piše:
Isidora Đolović
Svi
u srcu imamo neki stari čvor koji želimo da olabavimo i odvežemo.
Neki
zbog toga pišu knjige. I teško je pronaći primer umetnika koji nije barem deo
sopstvenog, naročito ranog iskustva, iskoristio kao inspiraciju za barem neki
segment svog stvaralačkog opusa. Ponegde se biografski elementi vešto
zamaskiraju ili predstave kao svojevrsna igra sa čitaocem, ostavljenim da
nagađa u kojoj meri je reč o slučajnim podudarnostima i koliko bi se smeo
osloniti na biografsku metodu pri tumačenju fikcije. Majkl Ondatje, kanadski pisac najpoznatiji po romanu „Engleski
pacijent“, zaista se sa rodne Šri Lanke kao dečak preselio u Veliku Britaniju,
a potom nastavio put dalje preko okeana. To nije jedina sličnost koju deli sa
junakom svog, za sada poslednjeg, romana “Putnik
sa Cejlona” (Mladinska knjiga,
2013, originalni naslov: „The Cat's Table“), a koji će kasnije takođe postati
svetski poznat umetnik - ali nije ni, upozorava nas sve vreme, potpuno lična
ispovest u pitanju. Jednostavno, na delu je primena luksuza svakog stvaraoca da
svoju publiku, naročito onaj deo željan povezivanja sa privatnom ličnošću
autora, ostavlja u nedoumici.
Majkl
zvani „Minah“, jedanaestogodišnji dečak, 1954. godine putuje sa Cejlona u
Englesku, preko Indijskog okeana, Crvenog mora i Sredozemlja. Na odredištu će
ga sačekati majka (već tri godine na radu u Britaniji), ali tokom tronedeljne
plovidbe velikim putničkim brodom „Oronsej“, prepušten je samom sebi. Ovakve
okolnosti omogućavaju mu slobodu da upoznaje mnoge interesantne ljude, nasluti
složenost života i, kroz posmatranje svojih saputnika, zapaža sve nijanse, tajne,
specifičnosti udaljenih svetova (jednog koji napušta i drugog kome hrli u
susret), pa njima obogati svoje shvatanje postojanja, za ubuduće.
Jedna
od specifičnosti svakog boravka u hotelu ili, kao ovde, na višednevnom
putovanju, jeste prilika da se susretnu i, makar preko postavljenih granica,
odmere dve klase i njihovi pripadnici. Na „Oronseju“ vlada upravo takva,
hotelska atmosfera i perspektiva dečaka-posmatrača, naizmenično sa procenom
istih prizora od strane, sada odraslog, čoveka na vremenskoj distanci, dočarava
je i oslikava neprekidnim dodavanjem boja i značenjskih slojeva. Smešten za
tzv. „mačji sto“ (cat's table – ovo je u suštini neprevodiva igra reči. Izraz koji je autor izvorno čuo u nemačkom
jeziku, označava poslednji, zatureni sto na proslavama, gde uglavnom smeštaju
decu i samce. S obzirom da adekvatni srpski sinonim ne postoji, prevodioci su
jednostavno izmenili naslov romana), potpuno zabačen, na samom kraju brodske
trpezarije, najpre sklapa prijateljstvo sa dvojicom vršnjaka – osionim Kasijusom
i bolešljivim Ramadinom, a potom i sa ostalim živopisnim saputnicima,
pripadnicima različitih generacija i profesija.
Tu
su, pre svega: gospođica sa golubovima, Perineta Lasketi, za koju svi
podozrevaju da je saradnica engleske obaveštajne službe; pričljivi pijanista
Mazapa; penzionisani monter brodova Nevil; zanosna, slobodoumna dečakova rođaka
Emili de Saram; u nju beznadežno zaljubljeni botaničar – gospodin Danijels;
gospodin Fonseka, profesor književnosti i istorije, uvek u svojoj kabini i dovoljnom
društvu literature. Izvan Majklovog najužeg kruga, ali ništa manje značajni
(naročito kao predmet dečačkih nagađanja i stalne opservacije), nalaze se:
zatvorenik Nimejer, koga izvode u redovne noćne šetnje po palubi; njegova
nagluva kći Asunta; cimer iz kabine, gospodin Hejsti, sa priređivanjem ponoćnih
kockarskih partija; milijarder Hektor de Silva, bolestan od posledica navodne
istočnjačke kletve i predmet najmaštovitijih pretpostavki; provalnik u otmenom
odelu poznat samo kao „Baron C“; prerušeni policajci Gigs i Perera; ćutljivi
krojač povezanog vrata, gospodin Gunesekera; Majklova bogata tetka Flavija;
mlada Australijanka koja zorom vozi
rolšue; violinistkinja iz kabine pored i njeno nesnosno vežbanje. Sva nabrojana
lica će, tokom godina koje slede, nastaviti da prate našeg junaka u vidu
sećanja, obeleživši mu rano formiranje predstave o svetu.
Kao
ljudi koji sede u publici, nikada ne treba da se osećamo mudrijima od tih
likova; ni mi ne znamo više nego ti likovi o sebi. Ne treba da smo uvereni ili
sigurni u pogledu njihovih motiva, niti da ih posmatramo sa visine. Ja veruijem
u to. To prepoznajem kao prvi princip umetnosti, iako sumnjam da i ostali
veruju u to.
