среда, 18. октобар 2017.

Crno-beli lažni svet

piše: Isidora Đolović

Već izvesno vreme ne pratim vesti, ne zamajavam se dnevnom dozom opšteg ludila, nemam kad da se nerviram zbog svih podsetnika na beznađe iz koga još uvek naslepo pokušavamo da napipamo izlaz. Svakodnevni, lični problemi su nadvladali, što ne znači da sam se pomirila sa društvenom situacijom ili da su se moji stavovi u tom pogledu promenili, jer, na kraju krajeva, privatne nevolje su u velikoj meri posledica onih kolektivnih. Borba sa anoreksijom, npr, ili višegodišnja depresija i anksioznost usled činjenice da na pragu tridesete (još jedan podatak sa kojim se, mada sebe već par godina unazad navikavam na to, očito ipak NISAM pomirila) do skora nisam videla nikakav pomak, ni perspektivu, koliko god da se borim i neštedimice zalažem. Ne žalim se na (nepostojeće) uslove koji su do toga doveli, iako se ne može ni poreći da društvena klima u Srbiji više ubija čoveka nego što leči. Dakle, skrenula sam pažnju na profesionalne i zdravstvene izazove, ali nijednog trenutka ne zaboravljam izvitoperenu atmosferu koja me okružuje. Samo što, eto, kada nešto isljučimo, barem trenutno i barem samo za nas prestaje da postoji. 
Tek u prolazu načujem ponešto o skorašnjim javnim prepucavanjima između Željka Mitrovića i Boška Obradovića; najnovijem projektu koji će nam, posle čudesne fontane i Skadra na Bojani – pardon, Beograda na vodi, doneti preobražaj vinčanske deponije „na polzu narodu“; rijalitiju koji je krenuo sa emitovanjem i promenjenim naslovom, a istom suštinom; prinovama predstavnika „džet-seta“; kraljevskom venčanju u srpskoj republici...i sve mi to ostavlja utisak dosadnog ponavljanja, iritantne ispraznosti. Takvih se pojava, kao, svi gnušaju – ali, malo ko se usuđuje da pokuša, barem malo, nešto da promeni.

Lako je biti jak na rečima, tj. tastaturi i misliti kako smo jednim „tvitom“ ili statusom završili posao. Odužili ste svoju obavezu ostavljanjem nekakvog formulativnog „dokaza“ sopstvene osvešćenosti – ili pre ostrašćenosti – na društvenoj mreži. A te društvene mreže...Jedan od glavnih razloga što ih ne koristim upravo je nespremnost i nezainteresovanost za ulazak u osinje gnezdo licemerja, taštine, (samo)zavaravanja i jednog paralelnog sveta u kome Pera, Mika i Žika mogu da umisle kako su bogzna koliko bitni, samo zato što im svetina odobrava manijakalnim, uveliko mehaničkim kliktanjem (zamenom za „kliktaje“!), bez obzira na sadržaj „sviđanog“. 
Nažalost, to što vi ili ja nešto ne gledamo, ne znači da je poništeno, već samo da nas ne može na bilo koji način iznervirati, s obzirom da smo mu zabranili ulazak u naš svet. Društvene mreže su, uz pozitivne strane, ipak neosporno i izvor kompleksa, nezadovoljstva i obmane, sa izuzetno štetnim dejstvom koje odavno prevazilazi ono početno, korisno. Ne verujete? Mislite da sam još jedan „snob“ što sebe smatra „bogomdanom“ jer ne poseduje Fejs/Tvit/Insta-nalog, a zapravo je na strašnom gubitku? Vaše pravo, baš kao što je i moje ili bilo kog drugog „apstinenta“ da obrazloži zašto, bez osude korisnika, jednostavno ne želi da bude deo sistema koji smatra na bilo koji način pogrešnim. Pošteno i dosledno.

