komentariše:
Isidora Đolović
Kada
sam pre izvesnog vremena pisala prikaz knjige “Ofelijina muza” Rite Kameron
(koji možete pogledati OVDE),
romansirane biografije Elizabet “Lizi” Sidal – jedne od najznačajnijih figura u
devetnaestovekovnom slikarstvu, zainteresovala sam se za život ove izuzetne
žene, ali i ostalih ličnosti koje su neraskidivo povezane sa njenim putevima, a
čije sudbine pomenuti roman takođe opisuje. Tragajući za još podataka, saznala
sam za postojanje novije kostimirane drame koja tematizuje upravo ovu priču, sa
atraktivnom glumačkom ekipom i zanimljivim sinopsisom, tako da sam je odmah
stavila na listu. Unapred sledi malo upozorenje: ostvarenje koje bismo mogli
prevesti kao „Beznadežni romantičari“
(što smatram znatno srećnijim rešenjem od „Očajni...“, koje budi asocijaciju na
„...domaćice“!) i nije baš za svakoga, pa ukoliko očekujete dokumentaristički
pristup, velike su šanse da ćete biti razočarani. Naime, mini-serija iz
produkcijske radionice televizije BBC 2,
emitovana tokom leta 2009. u šest jednočasovnih epizoda, izazvala je podeljene reakcije
kritike i publike. Istorijska nepouzdanost u određenim podacima, uz navodnu
“neozbiljnost” oblikovanja glavnih likova, najviše je zamerana delu zasnovanom
na (skoro pa) istoimenoj polustudiji istoričarke umetnosti Franny Moyle, čija je zapravo adaptacija – „Desperate romantics: The private lives of the Pre-Raphaelites“. Koliko
opravdano, prosudićemo sami u nastavku teksta.
Narator
Fred Volters (fiktivni lik,
oblikovan spajanjem nekoliko mogućih stvarnih uzora – igra ga Sam Crane) nas vodi kroz priču o
počecima, burnom životu i stvaralaštvu članova tzv. prerafaelitskog bratstva, po mnogo čemu prekretničkoj grupi
likovnih umetnika iz Londona, sredinom XIX veka. Činili su ga Dante Gabrijel Roseti (Aidan Turner), Džon Everet Mile (Samuel Barnett) i Vilijam Holman Hant (Rafe Spall). Sem spoljne naracije Voltersa,
koja se nenametljivo uključuje tamo gde je potrebno, predstavlja nam ih i
uvodna napomena/“zabeleška“, koja otvara svaku epizodu, kontekstualizujući
glavnu temu. Istovremeno, jasan je cilj da se, bez sumnje zanimljivi životi i
značajna postignuća ove družine mladih entuzijasta, približe današnjem gledaocu
i priču učine prijemčivom. Tome u službi, takođe uspešno, nalaze se uvodna
špica (energična, nešto savremenijeg ritma, a vizuelno efektna i simbolična),
opšti tok i dinamika radnje, te razigranost glumačkih izvedbi.
U
priču smo uvučeni bez mnogo „razvlačenja“ i oklevanja, in medias res. Tako je tema prve epizode, koja nas munjevito
„vozi“, zajedničko traženje adekvatne Muze i izložbenog prostora, uz pokušaje
skretanja pažnje kritike na novi talas u slikarstvu. Sukob egocentričnih
individualnosti neodvojiv je od združenosti stvaralačkom groznicom i
solidarnošću, što njihovo sapatništvo čini uvek protivrečnim i uzbudljivim.
Sledi slučajno otkriće mlade Lizi Sidal (Amy
Manson) i uspostavljanje složenog, turbulentnog odnosa mladića oko nje, dok
uporedo pratimo intimnu dramu u braku vodećeg prestoničkog kritičara Džona Raskina (Tom Hollander), kao
dvostruku okosnicu prvog poglavlja.
Već
od druge epizode, članovi bratstva preduzimaju početne, odlučne korake ka
proboju i osvajanju londonske umetničke scene, što najpre podrazumeva
pridobijanje uticajnog Raskina kao pokrovitelja, uspešno odabranu temu
remek-dela u nastajanju i adekvatnu inspiraciju (model) koja će omogućiti
njegovo materijalizovanje. Prvi koji dobija opšte priznanje biće Mile, sa danas
čuvenom slikom „Ofelija“ (koju prati čitav niz neprilika pri nastajanju, ali i
veliki uspeh po izlaganju) i neobičnom ulogom koju mu je sam Raskin namenio u,
godinama gajenim i tajenim, zamršenim ličnim odnosima sa suprugom Efi (Zoe Tapper). Dok Raskin takoreći
podvodi mladu i bezazlenu Efi podjednako „zelenom“ Mileu (isprva kao modela),
istovremeno krijući skaredne Tarnerove skice kojima se naslađuje u gluvo doba
noći; a Hant na platno prenosi privatno interesovanje za temu zabludele žene –
i svoju želju da „spasi“ (obrazuje, uzdigne) Eni Miler (Jennie Jacques) – glavna veza se razvija postepeno i
nezadrživo. Reč je o legendarnoj ljubavi
između Sidalove i Rosetija.
