piše (i patetiše): Isidora Đolović
Živeti u Beogradu je
mnogo lepo. Preživljavati nije prijatno – kamoli lepo, nigde, a pogotovo je
teško i neprijatno u tako velikim sredinama. Istina, Guns- i u čuvenoj pesmi konstatuju:“Nothing lasts forever, even cold november rain“, ali na kraju tog
spota (one produžene verzije) nevesta umire. I jeste, citat Erika Drejvena iz
„Vrane“ dosta ohrabrujuće glasi: „It
can't rain all the time“ – pa, ipak, znamo kako je Brendon Li završio na
snimanju istog filma. I kako god okrenuli, preživi se ili ne, odnosno, živite ili preživljavate – već prema mogućnostima ili izboru.
Ipak, strategije
preživljavanja su, uočio je to još Ivo Andrić, veoma bliske strategijama
pripovedanja. Iz dana u dan, vraćajući se sa posla hladnom, pustom stanu i
praznih džepova, a glave pune briga i iscrpljena (prvenstveno pshički) dugo
priželjkivanom „samostalnošću“, hvatam se papira i olovke kao utehe. Beležim u
prolazu uhvaćene slike i sličice, svetle trenutke velegradske gungule, vinjete
koje vraćaju nadu. Nižem spisak razloga ZA,
argumenata da se istraje u borbi, ne podlegne strahu i trenutno lošoj fazi, da
se ne odustane. Ređam ih, kao motivaciju i podstrek, slično Šeherezadi zagovarajući samu sebe, pričom i (posle,
čitanjem) produžujući život!
Usled pretežno
tehničkih okolnosti, rubrike koje se tiču filmova i serija biće, do kraja
godine, u krajnje neizvesnom statusu. S obzirom da poslednjih mesec i više
dana koristim kompjuter jedino na poslu, a tekstove unapred pripremam, nisam u
mogućnosti da objavljujem toliko često, ni iscrpno kao pre. Nadam se da će moja
mala, verna grupa čitalaca, ali i svih dobronamernih posetilaca bloga, imati
razumevanja i strpljenja dok se ne ustalim i koliko-toliko stanem „na svoje
noge“ u ovoj povratničkoj avanturi. Koncept, zamisli i dobra volja uvek
postoje, ali njihovo sprovođenje u delo nije uvek isključivo u mojoj moći. Zato
će, barem, subotnje druženje sa knjigom biti redovno, kao i do sada! Čitam
stalno i to mi je svojevrsni odmor, lek, terapija protiv trenutaka klonulosti
duhom, kriza, zamora ili apatije.
Zapravo, dok čekam da
mi roditelji pošalju novu „turu“ štiva iz biblioteke (u beogradskoj mi je
članarina odavno istekla, a baš kao ni Sajam knjiga, u ovom trenutku ne mogu da
isfinansiram njenu obnovu), više puta se setim onog citata Gavrila Principa - jedno
vreme se nalazio i na ovoj stranici...Naime, vidovdanski heroj je, uz sve muke
pretrpljene u terezinskom zatvoru, najviše patio što „nema knjige i ne može da
čita“! Poređenje je, svakako, neumesno i preterano, ali moje potpuno
razumevanje iste uskraćenosti time nije umanjeno. I verujte, u nedostatku
tehnoloških „zanimacija“ poput Interneta, televizije, telefona, čak i radija,
um se otvori više nego ikada, stupate u bliži odnos sa sopstvom, imate više
prostora i vremena za kontemplaciju, introspekciju, pisanje i, naravno, prisnije
i staloženije, udubljenije druženje sa knjigom.
Do kraja decembra, već
sam vam pripremila razne (i, nadam se, interesantne) književne prikaze i teme,
a ovoga puta izdvajam mini-listu „preporuka na blic“, koje bi mogle da se
sasvim fino uklope u ove čas sumorne, čas "zubato" sunčane dane zrele
jeseni. Svaka je, to im je zajedničko, neuobičajena po odabiru i načinu obrade
svoje teme.
