субота, 28. октобар 2017.

Subota sa knjigom: "Godišnja doba"

piše: Isidora Đolović

Stiven King je jedan od autora koji mi je godinama, na žalost i sramotu, strpljivo tavorio na listi čekanja. Ne, nisam mislila da je izvikan ili precenjen, uprkos nadaleko čuvenoj produktivnosti, broju ekranizacija njegove proze, omiljenosti među fanovima horora i fantastike, kao i činjenici da je postao sinonim za ove žanrove. Uvek sam verovala preporukama i utiscima oduševljene armije Kingovih obožavalaca, ali istovremeno pomalo svesno zazirala od upuštanja u avanturu. Odmah da naglasim, nisam ljubitelj horora ni na velikom platnu niti u štampanom formatu, izuzmemo li gotske priče i dobru, staru psihološku jezu. Samim tim, "Keri", "To", "Groblje kućnih ljubimaca" otpali su u samom startu. "Dalas 63", "Zelena milja", "Mizeri" i, naravno, "Godišnja doba" već su bili znatno prihvatljivije opcije, naročito s obzirom na to da sam uveliko upoznata sa filmskim adaptacijama, a one koje sam odgledala izuzetno volim.
Trebalo je, ipak, da prođe neko vreme i da ljubaznošću svoje drage koleginice Sanje Koledin (slobodno mogu reći - zaljubljenika i zaluđenika, samim tim izuzetnog poznavaoca (i kolekcionara) Kingovog opusa) u moje ruke pre par dana napokon dođe zbirka od četiri, sasvim različite, ali jednako izuzetne pripovetke/kraća romana, pod nazivom "Godišnja doba". Provela sam vikend u bezuspešnim pokušajima da se odvojim od svake priče, koliko god mi ponekad istovremeno bilo istinski teško, mučno da ronim kroz nezadrživu bujicu pripovedanja što me povukla i nosila do zadnje korice. 

KING je upravo to - kralj. Redak slučaj poklapanja simbolike prezimena i veštine stvaralaštva. Ne polazi mnogim piscima za rukom da ostvare psihološki uvid u likove, dubinu njihovih karaktera i održe napetost, dinamiku, živopisnost radnje. Obično jedno dolazi na račun drugog, međutim, kod Stivena Kinga oba su faktora skladno izbalansirana i ujednačena. On je vrstan pričalac bilo da zauzima poziciju neposredne naracije iz prvog lica, ili klasičnog "sveznajućeg" pripovedača koji po potrebi "sklizne" u svest nekog od svojih junaka, pa nas zaprepasti uverljivošću predočavanja svih nijansi ljudske duše. Ima tu napetosti, straha, etičkih dilema, sentimentalnosti prisećanja; "priče u priči", filmski potentnih dijaloga, živopisnih deskriptivnih pasaža, za svačiji ukus ponešto. Jednom uhvaćeni u mrežu ovog veštog literarnog tkanja, nećete se tek tako iskobeljati, a utiske od pročitanog nosićete još dugo, dugo i o svemu intenzivno razmišljati.

Sadržaj ove zbirke čine, sasvim uspešno odabrane, četiri (možda bi za ovaj međužanr bilo najadekvatnije nazvati ih tako) novele, konceptualno odabrane i simbolički raspoređene prema godišnjim ciklusima.

1. Proleće nade: Rita Hejvort ili iskupljenje u Šošenku
2. Leto korupcije: Darovit učenik
3. Jesen izgubljene nevinosti: Leš (Truplo)
4. Zimska priča: Metoda disanja

Od ponuđenih, dve su mi već bile uveliko poznate zahvaljujući čuvenim (odličnim) filmovima: "The Shawshank Redemption" i "Stand by me". U tom smislu, ništa me nije previše iznenadilo, zapravo, imala sam utisak kao da ponovo gledam ekranizacije, ali to ne znači da sam manje uživala - naprotiv. Dokaz da je priča uspešno transponovana iz jednog medija u drugi dobijate onda kada ni puna svest o toku zbivanja i završetku nije narušena pri ponovnom gledanju/čitanju, već naprosto zanemarite poznatost i sve iznova doživljavate kao da je "premijerno". 

Ono što mogu da zaključim jeste kako su, uz neznatne i potrebne izmene (npr, narator u "Šošenku" nije tamnoput; Gordijeva priča o "Čiku" zasnovana na ličnom odnosu prema poginulom bratu Deniju izostavljena je u filmu; sama scena u kojoj četvorica dečaka pronalazi leš, uz njegov podrobni opis, takođe nije prisutna u ekranizaciji), filmske verzije savršene - ovo naročito važi za "Stand by me", u kome je izvanredan kasting doprineo da sve vreme pred očima imam Rivera, Korija, Vila i Džerija.

U prvom slučaju, reč je o često mučnoj, ali optimističnoj "zatvorskoj priči", koja nam pokazuje koliko snažna može biti nepokolebljivost i samosvesnost nevino osuđenog čoveka, decenijama čuvana i potajno gajena u okolnostima katkad potpune dehumanizacije, dubinske korumpiranosti i beznadežnosti koja uljuljkuje.

Druga priča, "Darovit učenik", za čiju filmsku verziju prethodno nisam ni znala, ostavila je najjači utisak na mene. Maestralno razvijana istorija uzajamne psihološke torture koju započinje "savršeni" američki dečak Tod Bauden, očaran i opsednut nacističkim logorima, nad svojim susedom - sedamdesetogodišnjim bivšim SS-ovcem Kurtom Duzanderom, koji se nadao da će svoje pozne godine proživeti pod lažnim identitetom. Ono što kreće kao ucena starijeg od strane mlađeg, počinje da se poput bumeranga vraća i otkriva najmračnije kod obojice, nezadrživo vodeći prema ponoru (samo)destrukcije.
 "Telo" je klasična "coming of age" drama o četiri nerazdvojna prijatelja iz malog gradića Kasl Rok, na pragu nove školske godine i puberteta, koji prateći trag nestalog i ubijenog vršnjaka, vođeni detinjom željom da prvi put vide mrtvaka i usput pokupe zasluge lokalnih heroja, prolaze kroz svojevrsnu inicijaciju. Pored čitanja, OBAVEZNO pogledajte divnu adaptaciju Roba Rajnera.
 "Metoda disanja" je najavljena kao "horor", ali meni je bila pre tragična od stravične, iako se priča svakako bavi paranormalnim. Možda je tome doprineo i izvestan viktorijanski, šerlokovski štimung koji je sve pratio. Smeštena u snegom zavejani Njujork, vodi nas do opskurnog "kluba" u kome se ugledni, stariji građani periodično okupljaju radi deljenja neobičnih, izmišljenih ili zaista doživljenih priča. To je okvir, a unutar njega jedan od članova, penzionisani doktor, priseća se neobičnog slučaja svoje pacijentkinje, koji se odigrao upravo jedne Badnje večeri, tridesetih godina, zauvek ostavivši gorak ukus...
Za one koji se, poput mene, po prvi put susreću sa Kingovim stvaralaštvom, verovatno ne postoji bolji način da upoznavanje prođe na što veće zadovoljstvo. Ali, ni "veterani" kojima je ova knjiga nekim čudom promakla, neće pogrešiti ako je potraže.
Odmah.