субота, 13. јануар 2018.

Subota sa knjigom: „Trinaest meseci“

piše: Isidora Đolović

Dejvid Mičel, planetarno poznat po romanima “Atlas oblaka”, “Nevidljivi sati”, “Hiljadu jeseni Jakoba de Zuta” i “Slejdova vila”, ovoga puta nam se predstavlja u nešto drugačijem svetlu. Bilo bi, doduše, pogrešno žanrovski klasifikovati njegovu knjigu „Trinaest mesesci“ (Urban reads, 2017; orig. Black Swan Green) kao (samo) young adult (iliti – omladinski), ili isključivo coming of age (opet slobodnije prevedeno - „roman odrastanja“), ali, ona je svakako bliža realizmu nego bilo koje od piščevih prethodnih dela. Tome verovatno uveliko doprinosi činjenica da je reč o poluautobiografskom romanu. Problematična je, doduše, sama odrednica roman, kojom bismo ga na prvu okitili, s obzirom da bi se, isto tako, bez problema mogao čitati i kao zbirka pripovedaka (podsetimo se samo par sličnih: „Bašta sljezove boje“ Branka Ćopića, „Zovem se Aram“ Vilijama Sarojana, „Rani jadi“ Danila Kiša ili „Ja se zovem Jelena Šuman“ Vesne Aleksić), koje u celinu povezuju glavni lik i vremenski okvir (ovde godišnji, pravilno hronološki), ali se bez problema posmatraju i zasebno. Ako ste, poput mene, navikli na Mičelov stil kojim se proslavio, ovaj tematsko-žanrovski zaokret možda će vam, isprva, biti malo neobičan, čak i blago razočaranje. Kako biste izbegli da učinite nepravdu delu, unapred zaboravite sve što ste znali o autorovom opusu i uverićete se da Dejvid Mičel sasvim dobro „pliva“ i u drugim vodama. Sa ili bez onih labudova iz (engleskog) naslova.

Iako je sva u znaku broja 13, ova knjiga ne nosi ni trunke baksuzluka, sem ponekad po sudbinu glavnog lika, barem na način kako je on doživljava! Kroz trinaest poglavlja, pratimo trinaestogodišnjeg Džejsona Tejlora, dok odrasta u britanskom mestašcu Blek Svon Grin, Vusteršir (gde, uprkos nazivu, nema labudova!), tokom trinaest meseci 1982. godine. Njegov svet čine porodica (otac Majkl – regionalni direktor prodaje u trgovinskom lancu „Grenland“, majka Helena – godinama unazad svojevoljna domaćica, sestra Džulija – osamnaestogodišnja buduća studentkinja prava u Edinburgu), školska (uglavnom nenaklonjeno okruženje, kako vršnjačko, tako i nastavničko, sa izuzetkom najboljeg druga – dečaka po imenu Din Moran) i seoska sredina (sa svim igrama, misterijama, tumaranjima i nezgodama iz komšiluka), ali možda ponajviše strogo skrivani deo njegove ličnosti: pisanje poezije, slušanje sestrinih ploča, držanje mape Srednje zemlje na zidu i očaranost Tolkinom – sve krišom. Stihoslaganjem se bavi pod pseudonimom Eliot Bolivar, jer je taj hobi uopšteno shvaćen kao „pederska“ i „perverznjačka“ zanimacija, a takva oznaka mu najmanje fali, pored već ustaljene reputacije školskog „čudaka“ i „mucavca“. Nisu to jedini pogrdni nadimci koje Džejsu, svako-malo pa neko „prikači“: sestra ga u trenucima besa oslovljava sa „Stvor“, na igralištu je „Crv“, a najgore biva kada i sam, u mislima, preuzme taj vid imenovanja, razmišljajući o sebi kao biću niže vrste.

Džejsona muče mucanje; brojni neobjašnjivi strahovi; simpatije prema temperamentnoj Don Maden – devojčici sa farme; Ros Vilkoks - Donin momak i Džejsonov najveći neprijatelj, prvi među školskim siledžijama; čudni telefonski pozivi i ćutanje sa druge strane linije u kancelariji njegovog oca. Počev od januarskog klizanja na zaleđenom jezeru (pod čijom se površinom, pričaju stariji, kriju leševi mnogih neposlušnih dečaka iz davnih godina), prilikom kog je polomio skupoceni dedin sat, nižu se različite epizode kroz naredna četiri godišnja doba, a svaka će na određeni način (pre)oblikovati i ojačati našeg junaka. Šetajući šumom koja dominira okolinom  njegovog sela, Džejson će nabasati na tajanstvenu staricu u usamljenoj kući, bežati od „Jazavca“ – čuvara pasa i vaspitača u obližnjem popravnom domu, boraviti na seansama kod logopeda – gospođe De Ru, istrpeti posetu nesnosnih rođaka (porodica Lemb): majčine sestre Alis, njenog neotesanog muža Brajana i tri sina, od kojih je srednji, Hjugo, junakov omiljeni brat i neka vrsta uzora. Sa njim će, istom prilikom, probati prvu cigaretu u pabu „Crni labud“. Kasnije će sam zalutati u traženju početka legendarne Jahačke staze, umesto toga naići na ludnicu, proći inicijaciju u lokalno tajno društvo „Utvare“ (u skladu sa imenom, sastaju se noću, na groblju, a kandidat mora da izvrši određene zadatke)…Sa ocem na službenom putu u primorski Lajm Ridžis, družiće se sa njegovim kul pripravnikom Denijem iz Irske, zapaziti simpatiju iz arkade – Sali, puštati zmaja na obali Lamanša. Drugom prilikom, u antikvarnici kod iznenađujuće Amerikanke Rozamund, potražiće rešenje za pokvaren, a skupocen i redak dedin sat.

