недеља, 10. септембар 2017.

Rezime sedme sezone „Game of Thrones“

komentariše: Isidora Đolović

Još jedno poglavlje sage Džordža R.R.Martina o fiktivnom kontinentu Vesteros i njegovim (sve manje skrivenim) čudesima, prepredenim ili časnim stanovnicima, međusobnim sukobima oko kobnog Gvozdenog prestola, zatvoreno je na samom izmaku avgusta. Sa bliženjem epiloga, svaki novi ciklus priče iščekuje se uz srazmerno više nestrpljenja i pompe, što autorskom timu postavlja dodatne izazove, donosi pojačanu odgovornost i podizanje lestvice kvaliteta koju valja dosegnuti. Koliko je i da li je ovim nepisanim zahtevima adekvatno odgovoreno, ostaje otvoreno pitanje. Sedma sezona proletela je toliko brzo da, zbog njene kratkoće, mnogi nisu ni stigli da primete brojne propuste i manjkavosti. Ili su jednostavno odlučili da ne cepidlače, kad je već tako malo preostalo do kraja. 
heroji sezone
Bila je do te mere sažeta i brza, da su se brojni „ubogi fanovi“ zadovoljili mrvicama, ne pitajući jel', možda, ipak moglo bolje? Toliko puna skoro neverovatnih, predugo anticipiranih susreta, da je malo ko, izgleda, doveo u pitanje način na koji se do određene tačke došlo - samo nek je tu! I naposletku, sameravana je u odnosu na petu i šestu, koje su bile najslabije, pa se pomalo zaboravilo na standarde postavljene tokom prve četiri sezone – kao vrhunaca koje, sve su prilike, više nikada neće uspeti da dosegne. Možda su Den i Dejv upravo na takve reakcije i računali, tek, Dragon ekspres je protutnjao ka Severu, a kada se doživljaj slegne i utisci splasnu, šta ostaje?

Veoma je nezahvalno pisati o seriji koja ima tako veliki broj (preterano) ostrašćenih obožavalaca, čudnih – pa i neverovatnih pretpostavki koje je prate, status vremenom uzdignut do kulta…Svako iole negativno mišljenje lako se napadne i doživi previše lično, pa naglašavam kako je sve ovo samo moj, pretežno subjektivni utisak, sa kojim se nipošto ne morate složiti. Za podrobnije analize pojedinačnih epizoda, predviđena je rubrika “Odbrojavanje”, ali i planirano podsećanje na književne momente od krucijalnog značaja (proročanstva, vizije, teoretisanje), na koje me završnica sedme sezone naročito podstakla (a koje sam svojevremeno, kao član foruma “World of Westeros”, sa velikim uživanjem tumačila). O svemu tome, čitaćete dogodine – naposletku, izgleda da ćemo se načekati za osmu sezonu sve do 2019, pa ima dovoljno vremena za obnovu gradiva. Sada ću pokušati da ukratko, taksativno “preletim” kroz sve što je obeležilo sezonu za nama, služeći joj na čast ili možda kao upadljiva slabost.

Do sada je fokus pretežno bio (u skladu sa odabranim, obuhvatnim naslovom prve knjige) na igrama (oko) prestola, ali je ova sezona po prvi put spojila Vatru i Led, ukazavši na značaj punog naziva Martinovog serijala. Vukovi se, doduše Tolkinovi, uglavnom plaše vatre, no, videćemo kako će se situacija dalje razvijati. Primetno manje dnevno-političkih, dvorsko-kuloarskih intriga (što su, istina, pokušali da nadomeste traljavom pričom u Zimovrelu), ostavilo je prostor za više akcije „na terenu“ i „gerilske“ borbe, kakve je opšta opasnost s one strane Zida iziskivala. Ponekad je bilo teško povezati ovu fazu serije sa njenim počecima...na koje su nas, opet, često podsećali kroz upadljivu sličnost scena, odnosno, obilatu vizuelnu aluzivnost.
Dinamika i pokret primetni su, ipak, jedino kod dvoje ključnih protagonista. Ostali su ispunjavali vreme beskrajno dosadnim, ponavljanim replikama i ponekim šokantnim potezom. Sersei i Arja pogotovo. Lik Džejmija u jednom trenutku je, doslovno i metaforički, dotakao dno – a Bejliš mu se opasno približio. Čisto traćenje (najavljivanog) potencijala Rendila i Dikona Tarlija, kao i Jurona Grejdžoja, pratila je i do kraja neiskorišćena Brenova uloga. Sansa je kroz najveći deo sezone bespotrebno nametana kao “negativac”, dok Sersei iznebuha postade maltene najgenijalniji strateg u Vesterosu. Funkcija jezovuka je konačno izgubljena i napuštena, što Nimerijino bekstvo od Arje i potpuni izostanak Duha definitivno potvrđuju.

