субота, 20. јануар 2018.

Subota sa knjigom:“Z – Roman o Zeldi Ficdžerald“

piše: Isidora Đolović

Ako je tačno da iza svakog uspešnog muškarca stoji (uspešna) žena, moglo bi se zaključiti kako, onda, iza uspešnog – ali duboko uznemirenog i nestalnog umetnika, uglavnom stoji još komplikovanija, suštinski vrlo nesrećna saputnica. Postaju li supružnici-saradnici, s vremenom, ogledalo jedno drugome, ili su to od početka bili, prepoznajući se i upravo povezujući putem (kobne) sličnosti? Frensis Skot i Zelda Ficdžerald, svojevrsni simboli „doba džeza“ i američke boemske emigracije u međuratnom Parizu, baš tako nam se obično javljaju u svesti: u „paketu“, neodvojivi, savršeni predstavnici tzv. „izgubljene generacije“. Pisac kultnog romana „Veliki Getsbi“ svoju slavu u velikoj meri, naročito danas, duguje i ličnosti supruge, njenoj ne baš tihoj p(r)atnji i čudnovatoj auri. Ko je bila žena nepomirena sa bitisanjem u senci, pitanje je koje intrigira mnoge savremene autore. Biografsko delo Tereze En Fauler (čije su ime, da ne bude zabune, naši preveli doslovno, kao Teris – što bi moglo navesti na pogrešan zaključak kako je autor muškarac!), „Z – Roman o Zeldi Ficdžerald“ (Laguna, 2015; original: Z: A novel of Zelda Fitzgerald), predstavlja jedan od uspelijih pokušaja da se na njega što potpunije i (za roman kao delo fikcije, koliko god oslonjene na stvarnost, posebno važno) zanimljivije odgovori.

Od posvete samoj junakinji, do opredeljivanja za prvo lice pripovedanja, Zeldinim glasom, sve je u znaku temperamentne i harizmatične Južnjakinje. Oživevši na stranicama Faulerinog literarnog omaža najblistavijem umetničkom paru iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, ona nam se obraća slobodno, lucidno, sa izvesne vremenske udaljenosti koja omogućava manje pristrasno sagledanje događaja. Naime, prološki deo je smešten u 1940. godinu,  kada su Skot i ona uveliko razdvojeni, skrhani ličnim problemima – Zelda dugogodišnjim nervnim, a on alkoholičarskim krizama. Osvrćući se na mladost i zlatne godine prepune sjaja, glamura, žeđi za uspehom – ali i perioda intenzivnih očajavanja, Zelda pati za prošlošću, istovremeno svesna svih loših stvari koje je, tvrdi, nekako ipak prevazilazila. Isti odnos ima i prema suprugu, a ispovest koja sledi njen je pokušaj da ih oboje opravda i odbrani, pokazujući varljivost uobičajene slike koju je, uglavnom njihovom zaslugom, svest stekao o Ficdžeraldovima. Sećanja vode u 1918, kada je, za koji dan punoletnoj debitantkinji iz dobre porodice u Montgomeriju, samouverenoj i koketnoj Zeldi Sejr, jedan susret na junskoj igranci zauvek promenio i preusmerio život.

Najmlađa kći uglednog advokata Entonija, slobodoumna balerina, redovna čitateljka novih romana, Zelda voli svoj zavičaj i ne bi rado napustila sredinu iz koje potiče, ali istovremeno od života priželjkuje uvek nešto više. Od prvog trenutka fascinirana je par godina starijim F. Skotom Ficdžeraldom, njegovom ambicijom i planovima, gestovima i pojavom. Prvi svetski rat se u Evropi bliži kraju, mladi američki vojnici (među njima i Skot) još uvek čekaju da ih pošalju na bojište, a američke devojke dobrovoljno šiju priloge za ranjenike i strepe nad sudbinama svoje braće, očeva, verenika na dalekom frontu. Jedan od njih bi lako mogao postati i Skot, tako  samouveren, željan slave i dokazivanja, sklon „čašici“ – svega što neodoljivo privlači Zeldu, mada se njenim roditeljima iste crte mladićeve ličnosti nimalo ne dopadaju. 

