субота, 15. јул 2017.

Odbrojavanje: “Game of Thrones”, pregled šeste sezone (3)

komentariše: Isidora Đolović

“The broken man”: Odavno uvodnoj špici nije prethodio neki segment, a da ne spada u "Previosly...", što je već samo po sebi ozbiljan signal. Ovoga puta, videlo se da će biti važan i bio je: Povratak Pseta! Ujedno, moj utisak nedelje. Zaista, tek nakon dužeg odsustva, shvatite koliko je neki lik poput njega falio. Deluje, ako ne u potpunosti preobraćeno, ono bar sveže i orno za upuštanje u stara iskušenja sa novim iskustvom. Njegov propovednik, koga igra iskusni Ijan Mekšejn, fizički pomalo liči na Dorana. Biće veselo sa Bratstvom bez barjaka, što je još jedan "comeback" kome se radujem. Sažeta mudrost izrečena je o toliko "različitih" vera i bogova, sa istom suštinom. Lep, pitoreskni krajolik, postaće pozornica za krvava zbivanja.
Stray dog's back in town!

Kraljeva luka - ne previše dosadna, za promenu. Mardžeri, alal vera, lukava i proračunata. Bakica može da predahne i putuje kući, jer Loras, ako se seka pita, ostaje "ponos i dika Visovrta". Sersei, doduše, koliko god delovala krotko, takođe krije neki opasan kec u rukavu. Onaj jedva primetni smešak u uglu usana pokazuje kako Olena greši ako misli da zlo nije pritajeno, pa još krčkano na tihoj vatri osvete....
Grejdžoji - nervira me što su pretvorili Jaru u lezbejku, mada scena nije bila toliko gadna kao što se iz trejlera moglo naslutiti. Ali, ZAŠTO, zaboga, devojka sa pretenzijama da bude vođa i preuzme tradicionalno mušku ulogu, mora to da bude i u seksualnom/polnom smislu?!?
Svejedno, sjajan odnos sa Teonom, sjajan motivacioni govor, a plan da se pridruže Deneris sasvim dovoljno intrigira.
Tako se bati prave zazubice
Arja - kratko i napeto. Preživeće, sigurno, ali, kako? Kuda u neprijateljskom Bravosu? Šta će novopronađena vučica smisliti kako bi ušla u trag svom čoporu? I KOJA je, naposletku, bila svrha boravka u hramu?
Najzanimljivije za kraj: Brzorečje, manje-više preslikano iz knjiga, što mi se neuobičajeno mnogo svidelo. Pretnje Crnoj ribi preko Edmurovog života, na identičan način su opisane. Nepokolebljivi stričev stav. Odličan dijalog sa Džejmijem. Dopada mi se Džejmijevo novo vođstvo i stari tandem sa Bronom. Neodoljivo me podsećaju na Čezara i Mikeleta: dijalozi, opaske plaćenika, prijateljstvo, sam izgled Nikija u oklopu, preuzimanje komande....a pretnja Brindenu podseća na Huanovu ucenu Katerine Sforce Benitovim životom. Pejzaži su prekrasni!
Blatno letovanje...posle Dorne, ova klima tako deprimira!