Stoga nije ni čudno da su Sem i Gili ovoga puta predstavljali možda najzabavnije likove! Zmajevi su, istina, uglavnom izgledali impresivno i spektakularnim efektima je učinjen pokušaj da se nadomeste, zabašure uglavnom slaba radnja, scenario, neretko i režija. Družina Zmajstakla nosila je sezonu, a plus ide i iznenađujuće dobroj interakciji između Džona i Deneris. Bilo je mnogo povratnika i još više novih susreta, često prilično ispunjenih emotivnim nabojem od obe vrste (pozitivne i negativne). Provučeno je mnoštvo direktnih asocijacija na prvu sezonu i sam početak priče, što kroz scene, što u razgovorima i prisećanjima likova. Različite teorije o kojima se, na osnovu Martinovih knjiga, blizu dve decenije nagađalo, potvrđene su (Ledeni zmaj, brak Regara i Lijene), ali ne uvek zadovoljavajuće, ni sasvim ubedljivo. Takođe, aplauz dobijaju kostimi, koji su ove sezone bili možda i bolji nego ikada.
prognana princeza ponovo na rodnom tlu
Odustalo se od (mnogima mrskog) pretpostavljanog podzapleta sa trudnom Sansom, zarad još goreg i bespotrebnijeg – trudne Sersei! Istina, njen lik još i nekako ostaje prihvatljiv zahvaljujući Leninoj odličnoj glumi i paranoji koja već u knjigama poprima drastične razmere, ali joj  govorancija postaje naporna skoro koliko i Denino nabrajanje titula, pri čemu jedino papučar Džejmi ima nerava da je sluša i podržava. Barem do određene granice.

I dok serijski osvetnik - Ar(i)jeta uhoda, u jednom trenutku čak predlaže severnjačku “seču knezova”, Sersei je takođe izrazito usredsređena na sebe i svoje. Uobičajeno sebičnoj okrenutosti Lanisterima iznova daje na značaju motiv zlata, kroz nagovešteno uvođenje Golden company. Kada naziva Džona „kopiletom koje se proglasilo za kralja“, a Deneris „srebrnokosom kučkom-uzurpatorkom“, Sersei zaboravlja da je ONA jedina samoproglašena „kraljica“, udovica Roberta zvanog „Uzurpator“, žena koja je na presto stigla nakon sina koji ni sam nije bio legitimni Barateon. Njena prava, prema tome, ne samo što su manja od Denerisinih i Džonovih, nego su upravo NEPOSTOJEĆA. Da je Tajvin živ, sigurno bi je proglasio ludom. Njena „svita“ je takođe živopisno društvance i deluju kao iz kakvog crtaća, onako postrojeni: napred stupa ošišana „crna kraljica“, u pratnji zombi-telohranitelja (još upadljivije korpulentnog, uz nju, onako sitnu), nadrimeštra Kjuburna i snebivljivog Džejmija, privezanog joj “uz suknju“. Podrška raspojasanog, razigranog Jurona Grejdžoja tu je da upotpuni utisak cirkusa.
Najviše mi je smetalo pretrčavanje iz jednog u drugi deo kraljevstva i, uopšte, činjenica da možda najpopularnija serija svih vremena, koja u ovom trenutku sigurno raspolaže basnoslovnim budžetom, biva skresana na samo još jednu sezonu i to sa skoro duplo manje epizoda, pa ćemo – hteli, ne hteli - ostatak radnje dobiti isporučen navrat-nanos. Mislim, gde je tako brzo nestao Juron (znam odgovor, ali malo više minutaže bilo je nešto s razlogom očekivano)? Briga li ikoga više za nesrećnu Jaru? Šta je sa Edmurom? Gde je aktivniji, svima toliko potreban Bren? Žali Bože protraćena dva ODLIČNA glumca u ulogama Rendila i Dikona Tarlija. Da ne govorim o tome što je uloga jezovuka odavno potpuno potisnuta, poništena - NEDOPUSTIVO s obzirom da su oni od izuzetnog značaja za samu porodicu Stark i simboliku u celini. Arjin lik je, iako Mejzi Vilijams još uvek odlično glumi, takođe nedefinisan i već predugo tapka u mestu. A tek Bejliš, koji je u Kraljevoj Luci bio jedan od najsposobnijih i najlukavijih likova, da bi pre likvidacije bio spušten na nivo kakve dvorske tračare? Umesto dovođenja zombija pred Sersei - koju, uzgred, jedan ne mnogo različit stvor već čuva kao lični gardista (!) - te sedenja u sredini zaleđenog jezera dobrih pola sata, mogli su zaista da osmisle nešto logičnije i bolje. Eh, ne kaže naš narod uzalud - što je brzo, to je i kuso.

