Odavno se književna (i
ne samo ova) javnost nije toliko zainteresovala za neki roman, kao što je u proteklih
par godina slučaj sa „Mojom genijalnom
prijateljicom“ (Booka, 2016;
original: L'amica geniale, 2011). Prvi
deo Napuljske
tetralogije predstavlja svojevrsni fenomen savremenog
literarnog stvaralaštva – barem sudeći po količini prašine koja se oko njega
podigla. Sve je tu upitno i izazovno: od zagonetnog identiteta pisca, preko, po ocenama jednog dela kritike,
briljantnog stila, a prema drugima „preizvikanog ostvarenja“, do
proglašavanja četvoroknjižja „modernim klasikom“ i savremenim pandanom najvećim
svetskim romanima, posle dužeg vremena. Kada se sve sabere, knjigama autorke
(?) pod pseudonimom Elena Ferante
napravljena je fantastična reklama. Između ostalog, sama činjenica da je u
vremenu medijskog sveprisustva, društvenih mreža, gotovo apsolutnog nadzora i
eksponiranja privatnosti pojedinca, nekome uspelo da sve to zaobiđe, a ipak objavi
internacionalni bestseler, dovoljna je da zaintrigira i podseti na slučajeve od
pre nekoliko vekova, kada su mnogi stvaraoci na sličan način „proturali“ svoja
pisana čeda pred publiku i (neblagonaklonu) javnost. Ne moram ni spominjati
pomamu koja je nastala u gradskoj biblioteci, pa se „Prijateljica“ duže od
godine teško može „uloviti“ na pozajmnom odeljenju. I dok se nedavno u prodaji
uveliko našao treći deo (“Oni koji
odlaze i oni koji ostaju”), podstaknuta ličnom radoznalošću i oprečnim utiscima
koleginica, napokon sam se i sama upoznala sa famoznom knjigom. A lično
iskustvo je, ipak, najpouzdaniji put do formiranja stava, kamoli njegovog
iznošenja. Šta sam pronašla?
Priča počinje pozivom
Rina, četrdesetogodišnjeg zaludnika (kako ga naš narator vidi), zabrinutog zbog
nestanka svoje majke. Ona kojoj je apel upućen, a koja će nas svojim glasom
voditi kroz priču što sledi, najbolja joj je prijateljica od detinjstva. Pošto
je odluka Rafaele Čerulo “Lile“, da
iščezne uklonivši sve tragove lične prošlosti, nimalo nije iznenadila, Elena Greko tu, u Torinu, počinje da
ispisuje istoriju njihovog dugog poznanstva.
Za taj poduhvat je
neophodno vratiti se u Napulj, skoro
šest decenija ranije, ali i u svest tadašnje devojčice – što pripovedaču u
potpunosti polazi za rukom. Pedesete godine se bliže kraju, osenčene ostacima
fašističkog iskustva s jedne, a potencijalima društva u (pre svega,
industrijskom) razvoju sa druge strane. Dok su svi socijalni faktori
neizostavno i upečatljivo prisutni negde u pozadini, od samog početka u
središtu je ipak odnos dve devojčice. One ne mogu biti različitije, pa je
naslov romana u tom smislu indikativan, s obzirom da (kao i sve ostalo) potiče
iz Eleninog načina posmatranja sveta koji je okružuje, a u čijem se središtu
nalazi (i) Lila. Zanemarivši sadašnje godine i stečeno iskustvo, prisećanjem se
potpuno prenosi u perspektivu curice koja mnogo toga ne razume ili to čini
krajnje iskrivljeno. Ovo je, ujedno, možda i najbolja „tačka“ u strukturi
romana.
Drugu vrhunsku vrednost
knjige svakako predstavljaju združeni intenzitet, ambivalencija i dinamika
razvijanja odnosa Grekove prema Čerulovoj. On se neprekidno kreće između
idolopokloničkog divljenja i rivalstva, apsolutne poverljivosti i želje za
dokazivanjem, nadmetanja i međuzavisnosti, a na momente i blažeg homoerotizma –
ali, isključivo u, nimalo neobičnom, svetlu predpubertetskih promena. Lila je
za Elenu posebna, drugačija, genijalna,
dok sopstvenu ličnost bez prestanka potcenjuje, samerava prema svom prilično
nemarnom uzoru. Sve (brojne) razlike
između njih dve, u fizičkom, intelektualnom, pogledu temperamenta, povod su za uvek
nova preispitivanja.