Baš kao i Medveđa ostrva, ono malo što videsmo u kadru. Poslanstvo brata i sestre po preostalim kućama Severa ne nudi mnogo nade. Divljani, ironično, kao najveće pojačanje, ujedno su i ključna tačka spoticanja. Dopada mi se mala Lijena Mormont, ali, njihova pomoć je smejurija. Davos je, doduše, bio vrlo dostojanstven i uvek ga je lepo slušati. Što se Glovera tiče, nažalost, ne mogu da kažem da greše. Njihovo uskraćivanje pomoći je sasvim logično i razumljivo. Rob je sam kriv za sve što mu se desilo, a arogancijom je i učinio da mu Sever okrene leđa. Sem toga, koliko je Džon staložen, toliko je Sansa previše digla nos i drago mi je, donekle, što joj je isti "natrljan" činjenicama. Ona nije Jara Grejdžoj, ni Mardžeri Tajrel, iako je "svašta trpela da bi preživela". Previsoko leti, pa će i ovo obraćanje Bejlišu za pomoć možda da joj se obije o glavu, posebno s obzirom da radi na svoju ruku i krišom od Džona. I, da, dobro je što je bar neko (makar i devojčica) podsetio Sansu da je (pravno, formalno, religijskim obredom zapečaćeno, kako god) još uvek BOLTON.
Bitches, please!
“No One”: može da prođe, u smislu da volim da gledam "Game of thrones" i to činim sa iskrenim zanimanjem, gluma je dobra, kadrovi su dobri, muzika je dobra i proleti mi tih sat vremena. Ali, ne mogu da kažem da me priča ove sezone zadovoljava. Nekako, svega dobijam "na kašičicu" (govorim isključivo U SVOJE IME, to je, eto, lični utisak i ograđujem se njime unapred).  U prvih par epizoda, radnja je tekla brzo, mnogima je to smetalo. Sada mili kao puž, fali mi celovitosti priče, fali nekog opšteg sklada, sve je previše iscepkano i neujednačeno. Šta reći kad me Arjina priča ponovo najviše iznenadila i zabavila. Uopšte nisam očekivala da mi baš ona popravi utisak, ali, jeste i drago mi je zbog toga.  
Bravos - Najozbiljnije, bravo(s), bravo(s) što su od verovatno najdosadnije priče u poslednje dve sezone napravili, preko noći, nešto što sadrži, u par scena, više adrenalina nego ostatak zajedno. Podsetilo me sve na Arjin put iz prve dve sezone. Glumica, Krejnova, baš mi se dopala kao lik i podseća li još nekoga na Ketlin Stark ili umišljam?  
Sve vreme sam imala u glavi tu neverovatnu sličnost sa Arjinom majkom i činjenicu da joj ova žena bezrezervno pruža pomoć, strada za nju, kao i da se Ket u samoj epizodi više puta pominje i to značajno, što je svakako način da se nagovesti, nadam se, kako svest o nepravdi nanetoj porodici Stark nije iščilela. 
Ona mala ludača koja je juri, Vejf, takođe superiorno radi posao, dovoljno je to koliko me iritirala iz epizode u epizodu. Jedva sam, kasnije, u njoj prepoznala Faye Marsay iliti Anu Nevil iz serije “The White queen”. Sjajna glumica, u zavidnoj fizičkoj kondiciji. Džaken, odnosno lepi Tomi,  standardno fantastičan. Scena jurnjave je odlična, a gašenje sveće pred korišćenje Igle posle dugo vremena - istinski moćan momenat. 