Naime,
svi prerafaeliti, uključujući i samog naratora, zbog crvenokose „boginje“
postaju rivali, međutim, njeno srce osvaja jedino Dante Gabrijel. Nakon
incidenta sa poziranjem u kadi punoj hladne vode, kada je zamalo stigla sudbina
predstavljene Ofelije (detalji poznati i iz romana Rite Kameron), ona se usled iskustva
neposredne ugroženosti, uprkos niza prepreka, upušta u vezu sa temperamentnim
umetnikom. Ovo je, ujedno, najzaokruženiji i najbolji odnos u seriji:
strastven, posesivan, usled čega Lizi biva inteligentni, savršeni par Rosetiju.
Bliže upoznajemo i njenu porodicu: strogog oca, prostodušnu, ali ambicioznu
majku i temperamentu sestru.
Iskušenja se samo ređaju. Najpre Mile otkriva kako
će Raskinovu protekciju morati da plati zabavljanjem njegove supruge. I mada mu
se Efi veoma dopada, ono što ga sprečava da otkloni uzrok njene histerije i
nezadovoljstva (= nevinost u petogodišnjem braku), jesu vlastiti moralni
obziri. Naivan i bezazlen poput deteta, na korak od popuštanja biće spasen od
strane drugova, kada saznaju da je Džoni
predviđen za žrtveno jagnje i izgovor u brakorazvodnoj parnici. Radije nego da
posluži kao javna preljubnica, Efi podnosi zahtev za poništenje braka usled
„nekonzumiranja“, a Fred (svojevrsni medijski izaslanik družine) ponovo piše anonimni
tekst u korist jednog od slikara. Njegovim napisima se, inače, brojne urbane
legende i preterivanja ukorenjuju i šire, služeći na čast ili sramotu onima
koje promovišu.
Za to vreme, Hant (inače, zvani „Manijak“, zbog
svoje zapaljive naravi) muči muku sa seksualnom tenzijom koju mu Eni pobuđuje,
nasuprot snažnoj želji da se, zarad slikanja remek-dela, zaputi na hodočašće u
Svetu zemlju/Jerusalim. Odlučivši se za ovaj višegodišnji poduhvat, obećaće
Milerovoj (koja bi, za to vreme, trebalo da dovrši proces preobraćanja u damu)
sklapanje braka po povratku. Lukavo i proračunato, Roseti podstiče prijatelja
na odsustvo, ne bi li sam „uskočio“ na upražnjeno mesto Raskinovog štićenika.
Ali, i Dante trpi dvostruki pritisak: manjka inspiracije (usled čega pribegava
lažnim izgovorima, dok se novac sve više topi) i još uvek nedefinisanog statusa
svoje zajednice sa Lizi (koja insistira na obećanom rešavanju pitanja braka i
vlastite stvaralačke karijere) u očima javnosti.
„Nesrećni“ Fred ubrzo započinje vezu sa Eni,
poverenoj mu na „čuvanje vrline“ i tešenje do Hantovog povratka. U procepu između
časova prevaspitavanja, neverna draga pronalazi bogatog udvarača i kasnije napušta
svog hodočasnika, iako je na vreme prosidbom ispunio obećanje. Ništa manje promiskuitetni
Roseti čini isto sa Lizi, ali mu njeni prvi uspešni koraci u crtanju (odlično dočekani
od strane Raskina) istovremeno nisu po volji. Poslednje dve epizode tako donose
zaplet u vidu afere između Rosetija i “jedre” prostitutke Fani Konfort (Rebecca Davies), te konačni raskid Eni i Hanta, dok
jedini Mile uživa u porodičnoj idili. Raskin potom počinje da ispoljava
sumnjivo interesovanje za Lizin rad i pokušava da je uzme pod svoj uticaj, ali
će joj isto tako ukinuti podršku/mecenat onog trenutka kada bude udata za
Rosetija. Do potonjeg ozvaničenja veze dolazi pomalo iznuđeno, pošto se nestalni
Gabrijel ozbiljno uplašio za Lizin život. Ipak, bračne vode samo pogoršavaju
njenu večitu strepnju, zavisnost od laudanuma i nestabilnost, kao i njegovu
prevrtljivost, sebičnost i nesigurno postupanje. Kobne posledice ovakvog odnosa
neminovno vode ka tragediji – a sve što se zbilo otprilike je verno preneto iz
romana Rite Kameron, „Ofelijina muza“, pa mi je uveliko bilo poznato. Svejedno,
završetak ostaje prilično zbrzan i zbog toga malo razočarava, ali, opet, lišava
priču mogućnosti preterane patetike.