Roditeljsku brigu ne bi trebalo pravdati samo činjenicom da je Zelda poslednje od njihove već odrasle dece - brata i sestara (svih udatih), koliko devojčinom neobuzdanom ličnošću, sklonom šalama, prkosu i namernom provociranju javnog mnjenja, čime pomalo podseća na stariju, fiktivnu „zemljakinju“, Skarlet O'Haru. I baš poput nje, bira ret-batlerovski šarmantnog i isto toliko problematičnog „spasioca“. Prva celina romana, bolje reći njujorška faza životopisa, obuhvata godinu udvaranja, ljubomore i razdvojenosti, ispunjenu Zeldinim dilemama: da li ostati (u sigurnosti doma) ili se otisnuti (u neizvesnost)? Pristajanjem na Skotovu prosidbu, Zelda se upušta u život kojim dominiraju avanture, strast, tenzija i uglavnom sve NOVO. Podjednako burno, ubrzanim tempom, priča nas nosi putovanjem na venčanje, preseljenjem u Njujork, do vrtoglavog uspeha Skotovog debitantskog romana. „Lansiranima“ među zvezde, za njih započinje period neprekidnog uživanja u plodovima slave, kontroverzama, skandalizovanju javnosti. Zelda preko noći postaje trendseterka (što se ispoljava kroz radikalne „rezove“ poput paž-frizure, prihvatanja francuske mode i smelijih krojeva haljina, plesove...). 
mlada Zelda
Istina, određene karakterne osobine njenog muža joj se sve manje dopadaju, baš kao i uloge koje ovaj umetnik oboma namenjuje da igraju za javnost (ponašajući se poput likova iz romana, poistovećujući se sa njima), sve manje suptilno potiskivanje Zelde u drugi plan kada bi da iznese lično mišljenje (najpre u intervjuima, kasnije i u svakom društvu), čak i agresivnost pod dejstvom alkohola. Međutim, ona to prilično dugo podnosi kao nužnost i manju neprijatnost, u poređenju sa veličanstvenošću svega ostalog što budućnost obećava. Od samog početka, par deli turbulentan i buran život, ali uvereni su kako baš takvi – dakle, „loši“ jedno za drugo, zapravo jesu jedini pravi partneri, suđeni i savršeni saputnici. Skot uverava Zeldu da je njegova amajlija, neophodna inspiracija i neizostavni uslov da stvara velika književna dela.

Kao što ponekad biva, Zelda i sama pomalo počinje da piše, čineći nespretne pokušaje da koliko-toliko parira uspešnijem mužu, kao više od vizuelnog „ukrasa“ i pratnje na ludim večernjim prijemima. Umetnička scena Velike jabuke tih godina je u uzletu, posleratna književnost uzima novi pravac, podržana novinskom kritikom – a upravo će Ficdžerald biti jedan od predvodnika tzv. „izgubljene generacije“. Trenutak u kome upravo venčani Skot i Zelda ugledaju primerke njegovog hit-romana u izlogu knjižare, biće simptomatičan za kasniji tok zbivanja, ujedno nagovestivši piščevu egocentričnost i odlučnost da sve, pa i supruga, bude osnova pažljivo osmišljene strategije izgradnje i održavanja popularnosti.

