Ko je Srbin i srpskoga roda
i od srpske krvi
i kolena,
a pokudi dične
“Nemanjiće”-
Od ruke mu ništa
ne rodilo:
ni u polju
bjelica pšenica,
ni u brdu vinova
lozica!
Pa, ipak, počelo je,
kao i većina srpskih snova, sa silnim poletom i još većim očekivanjima.
Najava snimanja igrane serije o dinastiji koja je najduže vladala srpskom
državom, lozi ktitora, zakonodavaca, arhiepiskopa, svetaca, ali i kontroverznih
ličnosti, sa izvora o njihovim životima danas neraskidivo spojenih uz mitove,
izazvala je opravdano oduševljenje. Bili smo ushićeni što, napokon, dobijamo domaću verziju svetski odavno popularnih,
romantizovanih istorijsko-političkih drama o porodicama na vlasti, dokaz da
nisu jedino Tjudorovi i Stjuarti, Romanovi, Medičijevi i Bordžije, Habzburzi i otomanski
sultani, ono zanimljivo što evropska istorija može da ponudi za pouku i zabavu.
Srpski srednji vek obiluje pričama i ličnostima čija živopisnost prevazilazi
najbolju fikciju: od odbeglog Rastka, preko raspusnog kralja Milutina i zlosrećnog mu sina, Stefana Dečanskog, do cara Dušana Silnog; od francuske snahe Jelene Anžujske do
maloletne Vizantinke, princeze Simonide; od činjenica do preuveličane legende. Za razliku
od suseda, dobro su primetili mnogi, mi nemamo potrebe za izmišljanjem vladara i
domaštavanjem hronika. Obilje materijala samo je čekalo na adekvatnu obradu, naročito
imajući u vidu da su poslednja filmska ostvarenja na temu naše istorije pre
ropstva pod Turcima, snimana još u vreme SFRJ. Ispostaviće se kako su upravo te
stare, dobre kostimirane drame (poput „Banović Strahinje“ Vatroslava Mimice,
„Boja na Kosovu“ Zdravka Šotre ili niza televizijskih serija o
devetnaestovekovnim, prelomnim događajima iz nacionalne prošlosti) ostale u
svakom pogledu nedostižan obrazac. „Nemanjići:
Rađanje kraljevine“, dugo očekivana priča iz života rodonačelnika slavne
porodice, unapred smelo nazivana srpskom Igrom prestola, zaista nas je
iznenadila i zaprepastila – ali, neprijatno. Sa tim razočaranjem, zakoračili
smo u novu godinu.
Kao da nije bio dovoljan početni brodolom, nakon kakvog se, u svetu, snimanje ostatka sezone uglavnom obustavlja, arogantno preokrenuvši negativan publicitet u “veliko interesovanje”, insistirajući na tome da se “samo zlobnicima nije svidela prva epizoda“ (parafraziram scenaristu Gordana Mihića), putem nakićenog trejlera besomučno reklamirajući „epski spektakl“ i „najskuplji projekat u istoriji srpske televizije“, RTS nam je napokon isporučio, navodno prerađenu i poboljšanu, pilot-epizodu srpskog čuda, naslovljenu „Pod zastavom Vizantije“. Utisak i pored dorada nije bitno izmenjen, no, krenimo redom.
Da će gledanost prošlog vikenda biti velika, od
početka nije dovođeno u pitanje. S obzirom na većinski loše reakcije i sprdnju
koja je usledila nakon novogodišnje premijere „pilota“, mnogi su u subotu uveče
iz čiste znatiželje zauzeli mesta pred malim ekranima. Može se prilično sigurno
pretpostaviti, podsticaj je predstavljalo nekoliko razloga: 1. (znati)želja da
se i sami uvere je li zaista TOLIKO loše; 2. nada kako je nešto STVARNO
izmenjeno na bolje; 3. obzir da se ispoštuje „milenijumski“ projekat i, sa
radošću i nadama svih nas, dugo
očekivana, potrebna dramatizacija priče o konstitutivnom periodu za našu državu
i svetorodnoj vladarskoj lozi koja ga je, tokom zadivljujuća dva veka, predano
(iz)gradila; 4. uvažavanje uspomene na, u međuvremenu, preminulog Nebojše
Glogovca, koji uz Dragana Mićanovića i Vojina Ćetkovića predstavlja jedinu
istinski obećavajuću, svetlu tačku sezone u najavi. Sve ostalo je, nažalost, bilo poražavajuće.