Ne mogu se oteti utisku da je Džaken sve ovo unapred isplanirao, znao i ŽELEO da Arju toliko iskušava, dovede do granice i potvrdi kako ona ipak ne može i nikad neće biti "niko", pa da je tako istreniranu pošalje nazad kući, po osvetu. Mislim da je TO bila poenta čitavog bavljenja u Bravosu i obuke, ali, videćemo. Završna scena mi se veoma svidela.
U vezi sa izvođenjem predstave: Lanisteri, valjda, imaju ZELENE oči, a ne plave?! I Sersein "prvorođeni sin" nije Džofri, tj. jeste - ali, ne u seriji (potvrda principa da "istina ima samo jednu verziju, laž hiljadu" i svaki put moraš paziti da se ne izlaneš ponavljajući ono što si jednom netačno predstavio - u ovom slučaju, izmenio u izvornom tekstu!). 

Brzorečje - Tu i tamo. S jedne strane, dopada mi se priča jer je u večini segmenata verna knjigama. Svideo mi se Brinden/Crna riba, zaličio mi na Baristana Selmija, častan i nepokolebljiv, tvrdoglav i hrabar. Dopalo mi se što je na kraju ipak našao zajednički jezik sa Brijenom.
Nije mi se dopalo apsolutno regresiranje Džejmija Lanistera i vraćanje lika na početnu tačku. Njegovi dijalozi sa Brijen i Edmurom možda bi bili zanimljivi da je ovo prva sezona i da nije bilo čitave priče sa odsecanjem ruke, boravka u zarobljeništvu, prijateljstva sa Brijenom i famoznog preobraćenja koje Džejmija čini istinski zanimljivim i posebnim, zbog koga nam je prirastao za srce. Sve to je sada poništeno i ignorisano, ovako arogantnim ponašanjem i izjavama ljubavi za Sersei, sebičnošću, slepilom. Kada je stao da upoređuje Ketlin i Sersei, njihove majčinske instinkte i snagu koja ih pokreće (a po tom intenzitetu su jedino slične, ne i po motivaciji i ishodu!), pa kada je izgovorio ono "stvari koje činimo zbog ljubavi" što je zazvučalo kao čisto karikiranje prve epizode, samo sam se zapitala:"Stvarno, Džejmi, STVARNO izjednačavaš Ketlinine postupke u odbranu svoje nevine dece i pravdoljubivog muža, sa Serseinim (i svojim) zločinima u cilju zataškavanja bolesne veze, njenih plodova i velike laži koju su doneli na tron?"
I to mi je bilo dno dna, još veće nego Edmurov arogantni nalog da se Crna riba uhapsi, držanje kojim na isti ultimatum odgovara dijametralno različito nego stric, PA MAKAR I NEMAO IZBORA, taj Edmur mi je miljama daleko od onog koji jedva par sati ranije u šatoru stvarno fantastično spušta Džejmija na zemlju i dovodi u pitanje njegovu samouverenost, savest, čast.
Dalje, susret Brona i Podrika ("napad" s leđa, ustanovismo još posle prvog trejlera, definitivno je bio “navlakuša”) bio bi duhovitiji da nije previše vulgarnih šala i preterano duge opservacije o Brijeninoj i Džejmijevoj uzajamnoj seksualnoj privlačnosti, pa još onih gnusnih komentara kako bi je, zapravo, sam Bron odveo u krevet - a možda i njen štitonoša....ovaj, čemu?!?
Jedini trenutak kada je Džejmi bio onaj PRAVI, sa iskustvom između prve i poslednje sezone, jeste onaj kada u izmaglici svitanja gleda kako se čamac sa Brijen i Podom udaljava. Jedino tada je ubedljiv. 
Mirin - Dosadno, dosadno, dosadno...ali, sa potencijalom u vidu Varisove tajne misije i Denerisinog povratka. Tirion je ove sezone na dnu, pošto mu se svako pojavljivanje svede na besmislene i nategnute monologe uz čašicu, u društvu ono dvoje smarača....mislim da mi je pričanje "viceva" sada u rangu sa "bad pussy" scenom po transferu blama koji sam osetila. Nazor do bola. Njegove odluke o robovlasnicima takođe nisu dale rezultat, što je omogućilo Tarzan-boy-u da mu soli pamet. Deneris se vraća u skroz kliše stilu, ali, hajde da se nadamo da to ipak vodi nečemu podnošljivom. Svaki put kada prikažu flotu u zalivu, očekujem Grejdžoje i njihovih "1000 dobrih brodova", ko god ih doveo - brat i seka, ili strikan, ili svi đuture.
Treća Crvena sveštenica je takođe lepotica, izgleda da ih biraju po principu Mis Poznatog sveta.
Tirionove šale postaju previše usiljene, a ja ga stvarno od početka volim i ovo priznajem teška srca. Zanimljivo je kako oslovljava Deneris sa "naša kraljica". 

Kraljeva luka -  Lena dobro glumi, scene nisu bile dosadne, mada ono "I choose violence" na kraju ne opravda očekivanje, jer suđenja borbom neće biti - ali, zato Vrabac očito "krčka" finu s(t)upicu za poniženu kraljicu majku, sa Tomenom kao već potpuno pridobijenom marionetom. Lansel i drugari ostadoše zabezeknuti, a i ja, Gregorovom brutalnošću. Ipak, ništa novo, imam utisak da se natežu oko istog čitavu sezonu i da će suđenje biti deo finala, kao vrhunac svega što dobijamo od te priče u šestom "poglavlju".
Pseto i Bratstvo bez barjaka - Zanimljivo. Kada je krenuo da skida glave onim likovima, morala sam da skrećem pogled svaki čas, bilo je brzo i krvavo. Drago mi je što Berikova i Torosova družina ipak NIJE ničim izazvano pretvorena u putujuće siledžije i super je što su se ne tako davni protivnici sada udružili. Predviđam da će imati nekakvu ulogu u pomaganju Arji, kada pristigne na zavičajno tle. 