****
Jesenja
rapsodija - “Papina kći”
(Laguna, 2016)
Evidentno je da se
Nobelovac Dario Fo, pre svega
dramski pisac kome je ovo bio romaneskni debi, služio tehnikom komedije del arte (primer su, najpre,
dijalozi!) i svojim velikim iskustvom sa njome. Pomešao je satiru,
faktografiju, tračeve, stereotipe, stvorivši zabavno, žanrovski pomalo
neobično, atipično romaneskno viđenje Lukrecije. Očigledno je da mu je veoma
simpatična i draga, pa se potrudio da prečisti njenu biografiju od silnih
istorijskih nepravdi, mada ostajući u domenu fikcije i dopada mi se što je pred
nama živa, svakidašnja Lukrecija, dete-žena, povređivana i korišćena kao očev i
bratovljev pion, a ipak empatična, zaljubljena, mila, plemenita i puna životne
energije.
Istina, pretrčano je
preko mnogih epizoda, poput Huanovog ubistva, braka sa Alfonsom Aragonskim ili
veze sa Pjetrom Bembom, a opet, ne mogu reći da autor nije na sve obratio
pažnju i da je išta izostavljeno. Naprosto, određene stvari koje su istorijski
neproverene, ostavlja na nivou nagađanja ili potpuno raskrinkava kao
izmišljotine (Peroto i vanbračni sin, incest, veza sa Frančeskom Gonzagom);
druge, koje fikcija uglavnom preskače (Karlota koja je odbila Čezarovu
prosidbu, npr), uredno su pobrojane.
Svidelo mi se što su papa
i Čezare skoro pa ravnopravni glavni likovi, posvećeno im je mnogo prostora i
pažnje, a to i ne čudi s obzirom na uticaj koji su imali na glavnu junakinju. S
druge strane, najmlađi brat Žofre kao da i ne postoji, pojavi se niotkuda
oženjen i opet iščezne; Vanoca i Đulija Farneze takođe - pomenimo to u prilog
isprekidanosti i izostavljanju delova priče.
Komentari pisca, aluzije na neke današnje pojmove, citiranje drugih proučavalaca porodice, upotpunjuju udaljavanje od žanra istorijskog romana, stvarajući neobičan hibrid u skladu sa renesansom koju prikazuje, što je možda bila krajnja namera pisca, a možda je jednostavno reč o neiskustvu u pisanju romana.
Komentari pisca, aluzije na neke današnje pojmove, citiranje drugih proučavalaca porodice, upotpunjuju udaljavanje od žanra istorijskog romana, stvarajući neobičan hibrid u skladu sa renesansom koju prikazuje, što je možda bila krajnja namera pisca, a možda je jednostavno reč o neiskustvu u pisanju romana.
Kako god bilo, kao
ljubitelju svega u vezi sa Bordžijama (a čitala sam zaista svašta - od Puzoove
"Porodice" do Burhardove nebuloze; gledala seriju...ali misterioznost
koja prati Bodžije uvek ostavlja mesta za nove interpretacije i nagađanja,
samim tim i dela), knjiga mi je bila zanimljiva (pročitala sam je za dan!),
stil je prijemčiv, zabavan i ne opterećuje, pa se stranice brzo okreću.
Dopada mi se očigledan uloženi napor da se isprave nepravde koje je legenda nanela Lukreciji, u čemu je, rekla bih, pisac bio uspešan. Ironični, pronicljivi pogled na društveno-politički kontekst je veoma interesantan i koristan.
Dopada mi se očigledan uloženi napor da se isprave nepravde koje je legenda nanela Lukreciji, u čemu je, rekla bih, pisac bio uspešan. Ironični, pronicljivi pogled na društveno-politički kontekst je veoma interesantan i koristan.