Opisujući nam je, Elena
insistira na Lilinoj zagonetnosti, predvodništvu i svojevrsnoj „muževnosti“
kroz odlučno delanje, a naročito na uvek flegmatičnom stavu. Nasuprot tome,
sebe naziva običnom, u pubertetu čak ružnom i debelom – ona je plava, oblija,
ženstvena, ne naročito inteligentna (svesno nameće taj utisak), bez ambicija,
ali vredna i odlučna kada joj drugi kažu da „tako treba“. Primera radi, u
početku priznaje kako nije u stanju ni da do kraja pročita knjigu, ali na
podsticaj svoje nastavnice počinje da uči i ubrzo postiže velike uspehe. Međutim,
ono što joj pruža najveću motivaciju i „vetar u leđa“ biće konstantno
takmičenje sa Lilom, te želja da joj se pokaže doraslom, pa i boljom. S druge
strane ovog neobičnog tandema, imamo neurednu, crnomanjastu, mršavu i
nedovoljno razvijenu, neobuzdanu „dečku“ Lilu, koja je takoreći samouka,
opsesivni čitalac, vizionar, a sve to pod stavom nonšalancije, mrzovolje i
parolom „ne trudim se previše“. Ovakvo doživljavanje i svojevoljna potčinjenost
namerno se forsiraju, jer Eleni takav odnos snaga predstavlja pravo „pogonsko
gorivo“ za napredak i razvoj sopstvene ličnosti.
Razlozi neobično snažnog
vezivanja za Lilu svakako leže u komplikovanom odnosu prema majci, koji je,
blago rečeno, katastrofalan, bez ikakve mogućnosti poboljšanja ili makar volje
za tim. Elena se svoje zrikave, hrome, uvek džangrizave majke i
fizički gnuša, dok zauzvrat dobija stalno nerazumevanje, grubosti,
kritike...Nasuprot njoj, Lila potiče iz porodice obućara, gde uz oca i starijeg
brata uveliko razvija interesovanje za zanat, ali dobija i nešto veće
razumevanje.
Njihov svet je u
početku sveden isključivo na granice rejona u kome žive, poznanstvo sa
članovima nekoliko radničkih porodica i školu. Ne postoji definisana svest o prostoru
izvan ovog, već dovoljno živopisnog kruga kretanja, pa samim tim ni želja za
nečim većim. Kako prelaze iz jedne u narednu etapu školovanja, vidici se postepeno
šire, najpre obuhvatajući ostatak grada. Svako Elenino upoznavanje Napulja je,
u tom smislu, sasvim novo i uzbudljivo iskustvo, vrlo autentično i živo
predočeno.
Upravo je susedstvo
šarolika osnova na kojoj se postepeno uzdiže svet drugarica. Lilin otac je
obućar, Elenin portir, a ostatak njihovog društva čine deca mesara, bakalina,
stolara – dakle, izdanci radničke klase. Naspram njih su ratni profiteri, lokalni „bosovi“,
svakodnevna “šuškanja” o prošlosti, koja dolaze do dece i sa njihovim
stasavanjem dobijaju sve jasnije obrise kobnih, generacijskih tajni,
netrpeljivosti, zle krvi koja čeka novu priliku da “padne”. Sagledamo li
ostale stanare, primetićemo da su im porodične situacije manje-više slične –
danas bi rekli nasilničke. Međutim, u
kontekstu predstavljenog vremena, one su uobičajene, prilično patrijarhalne,
bez otvorenog popuštanja i obeležene viševekovnim shvatanjem uloge svakog člana
kao čvrsto ukorenjene unutar društvene hijerarhije.
Modernost tek počinje
da se „uvlači“ u pore posleratnog društva, najpre izazivajući odbojnost,
zbunjenost, nedoumice – poput pitanja potrebe za daljim obrazovanjem, pogotovo
devojčica. Pitanja komunizma, zlostavljanja, preljube, materijalnih
nejednakosti, zločina (ubistvo), provučena su neveštim detinjim jezikom i okom,
kroz naivnu vizuru, a ipak dovoljno upadljivo. Prvi odeljak nosi naslov „Detinjstvo: Priča o don Akileu“, druga
(obimnija) celina je „Mladost: Priča o
cipelama“ i u oba se slučaja putem začudnosti u doživljaju sveta (kod tadašnjeg
pripovednog „JA“) verodostojno i efektno tretiraju dva problemska plana:
istureniji (prijateljstvo sa Lilom, njena ličnost i uticaj na Elenu) i
pozadinski (komšiluk, njihovi životi), oba uzajamno oblikotvorna i
reflektujuća. Među naročito zanimljivim epizodistima nalaze se Melina Kapučo – luda
udovica, porodica Saratore – čiji će sin Nino postati Elenina prva ljubav,
zatim nasilni momci: Enco Skano - sin prodavca voća, te braća Marčelo i Mikele
Solara – naslednici bogatog kafedžije. Tu im je još drugarica i suparnica
Điljola Spanjuolo, sin apotekara Đino, Stefano Karači – naslednik ubijenog don
Akilea, deklarisani komunista Paskvale, učiteljica Olivijero…
U nizu upečatljivih i značajnih epizoda, izdvaja se novogodišnje slavlje
tokom kog je upriličen tradicionalni “rat petardama”, kao prilika za agresivno
nadmetanje i dokazivanje moći između Solarinih sa jedne i “običnih” žitelja sa
druge strane. Osnovni imperativ koji se veoma rano nameće deci iz kraja jeste sticanje novca, kao jedinog pouzdanog
sredstva izbavljenja i napretka u životu. Opsedajuća težnja, samo na različite
načine formulisana, za većinu glasi: napustiti rejon, iskoračiti van njegovih
okvira i zala, siromaštva i nasilja, prljavštine. Zato ne čudi što Lila i Elena
od najranijih dana razvijaju brojne, u manjoj ili većoj meri realne ili
maštovite zamisli koje bi vodile ostvarenju ovog cilja. Najpre je to pisanje
knjige, pa izrada neobičnog, jedinstvenog para obuće, da bi kasnije dva
suprotstavljena puta predstavljali unosan brak ili akademska dostignuća. Iznova
se karakteri, usmerenja i sudbine nerazdvojnih prijateljica ovde prepliću,
ukrštaju i razilaze.
