субота, 31. март 2018.

Subota sa knjigom: „Luzitanija“

piše: Isidora Đolović

Možda se i vi proteklih dana, češće nego inače, pitate kuda plovi ovaj brod, taj “brod budala” koji zovemo državom. Ako je za utehu, svakodnevnica nam je obojena motivom koji nije savremena izmišljotina, već pravi pravcati tabu - izuzetno dugo prisutan u tradicijama kako našeg društva, tako i mnogih naizgled dalekih. U davnim vremenima, kada su samo dvorske lude imale privilegiju da govore očigledne istine - pošto ih i tako niko nije uzimao za ozbiljno, o važnim stvarima su katkad odlučivale njihove zaslužene, a nesuđene “kolege”. Kako su vekovi odmicali, na vlasti su sve češće bivali ljudi pomerene svesti, a nesrećne lude postajale brojnije i više ne tako bliske tronu, dok ih danas ima još samo u “bezličnoj” masi. Možda smo to baš vi i ja.
Šta je protivno razumu, a što se ludilom ne da opravdati?

Najmanje tri prve prilike učinile su da sa nesvakidašnjim uzbuđenjem pristupim čitanju knjige „Luzitanija“ (Besna kobila, 2017), autora Dejana Atanackovića. Za početak, prvi put je ova izdavačka kuća, do tada orijentisana pretežno ka stripovima, odlučila da objavi jedan roman, takođe prvenac priznatog vizuelnog umetnika i istoričara umetnosti. A njemu je,opet, prvi iskorak u susedno, rečju oblikovano stvaralaštvo, doneo najglasovitiju ovdašnju nagradu iz književnosti. Naposletku, po prvi put mi je pošlo za rukom da „ugrabim“ delo aktuelnog laureata u jeku euforije (primera radi, „Islednik“ se u gradskoj biblioteci još teško može naći na raspolaganju!), pa samim tim i odvažim na pisanje prikaza „NIN“-ovom nagradom upravo ovenčane proze (istina, već sam pisala o nagrađenim romanima Aleksandra Gatalice i Filipa Davida – klik na linkove, ali bilo je to, ipak, sa solidne vremenske distance).

субота, 24. март 2018.

Subota sa knjigom: Svi naši porazi

piše: Isidora Đolović

Svako burno poglavlje istorije ima svoje lice - i naličje. O onom prvom, uzvišenom i dostojanstvenom na pomalo razmetljiv način, govore priče znamenitih ličnosti. Ono drugo, ne manje krvavo i potresno, čine male, privatne povesti. Zanemareni, marginalizovani, na različite načine izmanipulisani – starci, deca i žene, barem u umetnički (pre)oblikovanoj stvarnosti dobijaju svoje pravo oglašavanja, izricanja bolnih, bespoštednih istina o nama. Ironije li, upravo na ove društvene “grupe” usmerena su manipulativna obećanja, strategije i kandže političkih vođa, velikih i malih, ali danas, na devetnaestu godišnjicu NATO bombardovanja, nećemo o tome. Ako ljudi ne pamte, pamte knjige….a neke od njih i sasvim dobro svedoče o ponovljivosti naših uzaludnih žrtava i zabluda, čineći nas savršenim plenom za neke nove zloupotrebe, nesvesnim da okupator ne mora uvek doći preko granice i biti tuđeg roda, a da sem teritorije, može oduzeti i ljudsko dostojanstvo.

субота, 17. март 2018.