Mnogohvaljenu epizodu “Battle of the bastards” odgledala sam bez ikakvih prethodnih čitanja komentara, spojlera, debata, utisaka....naprosto, želela sam da neometano uživam i tako je zaista bilo. Moram reći kako je ovo za mene bila NAJBOLJA epizoda šeste sezone, koju mi ni finale nije uspelo zaseniti. Zapravo, najbolja je od "Hardhome"-a, filmska, epska, bez (većih) falinki, pa čak i te sitne zamerkice naprosto nemam srca da pominjem, jer nisu bitno narušile ukupan doživljaj. Veoma sam zadovoljna i biću čak i ako ovo bude jedina skroz pristojna epka sezone koju ćemo uskoro ispratiti. Ničeg nije bilo suviše, priča svedena na dva plana, ona najvažnija - Mirin i Sever, na oba beše eksplozivno, a onaj "jači" (glumački, radnjom, akcijom) zasluženo zastupljeniji. Martinove knjige sam prevashodno zavolela zbog Leda i Vatre, kako serijal (i ne slučajno) nosi naziv, a ovde smo upravo dobili Vatru i Led.
Dopale su mi se masovne scene (bitke), kao i pojedinačne, da ne kažem "solo deonice", a najviše DIJALOZI i interakcije.Mislim da su rešenja bila zadovoljavajuća, većinom logična, pa ću umesto daljeg filozofiranja preći na konkretno:

1. Mirin - Manje je više, manje je bolje, u ovom slučaju. Misandei i Sivi Crv nisu preterano smarali; od prvih momenata smo "uvučeni" u pravu eksplozivnu radnju, u grotlo zbivanja, sami efekti me nisu nešto oborili s nogu, ali uz dramatičnu muziku poslužili su svrsi i tačno sam pretpostavljala da će dragon ex machina u kombinaciji sa posetiocima iz zavičaja stišati bunu.
Najslabija tačka priče u Mirinu, ti nekako naivno-jeftini razgovori, ni ovde nisu preskočeni, ali, što volim da vidim Deneris na zmaju, tako mi moćno izgleda i nekako je efektnije nego njene diktatorske tirade.
A naša Deni je zaista ozbiljno zabrazdila na tiransku stranu, što već primećuje i Tirion. Njen pogled, stav, reči, nose kombinaciju osionosti, ludila i preterane samouverenosti - međutim, prizor tri zmaja iznad grada neprocenjiv je i čini njeno mahnitanje zanemarljivim, a daje rezultate.
Susret sa bratom i sestrom Grejdžoj mi se veoma dopao. Teon koji izgleda kao onaj stari, barem spolja - čist, ozbiljan, prav i nekako lep - opet LJUDSKO BIĆE. Jara, koju sam od ove sezone zavolela (ne koliko Ašu, ali kao snažnu, a ipak emotivnu, odanu i pravičnu osobu), njegova potpora i žena koja se zauzima za svoje nasledno pravo, pri tom se malo (kao i scenaristi) poigravajući rodnim/seksualnim stereotipima, ali, povezujući se sa Deni više na (kako ja to shvatih) girl power osnovi.
Tirion, za koga mi se dopalo što je dobio dozvolu od Deneris da prvi pregovara sa gostima, jer je on, ipak, Vesterošanin i poznaje problem duže i bolje. Sitna peckanja i prepucavanja ipak bivaju potisnuta zajedničkim zaključkom o tome da, kao dolazeća generacija, neće ponavljati greške svojih očeva. Plemenita je to ideja, zanos koji nosi svaki prevratnički naraštaj i revoluciju, uglavnom se ne obistini, ali, lepo je imati ideal pred sobom - posebno u Denerisinoj situaciji.
Pogodba je sasvim razumna, Grejdžoji skromni i realni. Čeka se Juronovo uključenje u priču.
Pitam se, hoćemo li još koji put videti Džoru?

