režija: Karen Šahnazarov
scenario: Karen
Šahnazarov, Jurij Potenko
uloge: Jelisaveta
Bojarskaja, Maks Matvejev, Vitalij Kiščenko
pogledano: 15. XI u
bioskopu “Tuckwood”
trajanje: 138 minuta
- prema romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja “Ana Karenjina”
i zbirci “Priče o Japanskom ratu” Vikentija Veresaeva.
Nije nimalo jednostavno
na nov način ispričati staro, ali povremeno na takav izazov bude uspešno
odgovoreno. Iako je Rajevski, istorijski prototip za lik grofa Vronskog,
poginuo upravo u našim krajevima – gde se kod Tolstoja i zaputio na kraju
romana, reditelj/koscenarista Šahnazarov odlučio je da mu pruži drugu šansu.
Ona se sastoji upravo u prilici da (nam) ispripoveda svoju stranu događaja,
iznese lični udeo u književnoj aferi
milenijuma. I zaista, Anin ljubavnik je isto onako slab, kolebljiv, otužan,
apsolutno mizeran u odnosu na svoju lepšu, jaču, tragičniju i toliko
komplikovaniju polovinu – ali, osetićemo, do kraja, barem deo empatije. Jer,
ovo je svojevrsna odbrana Aleksejeva
– pred sudom vremena, ljubavi i, naravno, mladog (Serjože) Karenjina. Vronski
tu uspeva da zasluži iskupljenje, za kojim decenijama traga kroz sve te
mahnite, ruske i tuđe ratove, začikavajući sudbinu baš kao što je usred
kartanja sa saborcima i dospeo na udar granate, pa u poljsku bolnicu.
Dakle, priča – onaj
njen novi, dopisani deo – smeštena je u Mandžuriju 1904. godine, dok traje rusko-japanski rat. Kadrovi besnih (i
besmislenih) razaranja čine okvir filma i, koliko protivtežu, toliko i paralelu
drugoj, nama znatno bolje poznatoj glavnoj priči – o ništa manje burnim
unutrašnjim pustošenjima duša glavnih ličnosti. Ranjenog Vronskog donose u improvizovani
stacionar, gde mu nogu (nasuprot dotadašnjim prizorima manje srećnih, kojima su
obe amputirane) i život spašava mladi lekar, upravo proglašeni načelnik Sergej
Karenjin. U njemu će već prosedi, ali još dobrodržeći plemić prepoznati
Serjožu, osmogodišnjeg sina neprežaljene mu ljubavi, a i povratna reakcija je
slična. Karenjin i Vronski trideset godina nose sećanje, gorčinu i tugu, uz
neizvesna pitanja:”Zašto? I šta bi bilo
da su stvari tekle malo drugačije? Ko je kriv?” Dok se ispoveda Sergeju i
pomaže mu da, možda prvi put istinski, sagleda, upozna i razume ličnost svoje
majke, Vronski i sam priziva duhove prošlosti. Simpatična kineska devojčica
Čunšenj, sa kojom ranjenik takođe uspostavlja komunikaciju, ima ulogu još
jednog posrednika prema pokajanju i ispravljanju greške.
Ukoliko steknete utisak
ubrzanosti i “iscepkanosti” radnje, razlog je to što se ovaj film zapravo
razvio u (prvobitno osmišljenu i od reditelja naručenu) seriju iz osam epizoda.
Meni lično nije smetalo, jer su odabrani i adaptirani oni najvažniji momenti,
poput: prvog susreta na stanici, čuvenog bala, svih ključnih dijaloga vođenih
sa Aleksejem Karenjinom, scene na hipodromu (kada Ana otvoreno pokazuje svoju
ljubav), posleporođajne groznice, odbojnosti prema kćeri i, verovatno
najpotresnije (u romanu, kao i ovde), scene Aninog tajnog susreta sa Serjožom,
na njegov rođendan.
Takođe, s obzirom da je
reč o (selektivnim) sećanjima Vronskog,
Kiti ćemo videti svega par puta, Ljevina nijednom, a Stiva Oblonski je
šarmantan i neosenčen sopstvenim bračnim ogrešenjima. Sa druge strane, fokus je
uspešno raspodeljen između aktera ljubavnog trougla, a svako ponaosob dovoljno, precizno i knjizi
verno profilisan. Bitna je i Serjožina perspektiva, u vidu sećanja na scene
kojima je sam, tada još dečačić, nekoliko puta prisustvovao.