Ipak smatram da oni
koji očekuju istorijsku fikciju u uobičajenom smislu neće biti preterano
oduševljeni, pošto će roman izneveriti njihove nade, upravo zbog svog
nesvakidašnjeg tona, autorskih poigravanja, komentara i kritičkog pogleda na
verodostojnost onoga što je pristiglo do nas, kroz vekove. U svakom slučaju,
predstavlja osveženje u moru nebulozne istorijske fikcije o Bordžijama. A
ukoliko vas zanima televizijska serija o ovoj kontroverznoj porodici, “klik” na
rubriku u kojoj sam recenzirala svaku pojedinačnu epizodu.
Pričalačka
zavrzlama - “Kći direktora cirkusa” (Geopoetika, 2002)
Pre svega, zaista ne
znam ko sastavlja ove kratke prikaze radnje romana, jer često nemaju veze sa
samom knjigom i stvaraju pogrešnu predstavu, podstiču pogrešno očekivanje kod
čitalaca. U ovom slučaju, ipak, drago mi je što je bilo tako. Ako bih morala da
u samo dve reči sažmem svoju preporuku, ona bi glasila: OČEKUJTE NEOČEKIVANO!
Upravo tako. Mogu da
potpišem kako je upravo ovo (uz "Misteriju pasijansa") najbolji od
svih romana Justejna Gordera koje
sam do sada pročitala, a koji većim delom koketiraju sa filozofijom i na taj
način doprinose već uvreženom mišljenju o piscu. Tako ga sada uglavnom trpaju u
isti koš sa, npr. Koeljom, ili ko je već mudronosac za široke mase. Ali ja
nipošto ne mislim da je izvikan, niti da spada u pomenutu grupu. Uspeo je da
filozofske i psihološke teme učini prijemčivijim, interesantnijim, bližim
čitaocima. Odlikuju ga bravurozni zapleti, lepe pouke, misli....Posebno mi se
dopada što je majstor PRIČE U PRIČI. A toga u "Kćeri direktora
cirkusa" ima koliko vam duša ište.
Roman je drugačiji od
ostalih, pa potvrđuje autorovu veštinu da uskladi prijatan, magnetski privlačan,
interesantan stil pisanja sa pristupom dubinama psihe junaka i znalačkim
uvođenjem u nju. Narator, Peter "Pauk", kontroverzan je i krajnje
neobičan čovek, večito na granici realnosti i mašte, genijalnosti i
manijakalnosti. Opredelivši se da bivstvuje u senci i posmatra svet sa strane,
on ispreda svoje pripovesti kao mrežu koja sačinjava život i vodi ga putem
čudnih odluka, kobnih posledica. Svaki put kada ostvari, ma kako kratkotrajan
dodir sa spoljašnjim svetom, Peter bez svoje volje ili loše namere postavlja
temelj budućoj nesreći. Njegovo potiskivanje i zamena mučne stvarnosti
izmaštanim sećanjima dovode do nečega što bi najpribližnije mogli definisati
kao, doduše dramsku, tragičku krivicu. Naravno, autor ostavlja završetak
dvosmislenim i ovu misterioznu, zanosnu, neobičnu priču tako otvara prema nama,
dosledno svom dosadašnjem maniru. On se igra, a svi sudelujemo.
Pretpraznična
tuga - “U jednom ogledalu, u jednoj zagonetki”
(Geopoetika,
1998)
"Celo
Tvorčevo delo je jedno ogledalo, Sesilija. Ceo svet je jedna zagonetka."
Kratki roman "U
jednom ogledalu, u jednoj zagonetki" nije najbolje Gorderovo delo. Nije ni preterano originalno: dijaloška forma i lik
devojčice kao slušaoca-učenika, posredstvom koga autor dobija priliku da na
jednostavan način prenese određene pouke svojim čitaocima, veoma podsećaju na
"Sofijin svet". Zapravo, nije ni roman u pravom smislu i možda više
odgovara dužoj pripoveci - ali, te granice su ionako odavno prilično blede i
problematične (još od Milićevićevog "Bespuća", npr, da ne pominjemo
"Prokletu avliju"!). Ponovo su tu brojne filozofske teze i teme,
ovoga puta više nego ikada religijski (hrišćanski) obojene. Pronaći ćete taj
laki, čitljivi, topli stil. Na momente zasmeta ponavljanje određenih fraza i
iskaza (što je, imajući u vidu naslov, ipak sasvim logično!), povremeno dođe do
monotonih scena. Nije savršeno, niti najdublje. Ponekad ni posebno zanimljivo.