Podsećajući nas kako,
narodski rečeno, „od babe devojka ne biva“ (da se ne koristim sad onim drugim,
uspešnijim i direktnijim poređenjem između pite i...khm, fekalija), ni od
nesrećne uvodne epizode nije moglo nastati nešto barem iole pristojno. Mada su
je skratili za dobrih dvadeset minuta, izbacivši gotovo sva problematična mesta
(što znači da su, ipak, uvažene primedbe te iste „laičke, zlonamerne, uvek
nezadovoljne“ publike!), još uvek sve ukupno izgleda beznadežno jeftino, ispod
proseka, nekako sirotinjski i jadno, neuverljivo – a ne mislim (samo) na budžet
i vizuelizaciju! Projekat oskudeva u idejama, ili barem njihovoj adekvatnoj
primeni, dostojnoj teme i uloženih, za naše prilike i podneblje basnoslovnih
sredstava. Gluma je ostala očajna, scenario slab – na momente čak pamfletski,
dijalozi paraju uši svojom besmislenošću, scene bitaka naivne, a sve ukupno
mnogo više nalik dokumentarnom programu ili (amaterskoj) školskoj priredbi,
nego dramskoj priči. Uvođenje okvira
u vidu naracije, izvedene glasom Vojina
Ćetkovića (stariji Stefan Prvovenčani), jeste popravilo opštu sliku, ali i
pojačalo spomenuti utisak dokumentarističke prirode svega. Istina, ono najgore
je uglavnom eliminisano, međutim, epizoda tek sada deluje zbrzano, nepovezano,
nezanimljivo, bez ikakvog završnog „mamca“, kojim bi zainteresovala gledaoca za
dalji tok priče. Izbačeni materijal, opet, zasigurno će ući u antologiju
najvećih gluposti i gafova!
Da ne bude sve odmah
sama negativa, od sramotno malo dobrih
strana ostvarenja, mogu se izdvojiti muzika
(anđeoski glas Divne Ljubojević
na uvodnoj špici) i kostimi, uz kadrove prirode/ambijent na otvorenom.
Između glumačkih izvedbi, jedino se Goran
Sultanović (učenjačka luda Prosigoj, premda na ozbiljnoj granici
karikaturalnosti) i donekle Mladen
Nelević (Stefan Nemanja), mogu nazvati pristojnim.
Zanimljivo je da su ove
dve uloge prvobitno bile namenjene, pa ponuđene Voji Brajoviću i Žarku
Lauševiću, koji su, međutim, odbili učešće u projektu. Pozitivno je, svakako,
„forsiranje teme“, odnosno, oživljavanje
interesovanja za dinastiju Nemanjić, usled čega se priče o njenim članovima
objavljuju čak i na portalima zabavnog tipa, „recepti sa srednjovekovne trpeze“
osvanuli su na stranicama ženskih časopisa, radi polemike se listaju školski
udžbenici i priseća (nesavladanog) gradiva...Samim tim, šira javnost dobija šansu
da nauči nešto iz (uprošćene) istorije.
Dete bapče ili udomljeni maltezer?
Daleko više je mana, počev od potpuno promašenog
kastinga, koji karakteriše snažna ukalupljenost većeg dela glumaca u neke
ranije uloge. Zbog toga ih je gotovo nemoguće posmatrati na drugi način, uprkos
istorijskom „ruhu“ u koje su odeveni. Prednjači Meto Jovanovski kao potpuno iskarikirani vizantijski car Manojlo
Komnin, a u stopu ga sledi Dubravka
Mijatović (meni, inače, oduvek simpatična, još od filma „Tri palme za dve
bitange i ribicu“), koja Nemanjinu suprugu Anu glumi gotovo identično kao
Milenu Malešević u seriji „Moj rođak sa sela“. Spisak seže (i vrhunac doseže)
sve do, blago rečeno, užasnog „krug dvojke“ podmlatka. Razgovori protagonista,
zahvaljujući tome, svedeni su ili na neuverljivo deklamovanje ili (u kontekstu
epohe) potpuno nerealnu razmenu rečenica, dok je gluma „ukočena“ i neprirodna.