Sa druge strane, uživala sam u praćenju novih epizoda iz čisto sentimentalnih razloga, sa naročitim zanimanjem gledajući kako se pojedine teorije razvijane među dugogodišnjim čitaocima (u koje se i sama svrstavam), napokon obistinjuju.

 Šta je obeležilo VII sezonu?

1. Brzina zbivanja – teleport je radio punom parom! Usled toga, posvedočili smo (nužnoj?) pretrpanosti koja je pojedine scene učinila smešnim i, više nego što je za žanr uobičajeno, nerealnim (pomenimo za sada samo Džejmijevo, a kasnije i Džonovo “podvodno iskustvo”).
2. Redukovanje radnje na dva-tri plana, odnosno, tri tabora: Sever, Kraljeva Luka i Zmajkamen.
3. Pomirenja i susreti – svi na jednom mestu! Oni se mogu razvrstati u dve kategorije: dolasci kući (sa posebnom podgrupom “braća i sestre”) i nužna suočavanja sa rivalima ili potencijalnim saveznicima.
4. Pruženi su nam dugo godina očekivani odgovori: obistinile se davne teorije čitalaca. Najznačajniji je, naravno, slučaj Džon ili Čiji si ti, mali?
5. Nekoliko zbilja EPSKIH scena.
6. Sa druge strane, prilično nezgrapna rešenja.
7. Povratnici i pokajnici: Ser Džora (izlečen od kamenih ljuspi, ali i beznadežno zarobljen u friendzone), Arja, Gendri (iskreno, ne delim oduševljenje mnogih jer mi on kao lik nikada nije bio zanimljiv, pa mu ni sada ne vidim posebnu funkciju, sem da služi za zafrkanciju ostalima – uz Poda, sa kojim sam ga, uzgred-budi-rečeno, u seriji više puta pomešala!), Pseto u paketu sa Bratstvom bez barjaka, Tirion, ujak Bendžen (gotovo cameo rola sa isključivom “uncle ex machina” svrhom – uz već pomenuto podsećanje na severnjačke momente iz prve sezone).
par saveta od džentlmena
8. Najbolja gluma: Kapa dole, Lena Hidi (Sersei). Scene razgovora sa Tirionom i kažnjavanja Peščanih zaslužuju EMI.
9. Susreti od značaja: pre svega i svih, Džon i Deneris; Tirion i Džejmi; Bren-Sansa-Arja; Brijena i Pseto; braća Kligejn; naravno, svi aktuelni vladari u zmajskoj areni. Ovde možemo uvrstiti i mali mamac za publiku koja prati popularnu muziku - gostovanje pevača Eda Širana u roli jednog od lanisterskih vojnika na koje nailazi Arja.
10. Novi likovi/pojačanja: Tarlijevi (Dikon i Rendil), meštar Marvin, Juron Grejdžoj (doduše, predstavljen još u prethodnoj sezoni, ali tek sada smo ga malo bolje upoznali).
Tom Hopper i James Faulkner
Jim Broadbent
Pilou Asbæk
Najgore od sezone

- Bespotrebni, nelogični podzaplet sa Serseinom trudnoćom i, uopšte, manje-više sve u vezi sa Lanisterima.
- Gore navedena stavka uključuje Tirionove savete i posledice.
- Bez sumnje, severnjačka sapunica, sa kojom ide traćenje likova, uništavanje Arje, Bejliša, Sanse (donekle).
- Regar! Kao neko kome je čitava pozadinska priča o harendorskom turniru, navodnoj otmici temperamentne Lijene Stark, Tower od Joy okršaju i samoj ličnosti melanholičnog princa, bila jedan od najomiljenijih delova knjige, odluka da nam se pokaže starija kopija Viserisa, sa ofucanom perikom, zaista je ogromno razočaranje.
- Odabir imena (Egon). O svemu podrobnije u budućim “Odbrojavanjima” i uporednim tekstovima na temu “knjiga-serija”. Podsećam vas, za sada, kako u trenutku pogibije Regar još uvek ima dvoje žive i zdrave dece iz braka sa Elijom Martel, makar i poništenog. Njihov sin se takođe zove Egon, što je izuzetno značajno u svetlu petog nastavka romana i pojave “mladog Grifa”.
- Nelogičnosti, među koje spada i prethodna stavka, za koje me iskreno zanima kako će ih D&D (a nije duet Karićevih kćeri!) opravdati u kontekstu cele priče…
- Nastavak praćenja romanse Sivog Crva i Misandei, koliko god ona pružala izvesnu nadu Teonu!
- Odsustvo jezovuka - ponavljaću do besvesti, ako treba. 
seća li se neko...?
Pored ovoga, još uvek nam nije objašnjena prava priroda Belih hodača, a čini se i da će veliki deo magije ostati zagonetka…
- Očigledan nedostatak inspiracije za autore, nepodržane knjigom.

