субота, 30. децембар 2017.

Subota sa knjigom: „Jedne zimske noći“

piše: Isidora Đolović

Sredinom osamdesetih, Jugoslaviju je potresao skandal upamćen kao “fašistički rođendan”, koji su studenti sarajevskog Univerziteta priredili u stanu uglednog šahiste Dimitrija Bjelice. Navodni idejni tvorac koncepta bila je njegova kći Isidora, danas poznata spisateljica, a čitav događaj rezultovao je selidbom porodice za Beograd, u gustom oblaku podignute prašine. Oko slične, isprva bezazlene igre društveno privilegovane mladeži, čije su neočekivane posledice skrenule na sebe negativnu pažnju poslovično paranoične vlasti, ispletena je i Montefjoreova romaneskna priča. Zarad očuvanja poretka, potrebno je nemilosrdno preduzeti mere kojih BAŠ NIKO ne sme biti pošteđen, bez obzira na uzrast, pol ili status. Jer, tako želi Instanca lično…
Cenjen istoričar, omiljeni romanopisac Sajmon Sibag Montefjore, odavno je i kod naše publike poznat kao stvaralac koji ume da na vrlo prijemčiv, živ i neakademski – a ipak dovoljno respektabilan način – predstavi značajne teme iz prošlosti. Autoru monografija “Jerusalim” i “Romanovi:1613-1918”, enciklopedije “101 heroj svetske istorije”, romana “Staljin: Dvor crvenog cara”, “Sašenjka” i “Nebo, u podne crveno” (svi prevedeni i objavljeni kod ovdašnjih izdavača) naročito su, kako izgleda, srcu bliske tzv. ruske teme. Izuzetak nije ni uzbudljiva knjiga “Jedne zimske noći” (orig. One night in winter; izdanje: Evro-book, 2013), priča smeštena u Sovjetski savez iz dana vladavine “druga Čeličnog”.

субота, 16. децембар 2017.

Subota sa knjigom: „Devojke“

piše: Isidora Đolović

„Slatka ptica mladosti“ možda nikada nije pevala zanosnije, ali ni zlokobnije, nego šarenih šezdesetih – na toliko načina prekretničkih godina. Dokaz su mnogobrojni pokušaji da ih do danas, barem vizuelno, neki novi poklonici ožive i iznova učine modernim. Mada naslovom pre asocira na kakvu tinejdžersku razbibrigu sa „čik-lit“ predznakom, ili možda nešto odrasliju, urbanu verziju sličnu istoimenom TV-čedu Lene Danam i sitkomu „Seks i grad“, roman prvenac mlade američke autorke Eme Klajn, „Devojke“ (The Girls, Laguna, 2016), sasvim je drugačija priča. Uostalom, bolje osmotrene, njegove korice otkrivaju psihodelični potencijal, kroz krupni plan lica ženske osobe, većim delom pokrivenog „lenonkama“ (u čijim se staklima odražavaju prepoznatljive kalifornijske palme), blago čulno razdvojenih usana i sve kroz „purple haze“ izmaglicu. Šta krije ta pozivajuća dimna zavesa?

недеља, 10. децембар 2017.

„Ana Karenjina – Sećanja Vronskog“ (2017)

komentariše: Isidora Đolović
režija: Karen Šahnazarov
scenario: Karen Šahnazarov, Jurij Potenko
uloge: Jelisaveta Bojarskaja, Maks Matvejev, Vitalij Kiščenko
pogledano: 15. XI u bioskopu “Tuckwood”
trajanje: 138 minuta
- prema romanu Lava Nikolajeviča Tolstoja “Ana Karenjina i zbirci “Priče o Japanskom ratu” Vikentija Veresaeva.