Subota sa knjigom: „Poslednji dani noći“

piše: Isidora Đolović

Uzmimo da je čovečanstvo do sada tri puta obasjala svetlost: vere, razuma i – nauke (elektrike). Donosili su je, sledećim redom: sveci i propovednici, filozofi, umetnici i revolucionarni mislioci, pa naučnici. Svi odreda ludo odvažni, u neminovnom sukobu sa okruženjem, pratili su i u realnost sprovodili grandiozne snove, čineći (takoreći usput!) životnu zbilju uzbudljivom poput kakve knjige. Od iste premise polazi Grejam Mur, dobitnik Oskara za najbolji scenario („Immitation game“, kod nas preveden kao „Igra kodova“), u svom romanu veoma inspirativnog naslova – “Poslednji dani noći” (Vulkan, 2017; orig. The last days of night). Za glavne junake uzimajući istorijske ličnosti, polazeći od stvarnih dešavanja, istovremeno razvija njihovu, po zakonitosti proze ubrzanu i maštom obogaćenu verziju, do intrigantne književne priče.
Epoha je na izmaku: mada ulicama Njujorka još dominiraju kočije i gasne lampe, bogataši i učeni čarobnjaci uveliko rade na tome da svakodnevnicu preobraze u prizor iz svojih najluđih snova. U tome im, posredno, pomažu štampa i rat vlasnika kompanija oko nadmoći u budućem procesu osvetljavanja grada električnim sistemom (za sada ograničenim na svega par privilegovanih četvrti). Svet hrli u osvit treće iluminacije.

субота, 10. март 2018.

Subota sa knjigom: „Priča o novom prezimenu“

piše: Isidora Đolović

Drugi deo napuljske tetralogije tajanstvene Elene Ferante (o uvodnoj knjizi, „Moja genijalna prijateljica“, možete čitati OVDE), nosi indikativan naslov – „Priča o novom prezimenu“ (Storia del nuovo cognome; izdavač BOOKA, 2017). Pored sasvim očiglednog nadovezivanja priče na Lilinu udaju za Stefana Karačija i napetu scenu kojom se prvi deo završio, a koja je nagovestila da će zajednički život mladenaca biti sve, samo ne „sladak“, ovakav naziv nosi još nekoliko važnih značenja, osvetljavajući nam dalje sudbine glavnih junakinja. Roman iznova otvara jedna vrsta Eleninog praćenja Lilinih tragova, u pokušaju da, kroz njeno iskustvo i najskrivenije misli, shvati kako prijateljicu, tako i samu sebe. U pitanju su dnevnički zapisi, koje joj je 1966, već nekoliko godina udata, u strahu od muža poverila na čuvanje. Pošto pročita, ne uvek prijatno, Lilino viđenje manje-više svih događaja opisanih u prva dva toma, Elena će metalnu kutiju sa spisima baciti u dubine Arnoa. Taj čin joj, ipak, ne donosi dugotrajnije rasterećenje. Njega će pronaći tek u – sopstvenom pisanju.

субота, 3. март 2018.

Subota sa knjigom: „Godina zeca“

piše: Isidora Đolović

Tačno četiri decenije pošto je prvi put objavljen, a u koje su stale dve ekranizacije, mnogo prestižnih nagrada (između ostalih, UNESCO-vo priznanje kojim se svrstava među značajna dela svetske književne baštine), još više oduševljenih čitalaca, uz kultni status koji su mu obezbedili,  roman „Godina zeca“, nosilac svih tih laskavih darova publike i kritike, našao se pred ljubiteljima knjige sa ovih prostora, zahvaljujući prevodu iz 2015. u izdanju Odiseje. Pobrojani sadržaj „prtljaga“ koji nosi, budi znatiželju i poštovanje „na slepo“, ali isto tako sa sobom „vuče“ ozbiljnu odgovornost prilikom susreta sa najpoznatijim delom omiljenog finskog autora, Artoa Pasiline. Našem čitalaštvu verovatno poznat i zahvaljujući crnohumornom „Nezaboravnom kolektivnom samoubistvu“, ni ovoga puta neće razočarati tragače za finom „studijom“ čovekove naravi, izvedenom kroz opise nesvakidašnjih zbivanja i istančanu satiru. Iznova je POKRET u samoj osnovi, što protagonisti omogućuje da kroz različite situacije, sredine i poznanstva formira, preispituje i (re)definiše viđenja sveta i samoga sebe, u pokušaju dosezanja slobode.