I definitivno, nikako za osetljive.
Ali je najtužnije koje
sam do sada pročitala iz pera ovog norveškog autora. I u skorije vreme, uopšte
gledajući. Isto tako je i najmračnije. Posle zatvaranja ove knjige, ne
napušta me osećanje neke teskobe, iako nije ni prva, ni jedina koja se bavi
ovakvom temom - a to čini veoma suptilno, oprezno. Podseća me, delimično, na
"Malog princa", a delimično na Andersenovu "Devojčicu sa
šibicama" - ukoliko bi već morala da nađem neko približno poređenje. Ima
tu i ponešto od duha Dikensove "Božićne priče".
Sesilija je teško
bolesna devojčica, koja je u svoje najomiljenije doba godine - tokom božićnih
praznika - prikovana za postelju. U svojoj sobi osluškuje zvukove iz prizemlja,
posmatra odjednom nedostupni svet sa druge strane prozorskog stakla, oseća
mirise jelke, poklona, kolača i na taj način oživljava u sebi svečarsku
atmosferu, evocira strujanje života. Njena najveća želja je da ponovo stane na
skije i spusti se niz zavejanu padinu nadomak porodične kuće. Pod krevetom
krije sveščicu u koju zapisuje misli, a one se postepeno usložnjavaju i postaju
višesmislene zahvaljujući neobičnom sagovorniku...Taj iznenadni posetilac je
anđeo Arijel, tačnije, jedno drugom će postati - ogledalo, nebeskog i
onostranog, kroz koje njihova dva sveta pokušavaju da se dodirnu i
razumeju.
Snažna hrišćanska misao
na momente dotiče skandinavsku mitologiju, individualno se prepliće sa
porodičnim, poetsko sa filozofskim. Dok se telo gasi, misao i duh jačaju.
Delikatna tema smrti i pomirenja sa njome kao sastavnim delom života,
sveobuhvatnost postojanja i smislenost sveta (uz bića u njemu) kao božanske
tvorevine, teme su sa kojima se pisac izborio na interesantan, utešan i uprkos
tome - bolan način.
Koloritni
užitak - “Zovem se Crveno” (Geopoetika, 2006)
Odavno me neki
savremeni roman nije u ovoj meri oduševio, "prikovao" za svoje
stranice, uvukao u svoj svet. Orhan
Pamuk piše u maniru naših velikana Andrića i Selimovića, sa mnogo smirene
orijentalne mudrosti, naizgled jednostavnom, a dubokom i sigurnom rečenicom.
Gradeći scene oslikane živim bojama, poput minijatura koje u tajnosti stvaraju
sultanovi iluminatori, Nobelovac nas vodi kroz zamamni i nezaboravni svet u
kome se prepliću najuniverzalnije ljudske tajne, čežnje, iskušenja i spoznaje.
Pitanja dobra i zla, ljubavi i smrti, umetnosti i života, odlično su
problematizovana kroz preplet istorijske, autopoetičke, misteriozno-"detektivske"
i lirske priče. Multiperspektivizam nije nova stvar, ali, ovde je izuzetno
uspešno ostvaren i predstavlja dobar deo magije datog romana. Orhan Pamuk vraća
nadu u opstanak istinski vredne književnosti, koja nastaje na temeljima klasičnih
i provereno vrednih dela majstora pisane reči, a čiji je dostojni sledbenik
kako stilski i pripovednim postupkom, tako i tematski i idejno.