Nije nimalo jednostavno na nov način ispričati staro, ali povremeno na takav izazov bude uspešno odgovoreno. Iako je Rajevski, istorijski prototip za lik grofa Vronskog, poginuo upravo u našim krajevima – gde se kod Tolstoja i zaputio na kraju romana, reditelj/koscenarista Šahnazarov odlučio je da mu pruži drugu šansu. Ona se sastoji upravo u prilici da (nam) ispripoveda svoju stranu događaja, iznese lični udeo u književnoj aferi milenijuma. I zaista, Anin ljubavnik je isto onako slab, kolebljiv, otužan, apsolutno mizeran u odnosu na svoju lepšu, jaču, tragičniju i toliko komplikovaniju polovinu – ali, osetićemo, do kraja, barem deo empatije. Jer, ovo je svojevrsna odbrana Aleksejeva – pred sudom vremena, ljubavi i, naravno, mladog (Serjože) Karenjina. Vronski tu uspeva da zasluži iskupljenje, za kojim decenijama traga kroz sve te mahnite, ruske i tuđe ratove, začikavajući sudbinu baš kao što je usred kartanja sa saborcima i dospeo na udar granate, pa u poljsku bolnicu.

субота, 9. децембар 2017.

Subota sa knjigom: „Kruso“

piše: Isidora Đolović

Oslanjanje na književnu tradiciju neminovna je, a mnogim savremenim piscima i omiljena „igra“, pa se čak i kada (naizgled) ne zalazi u dubinu i služi samo kao izvor evokativne, zanimljive ovlašne inspiracije, praćenje njenih tragova pokazuje kao zabavno i zaokupljajuće. Između ostalog, razlog je taj što nas podstiče da na više nivoa razmatramo pozajmljeno, uspostavljenu simboliku i skrivenu poruku koja nam se tim postupkom upućuje.
Debitantski roman Luca Zajlera (originalni naslov „Kruso“, izdavač Laguna, 2016), nagrađen „Nemačkim književnim priznanjem“ za 2014. godinu, od strane kritike proglašen je prvim savremenim pandanom Manovom „Čarobnom bregu“, po svojoj ludoj složenosti. Jasna intertekstualna veza sa Danijelom Defoom, u vidu naslova i nadimka jednog od ključnih protagonista, ali i ostrvskog ambijenta, samo je prvi u nizu, površinski signal. Priča, zapravo, zadire mnogo dublje – od modernoj Nemačkoj prelomne 1989. godine, do naših dana, preispitujući sve dramatične oblike ispoljavanja čovekove slobode i vidove potrage za njom.

субота, 2. децембар 2017.

Subota sa knjigom: „Pusti pravog da uđe“

piše: Isidora Đolović

Davnoj prošlosti pripadaju vremena kada je Sava Savanović uznemiravao seljane iz Glišićeve pripovetke. Biće čije smo ime darovali mnogim svetskim jezicima – vampir, u međuvremenu je izgubilo isključivo zverske, životinjske odlike, postavši čak zavodljivo, mistično i nadasve popularno. Tome su uveliko doprineli filmski stvaraoci, pa iako „Leptirica“ još uvek drži poziciju našeg najstrašnijeg horor-filma, odavno su zahvaljujući (često slobodnijim) ekranizacijama „krvopijskih“ priča Brema Stokera, En Rajs, a posebno među omladinom popularne Stefani Mejer, današnji vampiri polom, izgledom, ponašanjem prilagođeniji očekivanjima, mahom maloletnog, tržišta. To je istovremeno svojevrsni „mač sa dve oštrice“, s obzirom da unapred stvara predubeđenja i u isti koš nepravedno svrstava dela sa, ponekad, potpuno drugačijom vrednošću.
Prema romanu "Pusti pravog da uđe" švedskog autora Jona Ajvidea Lindkvista, prvi put objavljenom 2004. (a kod nas u izdanju Euro Giunti-ja, 2010, pri čemu je za prevod bio zadužen profesor Filološkog fakulteta, Dorijan Hajdu), snimljen je istoimeni film – i to u (kako je postalo običaj, primer je Lašonova sada-već-više-ne-trilogija Milenijum) dve verzije. Prva (i, slažu se mnogi, bolja) dolazi iz matične države – Let the right one in (2008), dok je druga američka i zove se Let me in (2010). Verovatno su mnogi najpre čuli za neku od ove dve ekranizacije, ali, književni uzor je, kako biva, ipak posebna tema.