среда, 25. октобар 2017.

Kad mastilo sazre u krv: Milutin Bojić, vek sećanja

priredila: Isidora Đolović

Navršava se stogodišnjica prvog prošlovekovnog sukoba koji je, zbog svojih razmera i surovosti, nazvan Velikim ratom. Kao što su u mirnodopskim uslovima opevali sjaj i bedu života, mnogi književnici su podelili sudbinu naroda i doprineli večitom spomenu na godine stradanja, herojstva i smrti. Ovo je priča o jednom od njih.
Rodio se u Beogradu, 7.maja 1892. Roditelji Jovan i Sofija, oboje iz zanatlijskih vojvođanskih porodica, posvetili su mnogo ljubavi i pažnje svojoj petorci, u kojoj je Milutin bio najstariji. Knjige, patriotizam i sloboda ga zanose od školskih dana - bio je vredan, inteligentan i nadaren, uz svesrdnu podršku porodice stvarao mnogo i brzo. Pod utiskom aneksione krize, 1909. je formiran bataljon učenika Realke, a jedan od njih šezdeset dvojice bio je i mladi Bojić. Postaje član studentskog kluba „Pijemont“ i dopisnik istoimenog lista koji je podsticao zbližavanje Južnih Slovena. Zbog toga će, kao i Uskoković, biti tužan i ogorčen bratoubilačkim ratom sa Bugarima. Njegov rano razvijeni, veliki talenat, predratna pesnička slava (pisao je i objavljivao poeziju, dramske tekstove, eseje, kritike i novinske reportaže) i uspesi, kao i snažan patriotski naboj, ublažili su bol i teškoće koje donosi očeva iznenadna smrt (1911). Balkanske ratove proveo je kao pisar u kancelariji XVIII rezervne bolnice.

Po izbijanju Velikog rata, nadređeni ga šalju u Niš, kao vojnog cenzora. Nakon tri meseca, pridružiće mu se majka, braća i sestre. Februara 1915. Sofija Bojić umire od raka, pa Milutin postaje staratelj porodice. Člancima u „Glasniku“, dnevnom listu koji je pokrenuo sa bračnim parom Kornicer, Milutin apeluje na razum Bugara. Protiv sukoba je i njegova poema „Kain“, čiji su svi primerci uništeni prilikom bugarskog zauzimanja Niša. U jesen iste godine, Milutin šalje svoje dve sestre i najmlađeg brata kod rođaka, u Kraljevo. Do 20. oktobra, pred sam ulazak neprijatelja, ostaje u Nišu, da bi se iste večeri, preko Kraljeva, sa izbeglicama zaputio u pravcu Kosova. Prati ga petnaestogodišnji brat Radivoje, koji je kasnije u memoarima ostavio svedočanstvo o pešačenju sa komorom Šumadijske divizije, odmaranju u Kuršumliji do 27. oktobra i nastavku puta za Podujevo. Prespavali su na otvorenoj poljani, uz vatru, mokri i gladni (hrana je kuvana jedino za vojsku). Put dalje vodi ka Prištini, gde ih dočekuju vesti o smrti pisaca Velimira Rajića u Gornjem Milanovcu i Milutina Uskokovića u Kuršumliji.

