недеља, 20. август 2017.

„Desperate romantics“ (2009)

komentariše: Isidora Đolović


Kada sam pre izvesnog vremena pisala prikaz knjige “Ofelijina muza” Rite Kameron (koji možete pogledati OVDE), romansirane biografije Elizabet “Lizi” Sidal – jedne od najznačajnijih figura u devetnaestovekovnom slikarstvu, zainteresovala sam se za život ove izuzetne žene, ali i ostalih ličnosti koje su neraskidivo povezane sa njenim putevima, a čije sudbine pomenuti roman takođe opisuje. Tragajući za još podataka, saznala sam za postojanje novije kostimirane drame koja tematizuje upravo ovu priču, sa atraktivnom glumačkom ekipom i zanimljivim sinopsisom, tako da sam je odmah stavila na listu. Unapred sledi malo upozorenje: ostvarenje koje bismo mogli prevesti kao „Beznadežni romantičari“ (što smatram znatno srećnijim rešenjem od „Očajni...“, koje budi asocijaciju na „...domaćice“!) i nije baš za svakoga, pa ukoliko očekujete dokumentaristički pristup, velike su šanse da ćete biti razočarani. Naime, mini-serija iz produkcijske radionice televizije BBC 2, emitovana tokom leta 2009. u šest jednočasovnih epizoda, izazvala je podeljene reakcije kritike i publike. Istorijska nepouzdanost u određenim podacima, uz navodnu “neozbiljnost” oblikovanja glavnih likova, najviše je zamerana delu zasnovanom na (skoro pa) istoimenoj polustudiji istoričarke umetnosti Franny Moyle, čija je zapravo adaptacija – „Desperate romantics: The private lives of the Pre-Raphaelites“. Koliko opravdano, prosudićemo sami u nastavku teksta.