Maleni Rastko, dok plače u kolevci i traži od roditelja da ga uzmu u naručje,
najubedljiji je član ekipe!
Iako se izgubilo
Nemanjino tapšanje zagrcnutog Komnina po leđima, maratonska molitva Svetom
Đorđu u onom „bunaru“ skraćena je za tri četvrtine, nema glupavog „bre“
dijaloga između Vukana i Stefana dok krišom, „sa tavana“, posmatraju dolazak
posetilaca, nema spominjanja Rastkovog „pričanja pticama“, niti pokliča „Za krst časni i slobodu zlatnu!“, koji
se Nemanji omakao pred šakom jada naroda, sličnog SNS-simpatizerima sa uličnog
mitinga...ipak su nam ostale kao fol-paganske maškare oko vatre, klinci koji
samo što ne izvale:“Znači, ćale,
smaraš!“, uz nezaboravne Dudine – pardon, Anine, replike: „Ja bih je zadržala. Da momci imaju još jednu sestru. - Hajde nam sad pevaj malo.“ (o Raški, izmišljenoj usvojenici i budućoj ljubavi prvog nemanjićkog kralja), „Opet jedete prstima?“ (nakon čega mama
kao sa reklame sinovima pruža legendarne viljuške), „On je tebi najmiliji. A i ti njemu.“ (za Rastka, koga jedino očev
zagrljaj može da smiri – dakle, nije taj srednjovekovni velikaš bio baš
neotesana, zauzeta „cepanica“!) Bilo bi šteta ne spomenuti „dobrodošlicu na
dvor“, koju manji dečak (verovatno Vukan?) za stolom upućuje siročetu.
Idemo dalje: Nemanjina
braća deluju poput klovnova-komedijaša, dok puze pred Komninom „so bugarski
akcenot“. Bojni pokliči su smešni, parole nekad otvoreno propagandne, što ne
čudi, s obzirom da se ovih dana, u moru reakcija, može čuti i: „Ko ne voli/ne
gleda Nemanjiće, nije pravi Srbin!“,
nešto slično „Kneževoj kletvi“ koju sam uzela slobodu da (šaljivo) modifikujem
na samom početku teksta.
Uzdajući se u drugu
epizodu, jer, sve i svako zaslužuje novu šansu, odgledala sam i tu, ovoga puta
možemo reći pravu premijeru.
Zanemarila sam to što Draganu Bujoševiću, Gordanu Mihiću, režiseru Marku Marinkoviću i ostalima koji snose
odgovornost, nije palo na pamet da se pokorno, uz izvinjenje, obrate
auditorijumu: „Oprostite, pogrešili smo, pružite nam priliku da vam popravimo
mišljenje!“ Koga briga? Uostalom, generalni sponzor je „Probiotic forte“(!), što predstavlja još jedan izvor smeha i
sprdačine na taj račun, a očito nam je potrebno sredstvo da svarimo
nezanemarljivu količinu uvreda, što verbalnih – od strane nemanjobranitelja, što onih za inteligenciju – pristiglih sa malog
ekrana.
Mada
sam molila kućnog zaštitnika, Svetog Georgija,
da i mene izbavi....
...kao što su i najveći
entuzijasti među nama strahovali, druga šansa nazvana „Miroslavljevo jevanđelje“, bila je uzaludna. Početni zaključci su
nastavkom samo dodatno utemeljeni. Prethodno je RTS, u svakom izdanju „Vesti“ i
„Dnevnika“, slavodobitno objavljivao kako su „Nemanjići“ ubedljivo srušili sve
rekorde gledanosti za to veče (nije suvišno primetiti, isto tvrdi i „Pink“ u
vezi sa novom serijom Radoša Bajića, „Šifra Despot“, koja je negde u isto vreme
premijerno prikazana, te predstavlja glavnu rejting-konkurenciju „Rađanju
kraljevine“). Ova činjenica će, naravno, ostati nepromenjena, s obzirom da smo
sada dobili novu kostimiranu komediju,
dugo nakon „Crnog Gruje“, a da li je gledanost postignuta zahvaljujući
pozitivnom ili negativnom prijemu kod publike, nadležnima je manje važno.
