„Slatka ptica mladosti“
možda nikada nije pevala zanosnije, ali ni zlokobnije, nego šarenih šezdesetih
– na toliko načina prekretničkih godina. Dokaz su mnogobrojni pokušaji da ih do
danas, barem vizuelno, neki novi poklonici ožive i iznova učine modernim. Mada
naslovom pre asocira na kakvu tinejdžersku razbibrigu sa „čik-lit“ predznakom,
ili možda nešto odrasliju, urbanu verziju sličnu istoimenom TV-čedu Lene Danam
i sitkomu „Seks i grad“, roman prvenac mlade američke autorke Eme Klajn, „Devojke“ (The Girls, Laguna, 2016), sasvim je drugačija priča. Uostalom,
bolje osmotrene, njegove korice otkrivaju psihodelični potencijal, kroz krupni
plan lica ženske osobe, većim delom pokrivenog „lenonkama“ (u čijim se staklima
odražavaju prepoznatljive kalifornijske palme), blago čulno razdvojenih usana i
sve kroz „purple haze“ izmaglicu. Šta krije ta pozivajuća dimna zavesa?
Pre svega, jednu
neočekivanu (i tematski i po načinu realizacije), intrigantnu priču o letu
pozne hipi-decenije, jednom od onih kada se za mlado biće nežnijeg pola svašta
dešava i gradi ili ruši. Glavna junakinja je Evelin „Evi“ Bojd, koju upoznajemo
na osnovu veštog preplitanja dve narativne perspektive: okvirne i uvek
dominantnije sadašnje, sa jezgrom priče sačinjenim od povratka u tinejdžerske dane koji su sve
promenili. Zapravo, prolog već „markira“ trenutak kada je Evin svet doživeo
preokret, a to je prva pojava devojaka,
poluvilinskih-poluklošarskih figura čija je izrazita nekonvencionalnost
zaustavila i poremetila sve u parku, tog običnog, provincijskog popodneva. Njihovi
izgled i ponašanje, složeni od mešavine zapuštenog i privlačnog, zlokobnog i
divotnog, dočarani su veoma poetičnim stilom pisanja – koji ostaje obeležje i
najveći kvalitet romana.
Evi upoznajemo kao već
zrelu i pomalo istrošenu ženu, koja čuva kuću na plaži svog prijatelja Dena,
svesno se opredelivši za društvenu izolaciju, proganjana nemilosrdnim avetima
minulih dana, koje naročito plaše u samotnim noćima. Tako će, jednom prilikom,
upravo od strane neočekivanih posetilaca – Denovog odraslog sina Džulijana i
njegove maloletne devojke Saše, biti posećena i slučajno podsećana. Naime,
Džulijan u njoj prepoznaje onu devojku,
nekadašnju pripadnicu kulta koji njegova generacija poznaje tek iz priča,
uzdižući sve baš kao i ona nekada devojke,
privučena prvenstveno bizarnim aspektima. Upravo su urođena povučenost i njene tadašnje
godine, a bilo joj je tek četrnaest, obezbedili Evi anonimnost u istorijatu
stravičnih aktivnosti grupe, ali, nažalost, ne i zaborav svega čemu je uz njih
prisustvovala. Bezazlena Saša nema predstavu o čemu njen momak i ta tajanstvena
žena govore, ali zato Evi razume njenu adolescentsku zbunjenost, dok se intenzivno
priseća sopstvene, ništa manje. Otvara se staza sećanja, pravo do omađijane
ženstvenosti koja se tek budi, uticaja neobične crnokose Suzan i njenih
pratilja, iskustva obeleženog ambivalencijom: istovremenošću kajanja i čežnje.
Iako su imena,
okolnosti i pojedinosti izmenjene, jasno je da kao direktna inspiracija služi
čuveni slučaj ubistava izvršenih od strane sekte Čarlsa Mensona, čija je nedavna smrt ponovo podigla prašinu i
podstakla brojne polemike (podsetimo se, među žrtvama njegovih “kultista” našla
se i Šeron Tejt, lepa holivudska glumica u usponu, prva supruga reditelja Romana
Polanskog, dve nedelje pred porođajem). Pa, ipak, ovo nije roman o samom
zločinu, koliko povest jednog odrastanja na stranputici. Pogled naivne
devojčice Evi, istovremeno osvetljava događaje sa strane i iznutra. Današnja
nužnost samoće podrazumeva i strah od nje, a sve to pod teretom svesti o
mladalačkom dobu.