Narator Fred Volters (fiktivni lik, oblikovan spajanjem nekoliko mogućih stvarnih uzora – igra ga Sam Crane) nas vodi kroz priču o počecima, burnom životu i stvaralaštvu članova tzv. prerafaelitskog bratstva, po mnogo čemu prekretničkoj grupi likovnih umetnika iz Londona, sredinom XIX veka. Činili su ga Dante Gabrijel Roseti (Aidan Turner), Džon Everet Mile (Samuel Barnett) i Vilijam Holman Hant (Rafe Spall). Sem spoljne naracije Voltersa, koja se nenametljivo uključuje tamo gde je potrebno, predstavlja nam ih i uvodna napomena/“zabeleška“, koja otvara svaku epizodu, kontekstualizujući glavnu temu. Istovremeno, jasan je cilj da se, bez sumnje zanimljivi životi i značajna postignuća ove družine mladih entuzijasta, približe današnjem gledaocu i priču učine prijemčivom. Tome u službi, takođe uspešno, nalaze se uvodna špica (energična, nešto savremenijeg ritma, a vizuelno efektna i simbolična), opšti tok i dinamika radnje, te razigranost glumačkih izvedbi. 
U priču smo uvučeni bez mnogo „razvlačenja“ i oklevanja, in medias res. Tako je tema prve epizode, koja nas munjevito „vozi“, zajedničko traženje adekvatne Muze i izložbenog prostora, uz pokušaje skretanja pažnje kritike na novi talas u slikarstvu. Sukob egocentričnih individualnosti neodvojiv je od združenosti stvaralačkom groznicom i solidarnošću, što njihovo sapatništvo čini uvek protivrečnim i uzbudljivim. Sledi slučajno otkriće mlade Lizi Sidal (Amy Manson) i uspostavljanje složenog, turbulentnog odnosa mladića oko nje, dok uporedo pratimo intimnu dramu u braku vodećeg prestoničkog kritičara Džona Raskina (Tom Hollander), kao dvostruku okosnicu prvog poglavlja.  
Već od druge epizode, članovi bratstva preduzimaju početne, odlučne korake ka proboju i osvajanju londonske umetničke scene, što najpre podrazumeva pridobijanje uticajnog Raskina kao pokrovitelja, uspešno odabranu temu remek-dela u nastajanju i adekvatnu inspiraciju (model) koja će omogućiti njegovo materijalizovanje. Prvi koji dobija opšte priznanje biće Mile, sa danas čuvenom slikom „Ofelija“ (koju prati čitav niz neprilika pri nastajanju, ali i veliki uspeh po izlaganju) i neobičnom ulogom koju mu je sam Raskin namenio u, godinama gajenim i tajenim, zamršenim ličnim odnosima sa suprugom Efi (Zoe Tapper). Dok Raskin takoreći podvodi mladu i bezazlenu Efi podjednako „zelenom“ Mileu (isprva kao modela), istovremeno krijući skaredne Tarnerove skice kojima se naslađuje u gluvo doba noći; a Hant na platno prenosi privatno interesovanje za temu zabludele žene – i svoju želju da „spasi“ (obrazuje, uzdigne) Eni Miler (Jennie Jacques) – glavna veza se razvija postepeno i nezadrživo. Reč je o legendarnoj  ljubavi između Sidalove i Rosetija. 
Naime, svi prerafaeliti, uključujući i samog naratora, zbog crvenokose „boginje“ postaju rivali, međutim, njeno srce osvaja jedino Dante Gabrijel. Nakon incidenta sa poziranjem u kadi punoj hladne vode, kada je zamalo stigla sudbina predstavljene Ofelije (detalji poznati i iz romana Rite Kameron), ona se usled iskustva neposredne ugroženosti, uprkos niza prepreka, upušta u vezu sa temperamentnim umetnikom. Ovo je, ujedno, najzaokruženiji i najbolji odnos u seriji: strastven, posesivan, usled čega Lizi biva inteligentni, savršeni par Rosetiju. Bliže upoznajemo i njenu porodicu: strogog oca, prostodušnu, ali ambicioznu majku i temperamentu sestru.
Iskušenja se samo ređaju. Najpre Mile otkriva kako će Raskinovu protekciju morati da plati zabavljanjem njegove supruge. I mada mu se Efi veoma dopada, ono što ga sprečava da otkloni uzrok njene histerije i nezadovoljstva (= nevinost u petogodišnjem braku), jesu vlastiti moralni obziri. Naivan i bezazlen poput deteta, na korak od popuštanja biće spasen od strane drugova, kada saznaju da je Džoni predviđen za žrtveno jagnje i izgovor u brakorazvodnoj parnici. Radije nego da posluži kao javna preljubnica, Efi podnosi zahtev za poništenje braka usled „nekonzumiranja“, a Fred (svojevrsni medijski izaslanik družine) ponovo piše anonimni tekst u korist jednog od slikara. Njegovim napisima se, inače, brojne urbane legende i preterivanja ukorenjuju i šire, služeći na čast ili sramotu onima koje promovišu.
Za to vreme, Hant (inače, zvani „Manijak“, zbog svoje zapaljive naravi) muči muku sa seksualnom tenzijom koju mu Eni pobuđuje, nasuprot snažnoj želji da se, zarad slikanja remek-dela, zaputi na hodočašće u Svetu zemlju/Jerusalim. Odlučivši se za ovaj višegodišnji poduhvat, obećaće Milerovoj (koja bi, za to vreme, trebalo da dovrši proces preobraćanja u damu) sklapanje braka po povratku. Lukavo i proračunato, Roseti podstiče prijatelja na odsustvo, ne bi li sam „uskočio“ na upražnjeno mesto Raskinovog štićenika. Ali, i Dante trpi dvostruki pritisak: manjka inspiracije (usled čega pribegava lažnim izgovorima, dok se novac sve više topi) i još uvek nedefinisanog statusa svoje zajednice sa Lizi (koja insistira na obećanom rešavanju pitanja braka i vlastite stvaralačke karijere) u očima javnosti.
„Nesrećni“ Fred ubrzo započinje vezu sa Eni, poverenoj mu na „čuvanje vrline“ i tešenje do Hantovog povratka. U procepu između časova prevaspitavanja, neverna draga pronalazi bogatog udvarača i kasnije napušta svog hodočasnika, iako je na vreme prosidbom ispunio obećanje. Ništa manje promiskuitetni Roseti čini isto sa Lizi, ali mu njeni prvi uspešni koraci u crtanju (odlično dočekani od strane Raskina) istovremeno nisu po volji. Poslednje dve epizode tako donose zaplet u vidu afere između Rosetija i “jedre” prostitutke Fani Konfort (Rebecca Davies), te konačni raskid Eni i Hanta, dok jedini Mile uživa u porodičnoj idili. Raskin potom počinje da ispoljava sumnjivo interesovanje za Lizin rad i pokušava da je uzme pod svoj uticaj, ali će joj isto tako ukinuti podršku/mecenat onog trenutka kada bude udata za Rosetija. Do potonjeg ozvaničenja veze dolazi pomalo iznuđeno, pošto se nestalni Gabrijel ozbiljno uplašio za Lizin život. Ipak, bračne vode samo pogoršavaju njenu večitu strepnju, zavisnost od laudanuma i nestabilnost, kao i njegovu prevrtljivost, sebičnost i nesigurno postupanje. Kobne posledice ovakvog odnosa neminovno vode ka tragediji – a sve što se zbilo otprilike je verno preneto iz romana Rite Kameron, „Ofelijina muza“, pa mi je uveliko bilo poznato. Svejedno, završetak ostaje prilično zbrzan i zbog toga malo razočarava, ali, opet, lišava priču mogućnosti preterane patetike. 
Tom odsustvu ozbiljne sentimentalnosti, čak i kada događaji postanu nesumnjivo potresni, dosta doprinosi Fredova naracija. Da je ovo pisana reč, on bi svakako bio tzv. nepouzdani pripovedač, kao čovek emotivno veoma zainteresovan za Elizabet, s vremenom i Eni – samim tim, daleko od nepristrasnog, a često vrlo ogorčen na članove bratstva. Njegovi usputni komentari su, otuda, značajno osveženje i odstupanje od uobičajenog, s obzirom da omogućuju neprekinuto usložnjavanje naših utisaka o protagonistima.
Upravo je način prikazivanja ovih istorijskih ličnosti ponajviše “dočekan na nož” od strane zahtevnih komentatora. Zlonamerne recenzije su sadržale najave poput “slikari prikazani kao boy-band”, “Pre-Rafaeliti i njihove groupie-ženske” i slično. Ukoliko na ovakav način shvatite žanr istorijske fikcije, vaš će utisak biti identičan, što na osnovu promotivnog materijala možete i sami zaključiti. Radi ilustrativnosti i intrigantnosti, pojačana je crta strasti, ali da već nije postojala i bila jako izražena, ništa ne bi dobro funkcionisalo i to treba imati u vidu. Iskustvo „Tjudorovih“ i svih kasnijih, sličnih ostvarenja, upravo služi da nas unapred pripremi za ono što možemo da očekujemo, pa na vreme eventualno zaobiđemo ili uživamo. Gorko-slatki tonovi, ispod bučnog i deklarativnog humora, od sredine serije počinju da se sve više pojavljuju i postepeno preuzimaju primat, tako da teza o površnosti zaista nije održiva. Radnja je pitka, ali ne i površna; prvenstveno koloritna i zanimljiva; likovi istovremeno enigmatični i dosta dobro razvijeni, sa međusobnim interakcijama koje su dinamične, živopisne, uzbudljive za praćenje.