Priča dalje dodatno ubrzava, prelećući prve bračne godine, raskalašno trošenje novca i pored uvek neizvesne sutrašnjice, rođenje kćerkice Fransis zvane „Skoti“ (praćeno simpatičnom nesuglasicom oko njenog imena, gde se još jednom potvrđuje Skotova sujetna nepokolebljivost odlučivanja), početke Zeldinog pisanja književnih recenzija i pomalo likovnih pokušaja. Preseljenje (druga faza) u Francusku, zbog troškova života koji su na Kontinentu bili znatno manji, doneće im zaoštravanje odnosa u svakom smislu. U iznajmljenoj primorskoj vili, Skot gotovo danonoćno piše knjigu koju smatra svojom životnom, prekretničkom, uvek opsednut proračunavanjem finansijske koristi koju bi mu mogla doneti (u pitanju je skica „Getsbija“). U međuvremenu, Zelda provodi dane na plaži, sve više razmišljajući o tome koliko je nezadovoljna Skotovim ponašanjem i stavom. Usled rastuće usamljenosti, dolazi do prve afere, sa avijatičarem Eduarom Žozanom, ali ona se ipak ne razvija ni u šta ozbiljno, jer Zelda zna da je njen muž, na kraju krajeva, pravi i jedini. Bio destruktivan ili ne, odgovara joj, baš kao i na početku.
porodica
Treću fazu i ujedno najživopisniju celinu romana, parisku, najavljuje pomirenje Ficdžeraldovih, upoznavanje sa Hemingvejevom prozom i nagoveštaj snažnog uticaja koji će Ernest na oboje izvršiti, kao i izlazak „Getsbija“ sa Skotovim izneverenim očekivanjima. „Grad svetlosti“ upoznaju i kroz posete popularnim salonima, druženje sa Gertrudom Stajn, bračnim parom Marfi i, naravno, Hemingvejem – koga Zelda ubrzo počinje da otvoreno prezire, vrlo podozriva i ljubomorna na Skotovu očaranost i privrženost perspektivnom kolegi, potencijalnom konkurentu. I dok se Ernestov brak sa Hedli brzo raspada zbog čuvene afere sa Polin (a sve to posmatrano u svetlu novih preispitivanja svrhovitosti monogamije), Ficdžeraldovi se takođe sve više udaljavaju. Mada nije deklarisana feminstkinja, čak prema njima ispoljava blagi prezir, Zeldi smeta stalni potcenjivački tretman koji trpi od strane Skota. Nastoji da bude više od pratnje i podrške, oseća se, u sebi, nesigurno pred posetiocima književnih sedeljki i usred svih tih razgovora o kompoziciji dela, izvoru nadahnuća, teoretisanju...Željna afirmisanja sopstvene ličnosti - jer, ona je ipak moderna mlada žena, Zelda se svom suprugu neosporno divi, ali oseća i nepravdu jer joj nije ni približnom merom uzvraćeno.

Pod pritiskom svih tih dilema i nezadovoljstava, njeno zdravlje se pogoršava, pa nakon još jednog leta na Azurnoj obali, sledi povratak u Ameriku (četvrta faza). To ne isključuje nastavak „seljakanja“ iz mesta u mesto, niti rastuće frustracije na obe strane. Skot već duže vreme „tapka u mestu“ sa pisanjem, dok Zelda postaje paranoična, ogorčena i oseća se sputanom da radi ono što voli, izrazi se (časovima baleta i slikanja), bude nešto više od supruge slavnog pisca. Ironija je što nam, iako slušamo upravo NJEN pripovedni glas, uglavnom nije zanimljiva ni previše kadra da probudi simpatije, saosećanje, podršku...Naprotiv, najčešće iritira, suviše je histerična, teatralna, bez pokrića i osnova smatrajući sebe umetnicom (uprkos tome što, svojim razmišljanjima i radom, ne pruža nikakve razloge da je i ostatak sveta tako doživi). Neodlučna je u pogledu toga podržava li tradicionalnu ulogu žene ili se protiv nje buni, dok Skota neretko gleda kao suparnika, ne uviđajući koliko identično postupaju u mnogim situacijama.

