Tačno četiri decenije
pošto je prvi put objavljen, a u koje su stale dve ekranizacije, mnogo
prestižnih nagrada (između ostalih, UNESCO-vo
priznanje kojim se svrstava među značajna dela svetske književne baštine), još
više oduševljenih čitalaca, uz kultni status koji su mu obezbedili, roman „Godina
zeca“, nosilac svih tih laskavih darova publike i kritike, našao se pred
ljubiteljima knjige sa ovih prostora, zahvaljujući prevodu iz 2015. u izdanju Odiseje. Pobrojani sadržaj „prtljaga“
koji nosi, budi znatiželju i poštovanje „na slepo“, ali isto tako sa sobom
„vuče“ ozbiljnu odgovornost prilikom susreta sa najpoznatijim delom omiljenog
finskog autora, Artoa Pasiline. Našem
čitalaštvu verovatno poznat i zahvaljujući crnohumornom „Nezaboravnom
kolektivnom samoubistvu“, ni ovoga puta neće razočarati tragače za finom
„studijom“ čovekove naravi, izvedenom kroz opise nesvakidašnjih zbivanja i
istančanu satiru. Iznova je POKRET u
samoj osnovi, što protagonisti omogućuje da kroz različite situacije, sredine i
poznanstva formira, preispituje i (re)definiše viđenja sveta i samoga sebe, u pokušaju dosezanja slobode.
A junak sa kojim
putujemo zove se Karlo Vatanen i
novinar je, upravo zagazio u krizu srednjih godina, pa shodno tome ciničan,
razočaran, sumoran, „isceđen“ bračnim i profesionalnim životom. Vraćajući se sa
službenog puta, Karlo i njegov kolega – fotograf slične naravi, usled umorom
prouzrokovane nepažnje, kolima će udariti malog zeca. Životinjica im se našla
na putu poput kakvog priviđenja u letnje predvečerje, čije čari iscrpljeni,
bezvoljni suvozači nisu primećivali oko sebe. Međutim, zabrinutost zbog
slučajne žrtve njihovog nemara, primoraće Vatanena da zaustavi automobil, izađe
i zaputi se u šumu, ne bi li pronašao zećića i uverio se da je preživeo.
Nestrpljivi, rastrojeni drug ga ostavlja, tek narednog (mamurnog) dana uvidevši šta je uradio. Povratak na mesto
incidenta neće mu umiriti probuđenu savest, jer se Vatanen, u međuvremenu,
izgubio neznano kuda, sa ranjenim novim „ljubimcem“ u naručju. Potres koji je
zeca odbacio sa druma u šumu, povređene leve noge, ništa manje silovito uzdrmao
je čoveka – najednom mu otvarajući oči pred životom koji je do tog trenutka
vodio.
Teškoće koje u stopu
prate Karla, mada je reč o sedamdesetim godinama prošlog veka (kada se još i
moglo izbeći nadzoru u vidu mobilnih telefona, računara, GPS-a i sličnih
„okova“ koje smo sami sebi rado nametnuli), prepoznatljive su današnjem
čitaocu, što priču čini aktuelnom i neprolaznom. Nezadovoljstvo zbog lošeg
braka, sve više ponižavajućeg posla, male zarade nasuprot visokim troškovima
života u prestonici, tabloidizacije društva, junak veoma dugo potiskuje. Razlog
što njegova ogorčenost „ne bode oči“ poražava – naime, takav je i najveći broj
sunarodnika! Od laži i prevara na sve strane (počev od supruginog neverstva, pa
sve do kršenja novinarske etike u redakciji), dobija priliku da pobegne
pronašavši zeca. Okreće leđa svemu što je do tada znao i radio, pa bukvalno
„otišavši u divljinu“, bez određenog cilja na vidiku, odlučuje da najpre samo
obilazi državu.
Poduhvat otisnuti se na put, ipak, ne prolazi bez
(ne)očekivanih komplikacija. Isprva je to, u filmski uzbudljivom poglavlju, pokušaj
urednika i supruge da ga „opkole“, te spreče da podigne novac iz banke. Pošto
prevaziđe prvu prepreku, suočiće se sa nepoverljivošću ljudi na svom putu,
budući da ga uglavnom doživljavaju kao „čudaka sa zecom“, usled čega će jednom
prilikom čak provesti noć u zatvorskoj stanici. Međutim, zec, koji ga i čini tako upadljivim (dok Vatanen, paradoksalno, pokušava da se „utopi“ u
anonimnosti), ubrzo postaje njegova najbolja spona sa okolinom. Naime, svi koje
nadalje bude susretao, izražavaće simpatije prema čudnom ljubimcu (u Finskoj je
tada, kao „divlje životinje“, bilo zabranjeno gajiti zečeve, pa Karlo u jednom
trenutku pribavlja posebnu, „hraniteljsku“ dozvolu), tražiće da ga pomiluju,
pokušavati da ga prisvoje. Jednom rečju, od prvobitne sumnjičavosti, mali
saputnik mu obezbeđuje blagonaklonost i otvara sva vrata, ali postaje još više
od toga: neka vrsta „produženog JA“, od koga junak uskoro neće želeti da se
odvoji ni po koju cenu, onaj zaboravljeni delić “divljine” u svakome od nas.