Osim odjeka “Hladnog rata” i odluka koje donosi Vlada legendarne “čelične ledi”, premijerke Margaret Tačer, ukazano je na klasne podele i razlike različitih vrsta. Tejlorovi stanuju u kraju zvanom Kingfišer Medouz, uglavnom namenjenom dobrostojećim porodicama – ali, s druge strane, kao doseljenici iz grada, bez „korena“ u toj oblasti, oduvek su od strane starosedelaca posmatrani sa visine.
autor
Jedna od najvažnijih epizoda jeste julska priča o slučajnom poznanstvu sa misterioznom staricom, koje se završava neočekivanim obrtom. Belgijanka Eva Kromelink, čiji ga tajanstveni poziv dovodi u nekadašnji parohijski dom, subotom u tri, postaje njegov vodič kroz seanse umeća formiranja pesničke ličnosti. Doduše, to nije jedini, a ni glavni razlog što će ljubiteljima „Atlasa oblaka“ biti zanimljiva: naime, povezivanje sa ovim romanom izvršeno je, najpre, kroz podatak da Eva sluša “seskstet Roberta Frobišera”. On je bio pisar Evinog oca (Vivijana Ersa), a Eva veruje da se ubio zbog njene hirovite, neuzvraćene ljubavi. 

Prilikom prvog susreta sa Džejsonom, stara boemka u originalu čita roman „Veliki Mon“, uz više nego interesantne opaske o nepoznavanju klasične književnosti od strane savremene (pesničke!) mladeži:

-Mislim, koje pisce najviše poštujete?
(...)
-Naučna fantastika, i druga fantastika. Ima i Stiven King. On piše horore.
-„Fantastika“? Pffft! Bolje slušajte Ronalda Regana! „Horor“? A Vijetnam, Avganistan, Južna Afrika? Idi Amin, Mao Cedung, Pol Pot? Nema dovoljno užasa? Mislim, ko su vam UZORI? Čehov?
-Em...ne.
-Ali, čitali ste „Madam Bovari“?
(Nikad nisam ni čuo za neku njenu knjigu.) – Ne.
-Čak ni – izgledala je potpuno rastrojeno- Hermana Hesea?
-Ne.– neoprezno sam pokušao da umanjim odvratnost madam Kromelink – Ne radimo baš Evropljane u školi…
-„Evropljane“? Jel' to Engleska otplovila do Kariba? Jeste li vi Afrikanac? Antarktičanin? Vi JESTE Evropljanin, nepismeni pubertetski majmune! Tomas Man, Rilke, Gogolj! Prust, Bulgakov, Viktor Igo! To je vaša kultura, vaša baština, vaš KOSTUR! Ni za Kafku ne znate?
Trgao sam se.- Za njega sam čuo.

(Moram priznati, razumem je! Slično sam reagovala kada mi je nedavno porodični prijatelj ispričao da jedan odlikaš i mladi „poeta“, iz gornjomilanovačke Gimnazije „Takovski ustanak“, pojma nema ko je najveći pesnik potekao iz njegovog grada, niti je čuo za umetničku porodicu u kojoj se Momčilo rodio – čuvene Nastasijeviće!)

Druga posebno istaknuta epizoda tiče se problema oko predloženog osnivanja ciganskog kampa, koje budi najstrašnije predrasude lokalnog stanovništva (sastanak mesne zajednice tako prekidaju prenaglašena panika i histerija). Slučajno naišavši na Cigane „pozicionirane“ u kamenolomu, sa svojim kućama na točkovima, Džejson uviđa koliko su mu, kao društveni izopštenici, zapravo slični. Oktobarsko veče provedeno oko njihove logorske vatre, pod mesečinom, samo je jedan od delova koji čitav roman čine veoma atmosferičnim – ostatak doprinosa pružaju izvrsno dočarana godišnja doba u smenjivanju, seoski pejzaži, detaljna deskripcija pojedinosti, pop-kulturalne i društveno-političke reference...Dok besni Foklandski rat, o čemu tabloidi podrobno „izveštavaju“ preplašeni, nedovoljno upućeni narod (propaganda i medijske manipulacije kao fenomen time su sjajno obuhvaćene), a prve žrtve (maturant Tom Ju) približavaju ih maloj sredini, u kući Tejlorovih odvija se nemi, pritajeni rat između roditelja, u vidu tvrdoglavih gestova inaćenja. Neke veoma ozbiljne pojave i moralne dileme, prva suočavanja sa pitanjima osvete, krađe, smrti, oproštaja, roditeljskih grešaka i posledica, uspešno prenosi bogata, zgusnuta, složena naracija, u vidu zbrkanih dečačkih misli. 