Hvala ti na preporukama. :) Ja sam od Gordera jedino "Devojku sa pomarandžama" čitala i uopšte mi se nije dopala, videću da mu sa "Misterijom pasijansa" ili knjigom u tekstu navedenom pružim drugu prilku. Darija i Orhana sam "utefterila", pa javljam kad budu stigli na red, a kad smo kod Andrića i Selimovića, njih nisam čitala od srednje i baš im se radujem.
ОдговориИзбришиHvala na tesktu. :*
Pročitala sam (poodavno) sve što su naši preveli od Gordera, pa mogu reći da mi je "Devjka sa pomorandžama", uz "Zamak u Pirinejima" najslabija. Preporučujem ti "Misteriju pasijansa", "Maju", "Kći direktora cirkusa" i "Vita brevis". Naravno, "Sofijin svet" se već podrazumeva.
ИзбришиOrhan Pamuk i Haruki Murakami su vrlo brzo postali moji najdraži savremeni pisci, svaki na svoj način približio zemlju iz koje dolazi i o kojoj piše. Takođe sam gotovo momentalno "slistila" veći deo njihovih opusa, što dovoljno govori.
Domaćim stvaraocima se vredi uvek vraćati, Andriću i Selimoviću pogotovo, njihovoj stišanoj mudrosti i majstorskom pismu.
Hvala tebi, draga Kaćo, milo mi je što uživaš u rubrici.:)
Eto meni motivacije da se ponovo vratim Pamuku! „Zovem se Crveno” sam počinjala davno, ali nisam završila, nekako mi nije legao u tom trenutku. Sada sam se ipak uželela pripovedanja kakvo je njegovo, a na koje si me podsetila ovim kratkim prikazom, tako da znam šta sledeće uzimam iz biblioteke. :)
ОдговориИзбришиInače, što se tiče dela o blagodetima čitanja i pisanja - u potpunosti delim stav. Čitanje se kod mene uvek podrazumevalo kao ventil, ali u poslednje vreme sve više primećujem koliko lekovito može biti pisanje. Jeste da se time ne rešavaju neki problemi, ali napor da artikulišem ono što se nakupi makar malo oduzme od težine, što u pojedinim situacijama dosta znači.
Sve u svemu, uživala sam u čitanju (kao i uvek)! :)
Hvala ti mnogo, mnogo, draga koleginice, srećna sam što ti se tekst dopao i što sam te podstakla na pružanje nove šanse jednom od, rekla bih, najboljih pisaca današnjice. Eto, ja upravo uzeh "Istanbul", mislim da je to jedna od još par Pamukovih knjiga koje su mi promakle - hvala "Geopoetici"!:)
ИзбришиJedva čekam tvoje utiske i možda tekst o "Zovem se Crveno", mene je roman oduševio, iako je početak bio malo "čupav", valjalo je imati strpljenja.
Da, slažem se za pisanje i čitanje. Obnavlja snage duše.
Hvala!:)))
Kod mene isto, počela tu Pamukovu, pa ostavila. Imam Dževdet-bega na polici, čeka me još od prošlogodišnjeg Sajma, pa ću verovatno nju prvo.
ИзбришиMene je "Dževdet-beg" razočarao. Dosadno.:( Preporučujem "Sneg" ili "Crnu knjigu" za početak. One su mi, od do sada pročitanih, bile najuzbudljivije.
ИзбришиPrva pomisao kada sam završila sa čitanjem, šta? već kraj? A baš mi je žao :))
ОдговориИзбришиUživala sam čitajući. Sa malo riječi si puno rekla :)
1. Papina kći.
Ne znam da li bi mi se taj roman dopao, ali mi, ipak, zvuči zanimljivo. Ako mi kad dođe pod ruku pročitaću je.
