субота, 2. септембар 2017.

Subota sa knjigom: „Ja mrzim Internet“

piše: Isidora Đolović

Koliko ste puta izgovorili naslovnu rečenicu? Jeste li od onih zabrinutih svime u šta se početna preimućstva korišćenja tehnologije i globalnog online-povezivanja, pretvoriše u međuvremenu? Smetaju li vam instant-znanje, nikad kraća ni manje održiva pažnja, svefejsbučko foliranje i ozbiljna zabluda u koju „Tvitter“-angažovanost, pod ruku sa „Instagram“-projekcijama stvarnosti, baca korisnike? Borite li se da održite balans pametne upotrebe, u eri masovne ZLOupotrebe svima dostupnog oruđa progresa ili oružja zaglupljivanja? Vidite li sliku širu od ekrana računara, tableta, „pametnog“ telefona? Dopire li vam misao dalje od „Wireless“ signala?

Bio vaš odgovor potvrdan ili odričan, uzmite u ruke knjigu ovako transparentnog, kategoričnog naslova – i pogledajte šta to ima da vam saopšti. Od uvodnog „upozorenja na sadržaj“, poslanica „licemernog“ autora Džareta Kobeka - „Ja mrzim Internet“ (I hate the Internet; prvobitno samizdat, roman je kod nas objavila Booka, 2017.), čitaocu se obraća odvažno, direktno i beskompromisno. Primamljivost i drskost su mu, uostalom, pribavile početnu popularnost i dobru reklamu, koje nisu izostale ni u slučaju ovdašnjeg prevoda.

Tehnološki napredak je oduvek bio „mač sa dve oštrice“, danas više nego ikada ranije. Ono što podriva određene ključne probleme modernog sveta, često preko noći postane pomodna senzacija, gubeći svoju primarnu „oštricu“. Vrlo lako se moglo desiti da i Kobekov roman, usled ogromne popularnosti stečene – ironije li! – upravo zahvaljujući društvenim mrežama, doživi takvu sudbinu. Ipak, njegov nemilosrdni okršaj sa kandžama kapitalizma, ponorom otuđenosti koji virtuelna stvarnost dubi iz dana u dan, kao i pandemijom površnosti što vreba praktično svakoga, na svakom mestu, nije izgubio na početnom zamahu, ni intenzitetu. Veliko interesovanje , u kombinaciji sa ogorčenošću „potkačene“ ciljne grupe, svedoči kako ima nade da se poruka, ne samo čuje, već i zaista primi.

Internet je divan pronalazak. To je kompjuterska mreža koju ljudi koriste kako bi podsetili druge ljude na to kolika su zapravo govna.

Neko je upravo “prozvao” Adelajn, vulgarnim komentarom koji sabira izvestan broj najaktuelnijih stereotipa. Naša junakinja je, valja za početak objasniti, kći kalifornijskog oralnog hirurga i propale glumice-alkoholičarke. Potekavši iz bogate porodice, ranih devedesetih teži samostalnosti i pokreće posao sa svojim „obojenim“ prijateljem, Džeremijem Vinterblosom. Kao autori stripa „Tril“ (o čovekolikom mačoru), najpre iz prve ruke upoznaju industriju zabave, ogrezlu u seksizmu i rasizmu. 

Među pripadnicima „bele rase“ vladalo je uvreženo mišljenje da je njihova koža neobojena, odnosno „bela“. Istini za volju, pripadnici „bele rase“ zapravo su bili neprivlačne rozikaste boje, nijanse vrlo slične onoj koju ima novorođeno prase. (...) Većina pripadnika „bele rase“ toliko je bila naviknuta na svoju rozikastu praseću nijansu da je više nije ni primećivala. Za njih je ta rozikasta praseća nijansa bila nevidljiva kao i pogromi što su ih počinili njihovi očevi.

U Adelajninom i Džeremijevom stripu, kao početnoj fazi karijera koje će u narednim godinama relativno uspešno razviti, do izražaja dolazi ispraznost fenomena grafičke novele, propalih ekranizacija finansiranih arapskim investicijama. Ukratko, ono što prodaju je „meka pornografija za morone“ – ne libi se naš narator da oplete čak ni po gigantima kao što je Marvel, niti da stvari nazove pravim imenom. Žargon danas, zaključuje on, obiluje sinonimima uvredljive prirode za pripadnike različitih socijalnih i rasnih grupa. Tako se, od početka, roman nedvosmisleno razvija u pravcu satire, žestoke kritike društvenog porteka obeleženog strastvenom privrženošću novcu – „mernoj jedinici ljudskog poniženja“. Čini se, nema toga što naši savremenici ne bi prodali za šaku „šuške“, a pripovedač nas ne ostavlja u nedomici, nižući obeshrabrujuće potvrde uočenog. Kalifornija, izgubljena zemlja snova, danas je paradigma paklenog, digitalnog carstva pohlepe. U njemu, naravno, smisao našeg postojanja zapravo je bogaćenje Marka Zakerberga. Samo mesto radnje, San Francisko, „definisano je kulturom ljudi koji ne umeju da zarade novac“. 