Možda bi predstava o društvenim mrežama bila nešto pozitivnija i afirmativnija, da sami članovi ne šalju sliku koja podgreva sve predrasude i razloge da budemo protiv. Onaj virtuelni megafon koji sam više puta spominjala u prethodnim kolumnama, pružen u ruke svakakvim neveštim „govornicima“, načinio je više štete nego koristi. Biram da ne sudelujem, jer zaista ne razumem, niti odobravam razne degutantne vidove samopromovisanja. Ne zanimaju me neartikulisani „stavovi“ osoba koje u stvarnom svetu ne znaju ni za pojam ličnog, a kamoli kritičkog mišljenja. Ne želim da me „lajkuju“ i „prate“ ljudi koji do juče nisu bili u stanju da izuste najobičniji pozdrav u prolazu. Da gledam i ne verujem kako se realno mrzeći likovi bratime i razmenjuju bljutave komplimente na „Fejsbuku“, u vidu „emotikona“ i šablonskih rečenica prepunih licemerja. Budite „prelepi“, „dragi“, sa sve nakaradnom mešavinom srpskog jezika i engleskih izraza – jer, to zvuči tako INternacionalno – ali, bez mog doprinosa farsi.

Ne interesuje me jedete li svakoga dana fensi-kolačiće i skupe bombonjere sa dekupaž-escajga i pijete li toplu čokoladu, uz glanc-nove knjige kupljene u „Vulkanu“ i „Laguni“. Nije mi potrebno da budem upućena u svaki bogovetni trenutak vašeg (ne)radnog dana, od buđenja i prve kafe, preko ponovljenog ispijanja iste „sa najboljim društvom na svetu“, pa do odlaska u toalet. Pitam se samo, kada stižete da uživate u zalascima sunca, putovanjima po Evropi, plažama, snegovima, hrani, knjigama, svojim porodicama...pored toliko vremena potrošenog na njihovo fotografisanje, obradu slika i momentalno postavljanje na mrežu? Gde je nestala potreba za kontemplacijom i dubokim uživanjem u, samo vašem, doživljenom trenutku? Gde je ona, pomalo sujeverna želja da izuzetne momente sačuvamo za sebe, utisnemo u sećanje i sakrijemo od sveta koji bi ih mogao uništiti, zaprljati?
I ne, zaista ne vidim potrebu za otvaranjem vrata svoga doma neznancima, putem postavljanja hiljadu i jedne slike vaše dece u svakoj mogućoj „cakanoj“ situaciji, od noše do portikle. Ne delim oduševljenje i neću da „cičim“ zato što se nečiji naslednik upiškio, a super-mamica napućila usta u kameru. Za mudrosti i savete nisu mi potrebne objave kojekakvih „lajf-kouč“ eksperata. Ako ste već svi toliko uspešni, srećni, ispunjeni, roditelji „prelepih anđela“, zaposleni u savršenim preduzećima, kreativni i originalni do krova i nazad, čemu potreba da retuširate svaki sekund tog bajnog postojanja i isporučujete ga u Internet-etar dok nije „obajatio“?

Postoje tri moguća odgovora, a nijedan ne služi na čast: volite da „nabijate komplekse“ manje uspešnima; želite da zabašurite istinsko nezadovoljstvo i zatrpate prazninu lažnim prikazima tobožnje svakodnevnice; naprosto ste se „navukli“ na trend i nesvesno preselili u virtuelnu alternativu dosadnoj, običnoj ovozemaljskoj egzistenciji. Prva opcija je i te kako realna, pošto je dokazano da gledanjem tuđeg blagostanja, nametanog iz dana u dana – pa makar ono bilo izrežirano, po nekom veštački nametnutom kriterijumu manje uspešni počinju da se osećaju neostvareno i nespokojno. Druga varijanta podrazumeva da je čak i u bajci NEMOGUĆE baš stalno biti „tip-top“ skockan, emotivno ispunjen i finansijski bezbrižan, sa decom koja ne kake u gaće, mužem koji ne hrče i ručkom što nikad ne zagori. Osim ako, samo pretpostavljamo, nije reč o uloženom nadljudskom naporu da se uteha zbog beznadežno (ispod)prosečnog života pronalazi u svakodnevnom poziranju i konstruisanju novog, virtuelnog. I treće, problem nastaje kada se takvi „virtuelni srećnici“ preterano zaigraju.
Sve ovo, ipak, koliko god nerviralo, istovremeno nosi izvesnu utehu. Neuspesi su, kao i uspesi, isključivo moji i čisti. Nikom nametani, ali i bez mogućnosti osporavanja. Dok za ove druge virtuelna stvarnost briše granicu i „guta“ ih pre nego što stignu da se osvrnu i razaberu, kamoli požale za izgubljenim, nesavršenim vremenom. Jer, ono nas sve vreba, čekajući da se izlogujemo i isključimo kompjutere, tek da bi nam se nasmejalo u lice i ponovo iščezlo bez traga.