субота, 3. фебруар 2018.

Subota sa knjigom: „Podzemna železnica“

piše: Isidora Đolović

U vremenu (prividnih) sloboda i velikih, osetljivih pojmova kojima se mnogi neštedimice, pa i neumesno, razbacuju, R-word (“reč na R”) još uvek je, ipak, neprocenjiva: RASIZAM. Ili možda njegov nezvanični sinonim: ROBOVLASNIŠTVO. Koliko god pazili, uvek postoji opasnost da dirnemo u vekovne rane pripadnika zlostavljanog roda, a možda smo i sami potomci nekada prokazanih, pa nejednakost često osetimo na sopstvenoj koži. Eto još jedne potencijalno opasne reči: KOŽA. Lako je pomisliti da, u XXI veku i na ovom stupnju razvoja, barem za uskogrude, predrasudama zatrovane misli nema mesta, te da smo ih odavno prevazišli. Stvarnost to, ipak, često opovrgava i koliko god delovalo da mnogi čak zloupotrebljavaju (ostatke) ugroženosti, ne znači da ona nije još uvek tu, pritajena i podmukla.
Književnost, kada je vredna svog imena, predstavlja jedno od najubojitijih, a ipak najdostojanstvenijih oružja istine. Progovarajući o njoj, pisci čak i najproblematičniju temu znaju da iznesu na pravi, podnošljiv, ali efektan način. Baveći se, na početku spomenutim, rasnim predrasudama i podelama, knjiga „Podzemna železnica“ (Laguna, 2017; orig. The Underground railroad) Kolsona Vajtheda, ovenčana je Pulicerovom, američkom Nacionalnom književnom, kao i „Goodreads choice“ nagradom za najbolji istorijski roman. Uz to, delo je podržano od strane slavne voditeljke Opre Vinfri, što takođe nije mala stvar i govori o određenom stepenu društvenog aktivizma koji se tim putem nenametljivo ostvaruje.

Kora je pripadnica treće generacije robova na plantaži pamuka braće Rendal, u Džordžiji. Za sebe pretpostavlja da ima šesnaest-sedamnaest godina, mada rođendani nisu bitni kada se „dođe na svet belaca“. Od prve svesti, jasno su joj razgraničeni sveprisutni pojmovi ropstva – sa podrazumevajućim ćutanjem, trpeljivošću, terorom – i slobode, kao udaljene apstrakcije, rezervisane za neke druge ljude. Jer, čovek crne kože, otrgnut od zavičaja i naučen da podnosi nezamislive muke, živi sa usađenom predstavom o sebi kao predmetu. Budući oruđe koje hoda, čiji su telo i (zakržljali, kako kažu vlasnici) mozak u službi drugih, lišen je prava da se žali na svoju sudbinu. Poneki „srećnici“ uspevaju da steknu kakvu imovinu u vidu dela teritorije oko svoje robovske barake, pa tu uzgajaju skromnu bašticu i bore se za prevlast sa drugim sapatnicima. Takva su tri kvadrata koja je Kora nasledila, uz pomešane osećaje slobodoljublja i nužne, ali korisne pokornosti, što s krvlju predaka struje kroz nju. Sve je, zapravo, započela baba, Adžari – kao devojčica oteta i iz Afrike dovedena, mnogo puta prodavana do konačnog pristizanja kod Rendalovih. Njena kći, a Korina majka, Mejbel, već se više ne miri sa položajem i nestaje bez traga, šest godina ranije. Kora, siroče sa teretom zaveštane „zemlje“ i govorkanja o, isto tako u amanet ostavljenom ludilu, dobija priliku da završi tu priču, pošto joj novajlija Cezar jednoga dana predloži bekstvo. 

Tragom urbane legende o tzv. Podzemnoj železnici, mreži kojom se odbegli robovi prebacuju na slobodnu teritoriju severa Sjedinjenih Američkih Država (odakle je Cezar i došao), mladić ima plan u kome bi voleo da mu neobična i odvažna Kora pomogne. Decenije će proći do Građanskog rata, sličnih poduhvata je malo, još manje sa uspešnim ishodom. Kazne su, naprotiv, jezive i nezamislivo okrutne. Pa, ipak, koliko strašan može biti rizik, upoređen sa svakodnevnicom u kojoj vam za najmanju „grešku“ sleduje bičevanje, silovanje, izopštavanje?