Ogromnu većinu „tvitova“ pisali su narcisi kojima je stalo da svima pokažu širok spektar svojih stavova, o svakoj bogovetnoj temi.(...) Istini za volju, svi oni koji su ostvarivali slobodu govora i slobodu izražavanja na Tviteru nisu radili ništa više i ništa manje nego što su stvarali sadržaj koji ne poseduju, u korist korporacija u kojima nemaju udela.
Koja je to „(jedina) neoprostiva greška dvadeset prvog veka“ donela Adelajn nevešto iskucanu uvredu i pokrenula ovaj roman bez (prisustva) glavnog lika (naratorski komentar na tu poziciju imenuje Džeka Kirbija, žrtvu autorskih zavrzlama pri pionirskoj strip-industriji)? Nesvesnost, ili pre nemarenje za to da je život postao, u svakom trenutku, nešto što se odvija pod budnim okom portabl-Velikog brata. Ono ne trepće, ne spava, samo snima - i „kači“ na društvene mreže, sve, pa i nepopularne stavove iznete tokom jednog univerzitetskog predavanja. Kada se u sklopu svog izlaganja dotakla fenomena medijskih zvezda i slave (referenci na pop-kulturu je ovde i inače u izobilju), Adelajn nije bila ni svesna kakvu će lavinu pokrenuti među njihovim fanovima:

A šta je, dušice moja draga, društveni napredak? – odvratila je Adelajn. – Društveni napredak je možda imao smisla pre dvadeset godina, kad i ja bejah mladom, ali danas je postao korporativni proizvod. I šta vi znate, uostalom? Vi ste izgubljena generacija. Čak su vam i droge korporativne. Živite pretvarajući se da Bijonse i Rijana imaju neko skriveno značenje i ponašate se kao da je njihov profesionalni uspeh, postignut isključivo zahvaljujući vašem novcu i pažnji, bitan korak napred za sve žene sveta. A to je, sirotani moji, najobičnija gomila gluposti i budalaština.

Prijatelji joj (ne virtuelni!) brže-bolje priskaču u pomoć sa predlozima za stišavanje nastale situacije. Kako bi se odbranila, Adelajn prihvata igru: počinje i sama da „tvituje“. Ulaskom u „vrzino kolo“, situacija biva sve zaoštrenija, dok se istovremeno pokreće privatna drama, javljanjem njenog otuđenog, devetnaestogodišnjeg sina Emila. Dok plovi kroz ustalasane vode mreže, pripovedački glas ne prati samo junakinjine reakcije, objave i misli, već nas zasipa i paralelnim razmatranjima iz nedefinisanog – opšteg ili ničijeg određenog ugla, ali daleko od neosnovanog.

Elem, Tviter 2013. godine. Sistem osmišljen tako da ljudi koji veruju da je Betmen stvaran, putem kratkih poruka objasne Adelajn da bi trebalo da se oseća kao govno. Te lekcije iz etike i morala sprovodile su se putem kompjutera i mobilnih telefona koje je u Kini sastavila robovska radna snaga. Ali, Tviter je bio samo simptom. Bolest se zvala Internet.
(...) Pokazalo se da je slobodan protok ideja nemoguć u žamoru čiji ogroman deo čini blebetanje najobičnijih budala.
Primer eksploatacije tuđe privatnosti od strane društvenih mreža i kako mogu uništiti nečiji život, najdrastičnije je predstavljen kroz epizodu o Elen Filtkraft. Između ostalog, prisutna su zapažanja o prividnoj Internet-demokratičnosti, slobodnom izražavanju stavova sa posledicama, javnom linču jednako bolno nepismenim porukama, neravnopravnosti na delu; o CIA i „dobrim romanima“ (koji veličaju dekadentnu američku višu klasu); „arapskom proleću“ i Ustavu SAD-a, religioznosti Amerikanaca, naučnoj fantastici, svakovrsnom licemerju; Dizniju i Rusima, opsednutosti „oksfordskim engleskim“, stanodavcima, Jutjubu, eksplatisanju radnika, Tviteru, ratu - sve to kroz autorske komentare maskirane u  bezličnu naraciju.