Dobre strane:

Kostimi, enterijeri, ulice i celokupna scenografija viktorijanskog Londona. Uvodna špica sa bojama, kičicama i energičnom melodijom dostojnom najavljivanja kakve rok-zvezde (što su ovi umetnici, za svoje vreme, svakako i bili!).
Likovi i odnosi: prvenstveno suptilna erotičnost u zajedničkim scenama Rosetija i Lizi, pravi je otklon od dominantno komičnog prizvuka i sirove, nekad adekvatno vulgarne čulnosti koja obeležava ostale podzaplete. Dramatičnost njihove veze od početka nagoveštavaju niz prepreka, Rosetijev zapaljivi temperament i posesivnost. Njegov lik je, bez sumnje, najkomplikovaniji i nemoguće je neprekidno ne menjati stav, koji se ipak uglavnom zadržava na skali između odbojnosti i neodoljive privlačnosti (za koju se mora okriviti Ejdan Tarner!). U pitanju je problematičan čovek, mučen demonima pohote i poroka – ali, istovremeno njihov izazivač (ili bolje: prizivač!). Roseti je predstavljen kao osoba koja olako rasipa svoj nesumnjivi kreativni potencijal, ali takođe sposobna za snažne emocije. Njihova autentičnost je, doduše, krajnje upitna, baš kao i pokretači koji ih oslobađaju, uglavnom „u nedoba“! Odmah za njima sledi interesantno građenje odnosa između Hanta i „posrnule“ Eni Miler. Valja pohvaliti epizodne pojave  Dikensa i Čedvika, čime je ispoštovan kulturno-istorijski kontekst.
Uverljivi, luckasti i mladi protagonisti, njihovo upadljivo odevanje i ekscentrično ponašanje,  dobri dijalozi, zadovoljavajuća gluma i kasting – sve same su prednosti. Šotra bi mogao i morao da „hvata beleške“ o uklapanju komičnog i ozbiljnog, urbane legende i faktografije u celinu o umetniku, pa bi možda njegov Laza Kostić drugačije izgledao! Naročito bih pohvalila Ejdana Tarnera u ulozi harizmatičnog i ne manje problematičnog Rosetija (ovaj irski glumac, svetski poznat po seriji “Poldark”, zaista je lep i talentovan, samim tim verovatno najjači adut serije kada se tek odlučujete hoćete li joj pružiti priliku); Lizi Sidal u izvođenju odlično odabrane Ejmi Menson; a bogami, pozitivno iznenađuje mi je bila  Dženi Žak (mada je i ovde prepoznatljiva njena princeza Džudit iz „Vikinga“, sa histeričnom glumom pojačanom raščupanom, suviše zarumenjenom pojavom) kao Eni Miler. 
Prostor je možda najsugestivniji i zaista se brzo navikavamo, uvedeni u sasvim autentičnu atmosferu ateljea, soba, lokala, ulica, na kojima grupa umetnika „traje svoje dane“. Trebalo bi spomenuti Garden – „leglo“ prostitucije, mesto noćnih okupljanja na otvorenom, opijanja i lumpovanja. Vulgarne „slobodne aktivnosti“ sudaraju se sa uzvišenim težnjama. Dikens, npr. često obilazi „uličare“ i pokušava da širi svoju etičku doktrinu, mada više prikupljajući inspiraciju i građu za svoje romane.