Najbolje od sezone

- Družina Zmajstakla ili Fellowship of the Dragonglass! Neizmerno su me radovali i zabavljali svi razgovori, pa i boravak u istom kadru, ovih sjajnih likova. Zar ne čine pravi pravcati “tim snova”: Džon, Davos, Džora, Pseto, Tormund, Berik, Toros…
- Kostimografija, posebno izuzetne odevne kombinacije Deneris (sa upadljivim brošem u znaku zmaja, koji odlično korespondira sa Džonovim jezovukom na istom mestu; ali pre svega divno belo “severnjačko” odelo), Sersei (crno sa metalnim dodacima, u stilu mračne, ozlojeđene vladarke), Sanse, Jurona i Misandei. Brižljivost sa kojom se od početka pristupa kreiranju odora za svaku pojedinačnu kuću zaslužuje najveće pohvale. Ovoga puta, preovladavale su tamne boje, crna i teget, sa određenim “military” šmekom, sasvim prikladno novonastalim okolnostima pojačane vojne budnosti. 
kraljice stila!
- Semovo angažovanje u Citadeli, vrlo simpatično i duhovito.
- Džon i Deneris: postepeno upoznavanje i zbližavanje, o kome ću takođe razglabati drugom prilikom (sa sve odbranom logike javljanja emocija i hemije, koju mnogi osporavaju).
...i dvoje su se tako smuvali...
-Muzika, očekivano.
-Davos kao savetodavac, nažalost, nedovoljno zastupljen – ali, pokazalo se, prilično razumniji od obrazovanijeg Tiriona.
-Likvidiranje Elarije i Zmijica. Napokon!
-Pomorska bitka i predstavljanje Juronove flote. Meni, kao fanu bilo čega što ima veze sa gusarima, zaista impresivno predočeno.
-Više zmajeva! I već čuvena scena u kojoj Džon mazi Drogona – mada bi, ponavljam, pre volela da ga vidim sa njegovim albino-jezovukom.
-Aluzije i reminiscencije na prvu sezonu, naročito Neda Starka, njegova upozorenja, mudrosti i životna načela.
-Gotovo nimalo besmislene golotinje. Za promenu!

Naj epizoda: četvrta, The Spoils of war.

Uzrečica sezone: “Bend the knee!” (Džon je dobio još jedan verbalni zaštitni znak, pa nakon onog “Ne znaš ti ništa, Džone Snežni”, sada slobodno možemo reći da kalisi, “voli Severnjake koji odmah ne kleknu” – mada, iskreno, pećina je bila već po sebi dovoljan signal!) 
Finale se, na neki način, nadovezalo na završnicu šeste sezone, proširujući kao ključno pitanje (temu) Džonovog identiteta i slaveći povratak loze Stark u svoje vekovno uporište, Zimovrel (kroz dijalog sestara na bedemu, koji nimalo slučajno, ponavlja veoma sličnu scenu sa Sansom i Džonom; kao i paralelni kadrovi Brenovih „putovanja u prošlost“ i Džonovih sadašnjih izazova). Primetićete kako su se poslednje tri sezone zatvarale upravo oko Džona, dok je u početku ta pozicija pripadala Deni.
Potvrđena je još jedna zanimljiva činjenica: Lijena Stark je bila PRINCEZA (doduše, nikad ne dočekavši javno proglašenje), ali, ne bilo kakva, već verovatno prva i jedina severnjačka princeza u istoriji kontinenta. Ovo je bez sumnje predstavljalo velki istup, s obzirom da su se Targerijeni do tada venčavali međusobno ili eventualno sa pripadnicima plemićke kuće Martel. Sa Severom su retko imali dodirnih tačaka. Simbolika “otmice radi osvežavanja dinastičke krvi“, značajno spomenuta u knjigama, ovde dobija dodatnu dimenziju. Sin kog je Lijena rodila Regaru, u potpunosti je nasledio severnjačke fizičke odlike, a usled specifičnih okolnosti vaspitanja, on je i karakterom potpuno Stark, Nedov duhovni naslednik. Nije li to dovoljan zalog novog početka za dekadentnu kraljevsku lozu?