piše: Isidora
Đolović
Roman-triptih
pisca Jana Martela, do sada
najpoznatijeg po uspešnom i ubrzo ekranizovanom delu “Pijev život”, znalački je
skopljen iz celina koje samo na prvi pogled nemaju veze jedna sa drugom. U
uvodnoj priči, pod naslovom "Bez
kuće", upoznajemo mladog Tomasa koji, u potrazi za tajanstvenom
relikvijom za koju je saznao iz opskurnog dnevnika izvesnog oca Ulisa,
pozajmljenim automobilom bogatog ujaka luta zabitima svoje zemlje. Početak je
dvadesetog veka (tačnije, 1904. godina), pa vozilo, sa kojim muku muči,
predstavlja apsolutnu novotariju i svojevrsno čudo u očima meštana sela kroz
koja prolazi, hitajući u Visoke planine Portugalije, gde bi trebalo da se
nalazi jedno kontroverzno raspeće. Tomas u ovoj misiji traži utehu nakon teškog
emotivnog gubitka, smrti ljubavnice i malog sina, koja ga je doslovce naterala
da svetu okrene leđa (hodajući unatrag!).
Druga
pripovest "Put kući", koja
se nadovezuje na krajnje neočekivan ishod junakovog pohoda, prati patologa
opčinjenog romanima Agate Kristi, na dežurstvu u novogodišnjoj noći. Nešto malo
nakon što je otkucala Nova 1939, primiće neobičnu posetu i izvršiti jednu još
čudniju autopsiju - koja sadrži tragove neophodne za razumevanje prethodnog
dela tročlane literarne slagalice.
Naposletku, knjigu zatvara celina nazvana "Kuća", u kojoj, gotovo vek kasnije, kanadski senator-udovac Piter ostavlja sve i seli se u postojbinu svojih roditelja, praćen jedino ljubimcem-šimpanzom. Odavno započeto klupko misterije počinje da se odmotava, kao da se samo čekalo na trećeg protagonistu da privede kraju višedecenijsku pustolovinu.
Naposletku, knjigu zatvara celina nazvana "Kuća", u kojoj, gotovo vek kasnije, kanadski senator-udovac Piter ostavlja sve i seli se u postojbinu svojih roditelja, praćen jedino ljubimcem-šimpanzom. Odavno započeto klupko misterije počinje da se odmotava, kao da se samo čekalo na trećeg protagonistu da privede kraju višedecenijsku pustolovinu.
Blagi
nadrealizam, uz magijski realizam (podstaknut, možda, već činjenicom da je
dobar deo radnje smešten u Portugaliji), predstavlja najveću čar knjige. Tri
priče su istovremeno vrlo zanimljive zasebne celine, ali tako nenapadno, fino
povezane motivima gubitka voljene osobe, hodanja unatraške i majmuna, da prosto
morate uživati u gubljenju i ponovnom povezivanju niti pustolovine sa vrlo
neizvesnim ishodom. Ideja je, usudiću se da primetim, prilično smela, jer
preispituje pitanja podnošenja patnje i izvore utehe, dotičući se religije na
dosta "neoficijelan" način.
Lično
mi je srednja priča, o patologu Euzebiju, najefektnija - blago rečeno bizarna,
neočekivana, sa fenomenalnim obrtom (u vidu otkrića istine o Mariji, njegovoj
supruzi), potpuno ludom autopsijom (pri čemu se do kraja pitamo da li je san
ili java, jer, naprosto prebacuje u nekakvo fantastično stanje svesti) i
briljantnom paralelom između Jevanđelja i krimi romana Agate Kristi (koja me,
iskreno, najviše oduševila, a taj odeljak stvarno "oborio s nogu").
Međutim,
emotivno su me više uzdrmale okvirne priče, posebno prva - Tomasova; dok mi je
Piter sa svojim ljubimcem bio najbliži i najviše sam se vezala za praćenje
njegovog puta. Ono što sam takođe uočila, uz pomenute simbole i značenjske
"mamce", jeste činjenica da svaka od tri priče poseduje određeni
"magijski predmet": automobil, kofer i, ovde doduše živo biće,
majmuna - koji izazivaju pažnju, čuđenje okoline i donose svom (barem isprva
nevoljnom) vlasniku mnoštvo zavrzlama, nevolja, ali i dragocenih otkrića. Pored
toga, Visoke planine Portugalije kao geografski pojam i konačno odredište,
svojim opisom potpuno odudarajući od imena koje nose, uklapaju se u predočeni
svet varki, neočekivanih obrta, zamagljenih vidika. Ideja o izgubljenom raspeću
je veoma zanimljiva, kao i način na koji se tajna kroz decenije prenosi s
jednog kraja sveta na drugi, naizgled potpuno nepovezano, a ipak se na kraju
"kockice slože", sa sve mitskim iberijskim nosorogom!
Iako
likovi prolaze kroz izuzetno ozbiljne emotivne i psihičke lomove, tužni ton
priče protkan je čestim momentima apsurda, komike, čak i groteske, koji
unekoliko ublažavaju, ali istovremeno unose ravnotežu. Primera radi, muke nesrećnog
Tomasa sa svrabom, gorivom i znatiželjnim starosedeocima predela kroz koje
prolazi bile su više nego živopisne, dok Piter, s druge strane, ponavlja otprilike
sličnu situaciju, malo više robinzonovski, ali daleko uspešnije. Značajan je i sam način imenovanja odeljaka, s obzirom da takođe postepeno vodi razrešenju. Struktura
romana je originalna, stil majstorski i istančan, a ideja vrlo izazovna, te će
vas svakako podstaći na razmišljanje, ostavljajući snažan utisak.