Ono obuhvata leto 1969,
neposredno uoči Evinog odlaska u strogi internat, kao presek dotadašnjeg
odrastanja na kalifornijskom ranču, u ruralnoj Petalumi. Uživajući nasledstvo
babe-bivše holivudske zvezde, Evi stasava između uvek zauzetog, zahtevnog,
kreativnog oca i majke koja predstavlja otelotvorenje američke očajne domaćice, čime budi prezir kod
kćeri, kao pripadnika nove generacije željne buđenja samosvesti. Pošto joj se
roditelji razvedu, a odnos sa najboljom drugaricom Koni bude uzdrman, ionako
pomalo asocijalna i jednako pažnje gladna, Evi podleže iskušenjima jednog
slučajnog susreta.
Šta ju je, zapravo,
privuklo ka Suzan i ekipi? Njihova nemarna seksualnost, očigledno prkošenje
svim društvenim normama, egzotični rituali poput slavljenja solsticijuma,
obesmišljavanje privatne svojine ili neskraćivanje kose? Lična, dugo potiskivana
želja za izuzetnošću i izdvajanjem, podupirana tipično pubertetskim
nesigurnostima i opsednutošću telom? Ili, naprosto, usamljenost?
Umesto dalekog oca, zaokupljenog
zanosnom ljubavnicom Tamar; majke koja traži sebe kroz sve aktuelne trendove, u
svojevrsnoj predklimakteričnoj oslobođenosti; otuđene, ljute Koni kojoj
pronalazi sve više i više mana; njenog brata Pitera – osamnaestogodišnjaka za
kojim Evi (nastoji da) žudi, čak i nakon što je pobegao sa svojom devojkom
Pamelom…dakle, umesto svih ovih lica, naprasno ostavljena na cedilu, Evi će se
sasvim nekritički vezati za grupu nešto starijih od sebe, nimfi-otpadnica sa
obližnjeg ranča na lošem glasu. Okupljene oko Rasela, čoveka mračne harizme i
opasnih ideja, koga poštuju kao malo, privatno božanstvo, one Evi deluju neobuzdano,
zanosno i, u tom trenutku, očajnički potrebno. Iako je od početka svesna
opasnosti, ne može da se odupre i tako ulazi u okruženje koje će joj zauvek
ostaviti svoj krvavi, neizbrisivi trag.
I zaista, sve što se
dešava na farmi koju članovi kulta koriste kao boravište, nesumnjivo je
bizarno, ali u isti mah prepuno novootkrivenog osećaja slobode koji neodoljivo
preplavljuje Evi. Zbog toga će ona pristajati i na neprihvatljivo, prihvatati
prljavštinu kao sjaj, žmuriti na očigledne mane idolizovane Suzan, čak i samog
Rasela – preokrećući ih u dodatne kvalitete koji opravdavaju svaku žrtvu ili
prestup učinjene za njih i zbog njih. U osnovi svega je, više puta istaknuta,
želja za prihvaćenošću i užlebljenjem negde, gde god, za šta kult pruža
mogućnosti po, istina, ceni koja nije mala.
Pored navikavanja na
taj čudni svet, od ključne je važnosti Evin odnos sa majkom, koji varira između
potpune odvojenosti i nostalgične težnje ka vraćanju davne, naivne i nevine
harmonije pre otkrivanja očevog neverstva, a majčinog podsticaja usled
pasivnosti (kako je Evi vidi) i ispraznosti „supruge-lutke“. Ne prihvatajući
njene kasnije partnere i pokušaje da nastavi dalje sa životom, Evi takođe
pribavlja sebi alibi za priklanjanje kultu, ali i kompenzovanje potrebe za bliskom
ženskom figurom kroz divljenje Suzan.
Drugi presudni, ne
manje složen odnos, uspostavljen je između današnje Evi i mlade gošće Saše.
