субота, 10. јун 2017.

Subota sa knjigom: „Nikadođija“

piše: Isidora Đolović

Jedan neobičan roman često prati gotovo podjednako čudna priča o njegovom poreklu. „Nikadođija“ (Neverwhere) je prvobitno zamišljena kao televizijska serija, koju je BBC 1996. godine naručio od autora „Zvezdane prašine“, „Koraline“, „Američkih bogova“ (kod nas ih je sve objavila „Laguna“). Sam rukopis nastaje uporedo sa uobličavanjem igranih epizoda, kojima Nil Gejmen i nije bio baš zadovoljan. Nameračivši se da, u inat svim (neophodnim?) skraćivanjima i prilagođavanjima koja su njegovoj ideji oduzimala deo po deo pune snage, kroz tekst nadoknadi svaki odbačeni segment, bacio se na pisanje knjige. Rezultat: dok za seriju danas mnogi i ne znaju, knjiga odmah po izlasku pobira brojne pohvale, oduševivši čitaoce različitih profila i interesovanja, udruženih ključnom sklonošću dobro osmišljenoj avanturi. Silazak u londonsko podzemlje time postaje neočekivano primamljiva turistička mogućnost!

Mladi Škotlanđanin, Ričard Mejhju, veče pre selidbe u grad na Temzi izlazi na oproštajnu pijanku sa prijateljima. U kišnoj noći, dobiće neobično proročanstvo od jedne starice, naplaćeno kišobranom sa motivima mape prestoničkih stanica koja mu, izgleda, neće ni biti potrebna. Blizu dve godine kasnije, Ričard je uspešan i veren sa isprogramiranom udavačom Džesikom. Ima karijeru perspektivnog poslovnog čoveka, naviknutost na šareni, bučni London i jedinu ekscentričnost u vidu sakupljanja figurica trolova – izuzmemo li beznadežnu zbunjenost, zaboravnost i neorganizovanost! Dok mu preti haos, upravo zbog nepažnje prilikom rezervisanja večere za svoju zahtevnu devojku i njenog šefa Stoktona, negde u podzemnim tunelima se jedna ženska osoba bori za život. Progonjena je od strane izvesne „gospode“ Krupa i Vandemara, pri čemu su ti delovi priče svedeni na kraće pasuse i, baš kao dah begunca u panici, „iscepkane“ rečenice.

Paralelni svetovi će se naglo sudariti pošto se povređena neznanka stropošta, niotkuda, na pločnik – pravo pred noge užurbanom paru. Ričard joj, bez mnogo razmišljanja i uprkos Džesikinoj uvređenosti, pruža pomoć i utočište, tek naknadno začuđen njenom rasparnom, prljavom viktorijanskom odećom, pominjanjem nekakvog Nad-Londona i čudnom sposobnošću da otvara prolaze tamo gde ih na prvi pogled uopšte nema. Pa još kada mu se devojčini progonioci budu pojavili na vratima, Ričardu tek neće biti jasno u kakvo je to ludilo uleteo, sledeći bezazleni poriv za dobročinstvom. Porta, sa predznakom „ledi“, njegova slučajna gošća, preživela je pokolj porodice i sada joj je neophodan posrednik za povratak kući, radi pripremanja osvete i preduzimanja svih neophodnih mera.
likovi, viđeni očima ilustratora
Ukoliko vas posetioci modernog Londona svojom neobičnošću podsete na svitu prof. Volanda (iz čuvenog Bulgakovljevog romana), niste mnogo pogrešili! Ipak, to je tek delić začudnog sveta u koji će Ričard, pomažući Porti, zakoračiti „ravno do dna“. A u kanalizaciji, uskoro ćemo se i mi sa njim uveriti, ne stanuju samo Nindža kornjače! Otkriva podzemnu metropolu; sablasnog, čudesnog, potpuno izvitoperenog brata-blizanca Londona koji poznaje, vremena i okruženja na koje je navikao. U pitanju je svet zasnovan na podeli na feudalne posede i baronije, gde pojedinci imaju važan dar komuniciranja sa pacovima, bukvalno vas može pojesti mrak, a vreme i samo postojanje relativizovani su do granice apsurda. Podvorje/Pod-London, sa svojim lutajućim pijacama, zamršenim hodnicima i zlokobnim mostovima, nastanjuju neverovatna bića: Matori Bejli – trgovac pticama i dojavama, markiz od Karabasa, prelepa žena-ratnik Lovica, zatočeni anđeo Izlington, divlji Varni, plaćene ubice i naučnici, „pastiri“, pacogovornici, Serpentina i njenih sedam sestara, kovač Hamersmit, vodič Lamija (jedna od „Somotki“), bratstvo crnih monaha, kanalisci, bezimena stvorenja od dima iz procepa na peronu – i najveća pretnja od svih, zver...S one strane razuma i realnosti, uveden u jezivu čaroliju i nepovratno udaljen od svoje dimenzije, Ričard se poput savremene Alise (što je i bio glavni Gejmenov uzor) kreće i snalazi kako mora, a sve uz svoje nove saborce nalik Konanovoj ili možda Dorotinoj družini.