Braća Bojić u narednim danima, što peške, što vozom, tumaraju od Vučitrna do Prizrena, o kome Milutin zapisuje: “Glad bije iz kaldrme, iz blata, iz kućnog maltera“. Pred snegom se sklanjaju u jednu šupu. Pada odluka da se odstupa preko Crne Gore. Na putu do Peći, po jakoj vejavici, prenoćili su i u manastiru Dečani. Milutin sve vreme beleži stravične slike i kontraste nekadašnjeg sjaja nacionalne baštine sa mučeništvom proteranih. Duboko saoseća sa  sunarodnicima, a njegovo pero će od tada, pa do kraja, biti potpuno u službi opevanja srpskog junaštva. Sredinom novembra počinje penjanje uz Čakor. Pesnik ostavlja potresno svedočanstvo o „negdašnjim damama u poderanim cipelama zavijenim u krpe“, koje kroz smetove na leđima nose svoju decu, kao i o „negdašnjim upravnicima, direktorima zavoda, načelnicima najviših odeljenja“ koji su se pretvorili u „zaleđene figure koje s teškim dahtanjem, korak po korak, stenjući, vuku svoja umorna tela preko krševa i nošeni vetrom, zapadaju u sneg“.
Iz Podgorice, gde je prešao jezero u istom čamcu sa Rastkom Petrovićem, nastavljaju ka Skadru. Olga Krasić Marjanović u knjizi „Srpski pisci u Velikom ratu“ navodi kako je u San Đovaniju, pred ulazom u francusku lađu „Molfeta“, Bojić po naredbi nekog potpukovnika, kome se ranije zamerio, vraćen sa pokretnog mosta. Neopisive muke izgnanika dostižu vrhunac - kolone ljudi se slivaju prema Skadru i umiru od gladi ili iznurenosti. Bojići ovde žive od 26. novembra do 13. decembra, deleći sobu sa još šest sapatnika, spavajući na zagađenoj slami i zemljanom podu. Potom prelaze u Medovu i šator od granja potporučnika Stojanovića, a krajem meseca su u zarobljeničkom logoru, ujedno štali. Radivoje će u januaru sa đacima otputovati brodom za Italiju i Francusku, dok Milutin kao neborac („obveznik“ bez vojne jedinice) ostaje.


„Na drumovima svakoga dana je slika sve strašnija. Razlike više nema među beguncima. Svi su begunci, svi su pretučeni nespavanjem, gladni, sa izrazom kamenite patnje. Sve profesije su izmešane. Kiša nemilosrdno lije i svak se zaklanja od studi i vode kako može. Svak se zavio u ono što mu je preostalo od nekada pune kuće: ćebad, krpe, marame. Treba izdržati lude orgije planinskih vetrova, divlju buru kamenitih planina i urlikanje severca po ravnicama.
…od Peći nema više druma, nema ni kolska puta. Ići će se improvizovanim stazama. Pijucima i sekirama stvoriće se po zaleđenim padinama gorostasnih, divljih i pustih planina nešto što liči na put. I tako ćemo jedan po jedan kao Hanibalova alpijska legija, lebdeći između mraza i ambisa, neba i gladi.
…Kao prosjaci uzeli smo torbe na leđa i pošli peške preko zaleđenih planina da propadamo u provalijama punim snega, da umiremo na mrazu, da vapimo za parčetom hleba i čašom vruće vode. Jadne žene, jadna deca, jadni ranjenici. Jadni moj narode!“

(Milutin Bojić, iz rukopisa „Srbija u povlačenju“)

U maršu za Drač, ministar unutrašnjih dela Ljubomir Jovanović-Patak ga imenuje za pisara Načelstva kumanovskog okruga, ne bi li bio izdvojen u Dunavsku diviziju i koliko-toliko pošteđen nastalog haosa. Deli muke vojnika i verno ih zapisuje. Iz Drača, pošto nisu svi mogli biti ukrcani, povorka smrti nastavlja ka Valoni, gde će konačno biti ukrcani na savezničke brodove. Napokon stigavši na Krf i Vido, pesnik posmatra masovni pomor i piše „Plavu grobnicu“, inspirisan svečanom jezom spuštanja nepreglednog niza leševa u morske dubine. Skrhan stravičnim iskustvom, verenici Radmili Todorović piše o svojim crnim slutnjama: „Ostaću ovde, daleko od svega, pokopan ispod jednog čempresa, zaboravljen od svih…“