Ovoga puta, relacije su obrnute i kroz empatiju, probuđen nagon blizak
majčinskom, junakinja kao da pokušava, uspostavljanjem razumevanja i bliskosti
prema Saši, nadoknaditi vlastitu propuštenu šansu sa majkom. Istovremeno,
provučen je blagi homoerotični, mada znatno više naprosto ženski solidaran
momenat povezanosti, doživljene i sa Suzan. Otuda naslov romana možemo
dvostruko tumačiti: kao upućen divljim
nimfama iz uvoda, koje su Evi zavele na stranputicu željom da im bude
nalik; ali i kao pokušaj uspostavljanja solidarnosti i komunikacije između
nekoliko žena (Evi – majka, Evi – Koni, Evi – Suzan, Evi – ostale; naposletku,
Evi – Saša), pri čemu kidanje jedne veze vodi jačanju druge, uglavnom sa
fatalnim posledicama.
Dok priča, kroz ritual
i nenaglašene – a neminovne pripreme, klizi prema kobnom epilogu, koji je
zauvek uništio Evine iluzije o zajednici čiji je kratko bila deo (ali je, s
druge strane, možda stvorio još snažnije utemeljene varke zbunjenosti pred
uspomenama), njeno ograđivanje od zločinstava ostalih članova ipak ne prati
nepokolebljivi otpor. To je nemi znak one preostale podvojenosti srca,
nostalgije za periodom pripadanja, makar i lažnog, makar i zloupotrebe
maskirane u zahvalnost.
autorka u svom stvaralačkom kutku |
Kao što sam već
spomenula, primarni kvalitet proze Eme Klajn predstavlja njen lirični, vrlo
čuvstveni, sugestivni stil. Rečenicama uspeva da dočara najdublje u psihologiji
mladog bića koje se tek suočava sa svetom, emotivnim zavrzlamama, obmanama i
pretvaranjem, sopstvenom seksualnošću, zatomljenim instinktima. Boje epohe
jasne su, uverljive i očaravajuće, baš kao i mirisi, zvukovi, sitne pojedinosti
na kaleidoskopu čija nam je predstava manje-više poznata, ali uvek se može
dodati ponešto novo. Oduševljava autorkin smisao za osluškivanje junakinjinog
neprestanog nemira, kao i umeće prebacivanja iz iskustvom opterećene svesti u
mlađu, ali ne i manje uzdrmanu poziciju izgubljene (duhovne) nevinosti. Način
na koji večito zamišljena Evi doživljava ljude oko sebe i njihove zamršene
veze, greške i bekstva, izuzetno je živ, prožet introspektivnim (snažna potreba
da sagledamo sebe u očima okoline), društveno-kritičkim (naravno, na način
mlade i neiskusne osobe, sklone zabludama), pa i humorističnim elementima (npr.
kod opisivanja „flerta“ i ostalih Koninih i Evinih poduhvata, kao simulacija odraslosti).
Stasala Evi, baš kao i mi dok čitamo, ima potrebu da svoje mlađe „JA“ pri
osvrtanju upozori, zaštiti, ali, ne i po svaku cenu spreči da srlja – jer, tada
ne bi ni bilo priče.
Ono što mi je najviše
smetalo tokom čitanja tiče se jedne finesse u samom prevodu, tačnije, rešenjima
za autorkino preplitanje prošlog i sadašnjeg vremena u Evinoj naraciji. Naime,
radi se o konstrukcijama poput:”Progutala je pljuvačku, usta joj suva od sna”
ili “Sve su zdravo izgledale, ruke im vitke i preplanule, kosa gusta”. Usled
preterano česte upotrebe ovog oblika izražavanja, planirana neposrednost ubrzo
postaje čudna i nesnosna.
Sve u svemu, tražite li
laganu (i lagodnu) tinejdž-pričicu, ovo nije roman za vas, kao ni za
isključive ljubitelje svedočanstava o samom kultu, jer nećete dobiti više od uvida sa ruba
jedne pomućene svesti. Međutim, zainteresovani za studije karaktera, posebno
ono patološko u ličnosti(ma), a najviše za lep stil koji obazrivo, znalački i
precizno dočarava promene u krhkim dušama, pročitaće ga brzo i sa uživanjem.
Hvala Ivani na još jednoj u nizu
dobrih preporuka, a njenu sjajnu recenziju pročitajte OVDE.