Stiven King je jedan od autora koji mi je godinama, na žalost i sramotu,
strpljivo tavorio na listi čekanja. Ne, nisam mislila da je izvikan ili
precenjen, uprkos nadaleko čuvenoj produktivnosti, broju ekranizacija
njegove proze, omiljenosti među fanovima horora i fantastike, kao i
činjenici da je postao sinonim za ove žanrove. Uvek sam verovala
preporukama i utiscima oduševljene armije Kingovih obožavalaca, ali
istovremeno pomalo svesno zazirala od upuštanja u avanturu. Odmah da
naglasim, nisam ljubitelj horora ni na velikom platnu niti u štampanom
formatu, izuzmemo li gotske priče i dobru, staru psihološku jezu. Samim
tim, "Keri", "To", "Groblje kućnih ljubimaca" otpali su u samom startu.
"Dalas 63", "Zelena milja", "Mizeri" i, naravno, "Godišnja doba" već su
bili znatno prihvatljivije opcije, naročito s obzirom na to da sam
uveliko upoznata sa filmskim adaptacijama, a one koje sam odgledala
izuzetno volim.
Trebalo je, ipak, da prođe neko vreme i da ljubaznošću svoje drage
koleginice Sanje Koledin (slobodno mogu reći - zaljubljenika i
zaluđenika, samim tim izuzetnog poznavaoca (i kolekcionara) Kingovog
opusa) u moje ruke pre par dana napokon dođe zbirka od četiri, sasvim
različite, ali jednako izuzetne pripovetke/kraća romana, pod nazivom "Godišnja doba".
Provela sam vikend u bezuspešnim pokušajima da se odvojim od svake
priče, koliko god mi ponekad istovremeno bilo istinski teško, mučno da
ronim kroz nezadrživu bujicu pripovedanja što me povukla i nosila do
zadnje korice.
KING je upravo to - kralj. Redak slučaj poklapanja simbolike prezimena i veštine stvaralaštva. Ne polazi mnogim piscima za rukom da ostvare psihološki uvid u likove, dubinu njihovih karaktera i održe napetost, dinamiku, živopisnost radnje. Obično jedno dolazi na račun drugog, međutim, kod Stivena Kinga oba su faktora skladno izbalansirana i ujednačena. On je vrstan pričalac bilo da zauzima poziciju neposredne naracije iz prvog lica, ili klasičnog "sveznajućeg" pripovedača koji po potrebi "sklizne" u svest nekog od svojih junaka, pa nas zaprepasti uverljivošću predočavanja svih nijansi ljudske duše. Ima tu napetosti, straha, etičkih dilema, sentimentalnosti prisećanja; "priče u priči", filmski potentnih dijaloga, živopisnih deskriptivnih pasaža, za svačiji ukus ponešto. Jednom uhvaćeni u mrežu ovog veštog literarnog tkanja, nećete se tek tako iskobeljati, a utiske od pročitanog nosićete još dugo, dugo i o svemu intenzivno razmišljati.
Sadržaj ove zbirke
čine, sasvim uspešno odabrane, četiri (možda bi za ovaj međužanr bilo
najadekvatnije nazvati ih tako) novele, konceptualno odabrane i
simbolički raspoređene prema godišnjim ciklusima.
1. Proleće nade: Rita Hejvort ili iskupljenje u Šošenku
2. Leto korupcije: Darovit učenik
3. Jesen izgubljene nevinosti: Leš (Truplo)
4. Zimska priča: Metoda disanja
2. Leto korupcije: Darovit učenik
3. Jesen izgubljene nevinosti: Leš (Truplo)
4. Zimska priča: Metoda disanja
Od ponuđenih, dve su mi već bile uveliko poznate zahvaljujući čuvenim
(odličnim) filmovima: "The Shawshank Redemption" i "Stand by me". U tom
smislu, ništa me nije previše iznenadilo, zapravo, imala sam utisak kao
da ponovo gledam ekranizacije, ali to ne znači da sam manje uživala -
naprotiv. Dokaz da je priča uspešno transponovana iz jednog medija u
drugi dobijate onda kada ni puna svest o toku zbivanja i završetku nije
narušena pri ponovnom gledanju/čitanju, već naprosto zanemarite
poznatost i sve iznova doživljavate kao da je "premijerno".
Ono što mogu
da zaključim jeste kako su, uz neznatne i potrebne izmene (npr, narator
u "Šošenku" nije tamnoput; Gordijeva priča o "Čiku" zasnovana na ličnom
odnosu prema poginulom bratu Deniju izostavljena je u filmu; sama scena
u kojoj četvorica dečaka pronalazi leš, uz njegov podrobni opis, takođe
nije prisutna u ekranizaciji), filmske verzije savršene - ovo naročito
važi za "Stand by me", u kome je izvanredan kasting doprineo da sve
vreme pred očima imam Rivera, Korija, Vila i Džerija.
U prvom slučaju, reč je o često mučnoj, ali optimističnoj "zatvorskoj
priči", koja nam pokazuje koliko snažna može biti nepokolebljivost i
samosvesnost nevino osuđenog čoveka, decenijama čuvana i potajno gajena u
okolnostima katkad potpune dehumanizacije, dubinske korumpiranosti i
beznadežnosti koja uljuljkuje.
Druga priča, "Darovit učenik", za čiju filmsku verziju prethodno nisam ni znala, ostavila je najjači utisak na mene. Maestralno razvijana istorija uzajamne psihološke torture koju započinje "savršeni" američki dečak Tod Bauden, očaran i opsednut nacističkim logorima, nad svojim susedom - sedamdesetogodišnjim bivšim SS-ovcem Kurtom Duzanderom, koji se nadao da će svoje pozne godine proživeti pod lažnim identitetom. Ono što kreće kao ucena starijeg od strane mlađeg, počinje da se poput bumeranga vraća i otkriva najmračnije kod obojice, nezadrživo vodeći prema ponoru (samo)destrukcije.
"Telo" je klasična "coming of age" drama o četiri nerazdvojna prijatelja
iz malog gradića Kasl Rok, na pragu nove školske godine i puberteta,
koji prateći trag nestalog i ubijenog vršnjaka, vođeni detinjom željom
da prvi put vide mrtvaka i usput pokupe zasluge lokalnih heroja, prolaze
kroz svojevrsnu inicijaciju. Pored čitanja, OBAVEZNO pogledajte divnu
adaptaciju Roba Rajnera.
"Metoda disanja" je najavljena kao "horor", ali meni je bila pre
tragična od stravične, iako se priča svakako bavi paranormalnim. Možda
je tome doprineo i izvestan viktorijanski, šerlokovski štimung koji je
sve pratio. Smeštena u snegom zavejani Njujork, vodi nas do opskurnog
"kluba" u kome se ugledni, stariji građani periodično okupljaju radi
deljenja neobičnih, izmišljenih ili zaista doživljenih priča. To je
okvir, a unutar njega jedan od članova, penzionisani doktor, priseća se
neobičnog slučaja svoje pacijentkinje, koji se odigrao upravo jedne
Badnje večeri, tridesetih godina, zauvek ostavivši gorak ukus...
Za one koji se, poput mene, po prvi put susreću sa Kingovim
stvaralaštvom, verovatno ne postoji bolji način da upoznavanje prođe na
što veće zadovoljstvo. Ali, ni "veterani" kojima je ova knjiga nekim
čudom promakla, neće pogrešiti ako je potraže.
Odmah.
Odmah.