Korin saputnik je mladić čija je porodica živela pristojno, očekujući i formalno oslobođenje nakon smrti velikodušne gazdarice. Međutim, stara Garnerova umire bez testamenta, pa će ih zadesiti tragedija toliko drugih crnačkih domaćinstava, u vidu prisilnog razdvajanja i prodaje u različitim pravcima. Blagodareći prethodno naučenom čitanju i drvodeljskom zanatu, Cezar upoznaje gospodina Flečera, trgovca i retkog Južnjaka koji u tom kraju održava vezu sa „fantomskom železnicom“. Odvaživši se na bekstvo, Kora i Cezar uspevaju da izmaknu poteri, povežu se sa Flečerom i još jednim dobrotvorom – Lamblijem, ali, ne bez pratećih poteškoća. Napadnuti su od strane lovaca na divlje svinje, pri čemu Kora u samoodbrani ubija najmlađeg od njih, tek dečaka. Zbog belačke žrtve, na begunce će se sručiti  dodatni gnev stanovništva, te su njihove glave ucenjene na veliki nagradni iznos. Kako god bilo, u tom trenutku su se već ukrcali na voz, započevši putovanje koje će im, pored spasavanja života, omogućiti da – kako kaže Lambli –  „vide pravo lice Amerike“.

Svaka je država različita.(...) Svaka nudi određene mogućnosti, ima svoje običaje i način života. Dok budete prolazili kroz njih, sagledaćete raznolikost zemlje pre nego što stignete na svoje krajnje odredište.

Ako hoćete da vidite kakva je ovo nacija, treba da se provozate prugom.
A to je zemlja nade, velikih očekivanja i prosperiteta za privilegovane, ali i teritorija na kojoj bukte požari, epidemije, dok nemaština pogađa sve rase. Uz to, saučesnicima je za petama ozloglašeni lovac na robove, Artur Ridžvej. I dalje frustriran zbog neuspeha u rešavanju slučaja Mejbelinog bekstva, Ridžvej je rešen da uništi džordžijski ogranak Železnice, pa poziv sa Rendalove farme shvata kao umešanost prsta sudbine. Važno je sprečiti odbegle robove da se domognu teritorije Njujorka, abolicionističkog raja.

Kroz gradove, lažne identitete, privremena utočišta, Kora menja stanice i prozire ne samo licemerje „dobročinstava“, već čitavu (neprekinutu!) istoriju nejednakosti na američkom tlu. Metode kojima se društvo služi(lo?) da ograniči elementarna prava, a ipak do krajnosti eksploatiše starosedelačko indijansko i, poput Kore, pridošlo afričko stanovništvo, svojom bizarnošću neverovatno liče na kasnije nacističke zamisli. Svaki put kada Kora pomisli da bi se možda mogla skrasiti na jednom mestu i pronaći stabilnost, Ridžvej joj se opasno približi. I svaki put mu ona, ipak, izmakne za korak unapred. Iza svojih prinudnih maski, ne prestaje da traga za odbeglom majkom. Prema Mejbel i njenom činu oseća, u isti mah, bes zbog napuštanja i divljenje zbog odvažnosti.

U Južnoj Karolini će dobiti ponižavajuće radno mesto živog eksponata Muzeja neobičnosti, odmah primetivši koliko slika koju javnost šalje o stanju na plantažama/farmama, a uopšteno o drugom i drugačijem, ne odgovara realnom poretku stvari. Rasna segregacija je još uvek tabu tema, a poluskriveni eksperimenti koje bolnice vrše nad „obojenima“ imaju za cilj sprovođenje protohitlerovskih ideja (kao što su ograničavanje rađanja, likvidacija „degenerisanih“, izmišljene bolesti – tek izgovor za izdvajanje iz zajednice, potcenjivanje genetskih i intelektualnih kapaciteta, itd.). Sve to se, što je najgore, uglavnom odigrava iza paravana dobročinstava i liberalizma. Čak je i gazdinsko podučavanje Crnaca da čitaju, pišu i naizust deklamuju Deklaraciju o pravima čoveka, u osnovi povod za ismevanje potčinjenih i neka vrsta dresure.

Napeto, naturalistički beskompromisno i satirički direktno, Korino putešestvije razotkriva beščašće jednog od najsramotnijih razdoblja čovečanstva. Između stanica (koje daju svoja imena poglavljima), nalaze se međučinovi, zahvaljujući kojima bliže upoznajemo pojedinačne epizodiste i njihove uticaje na junakinjin put, njihovu najdublju i često od sebe samih skrivenu motivaciju (pre svega, tu spadaju Adžari, Mejbel, Ridžvej, Etel...). Stravični prizori javnih egzekucija begunaca i kažnjavanja njihovih pomagača u Severnoj Karolini, zaodenuti su u ruho porodičnih okupljanja belih meštana u predvečerje, sa porodicama u parku. Krvava predstava koja se tom prilikom odigrava, namenjena je zabavi i izazivanju katarzičnog ugođaja kod rulje spremne na linč. Asimilacija, pre svega religijska, takođe zauzima istaknuto mesto u ovom procesu višestrukih i mnogolikih ogrešenja o ljudskost, a produžetka drevnih žrtvenih obreda bez smisla. Kora će, veoma brzo po susretu sa Svetim pismom, primetiti izvesne nelogičnosti propovedanog u odnosu na primenu, nepodudaranje reči sa delima. Čak se i biblijske istine, navodno date od Boga, izvrću i prilagođavaju potrebama zavojevača.