2. Kći direktora cirkusa.
Od Gordera sam čitala samo Sofijin svijet. I prvi put čujem da ga trpaju u isti koš sa Koeljom. Ne shvatam kako je došlo do toga? Ili mi je, vjerovatno, jedna knjiga premalo da bih donijela sud :))
Želim da pročitam još nešto od Gordera. Nekoliko stvari koje si navela su me podstakle da više pažnje obratim na ovaj roman. I slažem se da prikazi na poleđini knjige često "nemaju veze sa životom" :)
3. U jednom ogledalu, u jednoj zagonetki.
Volim kada se jedna knjiga upoređuje sa drugim knjigama, kada se prave aluzije i komparacije, kada se pronalaze isti motivi. To mi je baš zanimljivo da čitam. Sve pohvale :)
I poželjela sam da ovaj roman stavim na tr listu. Ali.. već i dok sam čitala tvoj prikaz osjetila sam tjeskobu, sigurno ne u tolikoj mjeri u kolikoj si ti dok si čitala roman, i ne, ne bih mogla da čitam o bolesnoj djevojčici koja je pomirena sa smrću i to sve za vrijeme praznika koje jako volim :(
4. Zovem se crveno.
Prije nekoliko godina sam počela da čitam ovaj roman, i ostavila ga. Nisam puno odmakla, ali znam da mi se nije dopao. Rekla sam da Orhanu moram dati drugu priliku, jer možda nisam čitala knjigu u pravo vrijeme.
I ove godine sam uzela da čitam Žena crvene kose. Bilo mi je zanimljivo da čitam o kopanju bunara, međutim, meni je to naprasno dosadilo. Da li zbog toga što je pola knjige samo kopao bunar, ili što sam htjela malo više da čitam o Ženi crvene kose, ili zbog introspekcija glavnog lika.
I ovdje, što si ti odlično primjetila, progovara Meša.
Takođe, što mi se dopalo, kroz priču se prostire Mit o Edipu.
Uglavnom, od mene roman nije dobio visoku ocjenu, ali je kvalitet pisanja očigledan. Tebi će se sigurno dopasti :)
Mnogo ti hvala!:))) I na čitanju i divnom, sadržajnom komentaru, a posebno na podeljenim utiscima.
Избриши1. Iskreno, stvarno nije za svakoga - ako ti ne prijaju lakrdije, bolje zaobiđi.
2. Verovatno zbog te filozofije i "mudrovanja", a možda sam se i preterano izrazila, nije baš TOLIKO u košu sa Koeljom, ali imam utisak da ga ljudi često shvataju kao nekakav "instant-lek" za životne probleme i da pomalo "vrti" jedno te isto.
3. Upravo tako, knjiga je dobra, ali zaista nije "laka" i ostavlja, barem meni, neki teskobni, tužni osećaj. Tema joj nije nimalo jednostavna, barem za nas koji još nismo pomireni sa prolaznošću života.
4. Početak zaista nije jednostavan. Meni je prva pročitana knjiga Orhana Pamuka bila "Bela tvrđava" i toliko mi se nije svidela, odnosno, bila bezlična, da sada ne bih mogla da ti kažem ni o čemu se radi. A, vidim, ljudi je poprilično hvala. E, sad, već sa drugom, "Zovem se Crveno", utisak se popravio. "Sneg" i "Crna knjiga" su me očarale! Ima on i slabijih romana, zna da "ugnjavi" i preterano razvuče, ali u suštini je pisac vredan pažnje.
Primjetno je da voli i da uganjavi i da udavi :))))
ИзбришиPoslije dvije Orhanove knjige skeptična sam prema Muzeju nevinosti, iako me je knjiga privukla po opisu i komentrima jedne prijateljice, ali.. Ne znam da li bih je čitala. Možda...ipak...nekad :)
"Sneg", "Crna knjiga" i "Istanbul". "Muzej nevinosti" sadrži mnogo tih ponavljanja i "gnjava"-mesta. Ali, Orhan je zaista, zaista dobar pisac i besprekoran stilista.:)
ИзбришиUvek je taj prvi mesec na novom poslu najteži, kada si još uvek nenaviknuta na novo okruženje (kod tebe još dodatno stresno i zbog novog grada) i tempo života, ali sve bude mnogo lakše kad legne prva plata. :)
ОдговориИзбришиOd navedenih knjiga sam pročitala "Papinu kći" (to već znaš) i "Zovem se crveno" (divan roman, Pamuk prelepo piše, senzibilitetom me neodoljivo podseća na Mešu) i pridružujem se preporukama.