Tom odsustvu ozbiljne sentimentalnosti, čak i kada
događaji postanu nesumnjivo potresni, dosta doprinosi Fredova naracija. Da je
ovo pisana reč, on bi svakako bio tzv. nepouzdani
pripovedač, kao čovek emotivno veoma zainteresovan za Elizabet, s vremenom
i Eni – samim tim, daleko od nepristrasnog, a često vrlo ogorčen na članove
bratstva. Njegovi usputni komentari su, otuda, značajno osveženje i odstupanje
od uobičajenog, s obzirom da omogućuju neprekinuto usložnjavanje naših utisaka
o protagonistima.
Upravo
je način prikazivanja ovih istorijskih ličnosti ponajviše “dočekan na nož” od
strane zahtevnih komentatora. Zlonamerne recenzije su sadržale najave poput
“slikari prikazani kao boy-band”,
“Pre-Rafaeliti i njihove groupie-ženske”
i slično. Ukoliko na ovakav način shvatite žanr istorijske fikcije, vaš će
utisak biti identičan, što na osnovu promotivnog materijala možete i sami
zaključiti. Radi ilustrativnosti i intrigantnosti, pojačana je crta strasti,
ali da već nije postojala i bila jako izražena, ništa ne bi dobro funkcionisalo
i to treba imati u vidu. Iskustvo „Tjudorovih“ i svih kasnijih, sličnih
ostvarenja, upravo služi da nas unapred pripremi za ono što možemo da
očekujemo, pa na vreme eventualno zaobiđemo ili uživamo. Gorko-slatki tonovi,
ispod bučnog i deklarativnog humora, od sredine serije počinju da se sve više
pojavljuju i postepeno preuzimaju primat, tako da teza o površnosti zaista nije
održiva. Radnja je pitka, ali ne i površna; prvenstveno koloritna i zanimljiva;
likovi istovremeno enigmatični i dosta dobro razvijeni, sa međusobnim
interakcijama koje su dinamične, živopisne, uzbudljive za praćenje.
Dobre strane:
Kostimi,
enterijeri, ulice i celokupna scenografija viktorijanskog Londona. Uvodna špica sa bojama, kičicama i
energičnom melodijom dostojnom najavljivanja kakve rok-zvezde (što su ovi
umetnici, za svoje vreme, svakako i bili!).
Likovi i odnosi:
prvenstveno suptilna erotičnost u zajedničkim scenama Rosetija i Lizi, pravi je
otklon od dominantno komičnog prizvuka i sirove, nekad adekvatno vulgarne
čulnosti koja obeležava ostale podzaplete. Dramatičnost njihove veze od početka
nagoveštavaju niz prepreka, Rosetijev zapaljivi temperament i posesivnost.
Njegov lik je, bez sumnje, najkomplikovaniji i nemoguće je neprekidno ne
menjati stav, koji se ipak uglavnom zadržava na skali između odbojnosti i
neodoljive privlačnosti (za koju se mora okriviti Ejdan Tarner!). U pitanju je
problematičan čovek, mučen demonima pohote i poroka – ali, istovremeno njihov
izazivač (ili bolje: prizivač!). Roseti je predstavljen kao osoba koja olako
rasipa svoj nesumnjivi kreativni potencijal, ali takođe sposobna za snažne
emocije. Njihova autentičnost je, doduše, krajnje upitna, baš kao i pokretači
koji ih oslobađaju, uglavnom „u nedoba“! Odmah za njima sledi interesantno
građenje odnosa između Hanta i „posrnule“ Eni Miler. Valja pohvaliti epizodne
pojave Dikensa i Čedvika, čime je
ispoštovan kulturno-istorijski kontekst.
Uverljivi,
luckasti i mladi protagonisti, njihovo upadljivo odevanje i ekscentrično
ponašanje, dobri dijalozi,
zadovoljavajuća gluma i kasting –
sve same su prednosti. Šotra bi mogao i morao da „hvata beleške“ o uklapanju
komičnog i ozbiljnog, urbane legende i faktografije u celinu o umetniku, pa bi
možda njegov Laza Kostić drugačije izgledao! Naročito bih pohvalila Ejdana
Tarnera u ulozi harizmatičnog i ne manje problematičnog Rosetija (ovaj irski
glumac, svetski poznat po seriji “Poldark”, zaista je lep i talentovan, samim
tim verovatno najjači adut serije kada se tek odlučujete hoćete li joj pružiti
priliku); Lizi Sidal u izvođenju odlično odabrane Ejmi Menson; a bogami,
pozitivno iznenađuje mi je bila Dženi
Žak (mada je i ovde prepoznatljiva njena princeza Džudit iz „Vikinga“, sa
histeričnom glumom pojačanom raščupanom, suviše zarumenjenom pojavom) kao Eni
Miler.