Ratovi su velike igraonice za pripadnike vladajuće klike, koji nekad pomisle kako je strašno zabavno navesti sirotinju da se međusobno poubija.

Govori se (usputno, ali, značajno) o američkim predsednicima, Lejdi Gagi – „majci čudovišta“, Marini Abramović – Adelajninoj dvojnici po pseudonimu, površnosti kakvu nosi i iziskuje popularnost, a koja odlikuje brojne sledbenike nečijih objava na „Tviteru“. Karikira se omladinski žargon prepun poštapalica, uz pogrešnu upotrebu pojedinih raširenih fraza, dok neizbežni fenomen TV-serija takođe dobija svoje mesto.

Petnaest godina je trpela priče o tome kako će Internet promeniti američku kulturu i otvoriti nove puteve ličnog izražavanja. A na kraju se sve svelo na to da je samo još više ljudi pričalo o televiziji.
Ilustracija na koricama predstavlja crnog, zubatog, zlog dvojnika “Tviter” ptičice. Kobekov prozni kolaž stavova, objedinjenih pričom o Adelajninoj borbi i odnosu skrajnutog sa forsiranim (čime mediji kreiraju slike koje dopiru do nas), često je podjednako kivnog tona kao i ostrašćeni statusi korisnika ovih mreža. Time simbolika biva više nego jasno istaknuta i zaokružena.

Tvorci kulture nemaju uticaja ni na šta. Jedino za šta su pisci dobri jeste slanje poruka kroz vreme. Savremenim svetom vladaju oni koji kontrolišu masovnu proizvodnju i protok beznačajnih informacija. Stoga je CIA sada finansirala ono što je zaista važno, kao što su kompjuterske mreže i sistemi globalnog nadzora.

Roman sam po sebi, naravno, nije besprekoran, čak ni tipičan, ali ruku na srce, to mu nije (vidljiva) namera. Narator više puta naziva svoje delo “lošim”, očigledno se namerno krše sve uobičajene konvencije pripovedanja (redosled, likovi, sama radnja) i poenta nije toliko u priči kroz koju se iznosi, koliko u poruci samoj po sebi. Ta svrhovitost odabranog postupka bi trebalo da vam postane jasna najdalje do trećine raspoloživih stranica, pa vam, kada se jednom naviknete, neće smetati prividna nesređenost i “neurednost” sadržaja. S druge strane, zaista dosadno jeste uporno ponavljanje pojedinih sentenci, kao što su „količine eumelanina u donjem sloju epiderma“ (čiji izostanak ili, pak, izobilje određuju razliku između crne i bele kože) ili prevod značenja prezimena junakinjinog prijatelja, Dž. Karadžehenema – „crni pakao“ na turskom. Posle nekog vremena, one, jednostavno, gube svoju sarkastičnu namenu.
pisac
Autora uveliko porede sa iskusnijim francuskim kolegom, Mišelom Uelbekom, po bespoštednom obračunu sa svim „relikvijama i nedodirljivim idolima“ modernog sveta, a moj utisak je da ova sličnost i te kako stoji. Niko od vas ne očekuje da, pošto pročitate njegovu knjigu, istoga trena odbacite informacione tehnologije i odete u drugu krajnost, u vidu potpunog izbegavanja tehnologije. Ali, zaista teško da ćete ostati ravnodušni na upozorenje, ako već i niste bili svesni svega u šta Kobek, mračno humoristički, upire prstom. Možda je mnogima, uključujući samog pisca, Internet pravo “grešno zadovoljstvo” – no, nije naodmet izbeći robovanje tom poroku današnjice, ma koliko se činio sveprisutnim i neizbežnim! Tada ga više, verovatno, nećemo mrzeti, ni voleti, već naprosto KORISTITI bez zavisnosti ili bilo kakvog obavezujućeg odnosa. Što je, složićemo se, svakako bolje od upotrebe čoveka od strane jedne mašine – ali i, bojim se, sve nedostižnija prednost vremena iza nas. Onog u kome se put za San Francisko “uslovljavao“ cvećem u kosi, a ne aktiviranom aplikacijom na „gedžetu“.

Zato ću se, umesto zaključka, poslužiti još jednim od (brojnih) interesantnih citata iz knjige:

Pobunite se protiv „tvitovanja“ o televiziji i odbacite ajped, pa neka je i sto puta „promenio sve“. Privijte gramofonske ploče na srce i slušajte ih, dok čitate knjige od papira.