2. Sever - Odakle početi? Svaka sekvenca je  izuzetna. Svaka istaknuta figura na svom mestu, nigde previše reči, gestova, pokreta, čak ni kod omraženog Bejliša. Ničeg suvišnog.
Svidelo mi se lagano, postepeno građenje radnje, od očaja do sjaja. Svidelo mi se što je Džon bio prava viteška figura, poput Aragorna, junak sa plemenitim, dobrim srcem.
Svidela mi se gluma, naročito Kita, Sofi i Ivana. Minijature Davosa, Melisandre i Tormunda, ono malo što smo ih videli. Nije mi mnogo bilo smešno ni to što je Rikon prerastao i veći od Remzija dok ga vuče onim kanapom, zato što je scena "lova" bila toliko teška i potresno završena.
Pre svega, pregovori: odlične ekspresije prilikom susreta supružnika, odsev traume i prkosa kod nje, perverzne naslade i samouverenosti kod njega; naglašeno oslovljavanje Džona kao "kopileta"; gordost i nepromišljenost koja je Remzija upropastila, jer je zapravo oceubistvom već potpisao sebi presudu.
Sansine reči i odlazak pre završetka pregovora bili su sasvim na mestu i izvršili zadatak kako treba. Pomalo sebično, na momente, što je najvažnije bilo "pobediti kako se ne bi vratila Remziju", pa i žrtvovati Rikona ako treba - a opet, razložno, jer, ona zna kakav je Bolton, mada i Džon zna za mnogo gore i teže opasnosti - jednostavno, bio je to dijalog i sudar interesa, stanovišta, gde niko nije u zabludi i svako može da opravda svoj stav vrlo shvatljivo. Sansa nije mogla da mu kaže za apel Bejlišu, a nije ni htrela - zbog neizvesnosti hoće li se zaista pojaviti, ali i zbog onog zrna inicijative, želje da LIČNO doprinese, osveti SEBE, možda i pre nego porodični dom i ime.
Džonov razgovor sa Melisandrom bio je ipak bolji, suptilan, tajanstven kao i ona sama, a pun tihe vere i inicijative koju mu je prenela. Veru u "kopile" imaju Davos i Tormund, dabome, neograničenu - a njihovo povezivanje, druženje dva ratnika iz sasvim različitih sredina i svetova, sa finim humorističkim momentima, osvežio je napetu epizodu.