Sledeća presudna tema
jeste buđenje ženskosti, stasavanje,
sve te čudne hormonske promene koje unose pravu vrtoglavicu u mlade glave, uz nov
doživljaj tela i ponašanja drugih prema ličnosti koja se odjednom razvija u
nešto izmenjeno. Sa navršenom petnaestom godinom, kod obe dolazi do uznemirujućih, ključnih promena i svojevrsnog obrtanja
uloga – pa će se tako Lila preko noći razviti u devojku neobične lepote i
kobne privlačnosti, dok Elena svoj život i težnje vezuje za knjige, karijeru,
čak političke i teološke debate. Njihovo prijateljstvo time biva stavljeno na
probu, ali istovremeno i prevladava prepreke, dobijajući sasvim novu dubinu i
snagu. Rastuća agresivnost starijeg brata, Rina, počinje da plaši Lilu,
podstičući fenomen koji će je nadalje uvek pratiti – tzv. “razlistavanje”, kao
unutrašnji poriv da se svet sagleda “razrušen” do temelja i ogoljen do suštine,
u potpunosti rakrinkan.
Najbolje od romana: atmosfera italijanskog društva („Kum“ na napuljski način!); promene unutrašnjeg sveta i dobro dočarane misli devojčica u najosetljivijem dobu, uključujući sve nedoumice i zbunjenost; širenje vidika i percepcije života; efekat „ogledala“, kroz takmičenje, ujedno motivisanje Lilom, tj. njenim uspesima ili neuspesima – prijateljice su i kontrast i odraz jedna drugoj; snažan udeo intuitivnog (stasavanje, želja za bekstvom, strah od poistovećivanja sa majkom).
Da
li mi je knjiga bila zanimljiva? Svakako, jer mislim da
je svima nama iz „preddigitalne ere“ lako da se pronađemo u sličnim pričama iz
detinjstva, vratimo u doba kada se sve u našem malom univerzumu činilo tako
uzbudljivim i misterioznim. Samo okruženje, zajednica i njene boje, zvukovi,
svađe, zatim tajne odrastanja devojčuraka, prve simpatije, kontakt sa složenim
i često zastrašujućim svetom odraslih, opisani su veoma verno, živo, ubedljivo.
Da li je knjiga dobra? Solidan,
siguran i jednostavan stil, koji naizgled laganim načinom dočarava neke
prilično osetljive teme i situacije govori u prilog njenom kvalitetu.
Da li je genijalna? Moram priznati kako sam očekivala mnogo, mnogo više.
Ako ćemo tako, šta bi svetska kritika tek rekla za romane Vesne Aleksić, Gradimira
Stojkovića ili Branka Ćopića, koji – iako najčešće namenjeni deci i mladima,
kroz teme sazrevanja vrlo ozbiljno tretiraju i društvena pitanja, a sve to na
besprekoran, duhovit, potresan način? Verovatno pošto sam odrasla čitajući ovaj
tip dela, „Prijateljica“ za mene nije predstavljala nikakav poseban novitet, da
bih „pala u nesvest“ od oduševljenja. Dakle, rekla bih da je pred nama prilično
dobar roman, ali „spektakl veka“...pa, ne baš. Ili možda jeste, što u tom
slučaju pruža istinski pesimističnu procenu ostatka književne scene i njene
budućnosti. Doduše, ovo je tek prvi od četiri dela, pa mu se zato mora
dopustiti faktor iznenađenja i nada u (upadljivo) poboljšanje daljeg toka
priče. Odličan završetak budi interesovanje za nastavcima, ostavljajući nas u nedoumici i sa iskrenom željom da otkrijemo gde će sve zamršenije životne okolnosti odvesti devojke. I, ono glavno, pokazati nam ko je tu, zapravo, superiorna, genijalna prijateljica?