Vatanenova neobična
odluka da iznova pronađe sebe, u dodiru sa prirodom (simbolizovanom kroz uvodnu
pojavu zeca na drumu) i nesputanom individualnošću, koje nije gotovo ni primećivao dok se nisu tako drastično „sudarili“, mnogo (a nenapadno) govori o nasušnoj
potrebi savremenog čoveka da se distancira od stega modernosti, iznova
uspostavljajući (pokidane) veze sa iskonskim, istinskim životom. Preduslov je uviđanje stepena zatrovanosti svime što
obično nazivamo tim imenom, mada se, zapravo, radi o površnom, pukom postojanju,
dok prave vrednosti i lepote promiču kraj nas neopažene, potcenjene. Mali zec
je oblik u kome se Vatanenu sve to ukazalo, pa ipak, mnogi ne budu iste sreće.
Tokom godine zeca, koju provodi u uzbudljivoj
neizvesnosti svakog novog dana, Karlo će proputovati Finsku „uzduž i popreko“ –
od Laponije do Helsinkija, boraveći u usamljenim brvnarama ili odsedajući po
provincijskim hotelima, radeći najrazličitije poslove i, naravno, upoznajući
svakakve ličnosti. Upustivši se u egzistenciju „od danas do sutra“, neopterećen
brigama oko novca, ugleda, imovine ili komentara iz okruženja, dobijaće u
odgovor raznovrsne reakcije na sopstvene izbore. Uletaće u nezamislive
situacije, često do krajnosti apsurdne, poput šumskog požara, „šverca“ ratne
opreme izronjene sa dna reke, neuspele vojne vežbe, „lova“ koji sveštenik
priređuje u crkvi...uz nezaobilaznog zeca, kao vinovnika ili tek (aktivnog!)
posmatrača ovih zgoda i nezgoda. “Slatka životinjica” ili „đavolji nakot“, tek,
ljubimac nikoga ne ostavlja ravnodušnim, pa će tako više puta doći do pokušaja
njegovog prisvajanja, otkupa, otmice, čak i ritualnog žrtvovanja. Na sve to,
reagovaće bezazlenim „ispuštanjem brabonjaka“, makar to bilo i u supu žene
švedskog atašea.
autor (izvor:pintertest) |
Pripovedni stil Artoa
Pasiline je jednostavan, ponekad nalik starim predanjima, prijatan i prijemčiv.
Ispunjen je komikom „sa oštricom“ (koja ga štiti od iskliznuća u banalnost),
nenametljivom, ali prisutnom na pravim mestima. Trenuci humora su brojni, pri
čemu se izdvajaju epizode sa hajkom na medveda, gavranom-kradljivcem, pokojnim
dedom iz šupe, pijanim drvosečom Kurkom...Prisustvo velikog broja životinja kao
učesnika, beslovesnih – ali pravih junaka, kao i manir u kome su sročene,
dovodi do bliskosti tih pripovednih celina basnama. Struktura romana je takođe
„iscepkana“, sačinjena od niza manjih priča, koje su povezane – ali se isto
tako bez problema mogu posmatrati i zasebno. Kroz mnoge doživljaje i neobična
iskustva, Karlo Vatanen uči da sluša teorije zavere od penzionisanih
čuvara, bude ljubavnik bez daljih očekivanja i slučajni bigamista,
fizički radnik sa integritetom i dostojanstvom, fleksibilna osoba kadra da
pronađe izlaz iz svake zavrzlame, koliko god situacija bila nelogična. U
pozadini njegovih dogodovština, oslikana je čitava „kolekcija minijatura“ na
širokom pla(t)nu društva, sa svim nedostacima, sitnim računima,
sumnjičavostima, ali i velikodušnim postupcima. Svaki novi izlet u nepoznato
postaje važna lekcija.
Zamerka koja bi se
mogla uputiti romanu odnosi se na njegov završetak i, rekla bih, nedovoljno
ubedljiv, iznebuha uveden (pseudo)dokumentaristički epilog, kada se naratorski
glas identifikuje kao autorski i, možda nepotrebno, izvodi neku vrstu zaključka
o neukrotivoj prirodi našeg dvojca.
Ipak, piščev
blagonakloni humor uspeva da razvedri, ne preterano optimistične krajnje utiske
o stanju i budućnosti sveta, koje možemo steći na osnovu postupaka glavnog lika
i brojnih epizodista. Uostalom, (p)o(d)smeh je oduvek predstavljao
najefikasnije oružje samoodbrane, razumljiv svuda i svakome, u čemu se najvećim
delom (uz više nego podnošljivu lakoću
pripovedanja!) krije tajna Pasilinine pristupačnosti i internacionalne
popularnosti.
*
Svoj primerak romana dobila sam od izdavačke kuće „Odiseja“, u zamenu za OBJEKTIVNU
recenziju. Samim tim, naglašavam kako ukazano poverenje i prilika za saradnju
ni na koji način nisu oblikovali moje utiske o prikazanoj knjizi.
*
Ukoliko vas je tekst zainteresovao, više o romanu pogledajte na njihovoj zvaničnoj stranici.
*
Preporučujem i sjajne prikaze književnog dela Artoa Pasiline, objavljene na blogovima koleginica, Sandre (Stsh Book Corner) i Ivane (The stuff dreams are made of).