Scena u kojoj Davos, dok sviće, pronalazi Širininu figuricu konja bila je dirljiva. Shvatio je sve, borio se, verujem, i za tu devojčicu koju je voleo, čija je žrtva ugrađena i u temelje ove (buduće) pobede. I za svog kralja, Stanisa, negde u dubini srca. On je utro put za Džonov trijumf.
Pripreme za borbu i borba sama - besprekorno. Razlike između Džona i Remzija su vrlo dobro istaknute, već kroz činjenicu da jedan odlazi u samo središte akcije, gde je najgušće, a drugi posmatra izdaleka, sa konja. Otkriva Remzijevu nesigurnost, jer zna da svojim lojalistima ipak ne može verovati. Džon, s druge strane, do poslednjeg daha grabi napred. Tormund, Davos i Vun-Vun, njegovi su aduti i najpožrtvovaniji "soldati".
Scena sa Rikonom predstavlja još jedan primer Remzijeve strahovlade, manipulacije nasiljem, torturom. Kako maestralno odglumljeno - Ivan Rion je u samo jednoj epizodi "prošpartao" kroz dijapazon od Džokera do Hanibala Lektora, u svakoj sceni drugačije nijansirajući jednu istu psihu. Dubok naklon, faliće.
Najtužniji deo: kada poslednja strela pogađa dečaka. Nekako je bilo realno napeto, odugovlačeno, taman pomislite da će se izvući - i kraj. A bez vremena za oplakivanje. Nagli dolazak čuvene vojske Dola bio je dobar trenutak, spas u pravi čas, a o motivaciji Bejliša i eventualnim planovima ili koristi koju od svega ovoga očekuje, drugi put. Za sada, eto i Sansinog udela.
Svideo mi se napad na Zimovrel, iako se odigrao nekako prebrzo i možda ne toliko realno. Žao mi je poslednjeg diva, pao je za Sever. Najbolji momenat, posle susreta brata i sestre u prvoj polovini sezone, svakako je ZASTAVA PORODICE STARK KOJA SE PONOVO VIJORI SA ZIDINA. Uz Melisandrin pogled, koji kao da poručuje - ostvarena vizija.
Uzgred, kako to da će Rikona "sahraniti u kripti, uz oca"? Koliko se sećam, barem u knjigama, Nedovo telo još uvek nije stiglo do Zimovrela?
Kraj....fantastično. Osveta na mučiteljev način. Sjajan razgovor, superiorna gluma. Jaka Sansa, ali, opet, ne iznenadno i nelogično, već posle mnogo muka i frustracija, gladi za osvetom, sada je "servira" (ljubimcima!) i posle ko zna koliko GODINA nalazi moralno zadovoljenje. Remzi, koji zna da je gotovo, a ipak i dalje manipuliše kao što jedino ume, sa sve onom bizarnom mešavinom zastrašivanja i posesivnosti koja je od početka odlikovala njegov odnos prema svemu što je Tomenovim ukazom zadobio - a svojom nerazumnošću i sadizmom izgubio. Odlično rešenje, verujem da je svima koji su toliko dugo navijali da se Sansa osveti mužiću na razne, predlagane maštovite načine, ipak ovim zadovoljni.
Meni lično, onaj njen osmeh u uglu usana dok se udaljava u noć, a sneg provejava, jeste odličan način da se zaokruži i zatvori epizoda. Napaćena, maltretirana devojčica, sada ogorčena i ranjena žena, dočekala je da vidi kraj barem delu svojih muka. Kažem "delu", jer mislim da je ovo prividni "hepiend" i vrlo je moguće da nastavak severnjačke priče vidimo tek početkom sledeće sezone, a teškoće nisu završene. Bejliš je tu i tražiće nagradu za svoju "odanost", Sansa, opet, nije valjda toliko luda da ponovo nasedne; Džona čekaju neke nove dileme i otkrića, a ne zaboravimo Arju i Brena koji se tu negde motaju, mada sumnjam da će se ikada dokopati Zimovrela.
Ono najvažnije, Tirion i Deneris u paketu sa nekim od Grejdžoja definitivno stižu i biće za Džonija mnogo veselo u narednim sezonama, nema sumnje....ono sto puta ponovljeno "kopile" nije bez razloga.

