Društveni kontekst takođe postaje ozbiljnije
tretiran i značajnije uveden, s obzirom da su ga obe devojke sada mnogo
svesnije. Našavši se na suprotnim stranama životnih mogućnosti i perspektiva,
Elena i Lila nastavljaju onu specifičnu, složenu, od početka poznanstva
razvijanu igru odraza, potpore i rivalstva u čudnoj međuzavisnosti. Svaki
put kada jedna pomisli da joj ona druga suviše izmiče, postajući distancirana i
nedokučiva, prijateljica posegne za podrškom na sasvim neočekivani način. Elena
će više puta biti primorana da sebi prizna kako je pogrešno procenila Lilu,
samim budalastim, podražavalačkim inaćenjem radeći na štetu sopstvene prirode i
sposobnosti. U želji da ispolji nezavisnost, zapravo je postajala Lilina
nevešta, autodestruktivna kopija. Čini se da obe veruju kako jedino iskorak u
svet one druge predstavlja pouzdan način da se njihova veza održi - počivala na
savezništvu ili suparništvu, gotovo da je svejedno.
Među novim likovima,
izdvajaju se Elenina gimnazijska profesorka – komunista Galijanijeva i njena kći tinejdžerka, Nadja. Pored toga što
je prelepa, Nadja čini Elenu nesigurnom kao devojka obožavanog Nina, a povrh
svega i neko ko joj se iskreno divi, još od majčinih pohvala na račun učenice i njenih radova! Elenino novo
okruženje, svet znanja, debata i otvorenih vidika u koji, zahvaljujući uvedenim
ličnostima, stupa, ponovo dolaze u direktan sukob sa Lilinim. Kao imućna,
udata, ali u sebi veoma nezadovoljna žena, Lila počinje da radi na svojevrsnom samoponištenju (i tu dolazimo do
porekla simbolike naslova, tj. načina na koji gospođa Karači, ne samo formalno, smenjuje Rafaelu Čerulo). Incident sa reklamnim panoom u novootvorenoj
prodavnici obuće, poslovanje sa omraženim Solarama, pobačaj, zaoštravanje
suparništva sa Elenom, sukcesivni su načini na koje ispoljava svoje davnašnje
nagone za pobunom. Na svakom koraku izbija ona stara, čini se – urođena,
nedopadljivost na granici sa zlobom, kojom Lila pokušava da prikrije osećanje
izgubljenosti u svojevoljnom „žrtvovanju“ za ulogu društveno uzdignute domaćice.
Letovanje
u Iskiji, gde Elena ovoga puta pravi društvo bračnim
parovima Lila-Stefano i Pinuča-Rino, uz Lilinu majku Nunciju, zauzima najveći,
najuzbudljiviji i ujedno najznačajniji deo romana. To je prilika da se zbliži
sa Ninom Saratoreom, smeštenim nedaleko – u kući jednog prijatelja, ali i konačno razdvoji
svoju od ličnosti prijateljice. Ipak, zanimljivo je što sama primećuje kako
debate sa Ninom ni upola ne inspirišu kao nekada razgovori s Lilom, jer u ovom
slučaju najviše pazi da ne uvredi mladića, nedovoljno ukazanom pažnjom ili
nenamerno iskazanom intelektualnom superiornošću. Kao da stalno, u manjoj ili
većoj meri, glumi, uz prilagođavanje onima čije divljenje i ljubav očajnički
nastoji da zavredi. Elenino traganje za sobom je utoliko uverljivije i
prirodnije – istina, sporo i postepeno, ali sa obećanjem temeljnog, sigurnog
otkrića na cilju.
U tom smislu,
interesantno je kada, tačnije, u kom kontekstu neko govori: dijalektom (ulični, „prostiji“ jezik rejona) ili italijanskim književnim jezikom (koji je učeni, školski). Govorna granica
istovremeno predstavlja liniju razdvajanja ostvarenih od neispunjenih nada,
kodekse ponašanja koji se izrazito razlikuju. To je mesto gde se životni putevi dveju prijateljica račvaju: na
obrazovanje – ili brak; borbu za samostalnost – ili egzistencijalnu zavisnost u
prividnoj obezbeđenosti. Još zanimljivije, Lila je češće ta koja se oseća
isključenom, dok Elena čak i u onom kratkom razdoblju ispunjenom pokušajima da
(bezuspešno) prione uz vezu sa Antoniom i vrati se (duhom) u okruženje svog
naselja, dobro zna kako to nije nešto što bi je zaista usrećilo.
Iskija je poprište
formiranja neobičnog ljubavnog trougla,
koji ubrzo postaje komplikovana afera između Nina i Lile. Svakodnevni susreti i
druženje tri devojke, od toga dve udate, sa studentima Brunom i Ninom, dovode
do burnih reakcija i potencijalno opasnih posledica. Elenina uloga postaje
naročito zanimljiva, što dešavanja osvetljava kao istovremeno potresna i
apsolutno gnusna. Lilino nameravano „oslobađanje“ ne izaziva pravo razumevanje
i empatiju, s obzirom da njena negativna energija kao da, od detinjstva,
namerno teži razaranju svega što dotakne.