Istini za volju, čuveni pisac je više puta ljuto uvredio, za šta navodim samo nekoliko, najdrastičnijih primera: objavivši pod sopstvenim imenom Zeldine literarne prvence, pod izgovorom finansijske nužnosti; ušavši u vezu sa osamnaestogodišnjom glumicom (tokom boravka u Holivudu, gde je bio angažovan kao scenarista); najpre se protiveći dobijanju potomstva, a zatim, vršeći pritisak da dobiju sina; uvek stavljajući na prvo mesto sebe i svoju povlašćenu ulogu (budućeg) književnog velikana, čijem je postignuću podređeno baš sve drugo. Ipak, Zelda mu ne ostaje dužna, pa je i te kako znala da uzvrati gotovo jednakom merom ispada u javnosti (pomenuću samo scenu prilikom upoznavanja Isidore Dankan ili skidanje donjeg veša na ispraćaju starog prijatelja).
Ovo se, međutim, menja od pete i poslednje celine romana, koja junakinju odvodi u sanatorijum, pod dijagnozom šizofrenije. Skrhana kontinuiranim stresovima i lomovima, sputana duševnom bolešću kao (stiče se utisak) izgovorom okoline da je onemogući u borbi za sticanje samostalnosti i ponovnog osećaja egzistencijalne svrhovitosti, Zelda završava svoj prvi roman, u čije pisanje uranja kao u sigurne vode. Lutajući od faze lečenja do oporavka i ponovnog kolapsa, od jednog do drugog književnog neuspeha, ona se bori sa teškim bremenom spoznaje da kćerka raste i sve manje ostaje njena, da istovremeno prezire i želi da bude uz muža, da joj je život ostao zarobljen između neiskorišćenih talenata i neuzvraćenih ulaganja. Osoba koja je ime dobila po Ciganki iz romana, a, sticajem okolnosti, sa Ficdžeraldom zaista i živela lutalački, sve vreme je sanjala uporište, podršku i sigurnost doma stvorenog uz čoveka u koga do kraja neće prestati da veruje. Ni sve razotkrivene mane, ni duga kreativna kriza i nepodnošljivi egoizam, čak ni destruktivno partnerstvo koje dele, nisu uništili Zeldinu suštinsku uverenost da, baš takvi, Skot i ona jedno drugom predstavljaju sudbinu – i prokletstvo.

Zbog toga se priča i završava Skotovom smrću. Za junakinju, to nije kraj, ali istovremeno je svaka dalja reč suvišna, u novom razdoblju lišenom nerazdvojnog saputnika. Zelda Sejr bi svakako i sama po sebi bila zanimljiv „materijal“ za ispredanje jedne privatne istorije, ali tek stupanjem u zajednicu sa Skotom, njena ličnost dobija sve nijanse i obeležja po kojima je danas znamo i cenimo. Ujedno, pripovedni tonovi od ovog trenutka postaju blaži, dirljiviji i ispravljaju glavne mane knjige, primetne već u startu. Pre svega, to je suviše deklarativno pripovedanje, koje karakterišu bespotrebna objašnjavanja (npr. društvenog i vremenskog konteksta) i nimalo usputno/prirodno, već preterano izveštačeno detaljisanje, koje čitaoce tretira kao pomalo priglupe. Nadovezuje se Zeldin lik koji, kao što sam ranije spomenula, u najvećem delu radnje nije dovoljno ubedljiv da nas pridobije ili barem učini prihvatljivim sopstvene postupke, zaključke i odluke o kojima “podnosi izveštaj”. Sa poslednjom celinom, to se menja i Zelda napokon uspeva da se približi čitaocu, a izbor naracije pokaže kao dobro rešenje.

Uostalom, sama autorka u više navrata naglašava kako je njena proza, uprkos velikom poštovanju (samim tim divljenju) i obazrivosti prema ličnostima koje uzima za svoj predmet, te očekivano dobro istraženim i iskorišćenim dokumentarnim izvorima, ipak fikcija, “pokušaj jednog romanopisca da zamisli kako je bilo biti Zelda Sejr Ficdžerald”. I mora se priznati, uspela je u tome. Ovo nije stilski besprekoran roman, takođe je mera u kojoj zadržava neprekinutu čitalačku pažnju neujednačena, ali isto tako je poštovanja vredan poduhvat ulaska u sve(s)t jedne ikonične figure i upoznavanja šire publike sa značajnim razdobljem kome su ona i Skot dali svoj doprinos. U tom smislu, ljubiteljima romansiranih biografija biće zanimljiv, manje kao potpuno verno svedočanstvo epohe i konkretnog društveno-stvaralačkog kruga, a mnogo više kao čitljivo, katkad veoma živopisno vraćanje u prošlost jedne neobične žene, nepouzdanog fokalizatora (zbog čega, jasno je, sva njena viđenja drugih i zaključke o situacijama moramo uzimati sa velikom rezervom), učesnika-svedoka burnog doba, ali pre svega duše u stalnoj potrazi za slobodom i ostvarenjem punih potencijala jednog bića.