Dobivši
nadimak po indijskom čvorku koga je moguće naučiti da papagajski ponavlja reči,
dečak upija glasove i sudbine koje ga okružuju, skladišteći to šarenilo u
temelje ličnog iskustva. Dok prenosi portrete drugih, pokazuje kako se već tada
u radoznalom detetu dao naslutiti budući pisac, ali i da je autobiografija
ponajmanje priča o nama, a daleko više o svima koji su uticali da postanemo
takvi kakvi jesmo. Minah, npr, zapisuje delove dijaloga ostalih putnika, koje
je u prolazu načuo, što je prva odlika pisca koji skicira. Na sličan način,
gospođica Lasket to čini stalnim crtanjem obrisa likova saputnika u svom bloku.
Uostalom, čitavo delo predstavlja pismo-posvetu Kasijusu, u kojoj se godinama
zagubljeni, sa putnicima rasuti detalji, konačno povezuju i dolaze na svoje
mesto, pružajući povesti celovito značenje. U autobiografskom maniru, skladno
se smenjuju uspomene i njihovo posledično osvetljavanje iz kasnijih godina.
Stil je izrazito precizan, koloritan, siguran. Bilo da se radi o evociranju
doživljaja poput noćnih požara, iskrcavanja u Adenu, prolaska kroz Suecki
kanal, ili uzbuđenja pri otkrivanju sklonjenih murala iz potpalublja, prkošenja
kroz vezivanje za palubu tokom oluje, dečaci sa svakom dnevnom epizodom uče od
iskusnijih putnika, naslućujući misterije čulnosti i složene psihologije
odraslih.
Svakog
jutra, odmah posle izlaska sunca, lizao sam so s brodskih ograda, uveren kako
mogu da razlikujem ukus Indijskog okeana i Sredozemnog mora. Zaronio bih u
bazen i plivao kao žaba ispod površine vode, a na kraju sam se prevrtao i
vraćao, proveravajući izdržljivost svojih pluća.(...) Bio sam prisutan kada se
gospođica Lasketi iznervirala zbog krimića koji je gutala i spremala se da ga
baci u more...
Da
li je tačna pretpostavka, izneta u filmu „Stand by me“, da verovatno nikada
više ne steknemo tako dobre prijatelje kao kada smo imali dvanaest godina?
Odraslom Majklu nikada nisu prestale da nedostaju srodne duše: Ramadin, Kasijus i Emili, uprkos razilaženju životnih
puteva takoreći odmah po stupanju na ostrvsko tle. Samo putovanje iz rodnog
Kolomba u nepoznati, beli svet, nakon početnog prepuštanja zaboravu krenulo se
obnavljati u sećanju, sa novom težinom razumevanja. To se naročito primećuje
kroz osvrt na dve nerazjašnjene tragedije tokom plovidbe, a u kojima članovi
bezazlenog društva imaju nejasnu ulogu, možda čak snoseći deo odgovornosti.
Kad
se vraćam u prošlost, nisam više siguran ko mi je dao neki savet, ko se
sprijateljio s nama, a ko nas je varao. A neki događaji postali su mi jasni tek
mnogo kasnije. (...) Ali, kao dečaci na tom putovanju u Englesku, dok smo
gledali more u kojem kao da nije bilo ničega, zamišljali smo složene zaplete i
priče u kojima ćemo se naći.
Žaleći
što nema nijednu sačuvanu fotografiju sa putovanja, kroz poglavlja ređa slike
zamrznute u vremenu. Iz njih se prostiru putevi – u prošlost i budućnost.
Zahvaljujući postupku sličnom pokretnom kolažu, pored priče o odrastanju i
nezaboravnom drugarstvu, dobijamo i njen nastavak, u vidu sudbina ljudi u koje
su izrasla trojica bivših dečaka. Upoznaćemo iseljeničku zajednicu Londona,
barove, ulice, diskriminaciju nasuprot generacijskoj brzini integrisanja,
Ramadinovu sestru Masi i učenicu Heder Kejv...da bi se već sledećeg trenutka,
na talasu uspomena, ponovo našli kako se prikradamo prestižnom kapetanovom
stolu, prisluškujemo oficirske čajanke uz bridž u salonima, smejemo se uz
uporedne bioskopske projekcije za palube A i B, ili aplaudiramo uličnoj akrobatsko-teatarskoj
trupi „Džankla“, sa čijim je članom Emili planirala da pobegne. Kako oni moćni, tako i neprimetni, “obični“ ljudi – oni koji
misle da menjaju druge i oni koji to zaista čine - u ovom periodu podjednako
postaju deo Majklovog sveta. Struktura romana otuda najviše podseća na galeriju
slika, u kojoj su redom, jedan do drugog, izloženi pojedinačni portreti i
grupne scene. Izlagač im je sam pripovedač, a kasnije godine rasvetljavaju i
objašnjavaju svojevremeno nejasne uspomene. Među značajnijima, nalazi se svojevrsna
„priča u priči“, pismo koje Lasketijeva upućuje mladoj Emili, umetnuta
memoarska ispovest.
Sve
u svemu, ovo je knjiga za koju naprosto ne želite da se završi, prepuna
sugestivne atmosfere i živog doživljaja plovidbe, mirisa mora u svitanje,
noćnog vetra na otvorenoj pučini, bliskosti privremene zajednice, brzog
navikavanja na dnevni raspored prisutnih – zahvaljujući čemu se i sami veoma
lako srodite sa njima. Roman odrastanja, iznova preispitanog kroz vizuru zrelog
bića, po svom ambijentu, zamamnosti, konciznosti kao stvoren je za toplo leto i
sasvim sigurno nećete poželeti da ga zavitlate u vodu…