Od Gordera sam čitala samo "Sofijin svet" i "Zamak u Pirinejima" i ta "dajdžest" filozofija mi je bila tako nekako bezveze, da nikada nisam poželela da pročitam još nešto njegovo, iako ga dosta ljudi hvali. Možda nekad kad baš ne budem imala ništa preče :)
Sve u svemu, drži se i ništa ne brini, strpljivo čekamo da staneš na noge! :)
Novog-starog zapravo.:) Iako sam šest godina već živela u Beogradu, nisam ni slutila koliko je tri godine odsustva zapravo dugo i koliko će novi proces adaptacije biti spor, tegoban, uz ono "nije isto kao kada sam studirala"!:) Na poslu je još i najlakše, a prva plata me samo rastužila kad je gotovo cela otišla na kiriju i račune, no dobro, korak po korak.:)
Избриши"Papinu kći" sam, na tvoju preporuku, između ostalog i uzela, pa već znaš, razmenile smo utiske - a i za Pamuka se slažemo, što mi je baš drago.:)
E, baš sad kažem, od Gordera preskočiti te najpopularnije i uhvatiti se ili ove dve sa spiska ili (najbolje) "Misterije pasijansa" i "Maje". Većina prvo uzme "Devojku sa pomorandžama", koja je najkraća (uz "Vita brevis"), ali baš primer "instant-mudrosti" i stoga, meni barem, nezanimljiva. "Sofijin svet" sam čitala kao tinejdžerka oduševljena novim predmetom, filozofijom, te mislim kako je baš u srednjoškolskom uzrastu najbolja, sada mi se čini da uopšte ne bi bilo "wow!" efekta.
Hvala ti, mnogo, mnogo!:)))))*
Znam da si živela u Beogradu, ali svejedno, svaka selidba je stresna. Govorim iz iskustva, ja sam se "pomerila" jedva dva kilometra od stare adrese, i trebalo mi je vremena da se adaptiram (i još uvek mi nedostaje stari kraj!). Ne mogu ni da zamislim kako bi bilo da sam otišla u drugi grad. :)
ИзбришиGordera sam čitala nakon što sam završila faks, tako da od "wow" efekta nije bilo ni "w". Za "Misterije pasijansa" sam čula preporuke na više strana, pa ako ikada odlučim da se vratim njegovim knjigama, verovatno ću uzeti nju. Ali ništa ne obećavam! :)
Baš tako, nego sam ja, valjda, očekivala da se odmah snađem "kao riba u vodi", međutim, sindrom "došljaka" me ozbiljno zakačio i, eto, period adaptacije nikako da se završi....
Избриши"Misterija pasijansa" mu je, čini mi se, najbolja. Ali, čini mi se da bi se tebi svidela i "Maja". U svakom slučaju, daj mu šansu, ništa te ne košta.:)
Odličan post isidora :)
ОдговориИзбришиPre svega opusti se, prvi koraci su najteži kako vreme odmiče biće sve lakše:)
Hvala za divne preporuke, zabeležila sam ih obavezno želim da pročitam posebno "Papinu kći"znaš koliko volim Lukreciju :)
Draga Saro, hvala tebi, na podršci (zaista nisam želela da se javno vajkam, to mi je skroz neukusno, ali na ovu jesenju depresiju i knjige kao možda najbolji lek protiv nje, bio mi je prosto neophodan "ventil") i vernom praćenju.:)
ИзбришиPazi, "Papina kći" je sasvim atipična knjiga, ali portret Lukrecije je blagonaklon i mislim da će ti se svideti, a i sam ton će te zabaviti!:)
Pročitala sam tvoj post čim sam ustala, nego nikako da stignem da ti napišem koementar, jedva nekako i kod sebe napisah post. :D
ОдговориИзбришиSve smo se već dopisivale, šta da ti kažem, pokušaj da izdržiš i ne posustaj, ali nemoj da zbog toga izgubiš žice i zdravlje, što je najbitnije, ako ne ide, ne ide, nije to najgora stvar u životu, šaljem puno podrške, a ti piši kada god osetiš potrebu. :*
Jako si me zainteresovala za Papinu kći, otpisala sam ga kao još jedno šund delo u vezi Bordžija, a misli i da sam je taman videla u biblioteci, a Orhan Pamuk mi je već dugo na listi kao pisac, čije knjige moram da počnem da čitam.