Početak i kraj osvrta
na drugi „popravni“, a zapravo jad i bedu
velikaša, glasio bi poput presude: scenaristi oduzeti pravo da ubuduće piše
i javno plasira bilo koji svoj “kreativni” pokušaj! Prosto je neverovatno za
Gordana Mihića da napravi ovako loš, gotovo parodičan tekst. To, na nesreću,
nije jedino u čemu “NEMAnjići” (u skladu sa porodičnim imenom) oskudevaju – ali
je, istini za volju, najupadljivije. Slušajući razgovore likova, osećala sam
kako mi sive ćelije u mozgu lagano odumiru, jedna po jedna.
Odakle,
uopšte, početi? Spoznajom da je novogodišnji
“padobranac” (nazovimo tako deo “pilot” materijala) ipak preživeo i, spušten u
drugu epizodu, odmah nas dočekao u vidu scene (anahronog) kola na livadi, odmah
za njom Stefanovog razgovora sa Nemanjom o “debeloj vizantijskoj princezi,
Evdokiji, koju bi da im uvale”? Od
sinova koji drsko upadaju Nemanji u reč tokom zvaničnih audijencija? Ili
činjenice da devojčice pohađaju nastavu, zajedno sa braćom, pa ih čak i ležerno
pozivaju, ulaskom u sobu (pardon, odaju):
„Hej, stig'o učitelj!“ Kao da gledamo „Sinđeliće“, pa još Vukan upozorava
Stefana, opazivši flert u najavi,
kako mu veza sa Raškom ne bi bila
pametan izbor?!? Od posete porodice (kao sa reklame za „Nutella“ doručak)
manastirskom skriptorijumu, gde malog Rastka (bukvalno) OZARI svet(l)o
„Miroslavljevo jevanđelje“ (za one kojima je scena promakla, knjiga isijava, što
je novi u nizu jeftinih efekata)?
Pređimo odmah na izraze koji zaparaju uši istog trenutka
pošto ih glumci, svojim nezgrapnim naglaskom i intonacijom izgovore. Ne kažem
da je trebalo uvoditi staroslovenski u scenario, ali zar se srednjovekovnom
čoveku zbilja moglo omaći: čak štaviše (nepravilno
ČAK i danas, kamoli kod ondašnjih emisara, valjda iole učenih ljudi?); mislim
da njega to baš vuče; oni tancaju; naš otac ne želi titule; običan grebator; Nemačka je Nemačka!
(povodom pregovora sa Fridrihom Barbarosom); kakav moj županski dvor; teraj
se; braća Nemanjići koji idu na
zabave, mnogo izlaze; miris ženske puti, ženskih bedara...miris ženskih nogu (ovo učitelj nabraja Rastku, kao razloge zašto se ne
zamonašiti) i, sada već legendarno, pričvrlji
nešto! Uprkos prvobitnoj nameri, navedeno deluje kao humor, dok scene
ciljane „duhovitosti“ ispadaju naprosto idiotske: poput one sa dočekom
zanemoćalog glasnika u oklopu, što, uprkos tome, brblja „200 na sat“.