Tamo gde legendarne, smrtonosne londonske magle još uvek traju, ni pojmovi nemaju identično značenje kao na površini, pa tako ni toponimi: primera radi, stanica podzemne železnice Earl's court ovde je doslovno dvor u malom, smešten unutar vagona koji se kreće! Isto važi za Mayfair, Blackfryars, Ravenscourt, Knight's bridge (u podzemlju, sasvim prikladno, Night's bridge)...U pauzama ispijanja vina sa Atlantide, šunjanja po Britanskom muzeju tokom izložbe namenjene džet-setu, učenja pravila novog okruženja, Ričard jedino želi da se vrati kući, starom životu. Porta mu ni na koji način ne olakšava dilemu, sa svojim „ogromnim, opalnim očima“, kratko podšišanom crvenkastom kosom i posebnošću kakvu Dik još nikada nije susreo. U njemu se, očekivano, sukobljavaju prirodna potreba za ponovnim nalaženjem u dobro poznatoj „zoni stabilnosti“ (svetu iz koga je izbrisan i katapultiran u mračno naličje, obitavalište zaboravljenih, društvenom oku nevidljivih, na toliko načina neobičnih individua) i zaintrigiranost novim, nužnost koja postepeno poprima oblike želje da se prilagodi, pronašavši novo uporište. Međutim, iznad i pre svega nalazi se velika opasnost, čije otklanjanje zahteva angažovanost svih snaga protagonista, odlažući bilo koje drugo, lično pitanje.
pisac u gostima kod "Simpsonovih"
Na delu su magija, snovi, izdaje, stara rivalstva, pokušaji da se određeni poredak održi ili sruši, u obilju brzih preokreta.  Samim tim, pripovedanje je lako, uzbudljivo, protkano humorom, a scene se živo javljaju i hitro smenjuju, te iznenađenja ne manjka. Gejmen piše savršeno “zarazno”, filmično i interesantno. Sa svakim dijalogom, novim rukavcem ili skretanjem u radnji, pojavom nesvakidašnjeg učesnika, uvlači nas još dublje u iskonstruisani svet. Osetićete prijatnu vrtoglavicu prilikom poniranja kroz te tamne nivoe Podvorja, susrete sa zastrašujućim ili simpatičnim, a bez izuzetka jedinstvenim putnicima kroz alternativnu stvarnost. Nakon svega toga, više nikada nećete na isti način posmatrati kanalizacione otvore i šahte! Pisac pruža sasvim novo lice već vekovima intrigantnoj temi velegradskog podzemlja, znalački i maštovito kombinujući (anti)bajku, fantaziju i horor, sa malo distopije i aktuelne satire. Sigurno i čvrsto drži konce priče, istovremeno ih razigrano preplićući u tvorevini čije će konačne nijanse verovatno oduševiti svakog ljubitelja dobre fantastike. Moguće je prepoznati oslanjanje na uzore iz literarne tradicije, što pisac, uostalom, ne krije – ipak stavljajući na sve lični, sada uveliko prepoznatljivi, autorski pečat fiktivnog univerzuma. Alogizmi, brojne igre rečima, antropomorfizacija u opisima, kao i izrazita začudnost, ukazuju na uticaje Luisa Kerola, Frenka Bauma, Miltona, Kafke. Gejmen je podjednako uspešan u dočaravanju atmosfere fantastičnog i svakodnevnog, podzemnog i površinskog sloja velegrada, maštarija i snoviđenja - koliko i bilo kome, na svakom koraku pristupačne realnosti. “Lagunino” izdanje, uz duhoviti intervju sa piscem, sadrži i dodatni prolog  koji, srećom, nije uključen u konačnu verziju teksta. Naime, mada solidno napisan, bio bi suviše predvidljiv  i oduzeo delu onako enigmatičan, korak po korak izveden početak.