Osećala sam teret
njihove strasti, mučila me je. Volela sam ih i jedno i drugo, i zato nisam
uspevala da volim samu sebe, da osećam
samu sebe, da ščepam život i zatražim ono što je MENI bilo potrebno s njihovom
gluvom i slepom silinom. Tako mi se činilo.
Uprkos, a možda i
upravo zbog svega toga, Elena, uporno, apsolutnu prednost daje Lilinom delu
priče, pa tako npr. sopstveno studiranje u Pizi, s početka, sažima na svega
dve-tri stranice (mada je jasno da su brucoški dani bili ispunjeni značajnim
događajima i rastom, napretkom celokupne njene ličnosti), dok Lilinoj ljubavnoj
drami sa Ninom posvećuje čitava poglavlja. Iz sličnih će razloga, verovatno,
skrivati dugogodišnju zaljubljenost u Nina, uvek pružajući Lili prednost,
priznajući joj „više prava“ na sreću, a sebe gradeći U ODNOSU (uglavnom po
suprotnosti) na nju. Podražavajući Lilu, Elena se rukovodi istim pokretačima.
Primer je još jedna katastrofalna odluka o gubljenju nevinosti, takođe
motivisana ljubomorom kao porivom samorazgradnje.
Našu odbojnost prema
Lili podstiče i to što je ona prikazana kao neko manje božanstvo uništenja. Femme fatale je obožavana od svih
muškaraca, prezrena od žena; sve čega se prihvati ide joj od ruke – ali, ništa
(i niko!) ne drži pažnju dovoljno dugo. Agresivna je i prosta, hirovita,
nesposobna da se odluči za bilo šta konkretno, bespotrebno gruba sa većinom
bližnjih. Mada insistira na tome, Elena nikako ne uspeva da ubedi čitaoce kako
je takva osoba vredna uvažavanja, pa makar bila rođeni genije i nesvakidašnja
lepotica. Lilino neotesano, bahato i uglavnom besmisleno ponašanje uništava
svaki kvalitet u njoj, čineći da uglavnom isijava čisto zlo! I sama Elena
zadobija simpatije, pa i divljenje, tek pošto se nađe dalje od svoje
prijateljice.
Da, Lila je ta koja
otežava pisanje. Moj me život navodi da zamišljam kakav bi njen bio da se našla
na mom mestu, kako bi ona iskoristila moju dobru sreću. Njen život se
neprekidno pomalja iz mog, u rečima koje izgovaram, u kojima je često eho
njenih reči, u onoj mojoj odlučnoj reakciji koja je zasigurno oponašanje neke
njene reakcije, u onome što ja NEMAM zato što ona IMA i u onome što IMAM zato
što ona to NEMA.
Još jedan važan aspekt
romana čini vreme dešavanja radnje.
Šezdesete su, s jedne strane, doba buđenja seksualnih sloboda, izazova emancipacije,
privlačnosti zabranjene komunističke ideologije – sve to uglavnom u krugovima
obrazovanih, novinara, studenata i njihovih mentora. Sa druge strane nalazimo
licemerje uglednih građana, trgovaca, bogataša iz rejona, čiji brakovi iza
luksuza kriju nezadovoljstvo, batine, preljube i laži. Stege još izrazito
patrijarhalnog, strogog katoličkog društva u Italiji, sučeljene su porivima za
slobodom, nezavisno od staleža ili nivoa učenosti.
Lilina uporna težnja da
se otrgne iz stega novog prezimena i
statusa koji joj ono donosi, a kojim istovremeno gordo paradira kada joj se to
isplati, predstavlja pokušaj brisanja posledica svesnog izbora koji je
načinila. Taj niz tvrdoglavih „udaraca glavom u zid“ ključna je tema knjige,
iako Elenina priča nije ništa manje uzbudljiva i važna, baš kao ni one ostalih
epizodista, recimo Pinuče. Lično me posebno, verodostojnošću obrade, dotakla tema provincijalke na studijama u drugom
gradu, potraga za samopouzdanjem kroz sticanje znanja i „manijakalno“
učenje, a što sve doživljavamo iz opisa Eleninih studija u Pizi. Možda i više
nego kroz odnos prema Lili, iz ovih pasusa uplašene studentkinje nesvesne
sopstvene vrednosti, osećamo svaku Eleninu nesigurnost, bila ona izražena u
vidu sramote zbog „akcenta rodnog kraja“ ili osećanja nedoraslosti sudelovanju
u elitističkim razgovorima umišljenih kolega. Sve vreme je prati bojazan da je “zagrizla
preveliki zalogaj” i da ne zaslužuje pravi uspeh.
Mesto mi je bilo među
onima koji su se mučili i danju i noću, koji su postizali odlične rezultate,
prema kojima su se čak ophodili s privrženošću i poštovanjem, ali koji nikada
neće biti u stanju da na odgovarajući način ukažu na visok kvalitet sopstvenih
studija. Uvek ću osećati strah da ću izgovoriti pogrešnu rečenicu, da ću to
učiniti na prenaglašen način, da ne nosim odgovarajuću odeću, da ću otkriti da
gajim nedostojna osećanja, da neću imati zanimljiva razmišljanja.