Pored užasnog
scenarija, najupadljivije je to što scene,
naprosto, nisu dobro povezane. Ne
postoji kontinuitet, ne smenjuju se logično, niti prirodno nadovezuju jedna na
drugu. Usled toga, priča, umesto da „teče“, dodatno zbunjuje. Sa scene
„maškara“ koje đipaju ispred „dvora“
tvrdokornog hrišćanina Nemanje, odmah se prelazi na scenu bitke – a kako se obe
odigravaju u noćnoj atmosferi, isprva je teško razabrati zašto, zaboga, do maločas
razigrana omladina najednom poteže oružje? Na stranu to što mladi Vukan, sa
visoko podignutim mačem, neodoljivo podseća na huligana s bakljom u ruci...Tako
naglo smenjivanje kadrova ostavlja konfuzni utisak skraćivanja i preskoka. Radnja
je na pojedinim mestima očigledno „sečena“,
zbrzana i nejasna, prepričava se
kroz dijaloge i monološke sekvence, „nabacano“
iznošenje podataka ili bespotrebno opisivanje očiglednog (npr, kada na
samom početku druge epizode, u uvodnoj sceni prijema, Ana objašnjava svojoj
deci: „Ovo je vaš otac, ono su njegova braća. Oni su se izmirili.“). „Dvorska
igranka“ pojačava utisak da gledamo maskenbal tinejdžera iz, recimo, „Lajanja
na zvezde“. Za to vreme, roditelji unutra razgovaraju o duhovnosti sa Rastkom,
pri čemu ga Ana (Dubravka) posmatra tako da samo što ne izgovori: „Mališa,
sine!“ (ponovo aludiram na njenu ulogu u seriji „Moj rođak sa sela“, koju, uzgred-budi-rečeno,
potpisuje isti reditelj)
Zatim, karakterizacija je – nula! Tačnije, ne
postoji. Likovi su jednodimenzionalni, bezizražajni, potpuno bezlični; nekad na
granici karikature (Komnin, Prosigoj, izaslanici), drugi put sa uvek istim
izrazom lica (Nemanja). Primera radi, moja reakcija na obaveštenje o smrti
Manojla Komnina bila je:“Odlično! Samo da više ne slušamo onaj naglasak!“ Ne
vidimo, niti barem naslućujemo njihovu motivaciju, pobude za određene postupke –
npr, kod Rastka, da pobegne na Svetu goru ili kod njegove braće, za rivalstvo u
najavi. Umesto toga, daju nam se eksplicitna objašnjenja, kao u jeftinom
dokumentarcu, kroz govorne deonice likova.
U ulogama tinejdžera
Vukana, Stefana i Raške, prepoznaćete perspektivne glumce nove generacije: Milana Marića (aktuelni Dovlatov u
istoimenom ruskom filmu), Miloša
Đurovića (Princip iz „Branio sam Mladu Bosnu“) i Jovanu Gavrilović (uveliko cenjena i nagrađivana za pozorišne
uloge). Oni se trude, baš kao i simpatični Andrej
Pipović u ulozi mladog Rastka (ponovo najpozitivnijeg iznenađenja od svega
prikazanog), ali dobili su površan tekst, sa malo mogućnosti da izraze svoj
talenat i time podignu nivo serije.
Ipak, jedno se mora priznati, delce nije baš sasvim lišeno obrazovnog
karaktera! Zahvaljujući „Nemanjićima“, naučila sam novi izraz – pričvrljiti, na koji (evo, priznajem!) i pored
završenog Filološkog fakulteta i dugogodišnjeg susretanja sa najraznovrsnijim
varijacijama u našem jeziku, do sada ne naiđoh. Hvala Prosigoju i gospodinu
Mihiću, koji tvrdi kako je u pitanju „narodski izraz“, iz svakodnevnog govora,
nimalo nepodesan i vulgaran.
Ima li istorijskih
odstupanja u toliko hvaljenim stranim serijama istog žanra, zbog kojih nas
prozivaju kao “nezadovoljne izdajice” kojima je “tuđe uvek slađe”? Naravno da
ima! Setimo se samo brojnih nelogičnosti iz “Vikinga” (poput feminističkog manifesta Džudit od
Veseksa, ili kopilanstva budućeg kralja Alfreda Velikog), izazovnih haljina
Henrijevih kraljica u “Tjudorovima”, ili različitih iskoraka u budućnost kod
“Bordžija”…vrhunac bi bila serija “Reign”, koju, doduše, niko i ne shvata
ozbiljno. Ima li kod stranaca primera promašenog kastinga? Da. Ali, te slabosti
obično počnu da se ispoljavaju nakon treće ili četvrte sezone, pa smetaju kao
očigledan pad kvaliteta u odnosu na briljantne početke. Ovde su sa gafovima
krenuli od samog uvoda, nemajući odakle da nazaduju!