Jesen je postajala tužna, trula i maglovita. Polje uz naš sportski teren bilo je braon kao zagorela palačinka. A polje iza njega boje vode od četkica posle likovnog. Malvernska brda jesen je izbrisala. Gilbert Svinijard kaže da je našu školu i zatvor Mejz projektovao isti arhitekta. Zatvor Mejz je u Severnoj Irskoj, gde je pripadnik IRA-e i štrajkač glađu Bobi Sands prošle godine umro.
U danima kao što je ovaj, verujem Gilbertu Svinijardu.
Inteligentan, osećajan dečak, kroz mnoga gorka i slatka iskustva i iskušenja polako uočava  razliku između „unutrašnjeg“ i „spoljašnjeg“ sebe, sve vreme u mislima vodeći dijaloge – čas sa Nerođenim blizancem (ona mogućnost ličnosti kakvu bi drugi želeli da je postao), drugi put sa Dželatom (interni zloduh koji izaziva spoticanje pred važnim rečima i odlukama oblikovanim u glasovne signale svetu). Džejson pokušava da se snađe pri komešanju toliko različitih zadataka: u naizgled učmaloj provinciji, sa utiskom beznadežne zatvorenosti; u želji da se prežive školski dani i pomiri sopstveno društveno (odbačeno) sa poetskim (skrivenim) bićem. Sve to se odigrava u buri odrastanja usred decenije progresa i promena, kojom odzvanjaju daleki ratni pokliči i melodije sa Top of the Pops liste (Talking heads, Duran Duran, Spandau ballet, Adam and the Ants, Madness, Kejt Buš...)!

Naravno, sve čime se npr. „Atlas oblaka“ odlikuje i izaziva oduševljenje čitalaca, prepoznaćemo i u naizgled „običnoj“ autorovoj temi. Bravurozni stil, originalnost, veština izvođenja, kompozicija dela, sklonost ka začudnom i začuđujućem (opravdana već činjenicom godina glavnog lika i njegovim percipiranjem odrastanja), ambivalentni protagonisti, bizarni i neobični epizodisti, pa čak i  određeni (opsedajući?) motivi, detalji, direktne aluzije na prethodna dela – sve to pronalazimo i u ovom slučaju. Mada tema odrastanja u provinciji, u srcu jedne blatne, maglovite i vazda sumorno sive „zabiti“ početkom osamdesetih godina, možda ne deluje preterano atraktivno i obećavajuće, Mičel vrlo brzo demonstrira veštinu da niotkuda stvori kompleksne svetove. Razmicanjem slojeva prikazanog, na videlo će isplivati sva složenost spoljašnjeg i unutrašnjeg Džejsonovog „univerzuma“. Nije li, uostalom, tako sa (i u) svima nama?
Proza je suptilna, bez suvišnih ukrasa i naglašavanja, ali istovremeno ubedljiva, bogata, sa nekim zaista zadivljujućim trenucima (izdvojila bih reči starog romskog oštrača noževa: Vatra je sunce koje se razmotava iz drveta.). Ono što dugo „vibrira“ ispod površine, približavanjem završetku romana dostiže neizbežnu kulminaciju, ali čak i tada bez efekta „eksplozije“ ili vatrometa. Kroz istinski presudne, oblikotvorne promene i preokrete, Džejson (i njegova okolina) prolazi takoreći bezbolno, usput – no, to je još jedna u nizu varki koje piščevo obazrivo, taktično pero stvara pred našim očima. Povezuju se imena bliska i daleka, lokalne i planetarno uticajne pojave i ličnosti, tajne istine i javni prividi, nepoznato sa već dosadnim, uzbuđenja sa „učmalošću“ (nama, doduše, novopredstavljenom – pa stoga zanimljivom, uprkos junakovom gnušanju!). Rasturaju se i obnavljaju prijateljstva, ruše ili iznova uspostavljaju porodične veze, gubi ili gradi samopoštovanje. Sve one „uobičajene“ stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, sada strpljivo i nenametljivo pokazuju kako suvereno upravljaju našim životima.

Nošeni bujicom godina, često zaboravljamo koliko je komplikovano i stresno bilo odrastati. Gubimo iz vida i to da  je postajati čovek, zapravo, beskrajan, celoživotni proces, večita faza (samo)nadgradnje. Mičel sasvim fino smešta početak ove misije u ograničeni krug od jedne (i to prve tinejdžerske) godine života (na cikličnost upućuje već to što uvodno i završno poglavlje nose isti naslov, „Januarski čovek“), obuhvatiajući podjednako snove, dileme i razmišljanja, koliko i ludi svet oko učesnika u radnji.