Muzika, naročito odjavna melodija, svojim blago burlesknim, kabaretskim karakterom upotpunjuje portrete glavnih protagonista i njihov pristup životu, društveni prkos, ali i međusobne sukobe koji ne pomućuju suštinsku odanost. Sva tri slikara su individualizovana, uključujući i njihovog naratora – „obaveštajca“ iz prve ruke, koji postavlja (gotovo scenske/kamerne) okvire svake epizode, čime najavljuje i rezimira postignuća u određenoj etapi puta ka uspehu i besmrtnosti. Njihov odnos stalno oscilira između drugarstva i suparništva, podrugljivosti i podrške, podmetačina i svesrdne pomoći, što je takođe izuzetno dobro predočeno.
Najbolje scene: Poziranje za Ofeliju i prateće halucinacije - najpre Mile priviđa Efi kao rečnu vilu, a kasnije Lizi tako vidi sebe u odrazu, na izložbi. Tri “musketara” kako grudvama gađaju prozor iza koga dvoje čednih (Džoni i Efi) tek što nisu “zgrešili” – samo kad bi znali kako! Ispred viktorijanske, karakteristične londonske zgrade, u noći vejavice, krajevi njihovih dugih kaputa se vijore, polucilindri poskakuju, dok proklizavaju u žurbi. Ono što imamo prilike da gledamo primer je istinski prelepe kinematografije
Garderoba je takođe prekrasna: dezeni, boje, modeli, naročito etno-boho stil odeće koju nosi Lizi, uvek u savršenom skladu sa njenom plamenom kosom. Nije ni čudo što se ovakva društva, još od romantičara, smatraju pretečama hipi-pokreta. Autorima serije je svakako pošlo za rukom da ih putem imidža i životnog stila približe današnjoj publici – zadržavajući pritom vernost duhu epohe. Od ekscentričnog i divljeg – kroz slikarsku (boemsku) perspektivu, do sanjivog i bajkovitog – u Lizinom fokusu, prepliću se Akademija i bordeli, ideal i plotsko (erotsko). 

Mane:

Serija svakako nije besprekorna, ali, kao što sam već rekla, stvar je ličnog izbora hoćete li joj pružiti šansu, unapred znajući da ovakva ostvarenja nisu dokumentarni filmovi sa primarno edukativnom funkcijom, te da se mora računati na brojne kreativne slobode i odstupanja koja neće uvek biti na baš zadovoljavajućem nivou. Protagonisti nisu oblikovani tako da izazivaju previše simpatija, njihovo ponašanje je često izrazito iritantno i obesno, međutim, u kontekstu okolnosti i radnje, sasvim prirodno i razumljivo. Najviše smeta način na koji je predstavljen Džon Raskin. Inače ugledni član društva i veoma značajan deo istorije razvoja pre-rafaelitskog pokreta, ovde je uglavnom sveden na pritajenog perverznjaka zavisnog od majčine podrške, koji izrabljuje svoje štićenike i njihove lepše polovine. Dante Gabrijel Roseti takođe često zna da iznervira, posebno je bespotrebno insistiranje na pojačanoj prostoti njegovih kasnijih modela i ljubavnica, pre svih Fani Komfort. 
Scene seksa su tada više nego groteskne, dovedene do karikaturalnosti i poprilično nepotrebne. Eni Miler, uzgred, prvobitno NIJE bila prostitutka, ali je takvo rešenje u ovom slučaju prilično opravdano.
Ocena: 9
U relativnoj sažetosti raspoloživog vremena, prilično dobro su predstavljene ličnosti i epoha, na dovoljno osavremenjen – a istovremeno „knjiški“ način. Ukoliko volite kostimirane drame, zanimaju vas istorija i životi velikih stvaralaca - ali u malo opuštenijem “ruhu”, pritom tražite nešto što vam neće oduzeti mnogo vremena, ali zauzvrat pruža estetski užitak, ovo je prava serija za vas.