Što se Sanse tiče, nije mi promakao detaljčić iz završnog razgovora sa Remzijem - možda ništa ne znači, a možda je bitan, ne znam. Uglavnom, hronologija nije najjasnija i zanima me koliko je proteklo od prve bitke za Zimovrel, u kojoj je poražen Stanis? Rekla bih, ne previše, do sada je sve bilo velika zbrka i utrka. Elem, kada Remzi kaže Sansi "You cant't kill me, I'm part of you", on svakako misli na trag koji je ostavio na njenoj PSIHI, iskustvu, ono što nikada i nikako neće moći da zaboravi. Kada mu odgovori da će nestati "njegove reči, kuća, ime", to je konstatacija pobede i osvete, ponovnog zadobijanja onoga što joj je preoteto, ali ima li tu možda još nečega? Nekako, dosta su autori, još od tog nesrećnog venčanja, signalizirali i još se razmatra mogućnost da su reči više od bukvalnih, da u njima postoji senka budućih događaja. Dakle, nestaće kuća i ime Bolton, jasno. To je u Sansinim rukama, od nje zavisi i ona sa zadovoljstvom to ističe pred Remzijem. Međutim, na čemu/kome će se izgraditi kuća Stark? Rikon je ubijen. Bren teško da će IKADA bitu lord Zimovrela, njegova je misija drugde i drugo. Džon, verovatno, nije Stark ni u kom pogledu sem po majci, a svakako neće preuzeti vlast. Sansa je jedini naslednik Zimovrela, ona je buduća Kraljica na Severu, a pošto se (nadam se!) više neće udavati, pogotovo ne za Bejliša, možda je ona ta koja će nastaviti i ustoličiti lozu Starkovih, svojim detetom - čiji je monstruozni otac upravo zbrisan sa lica zemlje?
Samo bih dodala da, naravno, ne treba shvatiti bukvalno, jer on nema nikakav način da sazna, ali, takođe nije ni zanemarljiv detalj. Shvatila sam to kao vrlo dvosmislenu situaciju: s jedne strane, to "ja sam deo tebe" bukvalno znači da njegov trag ostaje na psihi i iskustvu, istovremeno je zatrovavši novim aspektom ličnosti, izvesnom surovošću i "okorelošću" primetnom kroz završnu scenu i osmeh; s druge, možda je "ispitivao teren", jer sledi odgovor "tvoje ime i kuća će nestati", nakon čega se snuždio i shvatio da je definitivno kraj. Pitanje naslednika je previše često potencirano kao važno i Remzi najbolje zna koliko je na tome "radio", tj. pokušavao, pa mislim da je insinuirao na to...Dalje, hronologija zbunjuje i ne znam koliko je vremena prošlo, ali kao što smo odjednom saznali da Edmur i Rozlin imaju sina, ne bi bilo čudno da posle izvesnog vremena saznamo i ovo...Nekako mi "hepiend" za Starkove deluje kao privid u ovoj epizodi i potpuno je u Martinovom stilu da "zagorča" epilog nečim u tom stilu.
Treće, koliko god takav rasplet delovao morbidno, nije nelogičan, a ni "sapuničarski". Dao bi mnogo dramatike i zakomplikovao Sansinu priču, ne nužno u negativnom pravcu. Naprosto, ne bi bilo logično da se, nakon svega što je preživela, Sansa iznova koristi kao udavača, igračka za bračni savez. Posebno sa Bejlišem, koji je sve i "zakuvao", doprinevši slomu kuće Stark, sprečivši već jedan njen, potencijalno dobar brak sa Lorasom, da ne nabrajamo dalje....razočarala bih se da mu se ne osveti. Ali, brak je najgora opcija. Sansu vidim kao nekoga ko je apsolutno lišen iluzija o "princu na belom konju" i trajno oštećen u tom pogledu, kao ledenu severnjačku kraljicu okrenutu porodici i interesima svojih, za promenu, nekoga lišenog iluzija. Ali, uzmimo u obzir da je slična Ket, figura gospe i majke, kao i da Zimovrel trenutno NEMA adekvatnog muškog naslednika. Sansa nije Jara Grejdžoj, niti je Sever Dorna, ali kao kraljica-regentica, poput Sersei, mogla bi da ispuni ulogu na pravi način. Nije bio uzalud onaj razgovor iz druge sezone, sa napomenom: "makar mrzela muža, svoju decu ćeš uvek voleti". Poseban dramaturški izazov i nekakvo ironično prelamanje Ketine sudbine (nemogućnosti da voli Džona) bilo bi Sansino suočavanje sa time da na svet donese plod silovanja, ali i SEVERNJAČKO dete iz spoja dve drevne, autentične loze, kome je otac u tom trenutku bio zakoniti Zaštitnik Severa i gde ćeš bolje, uz onaj "pseći ručak" osvete i trijumfa nad Boltonima, nego utapanje njihove dinastije u istinsku vladarsku. A kad se problematizuju geni, pa, reći ću samo da je VASPITANJE čudo.
Primetih, a zaboravih da spomenem, falio je Duh u ovoj epizodi. Zamislite da može da se udomi jezovuk, divota! A propos priče o hronologiji na Severu, koliko je moglo proći od Rikonovog zarobljavanja do bitke, čim je Čupavkova glava onako očuvana....? Kontam, Sever, hladno, al nisu je valjda sve vreme namenski držali u frižideru/konzervirali? Takođe, moram da pohvalim Denerisinu kosu i one božanstvene pletenice.

(Sutra: pregled finala)