Ropstvo je greh kad se belci podjarme, ali ne i Afrikanci. Svi su ljudi jednaki stvoreni, sem ako ne odlučimo da nisi čovek.
pisac se hrabro uhvatio u koštac sa temom i još uspešnije izborio
Kao što se antisemitizam u neukim, ali fanatizmu sklonim glavama lako i brzo „primao“ (pod izgovorom da su „Jevreji ubili Hrista“, time zasluživši večno prokletstvo i istrebljenje sa lica zemlje kao kaznu), crnačka se „nedostojnost“ opravdava poreklom čitave rase od „prokletog Nojevog sina Hama“. Pored suptilnog, a ipak jasnog izvrgavanja (zdravorazumskom) ruglu pogrešnog tumačenja Biblije, na nišan piščevog pera dolaze brojni stereotipni prikazi iz tada popularnih almanaha, kao i potkazivačka groznica kojom su zatrovani bili svi – od posluge (ironično, takođe imigranata, pogotovo irskih!), do članova porodica samih pomagača (uglavnom na izdaju pokretanih paničnim strahom od mera vlasti).

(Ridžvej) Ja sam simbol poretka. Rob koji nestane, i on je simbol. Simbol nade. Poništava ono što radim, pa rob na drugoj plantaži pomisli da i on može da pobegne. Dopustimo li to, prihvatamo da je naš imperativ manjkav. A ja to odbijam.

(Kora) Možda je sve što je lovac na robove rekao istina, pomislila je Kora, svako opravdanje, možda su sinovi Hamovi prokleti, a robovlasnici sprovode Božju volju. A možda je on samo čovek koji priča u vrata klozeta dok čeka da neko obriše dupe.

Sasvim neulepšano, a ipak čitko, zanimljivo, jasno, pripoveda se o svim nepravdama i oblicima dehumanizovanja koje su Afroamerikanci podnosili na tlu „slobodnog, Novog sveta“ – a čiji odjeci, nažalost, još uvek traju. Proza pred nama povezuje kontinente, generacije, decenije u okovima, budeći čovekoljublje i prirodnu, očekivanu pobunu protiv obespravljenosti. Naturalistički prizori iživljavanja i mučenja, u funkciji su dodatnog isticanja odvažnosti i motivisanosti za konkretnu akciju. Lik Kore postavljen je u središte, ali priču podjednako oblikuju Adžari i Mejbel, stalno prisutne u njenom duhu, kao podsetnici na (raz)gradnju jednog neprirodnog sveta i sećanje ili san o drugom, dostižnom najhrabrijima. Zvuci plemenske muzike, raznovrsnost jezika i dijalekata, sve ono poneto iz postojbine u široki „kavez“ preko okeana, odjekuje u pozadini napete, neizvesne, ali istovremeno neizbežne borbe za spas čovečnosti u nama. Likovi ostalih robova (lukava Ava, stari Džokej, dečak Čester, Mila, Neg, siledžije Blejk, Pot i Edvard…), nadzornika Konelija, gazde Terensa i njegovog brata Džejmsa - njihovi postupci, umeća, predrasude, spletke ili velikodušnosti, predočeni su nam živopisno, uz to svrsishodno uklopljeni u celinu. Ličnosti nisu jednodimenzionalne, iako su jasno podeljene na „tabore“. Tako je, recimo, zanimljiv slučaj crnčića Homera iz Ridžvejeve pratnje – oslobođenog roba koji sam sebi noću stavlja okove i uporno ostaje uz poslodavca; ili razumljivost potpunog odsustva Korinog saosećanja prema belcima, naročito usled nimalo kajanja zbog ubistva počinjenog u samoodbrani. 
Kolson Vajthed sa Oprom, čiji je književni klub uveliko uticajan
u usmeravanju  ukusa publike
Nemam dovoljno dobrih reči kojima bih preporučila ovaj roman, jednostavno ga pročitajte - nećete se pokajati. Koliko istorijski, toliko i aktuelan (poput svih velikih, istinski značajnih tema); koliko mračan, toliko i podsticajan za neugaslu svetlost čovekoljublja u svakome od nas; koliko pristupačan i dinamičan, toliko fino dubok, precizan udarac u srž problema, „Podzemna železnica“ predstavlja vožnju kroz istoriju nepravde. Ona je, naizgled, bez kraja, ali sa jasnim usmerenjem ka odredištu istine, pravde i spoznaje dragocenosti svakog živog bića, bez (obzira na) razlike.