Ipak, nakon oporavka, kao apsolvent  filozofije čije je uspešno školovanje prekinuo rat, zapošljava se u Ministarstvu (zvanično od 1. maja 1916). Mnogo piše, čita i aktivno stvara. Između ostalog, prevodi „Odu narodu srpskom“ Gabrielea D’Anuncija i „Kralj-Petrova četiri vola“ Edmona Rostana, a priprema i sopstveni ep „Crveno krštenje“ (kasnije preimenovan u „Večna straža“). Od 9. avgusta do 1. oktobra je na odsustvu, koje provodi u Francuskoj (u Nici, gde mu je verenica sa svojima, kao i u Tonon le Benu/Gornjoj Savoji, gde mu je brat u koležu) i Italiji (po zahtevu Milana Grola, upravnika Narodnog pozorišta, u Torinu kupuje mašine za krfsku Državnu štampariju), a posećuje i Švajcarsku. Kod ministra prosvete se zalaže za dodeljivanje novčane pomoći obolelom Miodragu Ristiću, redovu i članu Narodnog pozorišta, tada na lečenju u Engleskoj. Zahtev je odobren.

Prvoga dana marta 1917, Bojić je prebačen u Solun, kako bi mogao da neometano radi. Na molbu engleskog vojnog sveštenika Lafana (koji je prikupljao građu za knjigu o povlačenju preko Albanije), piše „Srbiju u povlačenju“ i rad manjeg obima „Reorganizacija srpske vojske“. Nažalost, rukopisi stižu prekasno, kada je Lafan prikupljeno već prosledio za štampu, ali, svejedno čita i hvali sva tri teksta (uz Bojićeve, bio je tu i „Život u Srbiji pod neprijateljem“ M.Ristića). Svoju zbirku „Pesme bola i ponosa“ objavljuje 6. juna. Sadrži 35 pesama, a posveta bratu na poslatom primerku glasila je: „Mome dragom Radu, sa željom da što pre budemo u našoj lepoj otadžbini, gde će se raditi sa više volje, manje bola, a mnogo ponosa, tvoj Mile. 28. juna 1917, Solun“ (citati su, kao i podaci, iz studije dr Gavrila Kovijanića „Život i književni rad Milutina Bojića“, 1969). Ostatak tiraža progutaće veliki požar koji je u avgustu izbio u Solunu.
Početkom septembra, Bojiću se naglo pogoršava, od ranije slabo, zdravstveno stanje. Opšta iscrpljenost i zapaljenje pluća vezuju ga za postelju. Prebačen u Vojnu bolnicu prestolonaslednika Aleksandra, piše poslednje stihove:

„Ni da se nasmejem ja ne umem više
I rođene reči muče me i grizu.
Vaj, proleće moje, smrt je, smrt je blizu.
Oko mene tamjan i smirna miriše.“

Milijarna tuberkuloza zahvata organizam, pesnik kopni. „Kralj reči“, kako ga je nazvao Branko Lazarević (kritičar i urednik „Srpskih novina“), preminuo je 26. oktobra u dvadeset petoj godini. Sahranjen je na Zejtinliku, iskreno ožaljen od mnogih sunarodnika. Nije dočekao oslobođenje za kojim je toliko čeznuo.

Ova smrt, propraćena velikim brojem komemorativnih skupova i članaka u izbegličkoj štampi, za srpsku vojsku je bila potresnija i znakovitija nego druge. Sudija Stanko Milenović se seća kako je vest o Uskokovićevom samoubistvu za njegovu generaciju (1896) bila „tragedija koja bi se mogla uporediti sa najtragičnijim događajima koji su se za vreme našeg odstupanja doživljavali. Međutim, smrt Bojićeva još je silnije razdirala srca naših ljudi u izbeglištvu. Može se reći da je ona bila opšta i najdublja žalost posle Albanije za naše izbeglice.“ Dr Aleksandar Arnautović objavio je članak o Bojiću u francuskom časopisu „La Patrie Serbe“, skrenuvši pažnju inostranih umetnika, a 1929. održaće studiozno predavanje o njemu na Sorboni. Iste godine, Milena Pavlović Barili ilustruje zbirku „Pesme bola i ponosa“, priredivši u francuskoj prestonici izložbu slika inspirisanih Bojićevim delom. Brat Radivoje je 1922. preneo pesnikove kosti u porodičnu grobnicu na beogradskom Novom groblju. U našoj kulturnoj istoriji, pesnici koji su položili živote na branik otadžbine, odavno su ustoličeni kao besmrtnici - među njima i ovaj mladi genije.