Ono najpotresnije krije
se, zapravo, u mislima koje je prate nakon diplomiranja i povratka kući, dok
iščekuje onaj sudbonosni obrt, koji će
opravdati godine odricanja, borbe, ulaganja u neizvesnu budućnost – ili srušiti
u blato previše ambicioznog, a zapravo mediokritetskog sanjara. Zvuči
poznato...
Povratak u Napulj
doživeh kao kad imaš neispravan kišobran koji ti se na prvi nalet vetra iznenada
sklopi oko glave. Stigoh u rejon usred leta. Želela sam odmah da počnem da
tražim posao, ali je zbog mog statusa diplomiranog profesora bilo nezamislivo
da u potrazi obilazim radnjice kao nekada. S druge strane, novca nisam imala i
bilo mi je ponižavajuće da ga tražim od oca i majke, koji su se već dovoljno
žrtvovali za mene. Ubrzo postadoh nervozna. Sve mi je smetalo, ulice, ružne
fasade zgrada, auto-put, parkovi...(...) Nije moguće da ću zauvek ostati
zarobljenik ovog mesta i ovih ljudi?
Moji roditelji, moja braća
i sestra bili su veoma ponosni na mene, ali primećivala sam da nisu znali zbog
čega to: čemu sam sad služila, zašto sam se vratila, kako da pokažu komšiluku
da sam ponos i dika čitave porodice? Objektivno gledano, samo sam dodatno
komplikovala njihov život, praveći gužvu u već pretesnom stanu, otežavajući
razmeštanje kreveta uveče, remeteći kućnu dinamiku u kojoj više nije bilo mesta
za mene. Pored toga, sve vreme sam bila s knjigom, stojeći, sedeći u ovom ili
onom ćošku, poput beskorisnog spomenika učenju, nadmeno zamišljena osoba koju
su se svi trudili da ne uznemiravaju, ali za koju su se svi pitali šta smera.
Stilski, „Priča o novom
prezimenu“ ne donosi bitniju razliku u odnosu na prvi tom, ali, imajući u vidu dosegnutu
zrelost junakinja, pratimo ih sa više zanimanja i uživljavanja. Čitala sam brže,
nestrpljivije da saznam ishod veoma intenzivno i minuciozno dočaranih događaja.
Feranteova još jednom dokazuje kako zna da predoči najsuptilnije, ali i obično
skrivane bure i treptaje ženskog srca, razmišljanja i kolebanja
koja se mnoge od nas nikada ne bi usudile da priznaju. Bez zadrške, svesno i
sasvim iskreno govori o dvojakosti svakog osećanja, kako ljubav (pre svega prijateljska) ne isključuje prisustvo
takmičarskog duha, zavisti, različitih nesigurnosti. Elena se svaki put (u)
sebi izvinjava što, mada se sili na to, ne može svim srcem da se raduje Lilinoj
sreći i najvećim životnim iskustvima.
Poželeh da se oboje
udave i da im smrt uskrati sutrašnje radosti.
(...)
Povremeno je isplivavalo
jedno osećanje koje sam odmah potiskivala kako bih izbegla da ga postanem
svesna: želela sam da joj se nešto dogodi, da se dete ne rodi.
Na kraju krajeva, Lila
je podsvesno utkana i u srž Eleninog prvog romana, velikog poslediplomskog
uspeha kojim se ponadala da napokon ispoljava sopstvenu ličnost, nezavisnu i
autentičnu, ono najdublje i godinama sputavano iz poslušnosti, obzira, urođene
sklonosti preispitivanju i kritičkom odnosu prema svemu. Neuhvatljiva lepota
tih, spontano i nesputano izlivenih redova, proizilazi iz davno pročitane, u
zaborav potisnute Liline školske priče „Plava vila“ – a to više od svega
poražava, međutim i vraća privrženosti prijateljstva. Istovremeno osećajući
snažnu potrebu za starom solidarnošću i povratkom nekadašnjem jedinstvu
saučesništva, Elena ne uspeva da prenebregne ličnu otuđenost od zavičaja, niti
Lilin nikad zatomljeni samouništilački poriv (jasno izražen scenom gde, sada
zaposlena u fabrici kobasica, baca rukopis „Plave vile“ u peć).
U kom će se pravcu
mnogi turbulentni odnosi razvijati, na koje će načine sazrevanje i teška
iskustva menjati dve žene kroz godine koje dolaze, pokazaće druga polovina
tetralogije. Kao i u slučaju prvog dela, iznova se za podsticanje čitalačke
znatiželje pobrinuo izvanredni „cliffhanger“, odnosno, završetak kojim se na
scenu vraća jedna važna figura, a nezatvorena pitanja pokazuju življim nego
ikada pre. Drugi roman u ovom popularnom serijalu predstavlja primetni korak napred, pa sa radošću i iskrenim
zanimanjem iščekujem naredna izdanja.