P.S. Idem prekosutra na neki razgovor u Bg, tako da mi drži fige. :D
Hvala, Ivana, znaš i sama koliko mi neizmerno znači ovo razumevanje i naravno, ništa ne brini, kao i do sada ostajemo podrška i motivaciona snaga.:)))*
ИзбришиNeeee, nikako nije šund, Dario Fo je em Nobelovac, em priznati dramski pisac, ovo je baš nesvakidašnje i zapravo poigravanje, izrugivanje limunadičastim istorijskim romanima. Vredi pogledati, baš me zanima tvoj utisak.:) A knjižica nije ni preopširna, brzo se "slisti. Pamuk je posebna priča, ima izuzetno lep, izbrušen stil i veoma verno prenosi orijentalni šarm , naprosto se osetiš kao da si u Istanbulu, na ulici, među tim ljudima...zaista odličan pisac.:)
Držim, iz sve snage, ništa ne brini!:))))****
Srećno na novom poslu. :) Lepe preporuke, čitala sam samo "Zovem se crveno", ne bih ništa više dodala, odličan prikaz. Što se tiče knjiga nemam neke preporuke i kod mene vlada neko mrtvilo. Ponovo čitam Igru prestola, treba mi nešto kompleksno da me zaokupi na duže vreme. Kada dođeš do kompjutera, obavezno pogledaj seriju Stranger Things, odlična je. :)
ОдговориИзбришиMnogo hvala!:)))) A hvala i na preporuci za seriju, baš mi je Ivana pominje već godinu dana i definitivno će biti u planu, na listi je. "Igra prestola" s vremena na vreme nikako ne može da škodi, ja sam poslednji put prešla ceo serijal 2013. i sačekala bih da prođe euforija oko igrane serije (tj. poslednja sezona!), pa da se natenane vratim PRAVOM doživljaju :), a možda nas, ko zna, Martin do tada obraduje nastavkom, pa i epilogom sage.
ИзбришиHvala mnogo na čitanju i podršci!:)
Nemam pojma da li ćeš videti komentar na ovaj stari post, ali ću ga ipak napisati.
ОдговориИзбришиGorder je jedan od mojih omiljenih pisaca, a činjenica da si pomenula "U jednom ogledalu,..." ti daje veliki plus u mojim očima. Ja znam da ti je pisanje/čitanje "profesija", ali je malo ljudi uopšte čulo za ovu knjigu. Isidora, srdačan pozdrav!
Naravno, uvek pratim sve odgovore/reakcije na tekstove, drago mi je kada čitaoci nabasaju na one starije, jer za sedam godina ih se mnogo skupilo, ali razumem nedostatak vremena da se sve "prečešlja", pa i sama zaboravim na neke dobre i zanimljive, nažalost. Zato, mnogo HVALA na podršci i strpljenju za moja "pisanija"!:)
ИзбришиPročitala sam sve prevedene Gorderove knjige, sem najnovije i prija mi, uprkos neujednačenosti kvaliteta i određenoj ponovljivosti. Ima prepoznatljiv stil i teme, izdvaja se.:) I širi određenu pozitivnu poruku, čak i kada mu je delo tužno, što meni, iskreno, prija.