Deo radnje iz prošlosti
(romana) obezbeđuje filmu asocijativnu bliskost i momentalno vezuje gledaoca
putem poznatosti; odeljci koji se tiču trenutne pozicije Serjože i Vronskog,
svi „upadi“ prizora kozaka, ranjenika, meteža i azijskih detalja, služe da izdvoje fokalizatora, tj. našeg
pripovedača i obezbede mu autonomiju, a gledaočevo usredsređivanje na njegovu
tačku gledišta. Ipak, čak i tada, zvezda tragedije ostaje Ana, dok su sva tri
muškarca u njenoj senci. Od Serjože saznajemo kako su, nekoliko godina po
majčinoj smrti, preminuli njegov otac i mala polusestra Anja. On sam prošao je kroz
propali brak i, slično svom sagovorniku, čitav život nakon Ane sveo mu se, otprilike, na niz gubitaka i ničim
ispunjivu prazninu. Namerno nedorečeni kraj filma mogao bi predstavljati novu
nadu ili novo razaranje, ali bez sumnje u sebi sadrži pomirenost. Jer, cilj
svake ispovesti i jeste, makar neznatno, rasterećenje.
Reč-dve o glumcima: Jelisaveta Bojarskaja kao Ana je
fizički i ponašanjem, držanjem, savršen izbor. Ova glumica poseduje spoj
dramatičnosti jedne Žilijet Binoš i glamura Vivijen Li (naročito u sceni kada
Ana, prkosno, odevena u crvenu haljinu odlazi u operu, prvi put kao
„raspuštenica“ na nišanu licemernog javnog mnjenja), uspevajući da prenese sva njena
složena osećanja: od početne životne energije i ponosa, do kasnijeg očajanja i
sloma. Jer, površnim tumačima uglavnom izmiče da ona nije samo preljubnica i
nezadovoljna supruga, već (pre svega) majka i žena okovana ličnim i društvenim
obzirima – no, to je već šira tema. Karenjin je, u interpretaciji Vitalija Kiščenka, takođe sjajna,
hopkinsovski hladna figura „mehaničkog čoveka“ koji nastoji da sačuva
reputaciju i emotivno manipuliše, ali i sam se „lomi“, pati. Sergej (Kiril Grebenščikov) i Vronski (Jurij Potenko) prikazani su jednako
ubedljivo, kao ljudi čije sudbine bivaju zauvek određene odsustvom jedne
neobične žene. Sporedne pojave Stive i glamurozne kneginjice Betsi Tverske
unose dah nonšalancije i smanjuju napetost koja ispunjava zajedničke scene
vodećeg „trojca“.
Između Ane i Vronskog
postoji uspešno predočena „klackalica“ odnosa, od ljubavi do mržnje, ali
neodoljive i kobne, nedokučive privlačnosti. Nema patetike, a ipak su očigledne
jake strasti. Anino držanje na balu, u famoznoj crnoj haljini, odaje ženu koja
je istovremeno snažna i ranjiva, nije idealna lepotica – ali je posebna i
fatalna (čemu odgovaraju sitno lice, crna kosa i svetle oči glavne glumice),
samouverena i nezaboravna, a u sebi duboko nesigurna. Ovo je posebno vidljivo dok vreme počinje da odmiče i priča
se usložnjava, a situacija postaje neizdrživa, junacima apsolutno
neprihvatljiva– izvodeći na videlo uvek drugi problem, za drugu ličnost.
Uvodna i završna scena
u prvi plan stavljaju tri budistička kipa, koji simbolizuju stanje uoči i pre
razaranja. Lajtmotivski su svako pojavljivanje kineske devojčice (čije ime
znači „rođena u proleće“) i sentenca koju izgovara Vronski:„Ljudi se obično
sećaju samo onoga što im odgovara“ (na šta će Sergej:“ Ispričajte mi, onda, vašu istoriju.“). Naposletku, istakla bih
lepotu kostima (obratite pažnju na scenu Aninog oblačenja i zakopčavanja,
zatezanja svih tih vezica na korsetu, navlačenja suknje i podsuknje), pogotovo
ženskih, kao i verodostojnih lokacija snimanja – peterburških ili moskovskih
ulica, kojima promiču poštanske kočije.
Smenjivanje sadašnjeg i
prošlog, kadrova divljine bojišta i gradskih enterijera/eksterijera,
(pripovedanog) sećanja i (doživljavane) aktuelnosti, odvijaju se u pravilnom
ritmu, tako da nema monotonije, patetike, prenaglašenosti. Dva ipo sata
proletela su gotovo neosetno! Ne samo da sam se vrlo živo podsetila romana,
poželevši da ga ponovo, sa novom vrstom razumevanja i uvažavanja pročitam –
nego sam osetila još dublje divljenje i svest o tome koliko je Ana kompleksan,
veličanstven, tragičan lik. To je, rekla bih, uvek najbolji pokazatelj da je
ekranizacija uspela. Jer, narodski rečeno – kakva
Kira Najtli, kakvi bakrači! Marso i Garbo neka se, uz dužno poštovanje,
sklone u stranu. Ako želite zaista dobru filmovanu verziju klasičnog ruskog
romana, prepustite taj posao samo njima. Ovo je, naprosto, izvanredno
ostvarenje na toliko nivoa: od vizuelne raskoši, glumačke uverljivosti i skoro
idealnog kastinga, do dobro vođene dve uporedne priče, izbora najistaknutijih
mesta u romanu i prelepog ruskog jezika.
Ocena:
9,80/10