Prostor
je možda najsugestivniji i zaista se brzo navikavamo, uvedeni u sasvim
autentičnu atmosferu ateljea, soba, lokala, ulica, na kojima grupa umetnika
„traje svoje dane“. Trebalo bi spomenuti Garden – „leglo“ prostitucije, mesto
noćnih okupljanja na otvorenom, opijanja i lumpovanja. Vulgarne „slobodne
aktivnosti“ sudaraju se sa uzvišenim težnjama. Dikens, npr. često obilazi
„uličare“ i pokušava da širi svoju etičku doktrinu, mada više prikupljajući
inspiraciju i građu za svoje romane.
Muzika,
naročito odjavna melodija, svojim blago burlesknim, kabaretskim karakterom
upotpunjuje portrete glavnih protagonista i njihov pristup životu, društveni
prkos, ali i međusobne sukobe koji ne pomućuju suštinsku odanost. Sva tri
slikara su individualizovana, uključujući i njihovog naratora – „obaveštajca“
iz prve ruke, koji postavlja (gotovo scenske/kamerne) okvire svake epizode,
čime najavljuje i rezimira postignuća u određenoj etapi puta ka uspehu i
besmrtnosti. Njihov odnos stalno oscilira između drugarstva i suparništva,
podrugljivosti i podrške, podmetačina i svesrdne pomoći, što je takođe izuzetno
dobro predočeno.
Najbolje scene:
Poziranje za Ofeliju i prateće halucinacije - najpre Mile priviđa Efi kao rečnu
vilu, a kasnije Lizi tako vidi sebe u odrazu, na izložbi. Tri “musketara” kako
grudvama gađaju prozor iza koga dvoje čednih (Džoni i Efi) tek što nisu
“zgrešili” – samo kad bi znali kako! Ispred viktorijanske, karakteristične
londonske zgrade, u noći vejavice, krajevi njihovih dugih kaputa se vijore,
polucilindri poskakuju, dok proklizavaju u žurbi. Ono što imamo prilike da
gledamo primer je istinski prelepe
kinematografije.
Garderoba
je takođe prekrasna: dezeni, boje, modeli, naročito etno-boho stil odeće koju
nosi Lizi, uvek u savršenom skladu sa njenom plamenom kosom. Nije ni čudo što
se ovakva društva, još od romantičara, smatraju pretečama hipi-pokreta.
Autorima serije je svakako pošlo za rukom da ih putem imidža i životnog stila
približe današnjoj publici – zadržavajući pritom vernost duhu epohe. Od
ekscentričnog i divljeg – kroz slikarsku (boemsku) perspektivu, do sanjivog i
bajkovitog – u Lizinom fokusu, prepliću se Akademija i bordeli, ideal i plotsko
(erotsko).
Mane:
Serija
svakako nije besprekorna, ali, kao što sam već rekla, stvar je ličnog izbora
hoćete li joj pružiti šansu, unapred znajući da ovakva ostvarenja nisu
dokumentarni filmovi sa primarno edukativnom funkcijom, te da se mora računati
na brojne kreativne slobode i odstupanja koja neće uvek biti na baš
zadovoljavajućem nivou. Protagonisti nisu oblikovani tako da izazivaju previše
simpatija, njihovo ponašanje je često izrazito iritantno i obesno, međutim, u
kontekstu okolnosti i radnje, sasvim prirodno i razumljivo. Najviše smeta način
na koji je predstavljen Džon Raskin. Inače ugledni član društva i veoma
značajan deo istorije razvoja pre-rafaelitskog pokreta, ovde je uglavnom sveden
na pritajenog perverznjaka zavisnog od majčine podrške, koji izrabljuje svoje
štićenike i njihove lepše polovine. Dante Gabrijel Roseti takođe često zna da
iznervira, posebno je bespotrebno insistiranje na pojačanoj prostoti njegovih
kasnijih modela i ljubavnica, pre svih Fani Komfort.
Scene seksa su tada više nego groteskne, dovedene do karikaturalnosti i poprilično
nepotrebne. Eni Miler, uzgred, prvobitno NIJE bila prostitutka, ali je takvo
rešenje u ovom slučaju prilično opravdano.
Ocena: 9
U relativnoj sažetosti raspoloživog vremena, prilično dobro su
predstavljene ličnosti i epoha, na dovoljno osavremenjen – a istovremeno
„knjiški“ način. Ukoliko volite kostimirane drame, zanimaju vas istorija i
životi velikih stvaralaca - ali u malo opuštenijem “ruhu”, pritom tražite nešto
što vam neće oduzeti mnogo vremena, ali zauzvrat pruža estetski užitak, ovo je
prava serija za vas.