Čega to nema u “NEMAnjićima”, a što stranim
serijama “vadi prosek”, omogućavajući da im (čak šta)više puta progledamo kroz
prste zbog određenih nebuloza? Za početak, pomenimo odsustvo uzbudljive priče.
Nedostaje intrigantna radnja u najavi, nema dobro oblikovanih likova, fali
kontinuiteta dešavanja, a pre svega uverljive glume. Budimo iskreni, serija je
loša i (beznadežno) dosadna. Posebno je za tugu i nevericu što isti čovek
potpisuje scenario kultnog “Sivog doma” i ove NEMAštine kreativnosti, ideja,
posvećenog rada.
A
zašto nam to smeta? Verovali ili ne, publiku ne čine (samo)
zlonamernici koji sitničare i “traže dlaku u jajetu”. Nismo svi ljudi
“diskutabilnog obrazovanja”, što kritikuju “čak i velikana Novaka Đokovića”,
sve „na nivou ogovaranja“ i potpuno nehrišćanskog zaboravljanja da „ne smemo
suditi, da nam ne bi sudili“ – po rečima Slobode
Mićalović (gledaćemo je kasnije, u ulozi Ane Dandolo). Nismo tog kapaciteta
da, poput Malog Aleka samo na osnovu „petnaestak minuta“ (koliko Vođa stidljivo
priznaje da je odgledao, a potom, ničim izazvan, ističe kako „nema veze sa
snimanjem i nije umešan u nastanak serije“?!) procenimo kako je „maksimum koji
su pružili“ dovoljan da garantuje kvalitet, pa se uveliko planira snimanje
druge sezone. Ali, nismo ni potpuno utučeni, pa da ne primetimo nesrazmeru
između viđenog i obećanog. Provocira nas što je uopšte na sva zvona reklamiran,
promovisan, najavljivan kao projekat od nacionalnog, društvenog, kulturnog,
maltene prosvetiteljskog značaja, kada očigledno nije uloženo dovoljno – ne
novca, čak ni vremena, već naprosto truda i ozbiljnosti. Potrošena su ogromna
sredstva, a dobili smo na brzinu, više nego površno, neozbiljno „sklepanu“
sezonu od trinaest epizoda. Svako poštovanje, makar dobrih namera kojima su se
rukovodili, umanjuje jasna arogancija autora, matične televizije i jednog dela
ekipe (koji se, do sada, javno izjasnio povodom kritika). Odbijajući da prihvate
kako je njihovo “TV čedo” nedovoljno dobro, nedostojno ulaganja i obećanja
narodu, posežu za uvredama i prozivkama neistomišljenika, insistirajući na
svojim uverenjima poput partijaša u predizbornoj kampanji. Ona se, uzgred, na
gradskom nivou takođe zahuktala, pa mislite i o tome pomalo, u kontekstu drevne
politike “hleba i igara”.
Odmah nakon „ponovljene
premijere“, na istom kanalu, emitovan je Bajićev uradak „Braća po babine linije“, dok je serija „Medičijevi:
Gospodari Firence“ (inače, odličan primer za uporedno praćenje) namerno
skrajnuta na RTS 2 (doduše, sat vremena kasnije) – dakle, sve je jasno! Važno
je ukazati na slabosti “Nemanjića”, ako ništa drugo, barem jer narod više ne
sme da “guta šta mu se servira”, naročito ne skupe splačine, nevešto maskirane
u kavijar. Ovom prilikom najiskrenije apelujem na Javni servis da, umesto
milionitog repriziranja sabranih dela Siniše Pavića i Radoša Bajića, u udarnom
terminu od 20 h emituju seriju „VukKaradžić“. Mnogima bi to bila prva prilika za susret sa DOBROM istorijskom
- a našom - pričom i OZBILJNIM projektom (dovoljno je istaći, nagrađenim
prestižnim Gran Prijem u Rimu), ali i
dokaz kako smo, eto, ipak (nekada bili) kadri da snimimo tako nešto. Neka je emituju
ili neposredno po završetku „Nemanjića“ (nedeljom), ili već dok sezona traje,
ali radnim danima – čisto kako bi poredbeni efekat bio jači.
Naravno, ako se usude.
Naravno, ako se usude.