Tip sižea svakako nije nov: pošto se delić drugog, neobičnog sveta umešao u njegovu svakodnevnicu, glavni junak se iznenadnim spletom okolnosti i sasvim protivno svojoj volji, obreo unutar druge stvarnosne sfere. Tamo je sve izvitopereno, drugačije, nepoznato i preteće, ali zahvaljujući nekolicini prijateljski naklonjenih bića i sopstvenoj snalažljivosti, uspeva da se koliko-toliko prilagodi. Stranac, pokidanih veza sa zavičajem i bez mogućnosti izbora, tako postaje nosilac rešenja za zatečenu problemsku situaciju, neko kome je zadato da narušeni poredak vrati u ravnotežu – ili barem ima značajan udeo u toj akciji, udružen sa nosiocima spasenja. Obred prelaza, modifikovan i osavremenjen, dobija novo fiktivno uobličenje. U sličnim je pričama sve dobro poznato, a ipak (kao i kod svake univerzalne pripovesti) uvek zanimljivo, originalno, osveženo i individualizovano posebnim piščevim stilom. Zbog toga će i „Nikadođija“ sasvim sigurno oduševiti sve koji vole ovaj tip proze, smeštanjem prepoznatljivih motiva i tema unutar specifične Gejmenove stvaralačke vizije. Sa junacima ćete svakako poželeti da se družite još dugo i u tom cilju odlagati poslednje poglavlje, što je najbolji pokazatelj uspelog integrisanja u svet knjige – nalik onome kroz koje glavni lik takođe prolazi. Na taj način se uporedni planovi praćenja radnje utrostručuju: postoji čitalački, junakov i onaj u koji je on „bačen“, zapravo centralno poprište zbivanja.
Samo, naš protagonista neminovno biva obeležen iskustvom stečenim u čudesnom svetu koji je pohodio, pa više nikada neće biti isti. Uostalom, nije li tako sa svakim od nas nakon čitanja dobre knjige? Parče sveta kojim smo, koliko god sporim hodom ili možda trkom prolazili, ostaje sa nama – jer, poenta i jeste u ljudskoj potrebi za  plodovima mašte, odazivanjem avanturističkom porivu, bekstvom iz kolotečine, makar na nekoliko sati, dok smo udubljeni u sadržaj sa stranica. Savet: budite na stalnom oprezu, jer ništa nije onako kako izgleda. Volite li spektakularne završetke u vidu otvorenih mogućnosti (na kraju krajeva, vrata jesu lajtmotiv “Nikadođije”) i uvođenja u neku novu priču, ovo je bez sumnje delo za vas. A ukoliko vam se dopadne predstavljeni svet, sa brojnim zavrzlamama, obavezno sledeće potražite (još uzbudljivije) romane Skota Linča, iz serijala o Gospodstvenom nitkovu (a o kojima sam pisala OVDE).